Slava Tijardoviću, čast Splitu: Iz tame arhiva u zvijezde pozornice
71. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2025.: Ivo Tijardović, Dioklecijan, dir. Hari Zlodre, red. Ivan Leo Lemo
-
U godini u kojoj obilježavamo 130 godina rođenja Jakova Gotovca i Ive Tijardovića, kruna proslave – što se tiče potonjeg velikana, zasigurno je premijera opere Dioklecijan – opsežnog djela kojeg je Tijardović na libreto dr. Branka Radice (1899–1987), istaknutog splitskog odvjetnika, publicista, književnika i novinara, dovršio 1964. godine. Dr. Radicu ističem ovom prilikom kao zauzetog promicatelja Dioklecijanove ličnosti utkane u splitski društveni i kulturni memento i identitet. Osim libreta za operu, autor je teksta za predstavu Agonija rimske imperije i smrt Dioklecijana i dramskog teksta-spektakla o Dioklecijanu. Radica je stupio u pisanu korespondenciju s vodećim filmskim produkcijskim kućama u Jugoslaviji nudeći sinopsis za film o Dioklecijanu i tekst drame, objašnjavajući ga kao ozbiljan povijesno- artistički uradak na tragu Spartaka, Ben Hura i Julija Cezara. Zbog opsežnosti forme i programsko-tehničkih razloga bio je listom odbijen. Radica je uputio molbe za realizaciju filma i na talijanske adrese, a kao kuriozum ističem pismo Dinu De Laurentiisu, od 14. studenog 1961., upravo u desetljeću u kojem se De Laurentiis okupira radom na filmskoj proizvodnji kršćanskih religioznih epova. Dva tjedna nakon otpravka pisma, Radici je stigao odgovor, i tom prilikom – negativan.
Bolje sreće s postavljanjem opere na kazališne daske nije bio ni Tijardović. Prigodom proslave osamdesetog rođendana u KD Vatroslav Lisinski, 1975., s pozornice se obratio publici ističući kako ima čvrsto obećanje da će mu životno važna opera konačno dobiti produkciju u vodećoj nacionalnoj kazališnoj kući. Iduće godine Tijardović umire.
Istine radi, moram ubilježiti jedan politički i jedan interni pojmovno-sadržajni problem koji je donijela ova opera. Po medijima se razvlače razlozi neprenošenja otvaranja Splitskog ljeta putem nacionalne dalekovidnice i oni nikako ne bi bili predmet zapažanja potpisnika ovih redova da isti nisu dali timbar i ton uvodnoga govora i geste troje mladih glumaca ispred kazališnog zastora. Intendant se, urbi et orbi, politički obračunao s prvakinjom nacionalne kulturne politike, gospođom ministricom. Gradonačelnik je održao govor i nije se dao isprovocirati. Predstavu smo mogli snimati i prenositi osobnim mobilnim uređajima uz uvjet gašenja zvuka. Srećom da na taj skaradni zahtjev većina publike nije pozitivno odgovorila jer zamislite premijeru, posebnu po svemu, s petstotinjak uzdignutih ruku i mobitela u zraku. Sigurno bi se pjevači i plesači u, i onako kompleksnoj i trumatičnoj fakturi, sjajno sabrali i izveli što su naučili.
U programskoj knjižici je predstava navedena kao „praizvedba“, makar je 6. prosinca 2012. Umjetnička akademija u Splitu u koprodukciji s HNK izvela na istim daskama dva puta po sat vremena iste opere (što nije cijela opera, ali nisu ni izvadci!). Goran Golovko potpisao je režiju, Hari Zlodre dirigirao, a u naslovnim ulogama bili su Marijo Krnić, Antonija Teskera, Barbara Sumić, Joško Tranfić, te Zbor i Orkestar UMAS-a.
Zlodre (valjda) zna da je djelo već izvedeno (ne u punom obimu partiture, ali to ni ovog 14. srpnja nije bio slučaj zbog programskih, tehničkih, umjetničkih i organizacijskih razloga) pa bih izvedbu o kojoj pišem ipak skrupulozno okrstio kao „premijeru“ jer je partitura ozvučena, scena uređena i drama režirana ipak prije 13 godina. Tatjana Alajbeg je u kritici od 8. prosinca 2012. upravo konotirala i opisala navedenu predstavu. Ono što duboko razlikuje izvedbe tada i sada jest simboličko, financijsko i kadrovsko naoružanje. Zastava Splitskog ljeta, slavljenička godina Tijardovićevog autorskog amaneta, raspoloženje vraćanja duga starom meštru koji nije doživio uprizorenje svoje kapitalne grand opere, libretist iz splitske intelektualne i umjetničke plejade, ovodobni dirigent i umjetnički urednik meštrove partiture Hari Zlodre, te redatelj Ivan Leo Lemo, talentirano i umjetnički zrelo „splitsko dite“: sve je vodilo k izvedbi koja će se pamtiti po svemu. Summa: svima, ali zaista svima valja čestitati.
Hari Zlodre je u suradnji s Lemom zaista vješto povezao dramsko kretanje radnje kroz partituru (koliko se moglo), mudro je reducirao ogroman broj uloga (četiri soprana, četiri mezzosoprana, devet tenora, sedam baritona i jedan bas) na one koje su pjevački i glumački mogle biti zrelo izvedene; izbor solista je izvrstan, a zborovođa Maro Rica je očito bio prava umjetnička potpora u pripremi zborskih odlomaka koji su dobro uvježbani, prezentni zvukom i slikom, jako dobro povezani s orkestarskim tkanjem, nimalo ugodnim za zajednički rezultat. Zlodre je imao jako pouzdane i dobre suradnike i u obliku maloga komornog sastava koji je de facto zaključio operu na Peristilu, osobito piccolo flautu i engleski rog.
Ivan Leo Lemo upregnuo je sve potencijale u rješavanje složenog zadatka koji se prostire na devet slika, od kojih je prvih osam okupljeno u tri čina i izvedeno u matičnoj kući, a deveta slika, koja jest i samostalni čin, događa se izmješteno, upravo na Peristilu 313. (godina Milanskog edikta, kojim se završavaju vjerski progoni u Carstvu i uvodi se politika tolerancije države prema religijskim zajednicama, što implicitno omogućava procvat kršćanstva). Impresivna redateljska ideja – Peristil nije scena; Peristil nas tu večer, kao kotač povijesti, vraća stvarnom Dioklecijanu koji se, abdiciravši 305., povlači u palaču sagrađenu u uvali prepunoj brnistre (grč. aspalathos), u blizinu rodne Salone, i palača postade Grad. U toj palači, baš kao i u operi tu večer, negdje između 313. i 316. Dioklecijan umire, a zbog prevalencije i utjecaja kršćanske kulture u budućnosti zavladalo je damnatio memoriae na Dioklecijana; dio njegove sudbine jest mitologiziran, dio je historiografski utemeljen. Nedvojbeno je riječ o jednom od najznačajnijih i najsposobnijih rimskih careva, reformatoru i vojnom strategu iznimne vještine, ali i beskrajno praznovjernom, surovom i sumnjičavom čovjeku, ušančenom u divinizaciju vlastite ličnosti, o čemu opera jasno progovara.
Lemo je režiju opere, koja se na sceni teatra događa od 270. do 305. godine, u osam slika s jednom pauzom za slušatelje proveo znalački, zanimljivo i u naglasku svih bitnih psiholoških i sociotvorbenih elemenata pojedinih ličnosti na sceni. Scenografija Vesne Režić ostavlja bez daha: vodila se briga o detaljima i krupnom planu, vrlo smišljeno i u prilog svakoj slici. Titlovi su (iako je opera na hrvatskom) dobrodošli, ali su nažalost standardno jezično neuredni, služe smo kao informacija i eventualno bolje razumijevanje pjevanog teksta. Red iskrenih i nikako slavljeničko-protokolarnih pohvala ide Amni Kunovac-Zekić za izvrsne kostime, Belmi Čečo Bakrač za jako lijepo i estetizirano uklapanje koreografskih elemenata u operu, dizajnerima vrlo korisnih i zbog redukcije partiture nužnih videa Willemu Miličeviću i Slavenu Krejačiću, te dizajneru svjetla Elvisu Butkoviću i oblikovatelju tona Damiru Pundi. Ankici Matijaš čestitke na oglavljima: primjereno i funkcionalno, bez nepotrebne pompoznosti.
Veliki projekti dišu plućima s puno kotačića, ponekad slabo vidljivih, ali vrijednih imena iza kojih se kriju životi umjetnika koje svjetla pozornice ne ogriju, ali smo bez njih često lišeni zanimljivih detalja. To su, ovom prilikom: asistent redatelja Mihael Elijaš, asistentica scenografkinje Nikolina Kuzmić, asistenti kostimografkinje Smilja Penić, Maja Peruzović, Marija Žižić-Gušo i Dora Miljak, korepetitori Stipe Iličić i Tomislav Šošić, inspicijenti Ana Šabašov i Toma Bedalov te šaptačica Irina Padovan.
Pjevačka postava intrigira i oduševljava činjenicom koliko sposobnih i vrijednih mladih, a umjetnički nadahnutih i vokalno potentnih nalazimo na koordinatama Split-Sarajevo-Zagreb. Jurica Jurasić Kapun, bariton u naslovnoj ulozi imperatora, vokalno i glumački zrela je pojava. Zaokružen glas, ugodan i dramski uvjerljiv, ispjevao je tehnički i interpretacijski vrlo zahtjevnu ulogu. Korespondira sa svim karakterima i glasovima na sceni; vokalni je međašnik cijele opere. Sabrano je i promišljeno, vrlo profesionalno i artikulirano dozirao je svoje pjevačko umijeće. Potpisnika ovih redaka radovalo bi čuti njegov glas u nekim markantnijim baritonskim ulogama. Za Dioklecijana imamo naslovnu bez premca.
Roko Radovan u ulozi Antonija, toplinom tenora, glumački i pjevački potvrđuje se kao pouzdan i nadasve muzikalan interpret koji vodi računa o tekstu, akcentuaciji i reljefnosti fraze. Amir Saračević u ulozi Maksimijana, Erol Ramadanović u ulozi povjesničara Tibula i Marko Lasić u ulozi Lucija Vera činili su trojac snažnih i autentičnih interpreta svojih uloga. Tenor Ileš Bečei u ulozi Galerija pokazao je ogromnu motivaciju u pjevačkom i glumačkom aspektu, borio se s često neugodnom partiturom junački, i svaki put vraćao operi napetost kad bi ona zbog slabosti teksta i glazbe posustala. Žene su dale svoj obol ravnopravno: Aida Čorbadžić je scenski prezentna, lirski suptilna, mekanih i autentičnih sopranskih zapjeva, upravo sjajna u ulozi Valerije.
Dirustu, Diklecijanovu majku, sugestivno, proživljeno i vokalno superiorno donijela je Terezija Kusanović, postavljajući autonomno visoka estetska mjerila izvedbe kompleksne mezzo-uloge koja ni po čemu nije pjevački prezentna, ugodna ni kantabilna. Srećom je riječ o pjevačici zrele snage i umjetničkog etosa pa nije dopustila otklizavanje partiture u bezokusan amalgam tonova. Neda Pejković, mlada sopranistica, izvrsno je i vokalno suvereno tumačila ulogu glavne druidske svećenice, a i glumački joj se ne da uputiti prigovor. Dio iskusne i umjetnički kredibilne splitske ekipe je i Antonija Teskera u ulozi Priske, Dioklecijanove žene. Glumački zaista svjetski, a pjevački zrelo u posebnoj vokalnoj čistoći operu je obogatio i u grotesknoj sceni punoj dramskog naboja kraju priveo tenor Bože Jurić-Pešić u ulozi Diona, koji zbog gubitka sina Antonija (Roko Radovan) gubi razum i progovara na poseban način o kraju Diklecijanovog života.
Ovaj će tekst uskoro premašiti dimenzije samog djela, a to ni za operu ni za iskreno svjedočanstvo neće biti dobro, stoga ću svesti račun: Dioklecijan je opera koju nećemo često imati uprizorenu u Splitu. Ona traži jako puno uloga, od kojih ni glavne ni sporedne nisu pjevački primamljive ni zanimljive.
Sinergija glazbe i libreta je jako teška za realizaciju; zbog nedostatka dobrog dijela partiture u izvedbi opera se oslanja na velike pauze koje su ispunjene tekstom (istini za volju – izvrsno sročenim), ali i to razbija dramatsku stabilnost djela. Zlodre je obavio rigorozan i umjetnički zahtjevan posao, kako rekoh: reducirao je partituru na izvedbeno prihvatljivu, ali opera i kao takva traje (zbog izmještanja zadnje slike na Peristil) bezobrazno dugo u odnosu na senzaciju glazbe koju pruža.
Na Peristilu središnje mjesto ima monolog vrsnoga glumca Siniše Popovića u ulozi poganskog Vrača, ali nakon glazbeno i libretistički ispresijecanih slika u teatru, sve njegovo glumačko umijeće nije dovoljno za povratak opere u korito slušateljske pažnje. Vrhunski glumac ipak nije i ne treba biti servis partiture, glazba je superiorna takvim intervencijama. Neću gnjaviti oko toga da na Peristilu nisu organizirana mjesta za publiku, da ovisno o tome gdje tko „uvati misto“ vidi što vidi i čuje što čuje, često u kakofoniji tekuće turističke sezone; tehnički uvjeti prenošenja zvuka nisu funkcionirali u svakom trenutku; simfonijska slika partiture izblijedila je pred malim, adaptiranim instrumentalnim sastavom (iako zbog prirode partiture ne vjerujem da bi bili ushićeniji u slušanju sve da se i orkestar preselio k nama). Odlazak publike pod pratnjom od teatra do Peristila koncepcijski je zanimljiv i dobro zamišljen, ali zbog svega što nas je dočekalo na Peristilu nije polučio učinak: publika je tim putem tematizirala sve i sva, najmanje operu – takvu distrakciju od djela teško je pobijediti vrhunskim monologom glumca i ne znam kakvim pjevanjem. Sve što prati Split kao središte turizma u ljetnim mjesecima i što se nužno umiješa u predstavu ovakvog opsega i lokacijskih zahtjeva neću niti pokušavati oslikati; to su detalji za trećinu epizode Malog mista.
Dioklecijan je postavljen ovako ambiciozno i starom meštru u čast na trima žarištima: Zlodrina briga i posvećenost partituri, Lemova inventivna i pogođena režija te izvođački aparat koji je okupio mlade, sposobne pjevače željne izazova i ispitivanja vlastitih granica; iskusniji su u operi stvorili sebi prostor za neke nove uloge i drugačiji zvuk. Kairos je bio na strani svih navedenih. Sve ostalo ćemo zaboraviti! Dio stručne javnosti i odbora za proslavu će se autosugestivno i uzaludno uvjeravati da će Dioklecijan zaživjeti kao neka druga Tijardovićeva egzemplarna djela – neće, jer sve da i oni u odboru za proslavu obljetnice znaju i čuju u operi nešto što kritika ne čuje i ne razumije, to u temelju ništa ne znači; demantirat će ih splitska publika.
Intrigantnost neizvedenog naslova možete prodati samo jednom, nakon toga ostaje mala iskra u emociji svakog slušatelja da, za neko vrijeme, razveseli sebe ili prijatelje idejom o odlasku na ponovno slušanje nekog glazbeno-scenskog djela. To s Dioklecijanom neće ići, sigurno, ako ni radi čega drugoga onda zato što neće biti prihvaćan kao Akvarel, Floramye ili (svježije) Avantura u Šangaju. Dakako da osim glazbenih i libretističkih prepreka postoje i organizacijski: hoćemo li po buri i kiši na Peristil, a ako sve ostane u teatru – tko će otpjevati uloge u nekoj novoj podjeli?
Čestitke svima, uz nadu da je dug Tijardoviću otplaćen (op.a. samo zato smatram svinjarijom, za koju mi je kao kulturnom djelatniku svejedno tko je kriv, televizijsko neprenošenje Dioklecijana; red je bio djelo jednog Tijardovića prenijeti nacionalnim TV-kanalom i imati u arhivi za analizu, barem kao fakt, barem kao uvjerenje o realizaciji jednog povijesnog obećanja, pa nek' sudbina djelo ugasi ili proslavi.). U teatar ćemo svi opet po Eru, Zrinjskog i Akvarel, konačno mirne duše.
© Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 24. srpnja 2025.
© Autor fotografija: Milan Šabić
Piše:
JureŠaban-Stanić