Sjaj mladosti za kraj sezone
HNK u Zagrebu: G. Verdi, Traviata, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Hugo de Ana; uz izvedbe 12, 16. i 18. lipnja 2025.
-
Prošloga mjeseca, 12. lipnja, solistica Opere HNK-a u Zagrebu Darija Auguštan prvi je put u matičnoj kući tumačila ulogu Violette Valery u Verdijevoj Traviati, koju je najprije pjevala na Staru godinu 2024. u Vilniusu i potom još šest puta u Angersu, Nantesu i Rennesu. U Zagrebu je nastupila i na preostale tri izvedbe (14, 16. i 18. lipnja) kojima je operna sezona privedena kraju. Na prvim trima izvedbama partner joj je u ulozi Alfreda bio solist Opere Filip Filipović, koji je tu ulogu u Zagrebu pjevao i prethodne dvije sezone, dok ju je na posljednjoj izvedbi prvi put tumačio stalni gost Opere Roko Radovan. Nova Violetta i novi dirigent (Pier Giorgio Morandi) dali su prvoj izvedbi značaj neslužbene obnove.
Darija Auguštan i Filip Filipović uspješan su sopransko-tenorski operni par još od premijere Mozartove Čarobne frule u Rijeci u studenom 2021. Prošle sezone u zagrebačkoj Operi slušali smo ih ponovno kao Paminu i Tamina, ali i tri puta doživjeli kako oživljavaju čaroban duet Fiordiligi i Ferranda Fra gli amplessi u Mozartovoj operi Così fan tutte.
Ove sezone mladi tenor nije sudjelovao u izvedbama Mozartovih opera (Darija Auguštan ponovila je ulogu Fiordiligi), ali je u svoj repertoar uvrstio prvu veliku ulogu iz neke Puccinijeve opere – Ruggera u Lastavici. Na svim trima izvedbama (2, 4. i 6. studenoga), pod ravnanjem Antonella Allemandija, partnerica mu je u središnjoj ulozi Magde bila upravo Darija Auguštan, koja je tu ulogu u Zagrebu pjevala i dvije sezone ranije. Sudeći po posljednje dvije izvedbe ove sezone, upravo je s ovo dvoje mladih pjevača prvi put u ovoj predstavi, premijerno postavljenoj u listopadu 2021, odnos Magde i Ruggera djelovao posve uvjerljivo, dok je ranije posljednji (treći) čin redovito bio mlak zbog neuspostavljanja emocionalne povezanosti među protagonistima. No kad imate vrsne, strastvene, mlade interprete – Magdu koja može biti i koketna i osjećajna i Ruggera koji može biti i nježan i virilan, finale opere, osobito od Ruggerova izljeva emocija u Ma come puoi lasciarmi nadalje, može vas uistinu dirnuti. Tada pozu Ruggera koji konac opere dočekuje zgrčen u suzama na podu nećete doživjeti kao patetičnu gestu, nego kao prirodnu (i vrlo uvjerljivo donesenu) posljedicu slomljena srca.
A takvih dojmova o njihovim interpretacijama ne bi bilo bez kvalitetnoga pjevačkog doprinosa, krasnih visina u pianu i uvjerljiva korištenja prsnoga registra u Darije Auguštan i punoće tona i sigurnih visina u Filipa Filipovića te općenito muzikalnog fraziranja u oboje. Spomenimo još samo onaj divni concertato iz II. čina, Bevo al tuo fresco sorriso (s Lisette Marije Kuhar Šoša i Prunierom Martina Sušnika), oplemenjen pjevanjem dvoje mladih pjevača (taj kvartet sa zborom otvara se solom Ruggera), a najatraktivnije sjajnim visinama (uključujući tri visoka C) Darije Auguštan, koje su joj tu dojmljivije nego u poznatom ulomku iz I. čina Chi il bel sogno di Doretta.
Pamina i Tamino, Fiordiligi i Ferrando te Magda i Ruggero ustupili su ovoga lipnja mjesto Violetti i Alfredu u Traviati. Darija Auguštan bila je izložena, bez alternacije (nije li u podjeli mogla biti i Marija Kuhar Šoša, Violetta prethodnih dviju sezona?), vrlo napornom rasporedu predstava i pokusa (u deset dana orkestralno-režijski i generalni pokus te četiri izvedbe), pa ne čudi izvjestan umor koji se na prvoj izvedbi osjetio tijekom kabalete Sempre libera kojom završava Violettina arija na kraju I. čina. S posljednjom izvedbom vjerojatno je došao i osjećaj rasterećenja pa je Sempre libera mladoj sopranistici na njoj uspjela najbolje među tri predstave koje sam imao priliku gledati, a što se očitovalo u stabilnosti tempa i visina (npr. vrlo postojani visoki C-ovi) i dobroj pokretljivosti glasa.
Punokrvan lirski sopran Darije Auguštan u ovoj je ulozi sposoban i za znatan volumen tona u dramski intoniranim ulomcima što na uzbudljiv način ispunjava gledalište i za lijepe, mekane visine u pianu, za pokretljivost kakvu traži strofa Ah, se ciò è ver, fuggitemi u duetu Violette i Alfreda iz I. čina i iznošenje unutarnje intime lika, kao u ariji Addio del passato iz III. čina, u kojoj u smislu stupnja identifikacije s likom dostiže vrhunac interpretacije. Premda se s ulogom Violette druži tek pola godine, daje osoban pečat pojedinim mjestima, npr. specifičnim naglašavanjem druge riječi u Povera donna! tijekom tempo di mezzo uoči kabalete Sempre libera, čitanjem pisma u III. činu i načinom na koji donosi onaj bolan È tardi!, ali i zagonetnim smiješkom kojim prati riječi Conosca il sagrifizio… u sklopu kabalete (Morrò!... la mia memoria) velikoga dueta sa Germontom u II. činu. Dariju Auguštan već čekaju novi inozemni nastupi u ovoj ulozi (u kolovozu na Opernom festivalu Lisabona i Oeriasa u Caxiasu u Portugalu, a oko Nove godine u mariborskoj Operi) i očekivati je da će svojim daljnjim radom na njoj nastaviti dotjerivanje kabalete Sempre libera, na kraju koje pjeva glasovit nenapisan visoki Es, i još se više kod dubokih tonova oslanjati na prsni registar, što poznajemo kao jedan od aduta njezinih interpretacija (u ulozi Violette npr. vrlo efektno na nekim tonovima u kabaleti Sempre libera), kao i da će nastaviti graditi Violettin psihološki portret (npr. u za nju sudbonosnom duetu sa Germontom).
Sretni smo što smo čuli više izvedbi i kad je u pitanju Filip Filipović, čiji je prvi ovosezonski nastup u ulozi Alfreda bio tek svojevrsno zagrijavanje za izvrsnu interpretaciju kakvu smo čuli na trećoj i njegovoj posljednjoj izvedbi. U Alfredovoj ariji upravo je plemenito pjevao cantabile De՚ miei bollenti spiriti te moćno donio kabaletu Oh mio rimorso!, s uvjerljivo donesenim dramskim naglascima i vrlo uspjelim završnim (nenapisanim) visokim C. Nezamjenjiv među ostalim i u finalu II. čina, ostvario je toga 16. lipnja jedan od svojih dosad najboljih nastupa u toj ulozi. Nju je 12. srpnja tumačio i na premijeri Traviate na otvorenoj pozornici na opernom festivalu Oper Burg Gars u Austriji (Gars am Kamp), gdje je angažiran za ukupno deset izvedbi (do početka kolovoza).
Germonta je i ove sezone na svoj poznat belkantistički način donio Ljubomir Puškarić, koji s lakoćom pjeva baritonske visoke F-ove kojima je Verdi ukrasio ulogu. Naviknuti smo na njegovu ljepotu fraziranja u Germontovoj ariji, ali nas je na trećoj izvedbi iznenadio efektnim završetkom njezine kabalete No, non udrai rimproveri. U velikom duetu s Violettom i dalje ima prostora za rad na uvjerljivosti glumačkoga dijela interpretacije.
U svakom slučaju, Auguštan – Filipović – Puškarić (Traviata) i Kuhar Šoša – Filipović – Puškarić (Rigoletto): da, to je zagrebačka Opera, kad je u djelima standardnoga repertoara dostupna kvalitetna pjevačka podjela iz kućnih redova!
Na posljednjoj izvedbi vrlo siguran prvi nastup u ulozi Alfreda ostvario je tenor Roko Radovan. Njegov je Alfredo strastven i mediteranski raspjevan, s pjevačkim i glumačkim aspektom interpretacije možda najbolje združenima u duetu s Violettom u III. činu. Bilo bi dobro ako bi se daljnjim radom na ulozi mogli izbjeći prenapregnutost tona na ponekim visinama i pokoja glumačka manira koja više pristaje Nemorinu nego Alfredu.
Neugodno iznenađenje donio je nastup gostujuće mezzosopranistice Marije Ratkove u ulozi Flore. Ne znamo zašto je zagrebačka Opera angažirala tako slabu pjevačicu, kojoj stranica Operabase ne poznaje drugih angažmana nakon 2021, ali znamo da je nakon nje bilo ljekovito na posljednjim dvjema izvedbama u istoj ulozi slušati Emiliju Rukavina. Treba istaknuti i od ranije poznat dobar portret Markiza d՚Obignyja kakav donosi Marin Čargo te profesionalizam Željke Martić (Annina) i Siniše Štorka (Doktor Grenvil). U ulozi Gastona (koju je, zanimljivo, na premijeri u ovoj inscenaciji 2022. pjevao Filip Filipović) ove su sezone prvi put nastupili Josip Švagelj i Lovre Gujinović.
Počasni šef-dirigent Opere Pier Giorgio Morandi uspio je s malenim brojem pokusa postići visoke rezultate u radu s orkestrom. On nije dirigent Mutijeva ili Barezina kova koji će duboko analitički uronuti u Verdijeve partiture, ali u praktičnom radu s ansamblom uspijeva prenijeti njihova dramska žarišta (gudači u velikom duetu Violette i Germonta; precizni upadi puhača u kabaleti istoga dueta) i potaknuti disciplinu sviranja u okviru realnih mogućnosti orkestra (preludiji I. i III. čina). Srodne rezultate koje je znao postići u Rigolettu više smo nego ranije cijenili ove sezone, i to baš zato što ga sada u toj predstavi nije bilo za dirigentskim pultom (predstavu je preuzeo Ivo Lipanović). Ono što je na prvoj ovosezonskoj izvedbi Traviate smetalo više nego u nekim drugim njegovim nastupima, Morandijeva je sklonost proživljavanju partiture pjevušenjem i davanjem drugih auditivnih poticaja orkestru, što se u gledalištu ne bi smjelo tako upadljivo čuti.
Na kraju i malo čuđenja. Zašto Traviata nije uvrštena u program iduće sezone zagrebačke Opere? Imati u ansamblu Dariju Auguštan i ne omogućiti joj da u matičnoj kući nastavi brusiti ulogu Violette? Povjeriti mladom tenoru Roku Radovanu prvi nastup u ulozi Alfreda i ne dati mu priliku da mu kojom daljnjom izvedbom uloga eventualno još više sjedne? È strano! A Filip Filipović? Posljednjih je sezona u zagrebačkoj Operi tumačio pet glavnih uloga u operama Mozarta (Tamino, Ferrando), Verdija (Vojvoda od Mantove, Alfredo) i Puccinija (Ruggero), pri čemu smo zaključno s ovom sezonom Dariju Auguštan čuli u četiri od pet pripadajućih opera, no sljedeće sezone u repertoaru neće biti doslovno nijedne od njih. Dio repriznih predstava uvijek mora otpasti kako bi se oslobodilo mjesto za premijere, mladi pjevači u svojim kalendarima sada računaju i s inozemnim angažmanima pa nisu uvijek slobodni, ali mora li nova sezona biti potpuno lišena Mozarta, toliko važna mladim pjevačima (iduće sezone tako nećemo čuti ni Davora Nekjaka u ulogama Guglielma u Così fan tutte i Papagena, s kojim je bio ponajbolji pjevač u podjeli Čarobne frule 22. travnja), te lišena i Rigoletta i Traviate, za koje u svim glavnim ulogama (za razliku od Nabucca, koji se vraća) zagrebačka Opera raspolaže kvalitetnim interpretima iz vlastita ansambla? È strano, è strano!
Kad smo kod Rigoletta, spomenimo i to da je u ožujku solistica Opere Josipa Bilić s uspjehom prvi put tumačila Gildu, dok je izvedba 12. travnja, s ponajboljom solističkom podjelom u toj predstavi (Ljubomir Puškarić, Marija Kuhar Šoša i Filip Filipović kao Rigoletto, Gilda i Vojvoda), donijela odličan profesionalni operni debi dirigenta Ivana Šćepanovića (bio mu je to ujedno i diplomski nastup, bez prethodnih pokusa s ansamblom), koji je ranije u istom kazalištu dirigirao ansamblom Muzičke akademije u Papandopulovoj operi Amfitrion.
© Karlo Radečić, OPERA.hr, 20. srpnja 2025.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
Giuseppe Verdi: Traviata (osvrt na izvedbe 12, 16. i 18. lipnja 2025)
Dirigent: Pier Giorgio Morandi
Redatelj, scenograf i kostimograf: Hugo de Ana
Zborovođa: Luka VukšićPodjela uloga:
Violetta Valery: Darija Auguštan
Alfredo Germont: Filip Filipović (12. i 16. lipnja) / Roko Radovan (18. lipnja)
Giorgio Germont: Ljubomir Puškarić
Flora Bervoix: Maria Ratkova (12. lipnja) / Emilia Rukavina (16. i 18. lipnja)
Annina: Željka Martić (12. i 16. lipnja) / Josipa Gvozdanić (18. lipnja)
Gaston de Letorières: Josip Švagelj (12. i 16. lipnja) / Lovre Gujinović (18. lipnja)
Barun Douphol: Ozren Bilušić (12. lipnja) / Ivan Šimatović (16. i 18. lipnja)
Markiz d՚Obigny: Marin Čargo
Doktor Grenvil: Siniša Štork
Giuseppe: Luka Šindija
Sluga: Alen Ruško
Listonoša: Robert PalićOrkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu
Piše:
KarloRadečić