Neposrednost nadahnuća

Uz koncertnu izvedbu opere Adel i Mara Josipa Hatzea u povodu 50. godišnjice skladateljeve smrti

• Pedeset je godina prošlo od smrti skladatelja Josipa Hatza (Split, 21. ožujka 1879 – 30. siječnja 1959) koji je za života doživio velike uspjehe. Praizvedba njegova Povratka u Zagrebu 1911. bila je pravo slavlje hrvatske opere. S ništa manje uspjeha, možda bez tolikog odjeka, protekla je i premijera njegove opere Adel i Mara u Ljubljani 1932. te Beogradu i Zagrebu 1933. godine. Hrvatski operni opus prilično je skroman i nema puno djela koja mogu izdržati kušnju glazbenoscenskog funkcioniranja. Dvije opere Josipa Hatzea to posve izvjesno mogu.
  
  Josip Hatze rođen je u Splitu prije stotinu i trideset godina, a u rodnom je gradu završio i gimnaziju. U Splitu je proveo veći dio života, a svojim je djelovanjem znatno obilježio njegov glazbeni život. Velik uspjeh koji je 1898. postigao kao devetnaestogodišnji maturant svojom prvom skladbom Kad mlidijah umrijeti na tekst Branka Radičevića odredio je njegov životni put. Otišao je na studij kompozicije u Italiju, na Konzervatorij u Pesaru kod Pietra Mascagnija, koji ga je smatrao jednim od svojih najboljih đaka. Nakon završetka studija 1902. otišao je u Beč da bi se upoznao s njemačkom glazbom. Odbio je ponudu da tamo ostane i vratio se u Split gdje je skladao, obrazovao mladi naraštaj i preuzeo vodstvo tada najvećega pjevačkog zbora u Dalmaciji Zvonimir, koji je imao vrlo važnu ulogu u razvoju kulturnoga života u gradu. Zatim je bio dirigent muzičkog društva Guslar, nastavnik na Muzičkoj školi gdje je odgojio nekoliko pjevača koji su nosili splitski operni život te autor niza rukopisa iz teorije glazbe. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u zbjegu u El Shattu vodio je Centralni zbor Jugoslavenskog zbjega i s njime priređivao koncerte.
  
  Podneblje iz kojega je potekao, studij u zemlji belkanta kod autora prve verističke opere, formirali su Hatzea kao izrazito vokalnog skladatelja. Po prirodi liričar s izrazitim smislom za vokalnu frazu i s osjećajem za pjesnički tekst, nakon završena studija skladao je zbirke pjesama Romance, Proljetni lahori i Novo cvijeće te 1902. svoje prvo dramatsko djelo – kantatu za mješoviti zbor, tenor i orkestar Noć na Uni na tekst Huga Badalića.
  
  Godine 1911. nastaje prvo Hatzeovo glazbeno-scensko djelo – opera Povratak prema istoimenoj drami Srdjana Tucića. Tema nevjere i ljubomore toliko upotrebljavana u mnogim opernim djelima, ovdje se proširuje i dopunjuje temom žrtve. Praizvedba Povratka u HNK-u u Zagrebu 21. ožujka 1911. jedan je od ključnih datuma u povijesti hrvatske glazbe. Bio je to njezin priključak na europsku glazbu, prvo hrvatsko glazbeno-scensko djelo sa suvremenom tematikom i našom glazbom, prvi uspjeli primjer verističke glazbeno-scenske ekspresivnosti u Hrvatskoj.
  
  Na ratištu Prvoga svjetskog rata Hatze je 1917. skladao kantatu Golemi Pan na tekst Vladimira Nazora. Po povratku iz rata, godine 1921. skladao je jedan od najljepših vokalnih ciklusa u hrvatskoj glazbi – Pjesni ljuvene, pet pjesama za ženski zbor uz glasovir na stihove domoljubnog liričara i autora kratkih priča, crtica, satira i političkih članaka, Rikarda Katalinića Jeretova (1869-1954). Hatze je ponajprije liričar i odgojen na tradiciji belkanta, pa njegova iznimno uspjela ostvarenja treba tražiti upravo na području vokalne lirike izdane u četiri zbirke pjesama. Ističu se neposrednošću nadahnuća, a majstorstvom obradbe neke među njima ulaze u sam vrh hrvatske glazbe.
  
  Hatze dalje nije išao u korak s vremenom, nego se posvetio izučavanju folklora dalmatinske provenijencije. Plod takvog pristupa je opera Adel i Mara. Kako spojiti narodnu glazbu s dostignućima suvremene europske glazbe – bila je glavna preokupacija naših mladih stvaralaca kojima se pružila mogućnost da studiraju u europskim glazbenim središtima. Kod Hatzea to je značilo kako premostiti svoj romanski glazbeni odgoj te svoja iskustva i znanje posvetiti narodnom u glazbi. Ta je njegova dvojba trajala desetak godina poslije Prvoga svjetskoga rata, sve dok nije počeo skladati svoju drugu operu prema romantičnom epu splitskoga pjesnika Luke Botića (1830-1863) Bijedna Mara. Botić je temu za svoje djelo pronašao u prvom svesku knjige Documenti storici sull`Istria e la Dalmazia, što ga je 1844. objavio Splićanin Vincent Solitro, i prema njemu je napisao svoju najbolju pjesničku pripovijest u šest pjevanja. Bijedna Mara obiluje nadahnutim i svježim lirskim odlomcima i napušta crno-bijelo gledanje na muslimansko-kršćansku sučeljenost. I tako se Botić svrstava među najranije borce za vjersku snošljivost i ljudska prava i slobode. Njegova je misao i danas svježa, suvremena, aktualna i velika. Polazište pjesničke ideje Luke Botića bila je pomirba i to dolazi do posebnog izražaja u opjevanom pobratimstvu između pjesnika kršćanina Frane Boktulije, koji je zapravo neka vrsta Botićeva autoportreta, i muslimana Adela, što je do tada bilo nepoznato u našoj književnosti. Iz istih razloga, a i zbog dramskog zapleta, Botić je uveo lik lijepe muslimanke Melke, kćeri Dizdar-age u koju je zaljubljen kršćanin pjesnik Frane. Time spjev dobiva ne samo dvije usporedne radnje, dvije nesretne ljubavi koje bi trebale spajati dva suprotna svijeta, nego i dva opravdana dramska kontrasta koje unose očevi obitelji, Vornić i Turčin Dizdar, kao predstavnici okamenjene tradicije.
  
  Botićev književni predložak, u kojem se iznosi sukob shvaćanja u jednoj vjerom razjedinjenoj sredini, što dovodi do tragičnog kraja, pružio je Hatzeu mogućnost da se intenzivnije posveti narodnoj glazbi, melosu s dva različita područja Dalmacije – mediteranskog Splita, i Klisa, tada pod Turcima. Unoseći u operu elemente dalmatinskog i orijentalnog melosa, bitno ih je različito odredio. I upravo je miješanje dvaju svjetova, orijenta i Dalmacije, omogućilo Hatzeu da se koristi nekim folklornim elementima kako bi dočarao različit kolorit.
  
  Hatze je bio ne samo lučonoša i simbol glazbenoga života jedne epohe, jednog naraštaja, nego i sudionik svih važnih strujanja u političkom i kulturnom životu svoga doba. Bio je dosljedan i cijeli je život ostao na jednoj poziciji. I ako se ponekad čuju mišljenja kako je u svojoj drugoj operi Adel i Mara učinio pomak natrag u svojemu stvaralaštvu, to nema uporišta u stvarnom značenju i vrijednosti opere. Posegnuo je, doduše, za pričom iz 16. stoljeća, ali tema – sučeljavanje dviju religija koje su pokretači mnogih dobara ali i mnogih zala – vrlo je suvremena. Kao što je njezin završetak u pomirbi, danas toliko isticana jedina mogućnost. I u tome je bio ispred svojega vremena.
  
  Prvi poticaj da uglazbi Botićevu Bijednu Maru Josipu Hatzeu dao je 1922. upravitelj splitskoga kazališta Niko Bartulović, koji je tada, prigodom proslave četrdesete godišnjice ustoličenja prve narodne općinske uprave grada Splita, obradio Botićev spjev kao dramu u četiri čina. Tom mu je prigodom ponudio da uglazbi dvije pjesme što ih pjeva Adel. U dramatizaciji Botićeva epa Bartulović je od šest pjevanja napisao četiri čina. Raspored činova i slijed pojedinih prizora zadržao je i libretist dr. Branko Radica (1899–1987). Spretno je izostavio sve suvišno a dodao nekoliko prizora bez kojih se romantični operni oblik, kako ga je obradio skladatelj, ne može niti zamisliti. To su pojedine arije, dvopjevi, manje ansambl-scene i zborni prizori.
  
  Tako je Josip Hatze dobio libreto, sastavljen prema svim načelima klasične poetike, ali i romantičnoga glazbenog teatra – od ekspozicije u prvome činu do katarze u završnom prizoru u samostanu. Vrlo se promišljeno u njemu izmjenjuju eksterijer i interijer. Tako se prvi i treći čin opere događaju u vanjskom prostoru, pred splitskim gradskim zidinama i na Klisu, a drugi i četvrti u zatvorenom prostoru Marine kuće i samostana. Na taj način ambijentalno lociranje potpuno slijedi osnovnu misao djela.
  
  Opera Adel i Mara praizvedena je u Ljubljani 30. studenoga 1932. godine. Dirigirao je Mirko Polič a glavne su uloge pjevali Josip Gostič i Zlata Gjungjenac. Opera je zatim izvedena 2. veljače 1933. u Narodnom pozorištu u Beogradu, oba puta s velikim uspjehom. Hatzea su 30 do 40 puta zvali pred zastor. Hrvatska premijera opere u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 1. ožujka 1933. očekivala se s velikim zanimanjem. Glavne su uloge pjevali Anatol Manoševski i Gita Gjuranec, dirigirao je Lovro pl. Matačić. Zagrebačka Večer 28. veljače objavila je intervju sa skladateljem u kojem je Hatze između ostalog rekao: "Radnja ove opere potpuno odgovara mojem biću i temperamentu. Želio sam djelovati što je moguće neposrednije na slušače, jer po mom skromnom mišljenju teatar nije za eksperimente, a još manje za rješavanje muzičkih problema. Zato nam je široko polje u čisto simfonijskoj i programskoj muzici. Srce k srcu, to je moja deviza. Da li sam u tome uspio, to će najbolje prosuditi publika na premijeri".
  
  Publika je operu toplo prihvatila, a osvrti kritike bili su uglavnom povoljni. Novosti su istaknule da je Hatze liričar i da je tu najjači. Kao njegovu osobitu prednost navele su „poznavanje ljudskog glasa za koji piše uistinu lijepo i zahvalno na način koji se danas već izgubio“. Dodale su da „melodiju raspreda u širokim linijama, podosta karakteristično i izražajno. I tu ostaje uglavnom na liniji otmjene ljepote“.
  
  Melodija i jest najprepoznatljiviji element cjelokupna Hatzeova stvaralaštva. No, bez plodnoga harmonijskog blaga nema ni plemenite melodije. Njegova je harmonijska invencija barem toliko velika ako ne i veća od njegove melodike, a obje su vrelo nadahnuća skladatelja koji je stvarajući Adela i Maru izgarao od dubokog emocionalnog naboja.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 11. studenoga 2009.

Piše:

Marija
Barbieri