Gotovčev Ero – remek-djelo hrvatske operne umjetnosti
Ivo Tijardović i Jakov Gotovac – uz 130. godišnjicu rođenja, 5/6
-
Nepogrešiv instinkt doveo je Jakova Gotovca do istaknutog književnika i dramskog pisca Milana Begovića (1876-1948) koji mu je na njegov scenarij sročio jedan od najboljih libreta komične opere u cjelokupnoj opernoj literaturi. Posegnuvši za radnjom iz narodne priče Begović je operu smjestio u svoj rodni vrlički kraj i kao vrstan poznavatelj narodne poezije i vješt u stihu, stvorio je žive likove i uvjerljive dramske situacije. „Mislim da svaki čovjek, a tako i umjetnik, nosi u sebi sve karakteristike kraja, života i načina mišljenja, gdje se rodio i odgojio. Ako sam ja po porijeklu dinarac, ne znam zašto ne bih u svojim umjetničkim manifestacijama dao maha značajkama koje sam sa sobom donio na svijet i usisao u sredini gdje sam proveo mladost. Držim da sam tako radeći u svakom slučaju mogao biti iskreniji i istinitiji nego da sam se snobovski povodio za tuđim dekadentnim utjecajima.“ – rekao je Jakov Gotovac.
Gotovac je Eru s onoga svijeta skladao dvije godine i sedam mjeseci. Započeo je 10. listopada 1932. Na kraju partiture zapisao je: „Zagreb, 8. maja 1935. 22 sata i 47 minuta. Hvala Bogu!“ U kasnijim izvedbama ispravio bi samo neku sitnicu, ali je nakon druge predstave promijenio kraj drugoga čina. Za nj je glasoviti dirigent Clemens Krauss (1893-1954), ravnatelj Opere u Münchenu u vrijeme tamošnje izvedbe Era 1942., ustvrdio da takvog finala još nije bilo u opernoj literature.
Praizvedba najviše izvođenog djela hrvatske glazbe – komične opere u 3 čina Ero s onoga svijeta u Narodnom kazalištu u Zagrebu na Dušni dan u subotu 2. studenoga 1935. nastajala je u ugodnom okruženju. Svi su prionuli svojoj zadaći s veseljem i bili su uvjereni u uspjeh. U sezoni 1935./1936. Ero je u Zagrebu izveden 19 puta i intendant Branko Šenoa (1879-1939) proglasio ga je najvećim uspjehom sezone. Operu je na praizvedbi ostvarila sjajna ekipa. Autor je dirigirao, režiju i antologijsku koreografiju završnog kola priredila je Margarita Froman, scenografiju je izradio Marijan Trepše. U naslovnoj ulozi nastupio je omiljeni slovenski tenor Mario Šimenc i požnjeo velik uspjeh. Tako je ustoličio tradiciju slovenskih tenora interpreta Miće, koju su nastavili Ivan Francl (1907-1987)), najveći među njima Josip Gostič (1900-1963), Noni Žunec (1921-2004), Josip Šutej (1920-2006) i najnoviji Janez Lotrič (1953.). Ančica Mitrović (1894-1986) bila je briljantna Doma, a poslije nje to je bila i Marijana Radev (1913-1973). Josip Križaj (1887-1968) ostao je jedinstveni gazda Marko. Pretežito lirski shvaćenu Đulu pjevala je Gita Gjuranec (1902-1986), a idealna autorova interpretkinja toga lika bila je kasnije Nada Tončić (1909-1998). Mlinar Sima bio je Leo Mirković (1904-1990), a Gotovcu se sviđao u toj ulozi i dramski glumac Emil Kutijaro (1906-1979). Plesali su svjetski poznati Ana Roje i Oskar Harmoš. Publika je bila jednodušna u svojemu oduševljenju, a kritika je vrlo različito reagirala, nisu izostale zamjerke, ali ni superlativi i konstatacija da je „učinio od Morane do Ere s onoga svijeta ogroman skok unaprijed i da njegovo najnovije operno djelo znači nesumnjiv napredak na svim linijama“.
Naravno, nije izostavljeno ni da je „prokušani dramatičar i isto tako literarni radnik g. Milan Begović pomogao mnogo, da smo u novome djelu našli pomirenu ravnotežu i puni sklad između radnje teksta i muzike. Ero s onoga svijeta simpatičan je vjesnik promjene u domaćem scensko-muzičkom stvaranju, koje od ovog časa treba da krene utrtim putem do punog savršenstva.“ A scenarist, filmski redatelj i kritičar Milan Katić (1900-1969) gotovo je proročki ustvrdio da će Ero „zauzeti stalno mjesto na 'ovome svijetu' – to jest na našoj opernoj sceni, a moći će da nas reprezentira u 'velikom svijetu' – to jest na opernim scenama muzičkih centara drugih kulturnih naroda!“
To se i dogodilo. Uskoro se oblikovao i idealan kvartet tumača glavnih uloga – Josip Gostič, Nada Tončić, Marijana Radev i Josip Križaj, koji će dva desetljeća predstavljati Eru u zemlji i u svijetu. Prva izvedba Ere izvan Zagreba bila je izvan zemlje. Pod naslovom Ženich z jiného světa izveden je 1936. u češkom prijevodu u Brnu pod ravnanjem Antonina Balatke, koji je ranije praizveo Moranu. Ljubljanska i beogradska Opera uvrstile su ga u repertoar 1937., a Splićani su ga iste godine upoznali prigodom gostovanja zagrebačkog opernog ansambla. Rosa Dvornik-Cobenzl (1870-1943) prevela je libreto na njemački, i pod naslovom Ero, der Schelm na preporuku glasovitog zagrebačkog tenora svjetskoga glasa Josipa Rijavca (1890-1969) izveden je 1938. u Karlsruheu. Prva izvedba Era u Poljskoj bila je 1939. godine u Wroclawu. Godine 1940. izveden je u Državnoj operi u Berlinu pod ravnanjem autora. Iste ga je godine uprizorila i Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.
Ubrzo je nakon sjajnog premijernog tumača Miće, Marija Šimenca, zacijelo najvećega dramskog tenora u povijesti hrvatske Opere, Gotovčev besmrtni lik dobio svog neponovljivog interpreta – Josipa Gostiča (1900-1963). Gostič je 22. lipnja 1941. u repertoar uvrstio ulogu koje će postati pojam, njezin idealan tumač poznat i u svjetskim razmjerima. Pjevao ju je pod skladateljevim ravnanjem i postao njegov omiljeni interpret. Odjek te kreacije premašio je zagrebačke okvire. Kritika je pisala: „Bila je to prvorazredna pjevačka i glumačka tvorba i već dugo nijesmo vidjeli tako iskrenog i zanosnog stvaratelja uloge, kao što je to bio g.Gostič u ovoj novoj ulozi. Njegov snažni tenor ugodne prodornosti, glasovno umijeće, koje je ostvario s mnogo neposrednosti i topline, omogućili su oživotvorenje najboljeg Era, kojega smo dosada čuli i vidjeli.“
Godine 1942. Ero je premijerno izveden u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu pod ravnanjem Heinricha Hollreisera (1913-2006), u režiji Rudolfa Hartmanna (1900-1988) i koreografiji Pina Mlakara (1907-2006) sa slavnim Juliusom Patzakom (1898-1974) (majka mu je rodom iz Dugog Sela kod Zagreba) u naslovnoj ulozi. Uspjeh je bio golem. Gotovac je 24 puta izašao pred zastor, a Clemens Krauss uputio je djelu mnogo pohvala i priznanja.
Zagrebačka Opera izvodila je Eru na mnogim gostovanjima: 1942. u Veneciji na kraju stagione u Teatru Le Fenice, na festivalu Maggio Musicale Fiorentino u Firenzi i u Kraljevskoj operi u Rimu, kada su djelu i izvedbi pohvale izrekli glasoviti dirigenti Tullio Serafin (1878-1968) i Oliviero de Fabritiis (1902-1982). Talijanska publika bila je oduševljena djelom, posebno završnim kolom koje su predvodili Ana Roje i Oskar Harmoš. Ono se u Rimu ponovilo na zahtjev publike.
Sredinom svibnja 1943. Ero s onoga svijeta izveden je u Volksoperi u Beču (tada Gradskoj operi), kad mu je pljeskao i sam Richard Strauss (1864-1949), a općinstvo nije prestajalo s odobravanjem dok se nije spustio željezni zastor.
Ero je premijerno postavljen u Volksoperi u Beču 1957. u njemačkome prepjevu Ernsta Hartmanna pod ravnanjem Berislava Klobučara s Gostičem u naslovnoj ulozi. Redatelj je bio Tito Strozzi (1892-1970), a Đulu je pjevala velika bečka operetna diva Sonja Šagovac, tada udana Mottl (1923-2014).
Osamdesetak inozemnih kazališta uvrstilo je Era u repertoar, a libreto mu je preveden na devet jezika: slovenski, mađarski, češki, bugarski, talijanski, njemački, slovački, engleski i finski. Izveden je u Bugarskoj (Sofija, Plovdiv, Stara Zagora), Italiji (u Torinu na RAI-u), Mađarskoj (Szegedin), Austriji (Beč, Linz, Innsbruck), Čehoslovačkoj (Brno, Moravska Ostrava, Olomouc), Švicarskoj (Sankt Gallen), Njemačkoj (Altenburg, Augsburg, Bautzen, Berlin, Bielefeld, Brandenburg, Coburg, Cottburg, Darmstadt, Dessau, Döbeln, Dresden, Dortmund, Eisenach, Erfurt, Essen, Flensburg, Freiberg, Gelsenkirchen, Gera, Greiz, Hagen, Halberstadt, Halle, Hannover, Heilbronn a N., Karlsruhe, Karl-Marx Stadt (Chemnitz), Kassel, Kiel, Koblenz, Leipzig, Magdeburg, Mainz, München, Neustrelitz, Nordhausen, Nürnberg, Oberhausen, Osnabrück, Pforzheim, Plauen, Potsdam, Rostock, Saarbrücken, Schwerin, Stendal, Weimar, Wismar, Zwiekau), Poljskoj (Wroclaw, Ratibor, Leignitz ) i Finskoj (Helsinki) pod naslovima Ero, the Joker, Ero, il burlone caduto dal cielo (ili Ero, lo sposo caduto dal cielo), Le gaillard, tombé du ciel, uz ranije spomenute.
Citirat ćemo dio jedne kritiku iz inozemnog tiska, iz pera uglednog glazbenika iz Innsbrucka dr. Alberta Riestera (1906-1975): „Kao što nadasve uspješan libreto Milana Begovića polazi od stare hrvatske legende, tako skladatelj slično kao Smetana u Prodanoj nevjesti poseže duboko u riznicu glazbene tradicije svoje domovine. S krajnje istančanim osjećajem za kazalište slaže kamenčić po kamenčić stvarajući tako prekrasan šareni ornament. Mješavina sjete zatamnjene molskim tonalitetima i raspojasane životne radosti s uskovitlanim plesnim ritmovima daje glazbi osobitu privlačnost. […] Na temelju čvrsto ugrađenom u glazbenom folkloru, skladatelj gradi uzbuđujuće zdanje vlastitih zamisli i obogaćuje cjelinu blistavim bojama bogate orkestralne palete, virtuoznim tretiranjem vokalnih dionica i djelotvornom uporabom zbora. […] Nije čudo da se ta nipošto banalna, umjereno moderna, maštovita i zdrava glazba sluša opušteno, čak s divljenjem.“
Zagrebačka Opera izvodila je operu na gostovanjima i poslije Drugoga svjetskog rata, među ostalima 1955. u londonskome Stolltheatreu, 1957. na Praškom proljeću, 1962. u Komičnoj operi u Berlinu, 1966. na Međunarodnim svibanjskim svečanim tjednima u Wiesbadenu, 1967. na Bečkim svečanim tjednima, 1988. u Kijevu i Teatru Kirov u tadašnjem Lenjingradu. Na brojnim gostovanjima izvele su ga i Opere Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta iz Beograda, Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ iz Rijeke, Narodnog pozorišta iz Sarajeva, Do sada je Ero izveden više od četiri tisuće puta.
Prva studijska snimka Era nastala je 1956. uz zbor i orkestar Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Dirigirao je autor, naslovnu ulogu tumačio je Noni Žunec, Vjekica Marušić pjevala je Domu, iz prve postave ostao je Josip Križaj, a Đula je bila Nada Tončić, za koju je sam autor rekao: „Ona je imala sve, bila je jednako dobra pjevačica i glumica. Ispunjala je scenu bogatstvom svoga glasa i zračila je snagom istinske umjetnice operne scene.“
Godine 1962. nastala je nova snimka Ere, također s ansamblom zagrebačke Opere pod ravnanjem autora kojemu je asistirao Nikša Bareza, zacijelo najbolji poznavatelj autorova opusa u nas. Nova Đula bila je Branka Stilinović, Josip Gostič pjevao je naslovnu ulogu, Marijana Radev bila je Doma, a novi su bili i Drago Bernardić kao Marko i Vladimir Ruždjak u ulozi Sime. Taj je Ero objavila 2007. na CD-u tvrtka Croatia Records.
Pod ravnanjem Boga Leskovica (1909-1995), također s Gostičem, i s nekoliko slovenskih solista snimljen je 1963. za Nizozemski radio Hilversum.Prošlo je mnogo godina dok tadašnja Radiotelevizija Zagreb sa svojim zborom i orkestrom nije 1979. snimila operu u cijelosti. Interpreti su bili Zvonimir Krnetić u naslovnoj ulozi, Đulu je pjevala Ljiljana Molnar-Talajić, Domu Biserka Cvejić, gazdu Marka Franjo Petrušanec, a Simu Duško Kukovec. Dirigent je bio Oskar Danon.
Najnovija snimka Era djelo je Ivana Repušića, šefa-dirigenta Münchenskoga radijskog orkestra s njegovim sjajnim orkestrom i Zborom HRT-a te solistima Tomislavom Mužekom. Valentinom Fijačko-Kobić, Jelenom Kordić, Ivicom Čikešom i Ljubomirom Puškarićem u glavnim ulogama.
Opera HNK-a u Zagrebu priredila je 2. studenoga 2015. svečanu izvedbu opere prigodom njezina 80. rođendana. Pjevali su u glavnim ulogama Miljenko Đuran, Tamara Franetović Felbinger, Dubravka Šeparović Mušović, Siniša Štork i Ljubomir Puškarić. Dirigirao je Nikša Bareza. Redatelj je Krešimir Dolenčić.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 30. kolovoza 2025.
