Intervju povodom 80. rođendana Marije Barbieri (1. dio)

Intervju povodom 80. rođendana Marije Barbieri (1. dio)

• Marija Barbieri, ugledna glazbena publicistkinja, dugogodišnja radijska urednica i glazbena kritičarka, rođena je u Splitu 1939. Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završila je u rodnome gradu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1962. germanistiku – engleski te talijanski. Glazbu je učila privatno, a operom se bavi od najmlađih dana. Od 1964. do 1992. u stalnom je radnom odnosu u Redakciji ozbiljne glazbe tadašnjega Radija Zagreb, danas Hrvatskoga radija, na kojemu i dalje surađuje. Autorica je nekoliko emisija iz područja opere. Uređuje i vodi Izravne operne prijenose Europske radijske unije i iz Metropolitana. Tri je puta dobila prvu nagradu na natjecanjima za najbolju glazbenu emisiju nekadašnje Jugoslavenske radiotelevizije (1972., 1975. i 1976.) te Nagradu tadašnjeg Radio Zagreba 1979. godine.

  Za Hrvatsku televiziju pripremila je i vodila cikluse Hrvatsko operno stvaralaštvo i Hrvatski operni pjevači te priredila portrete nekoliko istaknutih hrvatskih opernih umjetnika. Pokrenula je i vodila za Hrvatski radio snimanja nekoliko opera hrvatskih skladatelja (Ljubav i zloba i Porin V. Lisinskog, Nikola Šubić Zrinjski, Rudari i Mislav Ivana pl. Zajca, Ero s onoga svijeta J. Gotovca, Adelova pjesma I. Paraća), Verdijeva Krabuljnog plesa te arija u izvedbi hrvatskih opernih pjevača. Urednica je i/ili autorica teksta nosača zvuka (LP-a i CD-a) s izvedbama velikog broja uglednih hrvatskih opernih pjevača. Za CD Dunja Vejzović u Zagrebu dobila je 2003. godine diskografsku nagradu Porin.

  Stalna je suradnica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (piše za Hrvatski biografski leksikon i Hrvatsku enciklopediju). Autorica je nekoliko monografija o opernim pjevačima: Hrvatski operni pjevači: 1846 – 1918, Josip Gostič (suautorica Marjana Mrak), Bugarski pjevači na hrvatskim opernim scenama od 1920. do 2006., Mirella Toić, Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama (dio o operi), Nada Tončić, Cynthia Hansell-Bakić – Vissi d'arte, vissi d'amore, Josip Križaj – umjetnik ispred svojega vremena i Marko Vušković. Supetranin svjetskoga glasa. Za monografiju o Križaju dobila je Nagradu Dragan Plamenac za 2017. godinu.

  Pisala je za Vjesnik, Slobodnu Dalmaciju i Vijenac a piše i za WAM, Cantus i Hrvatsko glumište. Povremeno piše za časopis Arti musices koji izdaje Hrvatsko muzikološko društvo, čijim je članom. Jedna je od suosnivačica online-novina http://www.kulisa.eu/ i Klasika.hr. Autorica je portala Opera.hr na kojemu donosi detaljne portrete hrvatskih opernih pjevača. Napisala je tekstove za brojne programske knjižice opernih predstava riječkog HNK-a i zagrebačkog HNK-a, za koji je pripremila i nekoliko izložbi, opernih prijenosa iz Metropolitana u Lisinskome i za druge prigode.

  Povod razgovoru s Marijom Barbieri osamdeseti je rođendan koji je proslavila ovoga ljeta. U razgovoru dolazi do izražaja ne samo njezino veliko znanje nego i velika ljubav prema operi.

  Poštovana gospođo Barbieri, proslavili ste ovog ljeta jubilarni rođendan, osamdeseti. Jubilarni rođendani često su povod onima koji prate nečiji rad da se na nj kritički osvrnu. Pretpostavljam da je i samim slavljenicima to prilika da se osvrnu na ono što su postigli u životu. Osvrćete li se Vi na svoj radni i životni put s osmijehom zadovoljstva?

  Ja sam inače čovjek koji uvijek gleda u budućnost; što je prošlo, prošlo je. Ali ako se osvrnem na sve ono što sam napravila, mislim da mogu biti zadovoljna. Imala sam lijep radni vijek i vjerujem da sam naišla na prilično širok krug slušatelja, a to me osobito veseli. Drago mi je što sam tri puta dobila prvu nagradu na natjecanju za najbolju emisiju tadašnje Jugoslavenske radiotelevizije jer se radilo o konkurenciji u zemlji s dvadeset i dva milijuna stanovnika. Ljubljana i Beograd bili su vrlo oštra konkurencija, Sarajevo i Skoplje nešto manja, ali stalno se trebalo dokazivati. Sve smo emisije preslušavali pa smo imali prilike čuti i što drugi rade, uspoređivati se. Godine 1975. Radio Zagreb dobio je više od pedeset posto nagrada u svim kategorijama radijskih emisija. Bili smo jako sretni i ponosni. Drago mi je da sam dobila godišnju nagradu Radija Zagreb, pa u novije vrijeme nagradu Porin za CD Dunja Vejzović u Zagrebu. A najdraža mi je nagrada Hrvatskoga muzikološkog društva  koja nosi ime istaknutog hrvatskog muzikologa Dragana Plamenca, za 2017. godine objavljenu monografiju o velikom umjetniku Josipu Križaju. To je osmijeh zadovoljstva.

  Malo je manji osmijeh kad se osvrnem na današnje stanje. Moje je osobno mišljenje da sva ta nova tehnička sredstva ne pridonose kvaliteti. S novom tehnologijom može se mnogo toga ispraviti, tako da snimka nije vjeran prikaz mogućnosti izvođača. Primarno je da svaki ton bude točan a koliko nakon svih tih rezova ostane umjetničke kvalitete, o tom potom. To nije muzika, to nije umjetnost, to je tehnika. A mislim da se ni zvuk CD-a nikako ne može mjeriti s kvalitetom tona gramofonske snimke. Jedna sam od rijetkih koja se danas još koristi gramofonom. Slušala sam nedavno ploču sa snimkom starom više od pedeset godina. Kad smo snimatelj i ja počeli slušati, zastali smo... Jednostavno smo bili u drugom svijetu. Čuli smo prostor, život, glazbu. A kompaktni diskovi – to je kao da vam je netko nešto stavio pod nos; nema prostora, nema života. Osobno, CD smatram samo informacijom. A pitanje je i koliki će im biti vijek trajanja.

  Danas se, uostalom, izdaju i sasvim nova izdanja na gramofonskim pločama, čak i suvremenih izvedbi. 

  BBC se koristi pločama jer je ploča najkvalitetnija, a poslije toga vrpca. Kad je veliki Arturo Toscanini snimao sa Simfonijskim orkestrom BBC-a u kojemu su bili najbolji glazbenici iz Europe, nije razmišljao je li tko odsvirao krivu notu jer je to bilo nezamislivo. Snimio bi desetak minuta jedne simfonije, zatim bi otišao u režiju provjeriti tonske odnose i kad bi se vratio za pult, snimilo bi se sve bez prekida. Nedavno mi je rekao jedan kolega koji često boravi u Beču da se našao na diskografskom odjelu klasične glazbe u centru grada, a tamo nikoga. Pitao je iznenađen kako nema nikoga, a dobio je odgovor: „Diskofili su pokupovali što ih zanima. Ovo novo ih ne zanima.“ Mene apsolutno ne zanima kako Jonas Kaufmann pjeva Otella jer Kaufmann nema glas za Otella. Osim toga, zar bi netko tko je slušao Josipa Gostiča koji bi danas sigurno bio prvi svjetski tenor bez konkurencije, Marija Del Monaca, Jona Vickersa, slušao lirskog tenora u ulozi Otella? Nije pitanje je li on otpjevao točne note. Otello je nešto više od toga. 

  Kako je došlo do toga da su pjevači za koje je očito odmah na papiru da nisu za određene uloge danas najpoznatiji interpreti tih uloga, da su ih puna diskografska izdanja i da im se kritičari takoreći ulizuju na dnevnoj bazi?

  Kritičari možda da, i možda ona publika koja nije previše upućena, ali prava publika – ne. Pričao mi je spomenuti kolega, koji ima po desetak snimki nekog djela, kako je dobio na dar snimku La Bohème s Andreom Bocellijem koju nije ni otvorio, naravno. Razmišljao je bi li je mogao zamijeniti za nešto drugo, otišao je u Beču u Mariahilferstraße. Tamo su mu rekli da CD nije kupljen kod njih te da od početka godine imaju tri CD-a te snimke koja mjesecima nisu prodana. Tko će kupiti La Bohème s Andreom Bocellijem? Kupit će snimke s Pavarottijem, Di Stefanom, Corellijem, Carrerasom. Danas je vrijeme dobrih profesionalaca: npr. kad ste gledali prijenose iz Metropolitana, rijetko se moglo naići da je netko bio loš, ali ste isto tako rijetko naišli na nekoga koga ste zapamtili, npr. Susan Graham u Berliozovim Trojancima, Simona Keenlysidea kao Thomasova Hamleta... Međutim, kad Simon Keenlyside pjeva Verdija, to ne sliči Verdiju. 

  Čija je to krivnja? Ta apsolutna prevlast redatelja? Često razmišljam jesu li redatelji svojim ponašanjem ubili neke potencijalne zvijezde ili njih stvarno nema. Duboko sam uvjerena da nitko ne bi Zinki Milanov rekao da skače po sceni ili da pjeva ležeći ili bosa, nitko se to ne bi usudio, ali to i nije bilo potrebno. Zinku Milanov dolazilo se slušati jer je pjevala kako nitko nije poslije nje. Ili, sjetite se one prekrasne televizijske arije Aide na Nilu s Leontyne Price - to je neponovljivo. Nitko se nije vrtio oko nje niti je ona išta izvodila. Jednostavno, sve je rekla glasom i vokalnim izrazom. Izgleda da se to više ne cijeni.

  Kako objasniti to da je danas najcjenjenija pjevačica jedna Anna Netrebko, a nekoć su to bile, npr., Callas ili Tebaldi? Kako je došlo do tog opadanja kriterija?

  Incomparabile... Mislim da su krive snimke. Kažu da su ploče ili npr. Tri tenora promicali ozbiljnu glazbu. Ja u to ne vjerujem. Kriteriji su bili postavljeni drugačije. Prava ličnost, kao i pravi perzijski tepih, nije savršena; ličnost ne znači savršenstvo. Pravi perzijski tepisi, ručno rađeni, mogu se razlikovati za desetak centimetara u duljini, ali su jedinstveni primjerci i u tome je njihova vrijednost. Veliki pjevači prošlosti nisu bili bez greške, ali imali su nešto po čemu ste ih odmah mogli prepoznati. Kad slušate jednog pjevača i ne prepoznajete ga – može on pjevati besprijekorno – to nije to. Recimo, Kaufmann je bio fantastičan Werther, ali u Covent Gardenu jedva je otpjevao Chéniera. Mislim da je diskografska industrija koja omogućuje da sve možete popraviti (ritam, intonaciju, povećati volumen glasa) dala šansu onima koji su slabiji, a imaju veze. Mislim, nažalost, da je danas bez veza teško išta postići na svim poljima. Dobro, imate ponekad i one koji nisu imali nikakve veze, npr. Željka Lučića koji je postao prvi verdijanski bariton današnjice. 

  On je zasjenio Kaufmanna u izvedbama Chéniera... 

  Zasjenio ga je potpuno u Covent Gardenu! Lučić je apsolutno prva kategorija i napravio je karijeru bez ikakvih veza. Možete svašta postići vezama, ali to ne može dugo trajati ako iza toga nema prave kvalitete. Kad dođete na scenu, ipak vi morate pjevati a ne vaše veze.

  Ima li danas uopće pjevača koji mogu dostojno otpjevati uloge kao što su Abigaille ili Otello? 

  Mislim da nema. Ne znam da me netko od današnjih pjevača fascinirao. Mogu konstatirati da su dobri, ali ako je pretpostavka da određene uloge traže određenu vrstu glasa, možete manipulirati na snimanju tako da glas koji nije za to nekako zvuči, ali to ipak nije to. Recimo, nije me uopće zanimalo slušati snimku Luciana Pavarottija, koji je pjevačko savršenstvo, u ulozi Otella. Naravno, nije ga pjevao na sceni, ipak je bio pametan. Otellâ danas nema. A nema ni Radamèsâ. 

  A pravih wagnerijanskih tenora, a ne samo onih koje tako nazivaju?

  Nema, jednostavno rečeno. Lauritz Melchior, Wolfgang Windgassen – o takvima se može samo sanjati. Imate li danas Birgit Nilsson? Kirsten Flagstad?

  Što to govori o vokalnoj pedagogiji? Gdje su nestali profesori koji su nekad stvarali velike pjevače?

  Mislim da to nije toliko stvar profesora, koliko samih glasova. Kad sam razgovarala s Giuliettom Simionato, konstatirale smo kako duboki ženski glasovi nestaju. Rekla mi je: „Čujte, ne možete uzeti kist i nafarbati ih.“ Mislim da su i način života i sama biologija na neki način utjecali na dizanje glasova i svjetliju boju. Ovih dana pod ruku mi je došao Titta Ruffo kojega su nazivali Voce di leone (glas lava) i koji je po iznosima honorara bio odmah iza Carusa. Gdje je danas takav pjevač? Ili Ettore Bastianini, kojega smo mi slušali jer su u zagrebačkoj Operi nekad gostovali pjevači poput njega, Tita Gobbija... Mi smo nekad slušali kao goste vrhunske strane umjetnike, a danas zagrebačka Opera ne može dati predstavu bez stranih umjetnika. Je li zaista tako da ne može, ili ne želi, to je za raspravu, no mi ne da nemamo danas na prostoru cijele Hrvatske nekoga tko bi mogao pjevati Radamèsa nego nemamo ni Don Joséa. A nekada smo imali ne samo Don Joséa nego i Otella i Radamèsa i Manrica i Hermana i Siegmunda. Imali smo odlične tenore, pravog dramskog Stojana Stojanova i nešto lakšeg Viktora Bušljetu utoliko što on nije pjevao Otella i Siegmunda. 

  Danas je općenito pjevačima manje vremena na raspolaganju za pripremu uloga. Nekoć su veliki pjevači čekali godinama dok ne bi s nekim ulogama izašli na scenu, a danas ih moraju naučiti u nekoliko mjeseci ako žele imati karijeru.
  
  Ne, ne, ne bih rekla. Tenori Gostič i Josip Rijavec nekoć su imali i pedeset nastupa mjesečno. Ili poslije, Piero Filippi je u prve dvije godine karijere svladao petnaest glavnih uloga. A Zinka Kunc je imala dvadeset i jednu godinu kad je debitirala, dvadeset i tri kad je 1929. ušla u angažman u zagrebačku Operu. Do kraja sezone 1935/1936. otpjevala je dvadeset i šest velikih i iznimno zahtjevnih uloga i u sedam sezona s prethodnim gostovanjima imala 281 nastup. I Sena Jurinac i Dragica Martinis i Mirka Klarić počinjale su karijeru u toj životnoj dobi. Danas se za pjevačicu od četrdeset godina kaže da je mlada pjevačica. S četrdeset godina ste u punom naponu i imate iza sebe barem trideset glavnih uloga. 

Piše:

Karlo
Radečić