Kulturni uspon Splita – grad kazališta, glazbe i novih početaka
Ivo Tijardović i Jakov Gotovac – uz 130. godišnjicu rođenja, 1/6
-
Rođeni su u razmaku od niti mjesec dana, Tijardović 18. rujna 1895. a Gotovac 11. listopada, u istome gradu – Splitu – razmjerno malome gradu od dvadesetak tisuća stanovnika, ali velikome po važnosti naše kulturne, posebice glazbene tradicije.
U Splitu su se u prvoj polovini devetnaestoga stoljeća koncerti, glazbene i književne akademije priređivali u posebnim, za te prigode prilagođenim dvoranama. Godine 1820. srušeno je zbog trošnosti lijepo i za ono doba bogato opremljeno staro općinsko kazalište s raskošnim pročeljem, zapravo adaptirana dvorana gradske vijećnice na današnjem Narodnom trgu, sagrađeno oko 1740. godine. Godine 1825. splitski trgovac i obrtnik Josip Veseljković sagradio je u dvorištu starog lazareta na obali drveno kazalište s parterom i četrdeset loža, ali ono je zbog trošnosti srušeno 1845. godine. U tim se kazalištima odigravao prilično živ glazbeni, kulturni i umjetnički život grada. Poslije njegova rušenja kazališna događanja nastavila su se u kazalištu u kasnogotičkoj Papalićevoj palači, u kojoj je danas Muzej grada Splita, zatim u tzv. Teatro Ristori, privremenom drvenom kazalištu sagrađenom 1855. u predjelu Dobri, ali to su bili tek privremeni smještaji. Najveći grad Dalmacije koji je oko 1860. godine imao oko trinaest tisuća stanovnika (Zagreb je imao oko 17 tisuća) vapio je za novim kazalištem. O tome pedesetih godina sve ozbiljnije razmišlja potomak ugledne splitske obitelji Antonio-Ante Bajamonti (1822–1891), koji će od 1860. do 1880. biti gradonačelnik. U proljeće 1859. počela je izgradnja kazališta. Projektant je bio venecijanski arhitekt Giovanni Battista Meduna (1800–1886).
Na sjevernom dijelu Marmontova perivoja, današnjem Trgu Republike, kolokvijalno Prokurative, nakon svega 150 dana gradnje sagrađeno je veliko i raskošno Bajamontijevo kazalište – Teatro Bajamonti – tako nazvano u znak zahvalnosti njegovu inicijatoru i glavnom financijeru. Bilo je najljepše i najbogatije na našem jugu. Moglo je primiti 1500 gledatelja. Imalo je 24 lože u polukatu, po 25 na prvom i drugom katu i 8 na trećemu. Lože su bile bogato uređene zlatom u rokoko stilu. Iza njih na trećem katu bila je galerija za puk, a nad njom veličanstveni plafon, remek-djelo Antonia Zuccara (1825–1892), slikara rodom iz Trsta, oženjenog Splićankom, koji je djelovao u Dalmaciji u doba narodnog preporoda. Na njemu je alegorijski bila prikazana povijest Dalmacije.
I 27. prosinca 1859. kazalište je svečano otvoreno izvedbom Verdijeva Trubadura. Slijedile su još dvije Verdijeve opere: Lombardijci u prvoj križarskoj vojni i Rigoletto. Kako u to vrijeme nije izlazilo ni jedno javno glasilo, o njihovoj izvedbi svjedoče libreti na talijanskom jeziku koja se čuvaju u Muzeju grada Splita u arhivu splitskog kazališta. Pretpostaviti je da ih je izvela talijanska operna družina. Gostujućim talijanskim umjetnicima vremenom su se pridruživali kao instrumentalisti, pa i dirigenti, splitski profesionalci i amateri.
U kazalištu su se priređivale i koncertne priredbe pod nazivom Accademia vocale e instrumentale – Vokalna i instrumentalna akademija. Tako je 5. srpnja 1862. priređena Velika akademija „počašćena domoljubnim sudjelovanjem najvećeg tadašnjeg tenora na tim prostorima Francesca Mazzolenija (1830. ili 1832. – 1908.)“. Rođen u Šibeniku, postigao je svjetsku karijeru. Najslavnija iz poznate glazbeničke obitelji Mazzoleni bila je njegova nećakinja Ester Mazzoleni (1883–1982), jedna od najvećih dramskih sopranistica prve polovine 20. stoljeća. Kazalište Bajamonti bilo je potom godinu i pol dana zatvoreno. Spomenimo još da je Split 1862. dobio plinsku rasvjetu te da je 1876. otvoren otmjeni Hotel de la Ville, današnji Bellevue. I onda je 14. svibnja 1881. izbio požar i Bajamontijevo je kazalište planulo i izgorjelo.
Glazbeni se život u to vrijeme, a pogotovo nakon što je požar uništio Bajamontijevo kazalište, odvijao u čitaonicama, dvoranama u kavanama i u privatnim salonima uglednih obitelji. U Splitu tada djeluju i dva gradska orkestra: gudački Orchestra civica i puhački Banda cittadina, a 1881. utemeljeno je filharmonijsko društvo Società filarmonica di Spalato. Godine 1884. utemeljeno je Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir, čiji će dirigenti s vremenom biti istaknuti hrvatski glazbenici. Tada u Split dolazi jedan od najvećih hrvatskih umjetnika – slikar Vlaho Bukovac (1855–1922) i sljedeće godine priređuje svoju prvu veliku izložbu na kojoj izlaže nevjerojatan niz portreta – oko stotinu, od kojih neki ulaze u njegova najpoznatija djela. Još jedan veliki slikar – Emanuel Vidović (1870–1953) nakon školovanja u Veneciji i Milanu 1898. dolazi u Split, a u Splitu počinje školovanje i jedan od najvećih nositelja hrvatskog identiteta u svijetu – glasoviti Ivan Meštrović (1883–1962).
.jpg)
Gradnja novoga kazališta najavljena je već u proljeće 1880. godine, 1890. vlada je odobrila općinsku odluku, i 1891. postavljen je temeljni kamen. Poslije 25 mjeseci radova uz mnoge poteškoće zbog žive stijene i neočekivanih vodenih tokova na terenu, zgrada je dovršena. Split, tada grad s nešto više od 18 tisuća stanovnika, vlastitim je sredstvima podigao veliko raskošno kazalište za više od tisuću posjetitelja, u to vrijeme najveće na Balkanu, veće od dvije godine kasnije sagrađenoga kazališta u Zagrebu. Gledalište je osvjetljavao luster sa 60 plinskih svjetiljaka. Bilo je 136 sjedala u parketu, 200 mjesta za stajanje u parteru, galerija za 400 osoba te 99 loža. Bio je predviđen i prostor za orkestar za 40 do 60 glazbenika. Ali prateći su sadržaji bili vrlo skromni. Kazalište je uglavnom bilo osposobljeno prihvatiti gostujuće družine.
Obćinsko kazalište svečano je otvoreno 6. svibnja 1893. Ansambl Narodnog zemaljskog kazališta iz Zagreba izveo je dramu Teuta Dimitrije Demetera (1811–1872). Pozdravni govor održao je gradonačelnik dr. Gajo Bulat (1836–1900) naglasivši da je namjera bila da „podignemo kulturni hram gdje će puk naučiti kako valja ljubiti domovinu i vršiti svoje građanske dužnosti“.
U Splitu su gostovale uglavnom talijanske operne družine ali su u njemu svoje prve glazbene korake napravili i važni glazbenici: istaknuti skladatelj, veliki melodičar Josip Hatze (1879–1959) koji je i radnju svoje opere Adel i Mara smjestio u svoj rodni grad. U njemu su karijeru počinjali i pjevači koji su postali stupovi hrvatske operne reprodukcije, kao bariton Marko Vušković (1877–1968), tenor prekrasna glasa Noe Matošić (1880–1941), koji je postao splitska pjevačka legenda, ili stekli afirmaciju u svijetu kao bariton Mate Ćulić-Dragun (1884–1962) poznat kao Matteo Dragoni i Ivan Scarneo (oko1840.–?) koji je pjevao i u Scali kao Giovanni Scarneo. I naposljetku, Pjevačko društvo Zvonimir u Splitu, koji se tada razvio u grad od više od četrdeset tisuća stanovnika, na Cvjetnicu 1936. praizvelo je kapitalno djelo hrvatske glazbe Muku Gospodina našega Isukrsta koju je za nj skladao Boris Papandopulo (1906–1991).
U tom okružju, 1895., u tada gradu od dvadesetak tisuća stanovnika rodili su se, oblikovali i skladali svoja prva djela Ivo Tjardović i Jakov Gotovac, o kojima će biti riječi u sljedećim nastavcima.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 16. kolovoza 2025.
