Gotovac i nacionalni realizam u hrvatskoj glazbi
Ivo Tijardović i Jakov Gotovac – uz 130. godišnjicu rođenja, 4/6
-
Jakov Gotovac pojavio se u hrvatskoj glazbi u doba koje je za takvom ličnošću upravo vapilo. Ilirske ideje, prema kojima je uzor narodnom stvaralaštvu trebala biti narodna glazba i narodno pjesništvo, našle su u 19. stoljeću svojega predstavnika u Vatroslavu Lisinskom (1819–1854). Ali ni Ivan pl. Zajc (1832–1914) ni Blagoje Bersa (1873–1934), najvažniji predstavnici hrvatske glazbe do pojave Gotovca, nisu nastavili tim putem. U njoj nije nastalo djelo koje bi se moglo smatrati pravom nacionalnom operom, poput npr. Prodane nevjeste u Češkoj, koje bi bilo u duhu narodno, izraz osjećajnog i doživljajnog svijeta naroda iz kojeg je potekao autor, koje bi u sebi nosilo značajke narodnog izraza i kroz osjećaj pojedinca izrazilo kolektivnu osjećajnost. Ono se pojavilo tek 2. studenoga 1935. u Narodnom kazalištu u Zagrebu. Bio je to Ero s onoga svijeta, kruna stvaralaštva tada 40-godišnjeg autora do koje je došao prirodnim razvojnim putem. Jakov Gotovac rođen je 11. listopada 1895. u Splitu, ali je podrijetlom iz gorštačkog kraja srednje Dalmacije koji je dao nekoliko autohtonih stvaralaca kao što su kipar Ivan Meštrović (1883–1962), književnici Dinko Šimunović (1873–1933) i Milan Begović (1876–1948) i skladatelj Krsto Odak (1888–1965). U Splitu je završio Klasičnu gimnaziju i stekao prve glazbene spoznaje od skladatelja Antuna Dobronića (1878–1955). Surađivao je s Josipom Hatzeom (1879–1959), jednom od središnjih ličnosti glazbenoga života grada. Prvo Gotovčevo javno izvedeno djelo bio je scherzo za mješoviti zbor Aj, moj Mijo! na koncertu Splitskog muzičkog društva Zvonimir 20. siječnja 1918. Dirigirao je Ćiril Metod Hrazdira (1868–1926), vrsni češki dirigent, koji je 1904. u Brnu praizveo Jenůfu Leoša Janáčeka (1854–1928). Za povremenih boravaka u Zagrebu, gdje je studirao pravo, učio je kontrapunkt s Vjekoslavom Rosenbergom-Ružićem (1870–1954). Dva scherza za mješoviti zbor i Dva muška zbora, op. 1 i 3, pokazala su njegov neprijeporni talent, i Gotovac je odlučio posve se posvetiti glazbi.
Jednogodišnji boravak u Beču iskoristio je da sluša predavanja skladatelja Josepha Marxa (1882–1964) na Muzičkoj akademiji, i 1923. vratio se u Zagreb. Najprije je radio kao korepetitor, a zatim kao operetni i operni dirigent, djelovao kao zborovođa (sedamnaest je godina vodio akademsko pjevačko društvo Mladost) i skladao. Nastale su tako 1924. Dvije pjesme čuda i smijeha za mješoviti zbor, op. 10 – Jadovanka za teletom i Smiješno čudo.
Prvo Gotovčevo remek-djelo, op.11, Koleda, narodni obred u pet dijelova za muški zbor i mali instrumentalni sastav, praizvelo je 1925. pjevačko društvo Guslar u Splitu pod Hatzeovim ravnanjem. Skladajući u narodnom duhu, iako ne koristeći se doslovce folklornim glazbenim citatima, Gotovac je od drevnoga slavenskog običaja obrednog čestitanja – koledanja – stvorio autentično umjetničko djelo u kojemu je sačuvao ugođaj i duh starog narodnog običaja. Bogato harmonizirani glasovi i vrlo apartan izbor instrumenata – timpani, tamburin, klarineti i fagoti – čine Koleda biserom hrvatske glazbe.
Već je 1926. nastalo drugo Gotovčevo remek-djelo i temeljni kamen hrvatske orkestralne glazbe Simfonijsko kolo, op.12. Skladano u obliku velikog ronda, s bogatim kontrastima, blještavog kolorita, efektne instrumentacije i pregnantne ritmike, građeno u stalnoj gradaciji odmah je pobudilo pozornost koreografa. Praizvela ga je u Zagrebu 6. veljače 1927. Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića (1894–1975). Dvadeset godina kasnije, 1. lipnja 1947., pod naslovom Jugoslavensko kolo izvedeno je u HNK-u u Zagrebu u koreografiji slavnog baletnog para Ane Roje (1909–1991) i Oskara Harmoša (1911–1992) pod ravnanjem Berislava Klobučara (1924–2014) u scenografiji Vladimira Žedrinskog (1899–1974). Ana Roje je i plesala. Godine 1939. izvedeno je u Wiesbadenu u sklopu Međunarodnog festivala Muzika nacija (Musik der Völker).
Radeći u kazalištu stalno u vezi s glazbenom scenom Gotovac je bio privučen i tom vrstom stvaralaštva, pa je prvi njegov doprinos na tome području bila 1928. scenska glazba za pastirsku igru Dubravka Ivana Gundulića (1589–1638). Tu je pokazao još jednu svoju veliku kvalitetu – znalačko dovođenje i opsežnije skladbe do idejnog vrhunca. Težište u instrumentaciji na skupini drvenih puhača, što daje djelu pastoralni ugođaj, primjena starih tonaliteta koja stvara arhaičnu obojenost, s ukusom uporabljena komika i groteska koje odaju zdrav duh, prirodno dovode do završne zanosne Himne slobodi, prožete gotovo pobožnom svečanošću i dahom minulih vremena. Dubravka je prvi put izvedena u Narodnom kazalištu u Zagrebu 26. travnja 1928. godine.
Gotovčeva prva opera – Morana, praizvedena je u Národnom divadlu u Brnu 29. studenoga 1930. Nastala je na libreto bosanskog književnika Ahmeda Muradbegovića (1898–1972) koji je na češki preveo dirigent izvedbe Antonin Balatka (1895–1958). Zagrebački tisak izvještavao je o velikom uspjehu praizvedbe. Isticali su se „liričnost, duboka i topla liričnost, njezina najjača strana“, napominjući da „skladatelj ne nastoji da ukruti scenu, niti da izgradi dramatičnu cjelinu, već djeluje sudbinom svojih lica u prvom redu lirski, daje svakoj sceni posebno raspoloženje. A ovo raspoloženje koje mijenja prema časovitoj situaciji zna uvijek sjajno istaknuti. I to koliko u vokalnim partijama, tako naročito u orkestralnoj postavi, koja doista često ide unisono sa pjevačkim partijama jednostavno vođena, ali ova često posve primitivna sredstva zna upotrebiti sa odgovarajućom karakteristikom uvijek velikim učinkom. Gotovac ne rabi, dakako, citate narodne pjesme (najviše ih je u scenama folklorističkim) nego ističe u svojim vlastitim glazbenim zamislima oznake glazbenih osobina narodne pjesme, tako da se mnoge ne mogu razlikovati od narodnih motiva.“
Već je tada postalo jasno o kakvoj se umjetničkoj ličnosti radi, što je potvrdio i sam autor. Rekao je: „Ja sam počeo kao kompozitor djelovati između dva svjetska rata, a toj je generaciji hrvatskih skladatelja bio cilj i umjetnička ideologija stvoriti reprezentativna glazbena djela u stilu i načinu nacionalnog realizma. Uzori su im bili veliki ruski i češki majstori devetnaestog stoljeća. Ta je generacija željela glazbenoj kulturi vlastitog naroda pridonijeti što pozitivnija djela te nastaviti i dovršiti započeto djelo Vatroslava Lisinskog, koje je prekinuto njegovom smrću.
Smatrao sam da nije moguće u povijesti naše glazbe ostaviti prazninu koju je diktirala logična evolucija za potrebe naše sredine i naše glazbene povijesti, pa iako sam u svijetu već upoznao neke ondašnje avangardističke pojave i smjerove, a priori sam ih odbio kao tuđe, strane i štetne za normalni i zdravi razvoj naše specifične glazbene kulture.“ Ali i dodao: „Čvrsto vjerujem da ipak presudnu ulogu u vrijednosti jednog muzičkog djela ima talent i stvaralačka snaga umjetnika. Svatko može naučiti muzičku konstrukciju, ali glazba mora izazvati emocije a to je već stvar talenta.“Morana je u Brnu izvedena jedanaest puta. Operni ansambl iz Brna gostovao je s Moranom u Pragu na pozornici češkog Národnog divadla. Tek je nakon inozemnih uspjeha premijerno izvedena u Zagrebu 3. listopada 1931. pod skladateljevim ravnanjem u režiji Aleksandra Biničkog (1885–1963), scenografiji Marijana Trepšea (1897–1964) i koreografiji glasovite primabalerine moskovskog Boljšoj teatra koja je od 1921. djelovala u Zagrebu i ostvarila antologijske koreografije, Margarite Froman (1890–1970). Glavne su uloge tumačili Vilma Nožinić (1897–1975) i Mario Šimenc.
Morana je narodna opera realističkog stila sa zbivanjem iz hrvatskog seoskog života, arhaična ugođaja i sa sadržajem iz legendi, neka vrsta seoske priče o Romeu i Juliji, ali sa sretnim završetkom, kojemu je pridonio pošteni posrednik, seoski gajdaš Gojen koji je razorio spletke seoske vračare Govedarke. Puna je žarke i raspjevane melodije južnjačkoga kraja, sa sjajnim i zvučnim zborovima i plesovima u narodnom duhu, nadahnutim glazbenim folklorom dinarskog određenja, u kojoj je autor dao zamaha neobično bujnoj fantaziji kolorističke instrumentacije uz umjereni harmonijski modernizam, puna je svježine i mladosti. Gotovac je, dakle, već do stvaranja Era pokazao sve svoje temeljne odlike: raspjevanost, čistoću i zamah melodijske linije, smisao za humor i ljubavnu liriku, i ono što često nedostaje mnogim stvaraocima – osjećaj za protok i luk glazbe, za zaokruženost i cjelovitost oblika.
Zagrebački tisak operu je ocijenio s umjerenim oduševljenjem. Isticalo se da melodija daleko nadvisuje harmoniju i da se „Gotovac zna široko raspjevati; ima osjećaja za kantilenu dugog daha, piše efektno i pjevno za ljudsko grlo i nikada ne zaboravlja da svojom melodijom zanese slušača. Jednako je zanimljiv u svojim motivima s kojima karakterizira osobe i radnju, da se dramatika kreće u vrlo simpatičnom krugu te da orkestar ima pun i plemenit zvuk, dionice su izrađene gotovo uzorno, jer Gotovac predobro znade, da je korektno vođenje dionica prvi preduvjet dobrog zvuka instrumentacije. Gotovčev orkestar vazda zvoni, on je pun boja, najrazličitijih kombinacija, te imade kičmu, krv i nerve.“
Muzikolog, publicist i skladatelj dr. Pavao Markovac (1903–1941) u svojemu je osvrtu najprije dugo raspredao kojim je putem krenulo naše muzičko stvaralaštvo poslije rata, kakvi su se problemi stvorili na relaciji „skok u visoki artizam koji publika ne može da slijedi“, kako se stvorio „jaz između tvorbe i publike“ što je dovelo do 'izolacije stvaraoca'." I zaključuje: „ova muzika ne donosi uvijek nešto novo, no osjeća se, da ju je stvorio punokrvni a ne anemični muzičar, koji muzicira onako kao što osjeća.“
Gotovac je još dovršio harmonizaciju narodnih pjesama iz Dalmacije, još jednu antologijsku sastavnicu hrvatskog vokalnog repertoara. A onda je dobio briljantan libretto Milana Begovića za svoju sljedeću operu Ero s onoga svijeta. O tome u sljedećem nastavku.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 23. kolovoza 2025.
