Dubravka Šeparović Mušović

(Dubrovnik, 14. kolovoza 1970.)

• Dubravka Šeparović, udana Mušović, zacijelo je jedna od najosebujnijih i najzanimljivijih ličnosti hrvatske glazbene scene. Možda je najbolje opisuje riječki glazbeni kritičar Luka Nalis na portalu Klasika.hr 20. svibnja 2021. u osvrtu na koncert Riječkog simfonijskog orkestra pod ravnanjem Valentina Egela: „Koncert je otvorila monodrama u jednom činu i četiri scene za glas i komorni orkestar Iščekivanje (Erwartung) Arnolda Schönberga, u kojoj je nastupila Dubravka Šeparović Mušović. Riječ je monooperi nastaloj na libreto Marie Pappenheim koja progovara o strepnjama i patnjama jedne žene, naravno ponajviše induciranima ljubavlju. Riječ je o ulozi koja odlično pristaje Dubravki Šeparović Mušović – pjevačici sklonoj portretiranju kompleksnih osobnosti iz operne literature. Šeparović Mušović minuciozno pristupa svakoj ulozi u kojoj nastupa, pa je tako bilo i ovom prilikom. Njen nastup bio je sazdan od mnoštva pokreta – kako rukama, tako i cijelim tijelom uz obligatorne vrlo izražajne facijalne ekspresije. Ruke su joj bile premazane krvlju koja je simbolizirala patnju i polagano odumiranje žene, više emocionalno nego fizički, a to je ponekad i mnogo opasnije, jer tijelo se može zaliječiti, a duša malo teže. U vokalnom smislu Šeparović Mušović ponudila je također slojevitu interpretaciju efektnih glasovnih bravura i preciznih pjevačkih linija s burnim visinama i nešto manje izraženim dubinama. Isto tako, krajevi fraza bili su odlično postavljeni, a sveukupnom dojmu pridonio je odličan libreto koji predstavlja pravo otkriće za riječku publiku, tradicionalno sklonu željeznom repertoaru. […] Izvedbu monoopere Iščekivanje riječka publika pozdravila je gromoglasnim pljeskom, iz čega je bilo razvidno da je glazba Arnolda Schönberga pala na plodno tlo u Rijeci, za što velike zasluge pripadaju Dubravki Šeparović Mušović.“

  Dubravka Šeparović rođena je u Dubrovniku 14. kolovoza 1970. Svoje životne početke ovako opisuje: „Cijeli moj život nekako je čudan. Odrasla sam u obitelji koja uopće nema veze s glazbom, ni s majčine ni s očeve strane. To je liječnička obitelj, otac je bio vrlo ugledan liječnik u Dubrovniku. Medicina je bila najvažnija u našem životu, sve drugo nije bilo tako važno. Medicina je bila kraljica svih zanimanja i znanosti. I sad se u toj obitelji pojavilo dijete koje po cijele dane pjeva. Pjevanje mi je bilo divno ali, naravno, nikada nisam zamišljala da bih mogla biti operna pjevačica. Tko je vidio pjevati u životu? Kako će se od toga živjeti? A moja pokojna nona je još govorila kako su operne pjevačice sumnjiva morala. Nemoj, molim Te, to raditi u životu, rekla bi. Kad imate četrnaest godina, vama se pjeva a svi vam govore da ne pjevate, što ćete učiniti? Upišete matematičko-informatičku gimnaziju. I vidite da uopće tamo ne pripadate. Preostaje vam da nešto otpjevate u crkvi pod svetom misom. I tada me je čula pokojna gospođa Milka Padovan i pozvala me k sebi. I kod nje sam počela pjevati. To mi je bio životni eliksir nakon matematičko-informatičke gimnazije, gdje sam bila antitalent. No taj je proces bio malo dulji. Počela sam pjevati kao djevojčica u dubrovačkoj katedrali u zboru Katedralni madrigalisti. Gospođa Margita Cetinić (1947-2018) prepoznala je u meni taj talent i davala mi je pjevati solo. Pjevajući Ave Mariu u crkvi pred Gospinim kipom duboko sam proživljavala te riječi. Takav dubok osjećaj nisam nikada doživjela kad bih projektirala lijepu kuću ili stan. Kad sam krenula na Akademiju taj se zatomljeni osjećaj vratio i shvatila sam da je to poziv od Boga da se bavim tim. Tako me je Bog još kao malu djevojčicu usmjeravao da pjevanje postane moj život. Normalno je da sam imala velike dvojbe, jer u današnjem svijetu biti inženjer arhitekture ljepše zvuči i materijalno je isplativije, ali to nije bila moja ideja vodilja. Moja je ideja vodilja bila dubrovačka katedrala i osjećaj koji sam tada doživjela i koji danas uvijek pokušavam pronaći u svakoj ulozi koju pjevam. Ali tada sam shvatila i naučila da se s trudom može nadomjestiti svaki talent. Odlučila sam upisati arhitekturu. Dakle, cijeli je moj život bio neki vid oluje, traženje nečega. Imala sam nešto u sebi a nisam znala što je to.“

  Tako je diplomirala 1993. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te nakon toga 1998. na Muzičkoj akademiji pjevanje u razredu Snježane Bujanović-Stanislav. Kod nje je 2002. magistrirala. Godine 1996. dobila je Rektorovu nagradu. Usavršavala se kod Ruže Pospiš-Baldani, Eve Blahove i Carol Byers. Za vrijeme studija ostvarila je ulogu Madame Flore u Mediumu Gian Carla Menottija. Na otvorenju Zagrebačkog ljeta 1999. pjevala je Cezara u operi Julije Cezar Georga Friedricha Händela pod vodstvom Mladena Tarbuka u produkciji studija VERO Dunje Vejzović. Dunja Vejzović odlučila je da naslovnu ulogu pjeva mezzosopran, jer je, kako je ispravno zaključio kritičar Vjesnika Nenad Turkalj 7. srpnja 1999. „imala na raspolaganju odlične ženske glasove posebno za ulogu Cezara koju je na premijeri više nego suvereno i u glasovnom i pjevačkom kao i u scenskom pogledu donijela altistica Dubravka Šeparović, impozantne figure i snažne interpretativne koncentracije.“

  

  Nakon studija pjevanja, na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Karlovim Varyma 1999. dobila je drugu nagradu koja joj je sljedeće godine donijela nastup u Statni (Državnoj) Operi u Pragu u naslovnoj ulozi Carmen. Ljeti 2000. dobila je nagradu Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama za interpretaciju djela Johannesa Brahmsa.

  Studij arhitekture snažno je djelovao na njezinu osobnost i na određen je način i oblikovao. O tome je jedanput rekla: „Studij arhitekture je izrazito težak i zahtijeva veliku disciplinu. Kad sam s diplomom arhitekture došla na Muzičku akademiju – imali smo sat solfeggia – studenti su kasnili i ležerno se ispričavali. Bila sam zaprepaštena. Na arhitekturi su predavanja počinjala u 8 sati i nikome nije na pamet padalo da bi mogao zakasniti a kamoli se tako ponašati prema profesorima, koji su bili autoriteti. Tako da sam tijekom cijelog studija pjevanja bila u dubokoj dvojbi jesam li povukla pravi potez. I da nije bilo arhitekture, naglašene discipline i teškog rada zacijelo ne bih tako olako završila Muzičku akademiju. Nisam završila srednju Muzičku školu i jedva sam znala čitati note. Preda mnom je bio velik rad da nadoknadim sve to silno znanje. Na Muzičkoj akademiji dočekalo me kao bumerang – a što nije bilo toliko prisutno na arhitekturi – talent. Talentirani studenti toliko su odskakali od prosječnih. I na arhitekturi je bio važan talent ali rad je bio jednako tako važan. Ipak niste mogli završiti projekt ako niste sjeli i nacrtali ga do kraja i niste mogli dobiti potpis ako niste naučili sve što je trebalo. Na Akademiji nije bilo tako. Bilo je onih koji su samo jedanput pročitali notni tekst i odmah ga naučili, bilo je onih koji su dobro pjevali, nisu trebali ulagati mnogo truda i bili su odlični. Shvatila sam da je talent vrlo važno izvorište uspjeha. Ali sam jednako tako znala da ono što ja imam – a to je rad i disciplina – nemaju svi i to me je vodilo kroz cijeli studij, i poslije. Imala sam čvrstu želju, a čvrsta želja važnija je od bilo kakvog talenta. I to me je izgradilo kao umjetnicu i to mi daje prednost nad svim puno talentiranijim pjevačima nego što sam ja.“

  

  

  Godina 2003. bila je vrlo važna u karijeri Dubravke Šeparović Mušović. Otišla je na audiciju u Operi u Brnu za Amneris u Aidi i pjevala ju je na premijeri. Pjevala ju je i u svojoj matičnoj kući u studenome iste godine i 2013., te na gostovanju u Klagenfurtu 2010. Okušala se u specifičnom repertoaru ranoga talijanskog belkanta – kao Romeo u operi Capuleti i Montecchi Vincenza Bellinija. Davor Schopf pisao je 3. ožujka 2003., u Vjesniku: „Dubravka Šeparović Mušović po svemu je idealan Romeo. Visoka i stasita, izgledom je i držanjem izvrsno utjelovila lik strastveno zaljubljenog mladića. Snažnim i bogatim glasom s lakoćom je ostvarila raznorodne zahtjeve te teške pjevačke uloge koja traži i koloraturnu pokretljivost, velik ujednačen raspon, briljantne visine i pune duboke tonove. Predstavu je, bez režijskog pokusa, svladala zrelo i uvjerljivo u glumačkom i scenskom izrazu, s dosta složenih mizanscenskih rješenja i pjevanja u težim fizičkim položajima.“ Nakon sublimacije belkanta Bellinijevog Romea, došao je Mozart i to Elektra na redateljski otkačenoj premijeri Idomenea. Prema Davoru Schopfu u Vjesniku 4. travnja 2003., „pokazala je pjevačko-tehničku superiornost kojom je iznijela dramsko-sopransku ulogu punu vratolomnih zahtjeva. Njezina arija u drugom činu bila je jedna od najljepše otpjevanih u predstavi. Glumački je bila izvrsna, kao Elektra koja sve više tone u svoje jade.“ Za to je svoje ostvarenje dobila Nagradu Marijana Radev HNK-a u Zagrebu i Nagradu Hrvatskog glumišta.

  

  U ožujku 2004. Dubravka Šeparović Mušović bila je jedini predstavnik hrvatskog opernog umijeća u glavnim ulogama premijere Verdijeva Don Carlosa (ispravno Don Carla jer se izveo u talijanskoj verziji). Davor Schopf pisao je 29. ožujka u Vjesniku da je „bila pjevački suverena prvi put u iznimno teškoj ulozi princeze Eboli. Pjevala je pokretnim, ujednačenim glasom, ali s mrvicu kritičnim najvišim tenovima. Lik joj nije još najbolje sjeo ali će za to biti vremena.“ I bilo je. I to na premijeri 2017. izvorne francuske verzije opere pod ravnanjem Nikše Bareze. Zrinka Matić pisala je 14. travnja 2017. na portalu Klasika.hr: „Ipak, gotovo svi ovi naši protagonisti bili su nagrađeni ovacijama, posebno nacionalna operna prvakinja, primadona zagrebačke opere Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Eboli. Publika ju je ocijenila s pet plus, ako ćemo po ovacijama koje je dobila. Što se tu još može dodati.“ Eboli je 2005. pjevala i u Državnom kazalištu u Saarbrückenu.

  Godine 2005. Dubravka Šeparović Mušović ostvarila je Gospođu Begbick u operi Uspon i pad grada Mahagonnyja Kurta Weilla i Bertolta Brechta, 2006. Fricku u Wagnerovu Rajninu zlatu i Adalgisu u Bellinijevoj Normi te mezzosopransku dionicu u Verdijevu Requiemu u Heidelbergu. Kad je poslije, 2010. u Zagrebu pjevala Adalgisu, nije bila zadovoljna. Rekla je: „U zagrebačkoj produkciji Adalgise bila sam na neki način totalno neprepoznatljiva a tome je možda čak i režija pridonijela. Četiri godine prije radila sam Adalgisu ali u jednoj totalno otkačenoj varijanti. Tada mi je ta uloga bila jako dobra i dobila sam odlične kritike u Opernweltu. Mislila sam, nakon četiri godine tu ću ulogu otpjevati lijevom nogom. Ma kakvi. Debelo sam se spotaknula.“

  
  
  
  Godine 2007. pjevala je Dalilu u Samsonu i Dalili Camillea Saint-Saënsa na otvorenju Antikenfestspiele u Trieru i u srpnju 2009. pjevala ju je i na Svečanim igrama u St. Gallenu; 2008. Judith u Dvorcu Modrobradog Bele Bártoka i 2009. Santuzzu u Cavalleriji rusticani koju je u Zagrebu pjevala dvije godine ranije. Te, 2007., u Zagrebu je pjevala i ulogu Mère Marie od Utjelovljenja u vrlo uspjeloj predstavi Razgovori Karmelićanki Francisa Poulenca u režiji Krešimira Dolenčića. Opernim nastupima pridružili su se koncerti i uslijedio je niz nagrada, među kojima Nagrada Milke Trnine za koncert sa slavnim tenorom Joséom Curom na Riječkim ljetnim noćima 2006. Godine 2007. postala je prvakinja Opere.
  
  Zanimljiv je pristup Dubravke Šeparović Mušović djelima klasične operne literature. U jednom je razgovoru rekla: „Kad sam završila Muzičku akademiju, maštala sam da ću biti nekakva velika, senzacionalna Carmen. Ali ja u principu nisam tip zavodljive žene, meni je to glupo. Nikad tu Carmen ne vidim kao zgodnu ciganku s ružom u kosi koja ostavlja muškarce bez daha. Ja u Carmen uvijek tražim još nešto, još nešto divlje. Mislila sam da je to nešto zločesto, potiskivala sam to u sebi, bila sam neprestano u nekakvoj borbi. Kao adolescent dosta sam patila, imala sam dosta frustracija. Tada su me rečenice iz Biblije spašavale da ostanem normalna. Imala sam uvijek pored sebe zapisanu i jednu prelijepu Danteovu rečenicu: „Mišad grize ali po tlu gmiže, sam sur orô pod nebo se diže.“ I to je bila moja ideja vodilja kao adolescenta i to je ono što me formiralo da danas možda volim te lude, otkačene uloge, pune patnje, frustracije, divlje, totalno instinktivne.“
  
  Tu je priliku dočekala u prosincu 2007. u zagrebačkoj Operi u režiji njemačkog redatelja Philippa Himmelmanna (1962.) koja je mnoge razočarala, ali ostvarenje Dubravke Šeparović Mušović nije prošlo nezapaženo. Višnja Požgaj pisala je u Vijencu br 360 od 20. prosinca: „Operu Carmen nosi naslovni ženski lik. Na premijeri je to bila odlična mezzosopranistica Dubravka Šeparović–Mušović, glasovno i tehnički besprijekorna te scenski vrlo uvjerljiva, ali i prilično komorna, s najtišim (iako prekrasnim) mogućim pianima.“

  
  
  Sama umjetnica rekla je nakon predstave: „U zagrebačkoj produkciji pjevam Carmen kao sudbinu. Zato kad mi se pruži mogućnost da pjevam Carmen, odmah kažem: ako je to klasična režija, ako mi budete dali crvenu suknjicu – ne, hvala. Nisam za to, oprostite. U tom kontekstu zagrebačka produkcija odgovara mojoj osobnosti. Zato što je dominantnost koju je redatelj tražio, koja bi se mogla nazvati sado-mazo, mom liku ipak dobro ležala. Svi kažu da je produkcija rađena za mene. Ali ja nisam bila jedina u podjeli, radila ju je sa mnom i Daniela Pini. Pokazalo se da je takva Carmen meni sjela jer je otkačena. Ona nosi hlače, bičuje frajere, sipi joj sol trajanja vremena, sat i pol je na sceni bez stanke. To je Carmen koja zaista zahtijeva veliku kondiciju. Mislim da tu produkciju Carmen – a to i publika pokazuje – dobro odrađujem.“ Za tu je kreaciju dobila 2009. Plaketu Grada Zagreba.
  
  
  
  Vjerojatno je za nju još zanimljivija bila nova produkcija opere u listopadu 2020. u režiji istaknutog francuskog redatelja Arnauda Bernarda (1966.). Karlo Radečić pisao je 28. listopada na portalu Klasika.hr: „Veliku je dozu scenske energije na premijeri uložila nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović u naslovnoj ulozi, očito se pronalazeći u redateljskoj koncepciji predstave. No opera je glazbeno-scenska, a ne scensko-glazbena vrsta, i šteta je da je glumački angažman prevladao nad pjevačkim dijelom uloge. Pjevački su dojmljivi bili ciganska pjesma te s visokom glasovnom kontrolom donesena pjesma s kastanjetama s početka dueta s Don Joséom iz II. čina, kao i snažan monolog iz terceta o kartama (s Frasquitom i Mercédès) iz III. čina, ali u ostatku uloge pjevački je dio nerijetko nepotrebno plaćao danak predodžbi o interpretaciji pretjeranim žrtvovanjem ljepote tona i cijelih fraza (Bizetova glazba dovoljno govori!) ili pak pjevušenjem s pola tona u kvazi-pianu umjesto punim tonom. Bila je to Carmen nekima možda pojavno upečatljiva, no s nedovoljno glasovne kontrole i s nedovoljno korištenim prsnim registrom.“
  
  Takva je bila i Ježibaba u Dvořákovoj Rusalki. Sama je rekla: „U Grazu sam 2010. radila ulogu sa Stefanom Herheimom (1970.), nagrađivanim njemačkim redateljem, koji je postavio Parsifala u Bayreuthu i za to dobio nagradu Opernwelta. On je prikazao lik ne kao gospođu u godinama nego kao mladu seksi mačku. I uloga je za mene bila senzacija. Godinu dana poslije u Volksoperi u Beču ta je Ježibaba nešto posve drugo. Ne mogu sebe pronaći u tome i postaje mi teško. Znači, uloga za koju sam dobila super kritike postaje mi mora.“ Te, 2010., kao Herodijada sudjelovala je u Pekingu u prvoj izvedbi Straussove Salome u Kini.

  Kundry na premijeri Parsifala 2011. pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Josefa Schildknechta (1943.) bila je kao stvorena za Dubravku Šeparović Mušović. Rekla je: „Ne sastoji se Kundry u tome što sam naučila note nego je to Kundry jer sam živjela kao Kundry. Nisam samo Kundry na sceni, na predstavi koja traje pet sati. Ja sam Kundry zadnjih godinu dana, intenzivno zadnjih šest mjeseci. Tu Kundry nosim doma i živim je sa svojom obitelji, s njom spavam. Iza mene je puno neprospavanih noći u kojima sam se budila pokušavajući shvatiti kakva je ta žena. Ona je sada u meni. I svaki put kad izađem na scenu znam: to je Kundry ali to je Dubravka i proživljeni trenuci u njezinu životu. To je Dubravka koja je prošla toliko audicija, to je Dubravka koja je padala i koja se dizala, to je Dube majka, to je Dube žena, to je sve Kundry. Ne sastoji se Kundry u tome što sam naučila note nego je to Kundry jer sam živjela kao Kundry. Biti jedna uloga i proživjeti je nije samo reći: sad ću ja biti to. Moramo proći osobni put čišćenja, samoponiranja, prosvjetljenja, moramo se svim silama naučiti udaljiti od onoga što imamo na sceni, i onoga što prolazi kroz nas, što neki nazivaju svjetlošću, neki intuicijom, neki kreativnošću, neki Bogom, i ne prizivati tu svjetlost. Inače postajemo ludi, suicidni, “prolupali” za ljude oko nas.

  A baš u tome da se pronalazimo na sličnom načinu razmišljanja i leži prednost ovoga našeg Parsifala. Imali smo autoritet, dirigenta Nikšu Barezu. Moj je dolazak na pokus bio opuštajući. A znamo da rezultate možemo dati samo kad smo opušteni. Navest ću jedan primjer. Satima sam s Mo Barezom radila na uzdahu „Ah“ kad se Kundry budi kod Klingsora. Ta dva takta su ključna za taj lik. Nevjerojatno je koliko ona kaže s tim! A možete puno pogriješiti i krenuti u drugom smjeru pa će taj uzdah dobiti drukčije značenje. Imala sam potpuno povjerenje u maestra i vjerovala da će me on izvesti na pravi put, prepustila sam mu se da me muzički obogati, da budem sigurna da sam dobra Kundry. Prepustila sam se redatelju i onome što je od mene tražio. Prepustila sam se i svima oko sebe. A pojam prepuštanja u umjetnosti je vrlo važan. Tako je nastao dijalog, ali ne s previše riječi. To je neverbalna konverzacija ali svi se međusobno razumijemo. Doživjeti prepuštanje zalog je za dobru predstavu. Moja je sreća da mi je prva Kundry bila s Mo Barezom, velikim znalcem Wagnera. On mi je govorio: ne morate se opterećivati, to će doći. I tako je bilo.“

  

  
  
  Na pitanje je li joj uloga teška odgovorila je: „Kad sam je počela pjevati, pretpostavljala sam da je vrlo teška, da će ići malo teže nego prijašnje uloge. Ali svaki put sam se nekim čudom iznenadila, jer sam osjetila da moj glas to voli. Naprosto je volio tu dramatiku, ležala mu je. Još mi je fascinantnije bilo da sam u cijeloj toj dramatici mogla i piano pjevati. Mislila sam da se u Kundry treba derati, da treba pjevati sa sto posto snage. Ne, dapače. Što manje snage prema vani to je dojam veći. Ali vrlo je dugačak put da bi se to iskusilo u pravom značenju. Usudila sam se u Kundry pjevati takva piana kakva nigdje drugdje nisam. To Kundry voli. Zadnja je scena nešto drugo. Shvatila sam za vrijeme pokusa da ne bih bila mogla doći do zadnje scene „So war es mein Kuß“ (Takav je bio moj poljubac) da sve prije nije bilo otpjevano vrlo proračunato. Uza sve što sam govorila o liku, i o tome da sam ja Kundry, niti se jedan trenutak nisam toliko prepustila da bih ispustila jedan nekontrolirani ton. Svaki sam trenutak znala što moram raditi i sa svojim tijelom i sa svojim rezonantnim prostorom da bih dobila ton određene kvalitete. Svakim sam trenutkom bila prisutna i svoja izražajna sredstva držala zauzdanima poput konja i prilagođavala ih trenutku. Kad Kundry kaže „Grausamer“ (Okrutniče), ona priča o svojim osjećajima: zar ne vidiš da i ja patim da i ja čekam da me netko dođe prosvijetliti. To je kao plač. I shvatila sam da to moram pjevati na poziciji plača. To je Wagner divno pokazao kroz note, to je njezin unutarnji jad, očaj, i to se mora drukčije pjevati od prije spomenutog kad vidi da Parsifala ne može dobiti. Tu je već bijesna, pokazuje svoju divlju narav. Tu mora dati sebe i to se mora osjetiti u glasu. Tu dolaze velike visine, tu su naporne fraze. Pjevačica ih kroz karakter lika puno lakše svladava nego kad bi se rukovodila mišlju kako će samo pjevati i paziti da ton lijepo ispadne. E, toga u Kundry nema! Ona mora pjevati s dušom.“

  

  I ta je kreacija naišla na velik odjek. Marija Barbieri pisala je na portalu Klasika.hr 1. travnja 2011.: „I drugi čin je bio uspješan zahvaljujući ponajprije snazi umjetničke osobnosti fascinantne Dubravke Šeparović-Mušović koja je zasjenila sve. Njezina je bila scena, njezin je bio Parsifal kolikogod se tomu opirao. Odjevena u prekrasan crni kostim (obično očekujemo neki crveni, u svakom slučaju vatreni), u početku s plavom perikom, tako je duboko prišla karakterizaciji lika i toliko osmislila svaki pokret i pogled da nas je jednostavno prikovala. Besprijekorno je vladala svojim toplim ujednačenim mezzosopranom sigurnih, sjajnih, vrlo eksponiranih i naglašenih visina, da smo zaboravljali koliko je to pakleno teška uloga. Naravno, nije bila sjajna samo u drugome činu! Sjajna je bila ta toliko naglašavana, ne uvijek potpuno uhvatljiva promjena u liku Kundry – od divlje žene u prvome činu preko zavodnice u drugom do pokajnice u trećemu, i samo velike umjetnice mogu tu promjenu vjerodostojno i uvjerljivo donijeti u vokalnoj i scenskoj interpretaciji. Kakva je samo bila priča o majci! Toliko nijansi, takvu osmišljenost lika koji često izmiče, toliko bogatstvo vrlo različitih emocija – treba to osjetiti, znati i moći prenijeti. Bravo, Dubravka!“

  Za Kundry je Dubravka Šeparović Mušović dobila Nagradu Marijana Radev i Nagradu Tito Strozzi HNK-a u Zagrebu.

  Nakon Parsifala došla je Kraljica Gertruda u prvoj, vrlo uspjeloj hrvatskoj izvedbi Hamleta Ambroisea Thomasa. Marija Barbieri napisala na portalu Klasika.hr 23. studenoga 2011: „Ženski dio pjevačkog ansambla potpuno je udovoljio nemalim zahtjevima partiture koja za četiri glavne uloge traži vrhunske pjevače i, po mogućnosti, odlične dramske glumce. Dubravka Šeparović-Mušović kao Gertruda ima sve to, iznimno je snažna, dominantna scenska osobnost, pjevački suverena, s odličnim visinama i toplom bojom glasa u cijelom registru.“

  A onda i reprizno upozorenje Parsifala. Marija Barbieri napisala je 1. travnja 2012.: „Njezina Kundry bila je još bolja, još reljefnija, još raznolikija u mijenama tog zagonetnog lika nego lani, nekako zaobljenija, toplija. Zadržala je sve besprijekorne kvalitete prošlogodišnje kreacije, ali se još više razvila.“ Za tu je kreaciju dobila Nagradu Grada Zagreba.

  Dubravka Šeparović Mušović nastavila je nizati uloge. Opet se susrela s opusom Richarda Wagnera – kao Ortrud na premijeri Lohengrina, opet pod ravnanjem Nikše Bareze. Marija Barbieri pisala je 25. ožujka 2013. na portalu Klasika.hr.: „Lakše je to bilo zlom paru Ortrud-Telramund, jer je zlo zahvalnije prikazati. Naša prvakinja Dubravka Šeparović Mušović još je jednom dokazala suverenost u predstavljanju, na određen način, neobičnih likova. Umjetnica iznimno snažne osobnosti i visoke inteligencije, koja dobro vlada pjevačkom tehnikom, zna i može svoj glas podrediti izrazu, interpretaciji. I partneru. Što je u ovoj konstelaciji vrlo važno. Njezin Telramund, u svakom pogledu sjajan Joachim Goltz, upravo je disao s njom. Sljedeće godine dobila je Nagradu Najbolji wagnerijanac 2013. koju dodjeljuje Udruga Richard Wagner iz Zagreba.“ A te je godine dobila i Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića te drugi put Nagradu Orlando za koncert Hommage a Milka Trnina u povodu 150. godišnjice rođenja velike hrvatske umjetnice.

  
  
  Naposljetku, Dubravka Šeparović Mušović uhvatila se ukoštac s klasičnim djelom hrvatske glazbe – operom Ekvinocij Ivana Brkanovića. Zrinka Matić pisala je 24. ožujka 2015. na portalu Klasika.hr: „U gotovo ekspresionističkoj maniri Jelu je donijela Dubravka Šeparović Mušović. Arija Dubi, dubi kao najljepši pjevni ulomak opere, u njezinoj je izvedbi zazvučala misaono i duboko. Dijalozi, posebno oni s Nikom, krajnje britki, i puni snage koju taj lik izvlači iz vlastite patnje, a puni mekoće i nježne zaigranosti u odnosu sa sinom Ivom. Pjevački vrlo kvalitetna, i još važnije dramski i glazbeno prikladna izraza, možemo reći da je mezzosopranistica doista predvodila solističku postavu, onako kako je to i zamišljeno.“

  

  Afinitet Dubravke Šeparović Mušović prema njemačkom vokalnom idiomu pokazao se već 2009. kad je izvela solističku dionicu u Drugoj simfoniji Gustava Mahlera na 44. Međunarodnom festivalu Wratislavia Cantans s Wroclavskom filharmonijom pod ravnanjem istaknutog poljskog dirigenta Jaceka Kaspszyka (1952.), u kojoj je nastupila i 2011. u Klagenfurtu, te na Svečanom zatvaranju Dubrovačkih ljetnih igara u Beethovenovoj Devetoj simfoniji 2009., u Mahlerovim Rückert-Lieder koje je prvi put pjevala na Dubrovačkim ljetnim igrama 2011. pod ravnanjem Ivana Repušića, pa 2012. sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem Mladena Tarbuka, iste godine u Pekingu s Cantus ansamblom pod ravnajem Berislava Šipuša. Na kraju, poslije Straussove Herodijade, došla je Klitemnestra u njegovoj Elektri u Rijeci.

  

  Karlo Radečić pisao je na portalu Klasika.hr 11. lipnja 2019.: „Dubravka Šeparović Mušović ima poseban afinitet prema kompleksnim, psihološki zahtjevnim i nestabilnim likovima koje ostvaruje zahvaljujući unutarnjem bogatstvu emocija. Iz niske takvih uloga osobito je zapamćena njezina Kundry iz Wagnerova Parsifala. Pjevačica koja na repertoaru ima i Straussovu Herodijadu iz Salome, ulogom Klitemnestre donijela je snažan lik koji unatoč noćnim morama i opsjednutošću Orestovim mogućim osvetničkim povratom i Elektrinu izazivanju ostaje autoritativan. Klitemnestra se pojavljuje u formalno središnjem prizoru opere u konfrontaciji s Elektrom, koji se može raščlaniti na Klitemnestrin monolog, dijalog majke i kćeri te Elektrin trijumfalni monolog tijekom kojeg majci objašnjava da je upravo žrtva same Klitemnestre ta koja će je osloboditi noćnih mora. Osobitu pažnju Šeparović Mušović posvetila je karakterizaciji teksta, gotovo na način Lieda, ponekad i namjernim žrtvovanjem ljepote tona u službi interpretacije. Pritom joj osobito zadovoljstvo predstavlja isticanje njemačkih konsonanata na kraju riječi. Ignorirajući savjete Povjerenice i Nositeljice plašta neka ne razgovara s Elektrom, Klitemnestra im odgovara da ih ne želi slušati i da iz njihovih usta dolazi Egistov dah te ponavlja njihove oprečne interpretacije stanja njezina tijela tijekom noćnih mora. Dubravka Šeparović Mušović osobito je na tom mjestu interpretacijom teksta istaknula frazu daß meine Augenlider angeschwollen. Mjesto und schlachte, schlachte, schlachte iz Klitemnestrina monologa istaknula je dobrim dubinama i mahnitim predavanjem teksta. U lirskom mjestu will ich von meiner Seele iskoristila je uspješno rijetke nježne fraze povjerene Klitemnestri u ovoj operi. Ono što je povremeno nedostajalo snažnije su dubine ostvarene u prsnom registru.“

  

  COVID-19 uvelike je smanjio kazališnu djelatnost no ipak je Dubravka Šeparović Mušović ostvarila nekoliko zanimljivih uloga, među njima i jednu posve oprečnu ulogama koje je najčešća tumačila – Gluckova Orfeja. Karlo Radečić pisao je 5. svibnja 2021. na portalu Klasika.hr: „Nakon Carmen, koja joj je bila obilježena pretjeranim psihologiziranjem i nedovoljnom kontrolom tona, te nedavne arije Santuzze Voi lo sapete iz Mascagnijeve opere Cavalleria rusticana, koja se nažalost nije posrećila, nacionalna operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović ulogom Orfeja napokon je stavila pjevanje na prvo mjesto. Iako je u dramskom smislu najsklonija ulogama kompleksnoga psihološkog profila, u interpretaciji kojih zna ponekad pretjerati, na (prvoj) premijeri Orfeja i Euridike bio je njezin Orfej uglavnom odmjeren, staložen, strastven kad treba, ali pretežno s mjerom i ukusom (na drugoj izvedbi izbila je ipak dodatno i poneka ekstrovertirana glumačko-pjevačka manira). U pjevačkom smislu, iako ne na svom terenu, Šeparović Mušović prilično je nastojala oko glasovne kontrole kako pojedinih tonova, tako i frazâ.

  Nije to bio savršeni belkanto, imanentan u tehničkom smislu glazbi 18. stoljeća, ali je pjevanje bilo sugestivno i kultivirano. Svijest o važnosti uporabe prsnoga registra pokazana je, trud uložen i najviše čujan u recitativu iz I. čina Numi! barbari Numi... (ponekad je tijekom izvedbe, iz opreza, potreban prsni registar izbjegnut piano pjevanjem u gornjem registru glasa). Orfej u bečkoj inačici ne predstavlja, pjeva li se come scritto, pjevačici (pjevaču) nikakve izazove s visinama jer doseže tek ton e2, ali zato uvijek ostavlja prostora za brušenje dubinâ (najdublji je ton a mali). U Orfeju Dubravke Šeparović Mušović čuli smo i neke dobro podržane dubine, ali neka mjesta još zahtijevaju doradu, npr. dublji tonovi u skokovima početnog Orfejeva trostrukog zazivanja Euridikina imena u uvodnom zboru Ah, se intorno ili c1–b–a mjesta u trima strofama arije Chiamo il mio ben così iz I. čina. Melodijski skok na il mio barbaro dolor pri početku arije Deh placatevi con me trebao bi biti čišći. Slavna Che farò senza Euridice? donesena je uvjerljivo i bez suvišne patetike, a neobična je modifikacija melodijske linije pri kraju arioza Sì, aspetta, o cara ombra, smještenoga u nadolazećem recitativu. U cjelini dakle uspješan, ovaj i ovakav Orfej može još narasti u čisto vokalnom smislu.“

  

  Dubravka Šeparović Mušović dotaknula se i suvremenog hrvatskog opernog repertoara pa je u sklopu 60. Muzičkog biennalea Zagreb nastupila u Posljednjem intermezzu Krešimira Šipuša. Zrinka Matić pisala je na portalu Klasika.hr 20. rujna 2021.: „Scenu Ciganke namijenio je opernoj prvakinji Dubravki Šeparović Mušović, koja je donijela kazališno efektan lik, dirnuvši u žicu publike – možda ne toliko glazbenu, ali dramsku svakako, te je osjetila i uvela onaj moment nečeg mističnog i očaranog koji je bio potreban da se izađe iz dotadašnjih okvira predstave i prijeđe prag, zaokret u atmosferi iz dotadašnjeg bunila, napredovanja, koliko god hektičnog, do zaustavljanja vlaka koji juri i prelaska u nepostojanje, u smrt.“

  Zanimljiva je bila i njezina interpretacija Babe – Madame Flore u Mediju Gian Carla Menottija u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Zrinka Matić napisala je 8. studenoga 2021. na portalu Klasika.hr: „Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović maestralno je dočarala kompleksnost tako zamišljenog lika, njegovu agresivnost pomiješanu sa slabošću, pokazujući u svakoj gesti i svakoj otpjevanoj frazi da ima uvid u neku njegovu dublju, unutarnju tragičnost. Uloga čiji su kako pjevački tako i glumački zahtjevi ogromni, zvučala je u svakom trenutku ne samo dorađeno, nego i moćno, snažno, te značila okosnicu glazbene konstrukcije i cijele drame u izvedbi Dubravke Šeparović Mušović, koja je pokazala da je repertoar 20. stoljeća i uloge koje traže iznimnu ekspresivnost, njezin forte.“

  Dubravka Šeparović Mušović još je ostvarila uloge Crkvenjarke u Jenůfi Leoša Janáčeka, Geneviève u operi Pelléas i Mélisanda Claudea Debussyja te Marcelline u Figarovu piru i Treće dame Kraljice noći u Čarobnoj fruli Wolfganga Amadeusa Mozarta.

  Godine 2007. postala je nacionalna prvakinja, a 2022. dobila je godišnju Nagradu Vladimir Nazor.

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2022.

Piše:

Marija
Barbieri