Spoj opere, operete i mjuzikla: Bernsteinov glazbeni kolaž u inovativnoj izvedbi
Teatro Verdi, Trst: Leonard Bernstein, Candide, dir. Kevin Rhodes, red. Renato Zanella
-
Tršćanski Teatro Verdi pretežito korača utabanim repertoarnim stazama, ipak s vremena na vrijeme posegne za naslovom koji nije svakodnevna pojava u opernoj kući tog tipa. Ovoga puta, izbor je pao na operu/operetu/mjuzikl Candide Leonarda Bernsteina. Tripartitno žanrovsko određenje ovoga glazbeno-scenskog djela inducirano je raznim formama koje je Bernstein majstorski utkao u cjelinu. Kada su ga pitali za žanr rekao je kako se radi o svojevrsnom kolažu raznih glazbenih stilova koji uključuje aluzije, citate i parodije na opere s kraja 18. i 19. stoljeća, kabaretsku formu, a tu su i sveprisutni elementi jazza i latinoameričkih ritmova. U današnjim programskim knjigama Candide je određen kao komična opereta u dva čina, a praizveden je 1. prosinca 1956. u Martin Beck Theatre u New Yorku. Bernstein i njegov libretist Hugh Wheeler posegnuli su za Voltaireovim romanom Candide iz 1759. koji se, jednim djelom, temelji na Leibnizovoj filozofiji optimizma. Glavni predstavnik te misli je filozof Panaglos koji upornim ponavljanjem fraze da je sve najbolje u najboljem od svih mogućih najboljih svjetova, previđa ratove, silovanja i ostale anomalije koje taj „savršeni svijet“ stalno dovode pred kušnju rušeći idealističku premisu. Opisano Voltairevo ismijavanje citirane ideje invokacija je i lajtmotiv više od tri sata duge operete. Glavni lik romana i operete jednostavno je opijen tom idealističkom dogmatskom pretpostavkom i stalno je reproducira, međutim već nakon drugog ponavljanja gubi svaki realni smisao i postaje platforma za ismijavanje optimizmom natopljenog pojedinca.
Uprizorenje koje je obilježilo kraj operno-baletne sezone u Trstu nastalo je u režiji Renata Zanelle i pod dirigentskim vodstvom Kevina Rhodesa. Veronski tenor lirske impostacije Enrico Casari tumačio je opsežnu naslovnu ulogu. Riječ je o pjevaču bogatoga glasa, šarolikog kolorita koji kontroliranim atakiranjem izbjegava indisponiranost, što je neophodno u ovakvim ulogama. Pristojno je čujan i u srednjem registru, što dobro korespondira s Bernsteinovim orkestrom gusto formiranih linija. Trostruku ulogu Maximiliana, Kapetana i Cara Ivana interpretirao je Felix Kemp koji je stasao kao član programa Britten Pears Young Artist, a prije dvije godine debitirao je u Kraljevskoj operi Convent Garden u Londonu (Verdijev Don Carlo). Riječ je o potentnom baritonu koji ima priličnog iskustva u modernoj glazbi što ga je učinilo odličnim interpretom svih triju uloga, primarno zbog dobrog snalaženja u parlando dijelovima lišenima dugih melodijskih linija.
Tetiana Zhuravel nastupila je kao Cunegonde. Riječ je kompleksnoj roli kojoj je ova koloraturka svakako dorasla. Nosila je i najveći teret predstave – ariju Glitter and be Gay, vrlo težak sopranski broj koji je izvela uspješno i poosobljenim pristupom, što se očitovalo i u frenetičnom pljesku publike na otvorenoj sceni, a odlično se snašla i u plesnim pokretima kompleksne koreografije neophodne za operetne scenske uvjete. Bruno Taddia u trostrukoj ulozi Voltairea, dr. Panaglossa, Martina i Cacamba iskazao se u pjevačkom i u glumačkom aspektu angažirane, umjetnički pune interpretacije koja nije gubila dinamičku nit do samoga kraja, što je u tolikom vremenu trajanja veoma izazovno. Madelyn Renee pojavila se u ulozi Stare dame. Riječ je o iskusnoj pjevačici savršene kontrole tona, koja točno zna na kojem mjestu može poentirati a gdje se mora suzdržati kako bi sačuvala stabilnost fraze. Dobar dojam ostavila je i u glumačkom aspektu iskusne ali pomalo čangrizave gospođe u godinama. Tenor David Astroga također je uspješno nosio trostruku ulogu Guvernera, Vanderdendura i Ragotskog. Riječ je o tenoru vrlo lijepog i cizeliranog tona. Paquette Aloise Aisemberg prezentirana je zvonkim mezzom jasnih kontura i stabilne intonacije, a siguran je bio i Saverio Pugliese kao Inkvizitor I/Charles Edward/Otac Bernardo/Prvi Jezuit. Yuri Guerra pjevao je Inkviziotora II/Krupijea. Prodefilirali su pozornicom mnogi nositelji manjih uloga koje ćemo sve redom nabrojati jer su to svojim trudom svakako zaslužili: Giulio Iermini, Xin Zhang, Zhibin Zhang, Dax Velenich, Francesco Cortinovis, Armando Badia, Gianluca di Canito i Rustem Eminov.
Zbor Teatra Verdi emitirao je moćan ton širokog luka s posebnim naglaskom na muški korpus. Zborske dionice jasno su definirane te zbor funkcionira kao aktivni akter i istovremeni komentator radnje. Zborovođa je Paolo Longo.
Dirigent Kevin Rhodes profilirao se kao operni ali i kao baletni dirigent (bio je ravnatelj baleta Bečke državne opere) i jasno je da posjeduje veliki afinitet za zbivanje na sceni, što kronično nedostaje dirigentima simfonijskog afiniteta. Orkestar je vodio čvrstom rukom, trudeći se da sve osobitosti Bernsteinova harmonijskog jezika budu u prvom planu (bilo je to razvidno od slavne uvertire nadalje) a da se zvuk ne zaguši. Slušali smo tako glazbu koja je disala, a u prvom redu bili su moćni tromboni koji predstavljaju vezivno tkivo sekcija, tonski lajtmotiv koji se pojavljuje na prijelazu arije i orkestralnog odlomka. Rhodes je nastojao prenijeti energiju u orkestralnu jamu i na pozornicu, a ansambl mu je zdušno odgovorio i pratio ga u tom naumu od početka do kraja. Primat nije uvijek bio na pjevačima, ali postignut je primjeren balans. Netko bi mogao reći da je to bio Bernstein a'italianita, međutim, različitost mentaliteta interpreta i skladatelja nikako nije naštetila autentičnosti glazbe. Svirana je partitura koju su redigirali Boosex i Hawkes, a za talijansko tržište priredila slavna milanska kuća Ricordi.
Redatelj i koreograf Renato Zanella potrudio se ružičastost svijeta kako ga imaginira Candide, unatoč svim tragedijama i izopačenostima ljudskog uma koje putem susreće, doslovno prenijeti na pozornicu, a fokus je stavio i na činjenicu da je riječ o putovanju glavnoga protagonista. Radnja kreće na sveučilištu, a kako je Bernstein sam priznao, Candide je svojevrsni hommage Europi čiji identitet u aktualnom trenutku kopni više nego ikada, a kako prvi čin odmiče tako se natpis imena sveučilišta (Westfaliae Universitatis) malo-pomalo ljušti, kao i paradigma koja stari kontinent čini onime što je. Sve tragedije koje se događaju zaogrnute su idealizmom, pa su tako tenkovi roza boje(!). Prikazana je opreka između europskog i južnoameričkog kontinenta, pa su tamošnji diktatori karikirani do krajnjih granica, što je na neki način u skladu s određenim europskim stereotipima. Cjelokupni kontekst zaokružen je europskom naivnošću koja se zrcali kroz glavnog protagonista, a jasno je definirana i ona ključna poruka: što god se događalo oko njega. mali čovjek nema drugog izbora nego gledati svoja posla (prema Voltairu: obrađivati vlastiti vrt, što libreto vrlo jasno artikulira). Kako je Zanella i koreograf, predstava je nosila publici atraktivan brodvejski štih. Suradnici redatelja: scenograf Mauro Tinti i kostimograf Danilo Coppola, odlično su slijedili inicijalni koncept pa se radi o vrlo atraktivnoj i komercijalno pogodnoj predstavi (izuzev trajanja koje je za današnje vrijeme isuviše ekstenzivno, ali ima svoju unutarnju logiku). Režija nije naškodila pjevačima jer su u ključnim segmentima dovedeni na rampu, a nije falilo niti kontroverzi, pogotovo s južnoameričkim Isusovcima, što se, prema vidljivim reakcijama, nije svidjelo starijoj publici.
Prosječni operni konzument može ovu predstavu, koja se nalazi između mjuzikla i singspiela, smatrati čudnom, no sigurni smo da će mu se već na drugo gledanje/slušanje svidjeti jer je neprikosnoveno iskustvo za štovatelje glazbeno-scenskih formi. Kada zbrojimo sve dojmove, vrijedilo je toplo lipanjsko popodne provesti u kazalištu.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 7. srpnja 2025.
