Splitski majstor operete i glazbeni simbol Mediterana
Ivo Tijardović i Jakov Gotovac – uz 130. godišnjicu rođenja, 2/6
-
Ivo Tijardović rodio se u Splitu 18. rujna 1895. Rodio se u Dioklecijanovu gradu, u blizini katedrale Sv. Dujma, u okružju u kojem je odzvanjala pjesma mornara, ribara i lučkih radnika, čule se serenade zaljubljenih mladića pod prozorom njihovih odabranica i pjev žena uz kućne poslove, skladno se miješajući sa zvukom orgulja i crkvenog pjevanja. Pohađao je splitsku realku i družio se s mladim ljudima koje je zanimalo sve u svezi s umjetnošću. Crtao je, pjevao u crkvenom zboru pod upravom maestra Eligia Bonamicija (1847–1915), pijanista, orguljaša, dirigenta i skladatelja, kapelnika u katedrali koji je došao iz Ferrare kao dobro školovani glazbenik. Mladi Tijardović pomagao je maestru u radu s budućim poznatim baritonom Matom Ćulićem Dragunom (1884–1962) prepisujući za njega operne arije. Pohađao je predstave gostujućih talijanskih opernih družina i s vršnjakom Jakovom Gotovcem osnovao tamburaški zbor. Violinu, glasovir i teoriju učio je kod Armanda Meneghella-Dinčića (1873–1925), odličnoga violinista i teoretičara, školovanog u Milanu. Zajedno s Gotovcem i drugim Meneghellovim đacima osnovao je mali gimnazijski orkestar. U kazalište ga je uveo rođak Pompej, zaljubljenik u pozornicu. U šesnaestoj godini skladao je popijevku na tekst Ivana Kozarca (1885–1910) Milovô sam, koja mu je donijela znatan uspjeh i stekla toliku popularnost da se pjevala i ne znajući tko joj je autor. Već su se u tom mladenačkom ostvarenju pokazale osnovne značajke Tijardovićeva izraza i stila: jednostavna, neposredna, lirski topla melodija, živ i raznolik ritam, te čvrsto stapanje riječi i glazbe. Prvi svjetski rat odredio je mnoge živote, pa tako i Tijardovićev. Unovačen je u austro-ugarsku vojsku, pobjegao u Italiju i kao dragovoljac poslan na solunsko bojište. Prema očevoj želji otišao je 1918. u Beč da bi studirao arhitekturu, ali je ubrzo odustao. Beč, grad glazbe, bio je idealno mjesto za razvitak njegovih umjetničkih sklonosti. Uzdržavao se crtajući karikature za humorističke listove, zajedno s Gotovcem radio u Slavenskom izdavačkom zavodu Edition Slave, i upoznavao se s tehnikom instrumentacije kod skladatelja Adolfa Ischpolda (?–1924).
Godine 1921. Tijardović je došao u Zagreb i upisao se u Dramsku školu, 1922. vratio se u rodni Split koji je dobio stalno kazalište, najprije dramu, a u sezoni 1922/1923. i operu. Angažiran je kao scenograf i dirigent, pa je na staru godinu 1922. pod glazbenim vodstvom Ćirila Metodeja Hrazdire (1868–1926), vrsnog češkog dirigenta koji je 1904. u Brnu praizveo Jenůfu Leoša Janáčeka, predstavio svoju prvu operetu u tri čina s epilogom Pierrot Ilo. Opereta je zatim 1924. izvedena u Osijeku i prvi put u Zagrebu 1925. u Tuškancu pod ravnanjem Jakova Gotovca s Milanom Šepecom (1891–1989) i Irmom Polak (1875–1931) u glavnim ulogama. Pierrot Ilo poslije je izveden 1928. u Brnu i Moravskoj Ostravi. U njemu se osjećaju tragovi bečkog utjecaja, ali i osnovne značajke Tijardovićeve glazbe, koja je ili lirski nježna i topla ili pak nošena nemirnim ritmovima tada popularnih jazza, foxa, stepa i valcera.
Dana 14. siječnja 1926. praizvedena je druga Tijardovićeva opereta – Mala Floramye. Predstavivši se ne samo kao skladatelj i libretist, nego i kao dirigent, redatelj i scenograf, Tijardović je postigao nezapamćen uspjeh koji je premašio sva očekivanja. Mala Floramye postala je uz Gotovčeva Eru s onoga svijeta i Nikolu Šubića Zrinjskog Ivana pl. Zajca najizvođenije glazbeno-scensko djelo hrvatske glazbe. Tijardović je imao sreću da su mu protagonisti u ulogama opernih zahtjeva bili Zlatka Radica (1904–1990) , koja je poslije postigla međunarodnu karijeru, i legendarni splitski tenor prekrasna glasa Noe Matošić (1880–1941). Nenadmašan Šjor Bepo Pegula bio je Branko Kovačić (1893–1976).
Veselje lude pokladne večeri u predvečerje ratnih događanja, zanosna ljubavna pjesma, živi plesni ritmovi, a povrh svega sjetna i čežnjom za rodnim gradom prožeta arija protagonistice Daleko m'e biser mora postali su simbolom Splita, njegove mediteranske životnosti. Njezini likovi, tako živo i plastično ocrtani i tako uvjerljivo sentimentalni ili pak komični, daju sliku grada u kojemu uz uvijek prisutne mlade zaljubljene – djevojku nazvanu Floramye prema parfemu koji je rabila i studenta Mirka, nalazimo hvalisavca izmišljenim ljubavnim pustolovinama i junačkim djelima, šjor Bepa, te cijeli niz karakterističnih epizodnih likova šarolikoga mnoštva, kojima se pridružuje anglosaksonska usidjelica Miss Eveline Beauty Flower, popularno nazvana Misili Bisili. Tu su i stroga djevojčina majka šjora Petronila, stari ganci – neženje koji se okreću za suknjama – šjor Dane i šjor File, redarstvenik, picaferaj – zapaljivač svjetiljaka, saveznički časnici, bolničarke, mornari.
Prva izvedba Male Floramye u Zagrebu bila je 27. lipnja 1929. Dirigirao je Gotovac. Opereta je mnogo puta obnavljana, i teško je pronaći soprana koji nije pjevao ariju Daleko m' e biser mora, pa i velika Zinka Kunc Milanov. Novija, nenadmašna Floramye bila je Gertruda Munitić.
Pola godine poslije praizvedbe Male Floramye, 28. kolovoza 1926. u izvedbi Narodnog pozorišta za Dalmaciju – Split, Ivo Tijardović predstavio je na Hajdukovu igralištu novu operetu, Kraljicu lopte, koju je skladao prigodom proslave petnaestogodišnjice nogometnog kluba Hajduk. Izvedba je bila raskošna, u zboru je bilo više od stotinu pjevača. Zlatka Radica nastupila je u naslovnoj ulozi hazenašice Mile. Tada je hazena bila vrlo popularan ženski sport. Noe Matošić pjevao je nogometnog asa Slavka. Kraljica lopte pala je u zaborav i ostala zabilježena tek prema tome što je u njoj prvi put zabljesnuo talent petnaestogodišnje djevojke koja će kasnije postati velika hrvatska balerina Ana Roje (1909–1991). Kad je Split ostao bez stalnog kazališta, Tijardović je bio jedan od utemeljitelja Splitskog kazališnog društva, koje je od 1928. do 1932. izvodilo opere, operete i drame. Iz njega su potekli i poslije poznati operni pjevači Elza Karlovac, Bianka Dežman i Ante Marušić. Društvo se predstavilo općinstvu četvrtim Tijardovićevim glazbeno-scenskim djelom, operetom Splitski akvarel, praizvedenom 5. ožujka 1928. godine. Autor je u njoj iskazao zanimanje za mali splitski puk Velog Varoša, skromne, čestite, siromašne ribare, mornare, težake i zanatlije koji jedva vežu kraj s krajem, ali se vesele malim svakodnevnim radostima. Tu su stari batelant Toma Sale, žena mu Jovana, koju će izliječiti liječnik-čudotvorac Salko Saliković, kći im jedinica Marica, zaljubljena u postolara Tončija Morovicu, vozač Lešandro Pampan, simpatična laka djevojka Perina Štrambera, američki dočasnici Johny i Willy, bogati gazda Pera iz Srijema, cijela plejada živopisnih likova koje je Tijardović reljefno glazbeno i scenski prikazao, s posebnim uspjehom u prvome činu. Izvorna glazba svježih suzvučja pravi je tonski akvarel staroga Splita. Autor je bio i dirigent, redatelj, koreograf i scenograf. Početkom tridesetih Noe Matošić nastupao je kao Tonči. Opereta je izvedena u Zagrebu 1930., Osijeku 1949. i Rijeci 1952. U godini praizvedbe Akvarela Tijardović se vjenčao s Nilom Ivanda koja je također djelovala u Splitskom kazališnom društvu.
Drugi čin operete njezin je slabiji dio a 1991. u Splitu redatelj Krešimir Dolenčić postavio je vrlo zanimljivu režiju koja je taj nedostatak potpuno uklonila novim idejama i duhovitom realizacijom. Zajedno s dirigentom Ivom Lipanovićem prikazali su vrlo uspješnu, nezaboravnu predstavu u kojoj se, uz već poznate interprete, među njima i Ratomira Kliškića, potvrdilo i dvoje mladih pjevača: Ante Ivić i Božena Svalina.
Nakon Akvarela Tijardović je godine 1929. skladao operetu Zapovijed Maršala Marmonta, sličicu iz Napoleonova doba u Dalmaciji. Radnja se događa 1807. i priča o ljubavi poljičke kneginje Mire Dražoević i francuskog časnika De Lecestra. U scenskoj opremi, režiji i interpretaciji autora u Splitu je 30. travnja doživjela velik uspjeh pod naslovom Mira i Marmont, poglavito zahvaljujući sudjelovanju renomiranih splitskih izvođača Cvjete Cindro, Ive Batistića i Uga Nonveillera. U Narodnom kazalištu u Zagrebu prvi put je izvedena 19. listopada 1935. s naslovom Maršal Marmont s operetnim prvacima Erikom Druzović i Slobodanom Živojnovićem.
Dana 24. lipnja 1931. Tijardović je predstavio zagrebačkoj publici operetu-reviju Jurek i Štefek o dvama zagrebačkim purgerima koji odlaze u širok svijet u lov za srećom. Uspjehu djela mnogo su pridonijela tri izvrsna komičara: August Cilić (Jurek), Dejan Dubajić (Štefek) i Aca Binički (Njihova savjest).
Tijardović je zatim krenuo u Berlin. U Berlinu je za tvrtke UFA i TOBIS skladao glazbu za filmove Princeza koralja (Korallenprinzessin), U progonstvu cara Dioklecijana i Mali Ivica. U Berlinu je 1936. skladao i glazbenu komediju Doživljaji u Šangaju, koja je poslije koncertno izvedena u Zagrebu. Na povratku u Split 1940., za ponovno otvorenje Hrvatskoga narodnog kazališta, skladao je scensku glazbu za Marulićevu Juditu, koju je poslije doradio i preradio u kantatu. Judita je praizvedena 5. listopada 1940. u najstarijem hrvatskom kazalištu, u Hvaru, a zatim je s njom 5. prosinca svečano otvoreno kazalište u Splitu. Režirao je Marko Fotez a plesali su Ana Roje i Oskar Harmoš. Tijekom Drugoga svjetskog rata, koji je Tijardović proveo u partizanima ali nije prestajao skladati, obradio je niz narodnih pjesama, od kojih je posebnu popularnost stekla Marjane, Marjane.
Poslije Drugoga svjetskog rata Tijardović je odabrao Zagreb za mjesto stalnog boravka, postavljen je 1945. za intendanta HNK-a, a od 1949. do 1954. bio je ravnatelj Državnoga simfonijskog orkestra, kasnije Zagrebačke filharmonije. Skladao je glazbu za dokumentarne i umjetničke filmove Ciguli, miguli, Sinji galeb i skladbe za komorne sastave. Lokalizirao je na dalmatinsku čakavštinu komediju Ribarske svađe Carla Goldonija za koju je napisao i scensku glazbu. Dotaknuo se i opere, ali s daleko manje uspjeha nego operete.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 17. kolovoza 2025.
