Ove godine obilježava se važna obljetnica u opernom svijetu – prije stotinu i pedeset godina, 25. svibnja 1869. – bečka Dvorska opera uselila se u novu zgradu na Ringu, točnije tog je dana, tj. večeri izvedena prva predstava u njoj – Don Giovanni, dramma giocoso u 2 čina, K 527 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Opera, nastala na libreto Lorenza da Pontea, praizvedena je u Pragu, 29. listopada 1787. no nedjeljivo je vezana uz Beč i zbog toga je odabrana za otvaranje nove zgrade. Ansambl starog kazališta na Koruškim vratima (Theater am Kärntnertor) prešao je tako u novo zdanje, djelo arhitekata Augusta Sicarda von Sicardsburg i Eduarda van der Nülla.
Povijest
Theater am Kärntnertor (na mjestu današnjeg hotela Sacher) otvoren je 1709. i u njemu su praizvedena mnoga važna djela, među njima i Beethovenov Fidelio u svom trećem izdanju. Sredinom 19. stoljeća kad je Habsburška monarhija počela cvjetati, ukazala se potreba za novim zdanjem Opere i počelo se razmišljati o novoj zgradi. Nacrte u neorenesansnu stilu izradili su austrijski arhitekti August Sicard von Sicardsburg (1813-1868) i Eduard van der Nüll (1812-1868) koji su zaslužni i za oblikovanje gradskog prstena – Ringa. Gradnja je je povjerena češkom arhitektu Josefu Hlávki (1831-1908) i trajala je od 1861. do 1869. Za gradnju je korišteno posebno kamenje. Gledalište je imalo 1709 sjedećih i 567 stajaćih mjesta. Von Sicardsburg je umro od tuberkuloze šest tjedana prije nego što je van der Nüll počinio samoubojstvo, i tako obojica nisu doživjela otvaranje zgrade. Naposljetku je 25. svibnja 1869. bilo svečano otvorenje u nazočnosti carskog para Franje Josipa i Elizabete. Izabrana opera bio je Don Juan (kako se tada nazivao Don Giovanni).
Theater am Kärntnertor bio je pozornica velikih uspjeha hrvatskih pjevača. Najprije je u njemu pjevala Matilda Marlov (1829-1888). Velika zvijezda Hofopere bio je Franjo Stazić (1824-1911), Vukosav na praizvedbi opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. U bečkoj Dvorskoj operi prvi put je s golemim uspjehom nastupio 1853. kao Arnold u Rossinijevu Wilhelmu Tellu. Uskoro je kao Franz Steger (Stöger) postao njezin član, nositelj najtežih uloga u tenorskom repertoaru s naglaskom na one Giacoma Meyerbeera. S većim ili manjim prekidima, kao stalni član ili gost, u Dvorskoj operi ostvario je oko 350 nastupa u 24 uloge u rasponu od superlirskog Elvina u Bellinijevoj Mjesečarki do dramskog Eleazara u Halévyjevoj Židovki, s kojim se 1871. oprostio od bečke publike.
Ilma de (von) Murska (1834-1889) bila je njezina najveća zvijezda. Od debija 1864. u Trubaduru do 1873. u njoj je pjevala sedamnaest uloga. Bila je slavna interpretkinja Donizettijeve Lucije di Lammermoor, Bellinijeve Amine u Mjesečarki, likova u Meyerbeerovim operama, Mozartovih Kraljice noći u Čarobnoj fruli i Konstanze u Otmici iz saraja. Bila je 1868. i prva bečka Julija u Gounodovoj operi Romeo i Julija. Godine 1873. bila je Ofelija u prvoj izvedbi Thomasova Hamleta u Beču. Nastupila je i u oratoriju Stvaranje Josepha Haydna. Imala je 229 opernih i osam koncertnih nastupa.
Dvorska opera – Hofoper – doživjela je svoje uspone i padove a njezino najsjajnije razdoblje bila je era slavnog skladatelja i dirigenta Gustava Mahlera (1860-1911) koja je trajala od 1897. do 1907. Mahler je uvelike proširio repertoar i zaslužan je za prve austrijske izvedbe mnogih svjetskih djela. Okupio je sjajan ansambl u kojemu je bila i hrvatska mezzosopranistica, Osječanka Josie von Petru (1876-1907) koja je 1. rujna 1902. postala je stalna članica Hofopere. Pjevala je pod Mahlerovim ravnanjem između ostalih uloga Erdu u Rajninu zlatu i Siegfriedu, Fricku i Grimgerdu u Walküri, Waltraute i Prvu Nornu u Sumraku bogova, Carmen, Amneris u Aidi, Azucenu u Trubaduru i Ulricu u Krabuljnom plesu, Hedwig u Rossinijevu Wilhelmu Tellu, Orlowskog u Šišmišu,. Bila je prva bečka Grofica u Pikovoj dami Čajkovskog i prva Mrs. Quickly u Verdijevu Falstaffu. Posljednji je put nastupila 15. prosinca 1906., kad su već uznapredovali simptomi opake bolesti zbog koje se nije mogla kretati. Umirovljena je nakon više od dvije stotine i trideset nastupa i podlegla vrlo rijetkoj bolesti – umnožavanja žl
ijezda.
Naš veliki bariton Marko Vušković (1877-1960) koji je u to vrijeme došao na studij u bečki Konzervatorij u Autobiografiji ovako je opisao to razdoblje: „Mahler, taj najveći duh bečke opere, sa svojim velikim znanjem imao je takvu sugestivnu moć da je djelovao ne samo na cijeli personal opere nego i na sam auditorij. Sama njegova prisutnost za dirigentskim pultom bila je dovoljna da izvedba uspije na pozornici do savršenstva, a ta magija bi prešla na auditorij koji je pratio nekom pobožnošću kao da je zaista u nekom hramu gdje se stvaraju najveća djela i čuda.“
Dana 24. veljače 1911. Mira Korošec prvi je put nastupila u Dvorskoj operi u Beču kao Santuzza u Cavalleriji rusticani; 3. ožujka pjevala je Kraljicu od Sabe u istoimenoj operi Karla Goldmarka.
U ožujku 1918. Anka Horvat-Gottlieb pošla je na gostovanje u bečku Dvorsku operu, koja je baš tada tražila mezzosopranisticu za angažman. Pjevala u Aidi s glasovitom Marijom Jeritzom. Bečko općinstvo već ju je otprije poznavalo jer je nastupila u Mahlerovoj Pjesmi o zemlji i, prema pisanju zagrebačkog tiska, cijenilo je njezinu „zamjernu umjetnost“, ali… angažman nije dobila.
Bečka Državna opera do 1945.
Bečka Dvorska opera – Hofoper – zadržala je svoj naziv do 3. prosinca 1918. kad je propalo i moćno Austro-ugarsko carstvo. Poslije je mijenjala imena da bi 5. studenoga 1955. definitivno postala Bečka državna opera – Wiener Staatsoper.
Premosnica iz Dvorske u Državnu operu bio je hrvatski bas Nikola Zec (1883-1958). Godine 1912. gostovao je u Dvorskoj operi kao Hermann u Wagnerovu Tannhäuseru, Kardinal Brogny u Židovki i Sarastro u Čarobnoj fruli i ujesen 1915. postao njezin stalni član. Pjevao je glavne basovske uloge, iako ponekad i sporedne, pa je tako 14. listopada 1918. na prvoj izvedbi Straussove Salome u Dvorskoj operi, koja je ujedno bila i posljednja premijera u njoj, pjevao manju ulogu Prvog Nazarenca. Iako još za basa relativno mlad – jedva je prešao tridesetu – već se na početku angažmana isticao kao interpret velikih uloga, uz spomenute, pjevao je Mefistofelea u Faustu i Osmina u Otmici iz saraja. Kao vodeći bas Opere nastupao je i na premijerama. Pjevao je između ostalih Silvu u Ernaniju, Alvisea Badoera u Giocondi, Ramfisa i Kralja u Aidi, Timura u Turandot, Collinea u La Bohème, Ferranda u Trubaduru, Alidora u Rossinijevoj Pepeljugi, Basilija u Seviljskom brijaču, Marcela u Hugenotima, Komtura u Don Giovanniju, Nicolaijeva Falstaffa te baruna Ochsa u Kavaliru s ružom i Truffaldina u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa. Osobito se isticao kao tumač uloga u Wagnerovim djelima, među ostalima, Veita Pognera u Majstorima pjevačima, Dalanda u Ukletom Holandezu, Heinricha u Lohengrinu i Hagena u Sumraku bogova, Fasolta i Fafnera u Prstenu Nibelunga, Titurela u Parsifalu. Sudjelovao je na nekoliko praizvedbi suvremenih djela. Zastupljen je u pet od petnaest volumena izdanja Wiener Staatsoper Live 1933-1937 tvrtke Koch Schwann iz 1994. Posebno su zanimljivi prizori iz Prstena Nibelunga. U Rajninu zlatu pjeva Fasolta. U Siegfriedu pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha pjeva Fafnera, u Parsifalu Titurela. Nalazimo ga i u živoj snimci prve izvedbe opere Friedenstag (Dan mira) Richarda Straussa u lipnju 1939. pod ravnanjem Clemensa Kraussa s Vioricom Ursuleac i Hansom Hotterom u glavnim ulogama, a i kao Kralja u Aidi s Máriom Németh i Beniaminom Giglijem. U Spielplanarchivu Bečke državne opere navedeno je da je Kammersänger – komorni pjevač Nikola Zec od 10. svibnja 1912. do 8. lipnja 1940. ostvario 853 nastupa.
Najveća hrvatska zvijezda Opere u vremenu između dvaju svjetskih ratova bila je Zagrepčanka Vera Schwarz (1889-1964), kći znamenitog izumitelja i konstruktora Zeppelinovih zrakoplova inž. Davida Schwarza (1850-1897) i sestrična istaknutog skladatelja i dirigenta Srećka Albinija (1862-1933). U veljači 1921. gostovala je kao Tosca. Trebalo je izdržati usporedbu s glasovitom Marijom Jeritzom (1887-1982), ali uspjela je, najesen je postala stalna gošća Opere i nastavila nastupati upravo u Jeritzinu repertoaru, jer je velika češka sopranistica bila na američkom gostovanju. Nizala je vrlo različit i raznolik repertoar, redom Aidu, Leonoru u Trubaduru, Violantu u istoimenoj operi češkog skladatelja, začetnika filmske glazbe, Ericha Korngolda (1897-1957), Elizabetu u Tannhäuseru, Rechu (Rachel) u Halévyjevoj Židovki, Sieglindu u Walküri, Mariettu u Korngoldovu Mrtvom gradu (Die tote Stadt). Bila je i ostala pojam za Mariettu koju je ostvarila u suradnji s autorom i pod njegovim ravnanjem. Pjevala je Ameliju u Krabuljnom plesu, Carmen, Rosalindu u Šišmišu, Octaviana u Kavaliru s ružom, Neddu u Pagliaccima, Elzu u Lohengrinu, Evu u Majstorima pjevačima, Arijadnu na Naxosu, Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Ubrzo je postala jedna od prvih zvijezda a od 1. rujna 1924. do 31. kolovoza 1929. i stalna članica Opere i miljenica publike. Nastupala je pod vodstvom Richarda Straussa, Clemensa Kraussa, Wilhelma Furtwänglera, Josefa Kripsa, Pietra Mascagnija, Ericha Korngolda. Repertoaru je dodala Paminu u Čarobnoj fruli, Sentu u Ukletom Holandezu, Salomu, pjevačicu Anitu u tada vrlo popularnoj jazz-operi Jonny svira (Jonny spielt auf) austrijsko-američkog skladatelja češkog podrijetla Ernsta Kreneka (1900-1991), Helianu u Korngoldovoj operi Das Wunder der Heliane (Helianino čudo), Helenu u Egipatskoj Heleni (Die Ägyptische Helena) Richarda Straussa, Groficu u Figarovu piru i Groficu u operi Das häusliche Krieg (Kućni rat) ili Die Verschworenen (Urotnice) Franza Schuberta, Freiu u Rajninu zlatu. Njezin je glas bio savršeno postavljen i ujednačen u cijelom velikom opsegu a pjevačka tehnika besprijekorna pa je s lakoćom mogla pjevati jednu za drugom uloge tako različitih zahtjeva kao što su npr. Pamina i Saloma. Suvereno je vladala i tehnikom koloratura. Vera Schwarz je 1929. protiv volje direkcije raskinula ugovor s Operom da bi mogla nastupati u opereti, najčešće s glasovitim austrijskim tenorom Richardom Tauberom (1891-1948).
Visoke, vitke pojave, lijepe plave kose, urođena talenta za glumu Vera Schwarz savršeno je te kvalitete spajala s vrhunskim glazbenim umijećem. Austrijska operna legenda Marcel Prawy (1911-2003) spominje je više puta u svojoj knjizi Die Wiener Oper (Bečka opera), naziva je „velikom“, „zvijezdom u svom repertoaru“, ističe kako je 13. prosinca 1935. na praizvedbi opernog prvijenca austrijskog skladatelja, klarinetista, dirigenta i pjesnika Franza Salmhofera (1900-1975) Dama u snu (Dame in Traum) ostvarila sjajnu kreaciju Renate. Godine 1936. pjevala je Minnie na premijeri Puccinijeva Čeda zapada. Posljednji njezin veliki bečki uspjeh bio je s Tauberom na premijeri Lehárove operete Zemlja smiješka 30. siječnja 1938. A onda je Hitlerova Njemačka pripojila Austriju i Vera Schwarz je kao Židovka morala otići. Sklonila se u Englesku.
Član Opere između dvaju ratova bio je i Pelješčanin Piero Pierotić (1902-1986). Nakon gostovanja u lipnju 1935. kao Rigoletto te u svibnju 1937. kao Escamillo u Carmen i u lipnju kao Posa u Don Carlosu pod ravnanjem Bruna Waltera, u rujnu 1937. stupio je u angažman. Kao prvi lirski bariton Opere pjevao je Posu, Silvija u Pagliaccima, Moralesa u Carmen pod ravnanjem Bruna Waltera, koji je zabilježen u već spomenutom izdanju Wiener Staatsoper Live 1933-1937 tvrtke Koch Schwann, Jakea Wallacea u Čedu zapada, Lunu u Trubaduru, Rigoletta i Renata u Krabuljnom plesu. Nastupio je i na dvjema praizvedbama: 1937. pjevao je Wrangela u operi Wallenstein češkog, naturaliziranog američkog skladatelja Jaromira Weinbergera (1896-1967) i 1938. Kolju na praizvedbi opere Ivan Sergejevič Tarasenko austrijskog skladatelja Franza Salmhofera. Kako mu je supruga bila Židovka i on je morao iseliti iz Austrije nakon pripojenja Njemačkoj.
Jedan od najslavnijih hrvatskih gostiju u bečkoj Operi bio je najveći hrvatski tenor, Tino Pattiera (1890-1966). Nastupom 28. travnja 1920. u Tosci uz Mariju Jeritzu, koji je označen kao senzacija, Pattiera je počeo svoje bečke nastupe. Najavljivan kao zvijezda potpisao je ugovor za stalna gostovanja. Do 1926. u njoj je pjevao Manrica, Don Joséa, Riccarda u Krabuljnom plesu, Canija u Pagliaccima, Alfreda u Traviati, Rodolfa u operi La Bohème, Otella, Turiddua u Cavalleriji rusticani, Andréa Chéniera i, naravno, Fra Diavola, a za tu su prigodu bile posebne cijene ulaznica.
Hrvatski gost Opere bio je i Zagrepčanin Pavao Marion Vlahović (1891-1962). Predstavljen kao tenor iz Dresdena Paul Marion je 27. veljače 1927. prvi put nastupio u Operi kao Calaf u Turandot. Do kraja godine pjevao je Fausta u predstavama u kojima je slavni Fjodor Šaljapin bio Mefistofele, Radamesa u Aidi, Rodolfa u La Bohème i Pinkertona u Madame Butterfly te nastupio u glavnoj ulozi Stranca u tada popularnoj operi Das Wunder der Heliane (Helianino čudo) Ericha Wolfganga Korngolda. Ulogu je dijelio s premijernim protagonistom, glasovitim poljskim tenorom Janom Kiepurom (1902-1966), a partnerice su mu najčešće bile također glasovite sopranistice: njemačka Lotte Lehmann (1888-1976), mađarska Maria Nemeth (1897-1967) i hrvatska Vera Schwarz.
Dana 25. travnja 1937. Zinka Kunc (na programu je pisalo Kunz) otpjevala je Aidu bez orkestralnog pokusa, pod ravnanjem jednog od najvećih dirigenata stoljeća, Bruna Waltera. No put ju je vodio dalje, najprije na Salzburške svečane igre pa preko oceana
Čehinja Zdenka Zika (1902-1990) koja je nekoliko godina bila članica zagrebačke Opere, kao umjetnica velikog formata počela je 1932. gostovati u bečkoj Operi; 7. veljače nastupila je na premijeri Aide i 7. travnja na premijeri Krabuljnog plesa, a u rujnu je stupila u angažman, u kojemu je ostala do kolovoza 1936., a 1937. je gostovala. U Beču je pjevala Rachel u Židovki, Elzu u Lohengrinu, Irene na premijeri Wagnerova Rienzija, Madeleine de Coigny u Andréu Chénieru, Tatjanu u Evgeniju Onjeginu te Sentu u Ukletom Holandezu i Toscu.
Slovenski bas Marjan Rus (1905-1974), koji je nekoliko godina bio član zagrebačke Opere, od 1939. do 1959. bio je u stalnom angažmanu u bečkoj Operi.
Dana 30. lipnja 1944. izveden je Wagnerov Sumrak bogova. A onda je u jesen 1944. došla zabrana djelovanja svih kazališta u Trećem Reichu, šest mjeseci poslije, 12. ožujka 1945. srušena je zgrada Opere. Uništen je dekor za 150 djela i izgorjelo oko 150.000 kostima. Ostao je sačuvan samo foyer s freskama austrijskog slikara Moritza von Schwinda (1804-1871). Kazalište je bilo godinu dana zatvoreno.
Nakon Drugoga svjetskog rata
Rat je završio i trebalo je krenuti ispočetka. Operni ansambl povukao se u privremeni smještaj u Volksoperu i Theater an der Wien. Sovjetski komandant Beča naredio je da Opera počne djelovati, i prva predstava bila je u Volksoperi – Mozartov Figarov pir – 1. svibnja 1945. Hrvatska umjetnica Sena Jurinac pjevala je Cherubina. Obnova zgrade trajala je dulje od njezine izgradnje i prva predstava u njoj bila je 5. studenoga 1955. Beethovenov Fidelio. Bio je to i prvi televizijski prijenos. Naposljetku je Opera dobila i svoj današnji službeni naziv Bečka državna opera.
Premosnica od prije do poslije rata bio je veliki hrvatski bas Tomislav Neralić (1917-2016). U angažman u Operu stupio je 1943. i 29. lipnja prvi put nastupio kao Colline u Puccinijevoj La Bohème. Zatim je pjevao Titurela u Parsifalu pod ravnanjem velikog njemačkog dirigenta Hansa Knappertsbuscha (1888-1965) koji se smatra uzorom interpretacije toga djela, Tommasa u operi Eugenea d'Alberta U dolini, Basilija u Seviljskom brijaču, Ferranda u Trubaduru, Redovnika u Don Carlosu. Došao je u prvoj godini intendanture Karla Böhma (1894-1981), koji je uživao glas vrhunskog interpreta Mozarta, a bio je osobni prijatelj Richarda Straussa. Böhm je zaslužan za prvu bečku izvedbu Straussova Capriccia u kojemu je Neralić pjevao malu ulogu ali mu je glas s jednom frazom zabilježen na snimci završnog pjeva glavnog lika Grofice, koju je tumačila slavna prerano umrla rumunjska sopranistica Maria Cebotari (1910-1949). Böhm je zaslužan i za izvedbu ciklusa Straussovih djela u prigodi skladateljeva 80. rođendana u kojima je Neralić sudjelovao. Neralić je pjevao i ministra Don Fernanda u Beethovenovu Fideliju, također pod Böhmovim ravnanjem, uz slavnu austrijsku sopranisticu Hilde Konetzni (1905-1980) u naslovnoj ulozi, Opera je izvedena u travnju 1944. i zabilježena na CD-u.
Ansambl je igrao većinom u Theateru an der Wien, a opere su se davale i koncertno, primjerice Boris Godunov. Neralić je nastavio nizati nove uloge: ujaka Bonzu u Madame Butterfly, Varlaama u Borisu Godunovu, zatim su došli Plumkett u Marti i 1946. Zuniga u Carmen, Tomski u prvoj izvedbi ruske opere poslije rata – Pikovoj dami – pod vodstvom Josefa Kripsa (1902-1974), Sparafucile u Rigolettu te 1947. Kralj i Ramfis u Aidi. Pjevao je dvadesetak uloga i imao više od dvije stotine nastupa. Puno je pjevao i na koncertima. Najveći uspjeh Tomislava Neralića u njegovu bečkom razdoblju bio je lik Lindorfa/Coppeliusa/Dapertutta/Dr.Mirakela u Hoffmannovim pričama. Offenbach se kao Židov nije smio izvoditi dok je Austrija bila dio Trećeg Reicha i vrativši se u repertoar Hoffmannove priče postale su mamac za publiku. U njima je Neralić od 1945. do 1947. nastupio 42 puta. No u Beču nije ostao, krenuo je u Prag, Zagreb pa u Berlin. Vratio se na gostovanje kao Jago u Otellu 11. prosinca 1957. pod ravnanjem Herberta von Karajana.
Talijanka Alda Noni, koja je bila članica zagrebačke Opere krenula je 1942. u angažman u bečku Operu i potpuno se afirmirala u fahu lirsko-koloraturnog soprana. U Beču je uz dvije manje uloge pjevala Despinu u Mozartovoj operi Così fan tutte i Konstanzu u njegovoj Otmici iz saraja, Norinu u Donizettijevu Don Pasqualeu, Gildu u Rigolettu, Liù u Turandot, Oscara u Krabuljnom plesu i doživjela veliko priznanje od samoga Richarda Straussa kad ju je odabrao za Zerbinettu u svojoj Arijadni na Naxosu, s kojom je 11. lipnja 1944. slavio 80. rođendan. Desetljećima je ostala pojam za Zerbinettu. Zanimljivo, na njezinoj posljednjoj predstavi u Operi u Rigolettu u srpnju 1947. partneri su joj bili Marko Rothmüller i Marjan Rus.
Veliki prvak Bečke državne opere bio je Josip Gostič (1900-1963). Počeo je gostovati u ožujku 1942., najprije u Volksoperi (tada Operi grada Beča) kao Canio u Pagliaccima, Cavaradossi i Manrico, a u rujnu je pjevao Radamesa i Lohengrina; 1943. pjevao i Don Joséa te Verdijeva Don Carlosa i jednu od svojih najslavnijih uloga – Baka u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa. U siječnju 1944. pjevao je svojega prvog Lohengrina u Operi kojega je bečki tisak vrlo povoljno ocijenio. Poratne godine prekinule su Gostičevu međunarodnu karijeru i u Operu se vratio tek 1950. kad je kao gost nastupio u Carmen, Tosci i Lohengrinu. Godine 1951. postao je njezin stalni član i u osam sezona u njoj ostvario je šesnaest uloga i 260 nastupa. Pjevao je Cavaradossija, Florestana u Fideliju, Don Joséa, Manrica, Radamesa, Turiddua i 25. studenoga 1951. Lohengrina na dvostrukoj premijeri opere pod ravnanjem Clemensa Kraussa.
Kritički osvrti redom bili su vrlo povoljni, uspoređivali su ga sa zacijelo najslavnijim interpretom toga lika – Čehom Leom Slezakom (1873-1946). Usporedba sa Slezakom, koji je bio i ostao pojmom Lohengrina, otvorila je Gostiču put k vrhuncu u karijeri – glavnoj ulozi Mide na praizvedbi posljednje opere Richarda Straussa – Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) na Salzburškim svečanim igrama 14. kolovoza 1952. Midu je pjevao i na premijeri opere u Beču i u milanskoj Scali, te na gostovanju bečkog opernog ansambla u Velikoj operi u Parizu. U listopadu 1952. Gostiča je u Beču čekala premijera Puccinijeve opere Čedo zapada (La fanciulla del West). Redovito je pjevao svoj standardni repertoar kojemu je dodao Otella, Prvog oklopnika u Čarobnoj fruli, Hermana u Pikovoj dami i Riccarda u Krabuljnom plesu, kojega je pjevao i na obnovi opere u siječnju 1956. s Dragicom Martinis pod ravnanjem Berislava Klobučara, te Andréa Chéniera. Nakon trinaest godina ponovno je pjevao Baka na obnovi Arijadne na Naxosu pod ravnanjem Karla Böhma.
Velika prvakinja Bečke državne opere bila je i Srebrenka Sena Jurinac (1921-2011). Godine 1944. Srebrenka Jurinac otišla je u Beč i pred ravnateljem Karlom Böhmom položila audiciju za angažman koji je počeo 1. rujna. U Beču, koji je postao njezin drugi dom, Srebrenka Jurinac prvi je put javno nastupila u siječnju 1945. u koncertnoj izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca pod ravnanjem Lovre pl. Matačića za austrijski radio. Rat je bio u punom zamahu, zgrada Opere srušena i očekivani scenski debi mlade umjetnice kojoj su u međuvremenu radi lakšeg izgovora promijenili ime u Sena dogodio se tek 1. svibnja 1945. u zgradi Volksopere, kad je sovjetski komandant Beča naredio da se praznik rada proslavi izvedbom Mozartova Figarova pira. U ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa pjevala je Cherubina s velikim uspjehom. Cherubino je bio jedna je od najvećih i najslavnijih interpretacija Sene Jurinac. Samo u Bečkoj državnoj operi do 1964. godine otpjevala ga je 129 puta.
Na početku karijere bila je, kako u Beču vole kazati „djevojka za sve“. U privremenom smještaju ansambla u Theateru an der Wien pjevala je u operi i opereti, male i velike uloge, prve sezone imala je 150 nastupa. Poslije Cherubina u svibnju 1945., u lipnju je pjevala Gabrielu u Straussovoj opereti Bečka krv, u srpnju Fjodora u Borisu Godunovu, u kolovozu Maricu u Prodanoj nevjesti, u rujnu Martu u operi Der Evangelimann (u nas se izvodila s naslovom Braća) austrijskog skladatelja Wilhelma Kienzla (1857-1941), u studenome Antoniju i Stellu u Hoffmannovim pričama i Rosalindu u Šišmišu, u prosincu Giuliettu u Hoffmannovim pričama. Nastavila je takvim tempom, i to je neizbježno izazvalo kraću glasovnu krizu. Prevladala ju je, odlučno odbila daljnje nastupe u opereti i počela se razvijati u opernu umjetnicu svjetskoga formata.
U listopadu 1946. na premijeri Kavalira s ružom Richarda Straussa pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha Sena Jurinac uvrstila je u repertoar svoju drugu antologijsku ulogu u hlačama (en travesti) – Octavijana. Filmska snimka Kavalira s ružom prigodom otvorenja Velike scene (Großes Festspielhaus) Salzburških svečanih igara 1960. pokazuje u briljantnom izdanju fenomenalnu fizičku privlačnost i neusporedivo pjevačko umijeće velike umjetnice. Mladost, šarm, strast, zbunjenost, toplina u izrazu – sve to posve jasno pokazuje zašto je engleski muzički pisac i kritičar BBC-a Alan Blyth u Orreyevoj The Encyclopedia of Opera opisuje kao „jednog od najatraktivnijih soprana poslije Drugoga svjetskoga rata“. Octavijana je do 1965. u Bečkoj državnoj operi pjevala 79 puta.
Trolist znamenitih uloga u hlačama koji je Senu Jurinac uvrstio u najuži vrh svjetske operne reprodukcije upotpunio je godine 1947. Kompozitor u Straussovoj Arijadni na Naxosu. Od 1947. do 1980. u Bečkoj državnoj operi Kompozitora je pjevala 58 puta. S ansamblom Opere Sena Jurinac počela je već 1947. nastupati u Covent Gardenu. Pjevala je Dorabellu u Mozartovoj operi Così fan tutte.
Karijera Sene Jurinac razvijala se prirodno. I njezin glas postajao je tamniji s gotovo mezosopranskim akcentima. Od uloga u hlačama i lirskih junakinja polagano je prelazila u repertoar lirico-spinto soprana u operama Verdija i Puccinija, došla do dramskog, Sente u Wagnerovu Ukletom Holandezu i Leonore u Beethovenovu Fideliju, a završila mezzosopranskom ulogom Crkvenjarke u Janačekovoj Jenůfi. Nerijetko je u istoj operi tumačila dvije uloge, što nije osobito čest slučaj. U Figarovu piru dječački svježeg Cherubina i melankoličnu Groficu, u Idomeneu nježnu Iliju i dramatsku Elektru, u Così fan tutte Dorabellu i Fiordiligi, u Don Giovanniju Donnu Elviru i Donnu Annu, u Fideliju naivnu Marzellinu i hrabru Leonoru, u Jenůfi zaljubljenu Jenufu i na sve spremnu Crkvenjarku, u Kavaliru s ružom vatrenog Octavijana i zrelu šarmantnu Maršalicu, koju je prvi put pjevala u Bečkoj državnoj operi 1966. i s njom se oprostila od bečke publike 20. studenoga 1982.
Iako je najveću svjetsku slavu postigla kao interpretkinja likova Mozarta i Richarda Straussa, govorila je da se bez Verdija i Puccinija ne može. Pravu je senzaciju izazvala svojim posve posebnim, samo njoj svojstvenim pristupom liku Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Kad ju je uvrstila u repertoar na premijeri na talijanskom jeziku u Bečkoj državnoj operi 1957. pod ravnanjem Dimitrija Mitropoulosa zbunila je publiku. Nije to bila krhka i umiljata japanska gejša, nego ljudsko biće koje strasno voli, a u toj je ljubavi prevareno. Pjevala je i Popeju u Monteverdijevoj operi Krunidba Popeje. Bila je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere pa je posve prirodno sudjelovala u drugoj svečanoj predstavi otvorenja njezine obnovljene zgrade 6. studenoga 1955. s Don Giovannijem. Pjevala je Donnu Elviru. U trideset i osam godina djelovanja u Beču, ostvarila je 47 uloga i imala 1268 nastupa. Godine 1953. dobila je naslov austrijske komorne pjevačice, a 1967. Počasni križ Republike Austrije za zasluge u kulturi i umjetnosti. Bečka državna opera, čija je bila dugogodišnja velika zvijezda, odužila se svojoj slavnoj primadoni u prigodi njezina devedesetog rođendana priredivši joj izložbu u Kazališnome muzeju koju je otvorio upravitelj Bečke državne opere Dominique Meyer. Izložba je bila otvorena više od tri mjeseca.
Sa Senom Jurinac donekle je povezano i ime Herberta von Karajana (1908-1989). Za vrijeme svojega ravnateljstva Bečkom državnom Operom od 1957. do 1964. uveo je običaj da se djela izvode na izvornom jeziku. Pozivao je na gostovanja najveće pjevače vremena – a njih je tada bilo u izobilju – i to je razdoblje bilo sjajno.
Velika zvijezda Bečke državne opere bila je i Dragica Martinis (1922-2010). Turandot je Dragicu Martinis dovela do prvog nastupa u Operi 14. prosinca 1950. koji je izazvao opće oduševljenje publike i kritike. Pod naslovom Jedna pjevačica osvojila je Beč utjecajne bečke novine Die Presse ovako su pisale: „Dvadesetosmogodišnja Zagrepčanka došla je, otpjevala i pobijedila. To se ne događa svakoga dana, pogotovo ne u Bečkoj državnoj operi. Dragica Martinis je preko noći dobila ugovor i angažman, a i spontanu naklonost bečke glazbene mladeži. Bečkim ljubiteljima opere morala je darovati tristo slika s potpisom.“
Četiri dana poslije Turandot pjevala je Toscu, i opet su slijedili hvalospjevi. Dragica Martinis ušla je u Bečku državnu operu zaista na velika vrata. Odmah je postala njezina prva zvijezda u talijanskome repertoaru, i opere su se često uvrštavale u repertoar prema njezinoj želji. Bila je u pravome smislu riječi zvijezda. Publika ju je obožavala, i mnogo godina poslije prolaznici bi na ulici rekli: „To je die Martinis (Martiniska).“ i okretali se za njom. Kad je bila u naponu snage, gledatelji bi dolazili pred blagajnu u najranijim jutarnjim satima ne bi li došli do ulaznica, a nakon predstava policija ju je trebala štititi od razdraganih obožavatelja. Kad je Herbert von Karajan 1951. u Beču tražio sopranisticu za zahtjevnu naslovnu ulogu u Aidi u prigodi obilježavanja 50. godišnjice smrti Giuseppea Verdija i nije ju našao u Europi, poslao je intendantu Metropolitana Rudolfu Bingu brzojav s riječima: „Tražim najljepši glas. Gdje je?“ Odgovor je ubrzo stigao: „Dragica Martinis. Ovdje.“ Nakon koncertne izvedbe Aide u Beču s Bečkom filharmonijom pod Karajanovim ravnanjem 3. veljače 1951. utjecajni bečki kritičar prof. Kralik napisao je u novinama Die Presse: „U senzacionalnoj cjelini te koncertne operne izvedbe bila je jedna posebna senzacija – Dragica Martinis. Njezina je Aida istodobno lirska i dramatska, koncertantna i kazališna. Ona je savršena.“ Druge bečke novine Weltpresse nazvale su glas Dragice Martinis „čudom“ i s divljenjem opisivale njezin visoki C u ariji na Nilu.
U Beču je Dragica, tada već Carla, Martinis dobila prestižni naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin – i visoko austrijsko odličje Das Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst (Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost) koji austrijski predsjednik dodjeljuje za zasluge u kulturi. Dobila je i Zlatni orden grada Beča, koji Beč dodjeljuje umjetnicima koji su ga najviše proslavili.
Transcedentalna ljepota glasa Dragice Martinis došla je do punog izražaja i na njezinoj prvoj premijeri u Operi u siječnju 1952. Pjevala je Leonoru u Verdijevoj operi Moć sudbine pod ravnanjem još jednog velikog dirigenta s kojim je surađivala, Karla Böhma. U osvrtu na premijeru novine Der Abend proglasili ju je akustičkim čudom. U listopadu 1953. pjevala je u Beču Ameliju na premijeri Krabuljnog plesa i na prvoj izvedbi opere u obnovljenoj zgradi Bečke državne opere u siječnju 1956. pod ravnanjem Berislava Klobučara, s Josipom Gostičem. Troje hrvatskih umjetnika na bečkoj opernoj premijeri – neponovljiv, zvjezdani trenutak hrvatskog opernog umijeća!
U veljači 1956. Dragica Martinis bila je Puccinijeva Manon Lescaut na premijeri opere u Bečkoj državnoj operi, u kojoj je ostvarila četrnaest uloga (sve su bile glavne) i 275 nastupa. Najčešće je pjevala Mimì, Toscu, kojom se 6. siječnja 1961. oprostila od bečke publike, Turandot, Aidu, Ameliju, Cio-Cio-San, Leonoru u operi Moć sudbine i Manon Lescaut.
A onda je 1957. tragičan događaj u obitelji – smrt djeteta – prekinuo tu sjajnu karijeru. Gubitak je bio prevelik i nije više imala snage. Smrću sina umrlo je ono nešto što razlikuje pjevače. Na silu je imala još nekoliko nastupa godišnje da bi zaokružila svoj desetogodišnji bečki angažman i povukla se.
I dvije mezzosopranistice bile su stalne članice Bečke državne opere: Đurđa Milinković i Biserka Cvejić.
Đurđa / Gjurgja (Georgine von) Milinković (1913-1986) bila je dugogodišnja članica Bečke državne opere, u kojoj je dobila naslov komorne pjevačice i zlatni prsten povodom 25. obljetnice djelovanja. Nakon angažmana u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu otišla je 1945. u Smetanino kazalište u Pragu, postala Jiřina Milinkovičová i ostala do 1948. Pod tim je imenom 1948. gostovala u Bečkoj državnoj operi i odmah stupila u angažman. Istodobno je bila članica i Bavarske državne opere u Münchenu. Na pozornici Bečke državne opere ostvarila je 23 uloge i 756 nastupa, između ostalih Herodijadu u Salomi, Carmen, Amneris, Eboli u Don Carlosu, Azucenu u Trubaduru, Maddalenu u Rigolettu, Magdalenu u Majstorima pjevačima, Fricku u Walküri, Brangänu u Tristanu i Izoldi, Ortrud u Lohengrinu, Azucenu u Trubaduru, Klitemnestru u Elektri, Herodijadu u Salomi, Marcellinu u Figarovu piru, Giuliettu u Hoffmannovim pričama, Czipru u opereti Barun ciganin Johanna Straussa, jedanput Lady Macbeth a više od stotinu puta Treću damu Kraljice noći u Čarobnoj fruli. Godine 1952. nastupila je na Salzburškim svečanim igrama kao Alkmena na praizvedbi opere Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) Richarda Straussa 14. kolovoza u kojoj je glavnu ulogu tumačio Josip Gostič. Snimka te izvedbe objavljena je na CD-u. Tu je ulogu pjevala i u Bečkoj državnoj operi.
Biserka Cvejić (1923.) je nakon položene audicije u Bečkoj državnoj operi prvi put u njoj nastupila 4. listopada 1959. kao Amneris, kad je zamijenila oboljelu Giuliettu Simionato. Aidu je pjevala Birgit Nilsson. Opera ju je pozvala da u rujnu 1960. otpjeva Eboli. Bečka kritika ispratila je njezin nastup riječima: „Topli i tamni mezzosopran Biserke Cvejić sa sigurnim visinama, te izuzetno lijepa pojava umjetnice, čine je upravo idealnim tumačem toga teškog Verdijeva lika. Bila je izvrsna Eboli i potpuno je dominirala scenom.” I počelo je njezino dvadesetogodišnje članstvo u Bečkoj državnoj operi. U njoj je ostvarila 25 uloga i 370 nastupa. Najviše je pjevala Preziosillu u operi Moć sudbine (47 puta), pa Ulricu u Krabuljnom plesu (40 puta), Maddalenu u Rigolettu (38 puta), Carmen (37 puta), Azucenu u Trubaduru (29 puta) i Eboli (27 puta). Godine 1979. dobila je naslov Komorne pjevačice – Kammersängerin.
Član Bečke državne opere bio je i židovsko-hrvatski bariton Marko / Aron Rothmüller (1908-1993). Nakon školovanja u Beču, gdje je uz pjevanje studirao kompoziciju kod Albana Berga, i debija 1932. u Hamburgu, došao je u Zagreb, rat proveo u Zürichu i 1946. počeo nastupati u Bečkoj državnoj operi. Predstavio se kao Figaro u Seviljskom brijaču, a u siječnju 1947. stupio je u stalni angažman koji je trajao do kraja 1949. U ožujku te godine realiziran je film Andalusische Nächte (Andaluzijske noći) neka vrst, kako bismo danas rekli, promidžbe Bečke filharmonije pod ravnanjem velikog austrijskog dirigenta Josefa Kripsa (1902-1974) pred turneju u Ameriku. Bila je to priča o Carmen sa slavnom, u Beču veoma cijenjenom i voljenom sopranisticom Marijom Cebotari, koja je tri mjeseca poslije umrla od raka. Rothmüller je bio Escamillo. Godine 1955. vratio se kao gost iz Covent Gardena i nastupao do siječnja 1957. U Bečkoj državnoj operi ostvario je sedamnaest uloga i imao 65 nastupa. Pjevao je Verdijeve Rigoletta, Amonasra u Aidi i Germonta u Traviati, Borodinova Kneza Igora, Jochanaana u Salomi, koji je bio jedna od ključnih uloga u njegovu repertoaru, Faninala u Kavaliru s ružom Richarda Straussa, Puccinijeve Sharplessa u Madame Butterfly, Marcella u La Bohème i Scarpiju u Tosci, Escamilla u Carmen, Tonija u Pagliaccima, Don Fernanda u Beethovenovu Fideliju, Wagnerove Kurwenala u Tristanu i Izoldi i Kothnera u Majstorima pjevačima ali i Mozartove Papagena i Govornika u Čarobnoj fruli, ukupno 27 uloga i 63 nastupa.
Velika operetna diva i prvakinja bečke Volksopere Sonja Šagovac Mottl-Preger nastupala je i u Bečkoj državnoj operi od 1954. do 1968. Pjevala je operne i operetne uloge: Lauru u Princu studentu Carla Millöckera, Pamelu u Auberovu Fra Diavolu, Fatu Morganu u operi Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče, Valencienne u Lehárovoj Veseloj udovici, Saffi u Barunu ciganinu Johanna Straussa, Wandu Kwasinsku u Poljačkoj krvi Oskara Nedbala, Floru u Traviati. i po jedanput Neddu u Pagliaccima i Lolu u Cavalleriji rusticani. U njoj je ostvarila 73 nastupa.
Posljednjih desetljeća dvije naše velike umjetnice nastupale su u Bečkoj državnoj operi ali nisu stupale u angažman.
Velika zvijezda Bečke državne opere bila je Ljiljana Molnar-Talajić (1938-2007). Možda je Bečka državna opera i bila pozornica njezinih najvećih uspjeha, U njoj je prvi put nastupila 12. prosinca 1969. kao Aida. Ovacijama nije bilo kraja, osvojila je publiku i kritiku. Slijedile su Leonora u Trubaduru, Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Amelija u Krabuljnom plesu, Leonora u operi Moć sudbine i najteža uloga u talijanskom repertoaru Bellinijeva Norma. Nije je pjevala na premijeri (premijerna protagonistica bila je Montserrat Caballé), ali kad ju je otpjevala, samo s jednim orkestralnim pokusom ispred zastora, kritika ju je nazvala „spasiteljicom kojoj se klicalo“, a publika obasipala cvijećem. Ostvarila je ukupno šest uloga i 58 nastupa. U travnju 1981. otpjevala je svoju dvadeset osmu Leonoru u Trubaduru, ulogu u kojoj je najčešće nastupila. U Beču je postala „Die Molnar“, čiji su se nastupi očekivali i najavljivali. Urednik operne glazbe na Austrijskom radiju Gottfried Cervenka smatrao ju je „posljednjim velikim verdijanskim glasom“ uopće.
Česta gošća Bečke državne opere i protagonistica premijera bila je Dunja Vejzović (1943.). Prvi put je nastupila u njoj 10. travnja 1979. kao najbolja tadašnja svjetska interpretkinja Kundry u Parsifalu. Njezina velika uloga u Beču bila je Marie u Wozzecku Albana Berga. Marie je pjevala na premijeri i gostovanjima s ansamblom Bečke državne opere 1987. u Berlinu i Tokiju. Pjevala ju je pod ravnanjem Claudija Abbada na sceni i na koncertu. Pjevala ju je najčešće – dvadeset puta, a nastup u ulozi Marie 10. travnja 1992., točno trinaest godina poslije prvog, bio joj je i posljednji. Pjevala je Veneru na premijeri Tannhäusera, Didonu na premijeri Berliozovih Trojanaca, Sentu na obnovi Ukletog Holandeza, Ortrud na obnovi Lohengrina, Florindu na obnovi opere Fierrabras Franza Schuberta, ukupno sedam uloga i 56 nastupa.
U Bečkoj državnoj operi povremeno su gostovale i neke druge hrvatske pjevačice. Marijana Radev (1913-1973) gostovala je dva puta 1953. kao Carmen. Nada Puttar-Gold (1923-2017) nakon nastupa u prosincu 1951 kad je pjevala mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu pod ravnanjem glasovitog Francesca Molinari-Pradellija gostovala je 1952, i 1953., po jedanput kao Amneris i Eboli. Božena Ruk-Fočić (1931-2010) pjevala je jedanput Leonoru u Trubaduru i jedanput Sieglindu u Walküri. Ruža Pospiš-Baldani (1942.) prvi put je nastupila 1973. kao Brangäna na obnovi Tristana i Izolde pod ravnanjem Carlosa Kleibera i tu je ulogu pjevala deset puta. Pjevala je još četiri puta Carmen i četiri puta Azucenu u Trubaduru. Kontratenor Max Emanuel Cenčić (1976.) nastupit će sljedeće sezone, u studenome 2019. kao Polinesso na premijeri opere Ariodante Georgea Friedricha Händela,
I to je zapravo nestanak hrvatskih pjevača iz Bečke državne opere u kojoj su nekada bili velike zvijezde.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 10. lipnja 2019.
