Tijardovićeve operne ambicije u sjeni operete
Ivo Tijardović i Jakov Gotovac – uz 130. godišnjicu rođenja, 3/6
-
U svojemu kasnijemu stvaralaštvu Ivo Tijardović dotaknuo se i opere ali s daleko manje uspjeha nego operete. Godine 1951. u HNK-u u Zagrebu praizvedeni su Dimnjaci uz Jadran sa suvremenom tematikom, za koje je sam napisao libreto i glazbu i bio kostimograf. Dirigirao je Berislav Klobučar, režirala Margareta Froman. Godine 1960. skladao je Marka Pola u stilu velike opere u tri čina s prologom i epilogom. Dirigirao je Boris Papandopulo, režirao Tito Strozzi, scenograf je bio Vladimir Žedrinski a kostimograf Inge Kostinčer-Bregovac. Dakle, u postavljanju opere na scenu nije djelatno sudjelovao. Unatoč izvrsnim kreacijama Piera Filippija u naslovnoj ulozi i Mirke Klarić u peterostrukoj ulozi njegove ljubavi opera nije uspjela.Tijardovića su zanimale velike ličnosti povezane s Dalmacijom pa je nakon slavnoga mletačkog moreplovca i istražitelja koji je došao do Kine, s kojim se povezuje Put svile, o čijem se rođenju još uvijek spore Venecija i Korčula, Marka Pola (1254-1324) došao rimski car Dioklecijan. Rođen između 242. i 245. u obitelji skromnog podrijetla u okolici Salone, danas Solina, velikoga grada od oko šezdeset tisuća stanovnika, središta rimske provincije, vojnim a poslije i vladalačkim sposobnostima postao je car rimskog carstva od 284. do 286. Nakon toga upravu nad carstvom podijelio je s Maksimilijanom. Uzeo je istočno a Maksimilijan zapadno rimsko carstvo, i zajedno su vladali do 305. Vidno tjelesno oslabljen odrekao se prijestolja i povukao u svoju prelijepu splitsku ljetnu palaču, biseru svjetske kulturne baštine, i u njoj osao do smrti 311. ili 312. godine. Zapamćen je po progonu kršćana.
Tijardovićev prvi susret s Dioklecijanom bio je još za vrijeme njegova drugog boravka u Berlinu između 1937. i 1939. godine kada je skladao filmsku glazbu za tvrtke UFA i TOBIS, najprije glazbu za film Princeza koralja koju je kritika vrlo povoljno ocijenila. Godine 1937. skladao je glazbu za povijesno dokumentarni film U progonstvu cara Dioklecijana. Stvaralači opus želio je zaokružiti velikom operom i 1963. skladao je Dioklecijana, ali njegovu praizvedbu nije doživio. Vladimir Ruždjak prvi je otpjevao ariju iz Dioklecijana na koncertu u organizaciji Društva hrvatskih skladatelja Tijardoviću u čast 1975. godine. Sâm skladatelj rekao je tom prigodom: „To mi je bila svojevrsna satisfakcija jer čekam dvanaest godina na izvedbu Dioklecijana. Uvijek je bilo nekih smetnji i razloga za odgađanje koji nisu bili baš opravdani. Sada mi je direktor opere obećao da će je ipak staviti na repertoar.” Iste godine, 17. rujna 1975., u sklopu Ljeta u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" u organizaciji Dvorane i Opere HNK-a u Zagrebu izveden je koncert uoči skladateljeva 80. rođendana s odlomcima iz njegovih opereta i opera pod ravnanjem Jovana Šajnovića. Koncert je završio prizorom iz finala Dioklecijana u kojemu se opisuju zadnji životni trenuci velikog rimskog cara u njegovoj ljetnoj palači u Splitu. Solist je bio Franjo Petrušanec.
O praizvedbi 14. srpnja og. u HNK-u i na Peristilu u Splitu Jure Šaban-Stanić napisao je 24. srpnja 2025. vrlo opširan članak na portalu Opera.hr napominjući da je "Tijardovićevu operu splitska publika vidjela ipak jednom, 6. prosinca 2012. u adaptiranoj verziji Umjetničke akademije u Splitu u koprodukciji s HNK-om na istim daskama, dva puta po sat vremena (što nije cijela opera, ali nisu ni izvadci!). Goran Golovko potpisao je režiju, Hari Zlodre dirigirao, a u naslovnim ulogama bili su Marijo Krnić, Antonija Teskera, Barbara Sumić, Joško Tranfić, te Zbor i Orkestar UMAS-a." Ipak ovogodišnju izvedbu opere na 71. Splitskom ljetu možemo smatrati praizvedbom. Šaban-Stanić dalje piše da dirigent izvedbe Hari Zlodre "(valjda) zna da je djelo već izvedeno (ne u punom obimu partiture, ali to ni ovog 14. srpnja nije bio slučaj zbog programskih, tehničkih, umjetničkih i organizacijskih razloga) pa bih izvedbu o kojoj pišem ipak skrupulozno okrstio kao „premijeru“ jer je partitura ozvučena, scena uređena i drama režirana ipak prije 13 godina. […] Ono što duboko razlikuje izvedbe tada i sada jest simboličko, financijsko i kadrovsko naoružanje. Zastava Splitskog ljeta, slavljenička godina Tijardovićevog autorskog amaneta, raspoloženje vraćanja duga starom meštru koji nije doživio uprizorenje svoje kapitalne grand opere, libretist iz splitske intelektualne i umjetničke plejade, ovodobni dirigent i umjetnički urednik meštrove partiture Hari Zlodre, te redatelj Ivan Leo Lemo, talentirano i umjetnički zrelo „splitsko dite“: sve je vodilo k izvedbi koja će se pamtiti po svemu. Summa: svima, ali zaista svima valja čestitati."
Šaban-Stanić dalje vrlo opširno piše o svim realizatorima izvedbe, glazbenima i scenskim i zaključuje: "Hari Zlodre je u suradnji s Lemom zaista vješto povezao dramsko kretanje radnje kroz partituru (koliko se moglo), mudro je reducirao ogroman broj uloga (četiri soprana, četiri mezzosoprana, devet tenora, sedam baritona i jedan bas) na one koje su pjevački i glumački mogle biti zrelo izvedene; izbor solista je izvrstan, a zborovođa Maro Rica je očito bio prava umjetnička potpora u pripremi zborskih odlomaka koji su dobro uvježbani, prezentni zvukom i slikom, jako dobro povezani s orkestarskim tkanjem, nimalo ugodnim za zajednički rezultat. Zlodre je imao jako pouzdane i dobre suradnike i u obliku maloga komornog sastava koji je de facto zaključio operu na Peristilu, osobito piccolo flautu i engleski rog. Ivan Leo Lemo upregnuo je sve potencijale u rješavanje složenog zadatka koji se prostire na devet slika, od kojih je prvih osam okupljeno u tri čina i izvedeno u matičnoj kući, a deveta slika, koja jest i samostalni čin, događa se izmješteno, upravo na Peristilu godine 313. (godina Milanskog edikta, kojim se završavaju vjerski progoni u Carstvu i uvodi se politika tolerancije države prema religijskim zajednicama, što implicitno omogućava procvat kršćanstva). Impresivna redateljska ideja – Peristil nije scena; Peristil nas tu večer, kao kotač povijesti, vraća stvarnom Dioklecijanu koji se, abdiciravši 305., povlači u palaču sagrađenu u uvali prepunoj brnistre (grč. aspalathos), u blizinu rodne Salone, i palača postade Grad. U toj palači, baš kao i u operi tu večer, negdje između 313. i 316. Dioklecijan umire, a zbog prevalencije i utjecaja kršćanske kulture u budućnosti zavladalo je damnatio memoriae na Dioklecijana; dio njegove sudbine jest mitologiziran, dio je historiografski utemeljen. Nedvojbeno je riječ o jednom od najznačajnijih i najsposobnijih rimskih careva, reformatoru i vojnom strategu iznimne vještine, ali i beskrajno praznovjernom, surovom i sumnjičavom čovjeku, ušančenom u divinizaciju vlastite ličnosti, o čemu opera jasno progovara.
Dioklecijan je postavljen ovako ambiciozno i starom meštru u čast na trima žarištima: Zlodrina briga i posvećenost partituri, Lemova inventivna i pogođena režija te izvođački aparat koji je okupio mlade, sposobne pjevače željne izazova i ispitivanja vlastitih granica; iskusniji su u operi stvorili sebi prostor za neke nove uloge i drugačiji zvuk. Kairos je bio na strani svih navedenih. Sve ostalo ćemo zaboraviti!"
I na kraju Šaban-Stanić se osvrće na neprenošenje predstave na HRT-u. Bez obzira kakvi bili razlozi i opravdanja, ostaje nacionalna kulturna sramota da se praizvedba hrvatskog umjetničkog djela nije prenosila na nacionalnom sredstvu priopćavanja. Tužno i neoprostivo!
Ne možemo (i ne smijemo) zaboraviti Tijardovićevo značenje u hrvatskoj kulturi. Bio je potpuna kazališna ličnost: dirigent, redatelj, scenograf, kostimograf, pa čak i koreograf. Kao dirigent u Splitu je ravnao i drugim djelima osim vlastitih. Bio je i društveno aktivan. Zbog zasluga u radu Hrvatskoga glazbenog zavoda uvršten je o njegovoj 150. godišnjici među četrnaest najzaslužnijih osoba u povijesti HGZ-a. Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umro je u Zagrebu 18. rujna 1976. godine. Zar nije zaslužio da mu odamo počast mogućnošću da njegovo posljednje djelo upozna šira hrvatska kulturna javnost! Mislim, vjerujem, da jest!
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 19. kolovoza 2025.
