Vječan izazov Norme

HNK u Zagrebu: Vincenzo Bellini, Norma, dir. Pier Giorgio Morandi / Josip Šego, red. Dora Ruždjak Podolski; uz premijeru 24. listopada i izvedbe 25. i 28. listopada te 5. studenoga 2025.

• 

  Norma Vincenza Bellinija u milanskom Teatro alla Scala nije se izvodila od 1977. do lipnja ove godine. U tom je kazalištu, znamo, i praizvedena 1831. U zagrebačkoj Operi u cijelom 20. stoljeću premijerno je postavljena samo dvaput – dirigent Krešimir Baranović povjerio ju je 1939. Zinki Kunc-Milanov, a Miro Belamarić 1980. Ljiljani Molnar-Talajić.

  Zinka Kunc-Milanov, tada na gostovanju kao članica Opere Metropolitan u New Yorku, bila je nekoliko godina kasnije, nakon Lilli Lehmann, Rose Ponselle i Gine Cigna, četvrta Norma u povijesti Metropolitana. Svi su zagrebački kritičari hvalili njezinu Normu, ali je Božidar Širola u Jutarnjem listu primijetio kako „čista koloratura nije područje djelovanja ove velike dramatske pjevačice“. Za razliku od te predstave, koja se izvela samo triput, Norma iz 1980. ostala je godinama u repertoaru, a od sopranistica koje su nastupale u naslovnoj ulozi najviše ju je obilježila Veneta Janeva-Iveljić, koja je Normu pjevala i na gostovanjima zagrebačke Opere u Državnoj operi u Berlinu (1984), Salzburgu (1985) i Luxembourgu (1986). Ljiljana Molnar-Talajić 1980. nije bila na vrhuncu svojih pjevačkih mogućnosti, ali je Normu tri godine ranije pjevala u Bečkoj državnoj operi, nakon premijerne Montserrat Caballé. Prve izvedbe dirigirao joj je tada Riccardo Muti, koji, međutim, za gotovo dvadesetogodišnjeg vođenja milanske Scale Normu nije uvrstio u repertoar.

  Arturo Toscanini pak Normu nikad nije dirigirao. Premda ju je smatrao remek-djelom belkantističkoga repertoara (kao, uostalom, i toliki prije i poslije njega), nikad nije, prema riječima dirigenta Tullija Serafina, pronašao pjevačicu koja bi adekvatno mogla udovoljiti zahtjevima naslovne uloge. Norma traži sve. U različitim dramskim situacijama ona je zaljubljena i osvetoljubiva, prijateljica i majka, trijumfalna i ponizna. Naposljetku – ona je žrtva, svojim odabirom. Normu nije dovoljno otpjevati, ma koliko neka pjevačica bila precizna u koloraturama i sigurna kad pjeva visoke C i velike intervalske skokove. Normu treba utjeloviti. Za to je, dakako, preduvjet visoka tehnička sprema (ah, ta upravo mitska nastupna arija, s cantabileom Casta Diva, čija izvedba postaje mjerom belkanta, i kabaletom Ah! bello a me ritorna; ah, ti dueti s Adalgisom…), ali i bogatstvo izraza. Kako jednostavno u partituri izgleda In mia man alfin tu sei, cantabile dueta Norme i Pollionea iz finala II. čina… A samo za tih prvih Norminih šest riječi u duetu potrebna je izrazita dramska inteligencija, potrebna je posebna boja glasa, nužan je snažan prsni registar. A onda opet tempo di mezzo između cantabilea i kabalete toga istog dueta, kada Norma pjeva: „Tutti! I Romani a cento, a cento…“ Koliko je snage u izrazu i preciznosti u koloraturama potrebno da bi se tom mjestu udahnuo pravi život, pa opet oni tako nezgodni trileri („Adalgisa fia punita“), koji su bili kamen spoticanja tolikim, pa i slavnim Normama… A emocionalno bogatstvo koje traže dva završna concertata opere, što ih Norma predvodi – Qual cor tradisti, u kojem se obraća Pollioneu (s kojim odlazi na lomaču), i Deh! non volerli vittime, u kojem moli oca Orovesa da zaštiti sinove što ih je začela s Pollioneom i koje je ranije sâma imala poriv umoriti?

  

  Norma je nedvojbeno jedna od najtežih opernih uloga napisanih za ženski glas. Ona traži puno više nego što je ijedna od triju gostujućih pjevačica mogla dati u novoj zagrebačkoj predstavi (posljednja premijera Norme u HNK-u bila je 2010). Najmlađa među njima, talijanska sopranistica Martina Gresia, koja je nastupila na premijeri, ima najbolju tehniku i jedina među njima solidno vlada brojnim koloraturnim izazovima i ima postojane, premda katkad reske, visine. Takvu pjevačku tehniku danas ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, a pjevačici ona omogućuje da kraj predstave dočeka glasovno svježa. Sopranistica svijetla, lirskog glasa, koji se u HNK-u nije doimao voluminoznim, dakle glasa koji ne bismo osobito vezivali uz lik Norme, ne zadovoljava se dosezanjem visokih C, pa poseže i za umetnutim (nenapisanim) visinama, dobacujući tako, s uspjehom, i do visokoga Es na kraju kabalete dueta s Pollioneom u finalu II. čina. No to je Norma u trenutku najveće napetosti u odnosu s Pollioneom, koja u rukama ima moć odlučivanja o njegovoj i Adalgisinoj sudbini, a ne Violetta na kraju I. čina Traviate; da je i najuzbudljiviji na svijetu, ton es³ na tom mjestu u Bellinijevoj partituri može samo oslabiti dramu. Mlada sopranistica kao da je shvatila Normu kao paradnu ulogu, veliku vokalnu vježbu, dok u njezina brojna emocionalna stanja kao da nije ni pokušala proniknuti, ni glumom ni odgovarajućim glasovnim izrazom (nijedna ga od tri Norme nije pronašla za cantabile dueta s Pollioneom, In mia man…). Usto, Bellinijeve kolorature često imaju i dramsku funkciju, ali to se ne može doživjeti ako se sve svede na uredno, ma koliko efektno i manje-više precizno, nizanje šesnaestinki.

  Mađarska sopranistica Natasa Kátai, koja je u Zagrebu ranije pjevala Abigaille u Nabuccu, glumačkim je aspektom interpretacije, scenskom inteligencijom i slojevitošću vokalnog izraza osjetno više od premijerne protagonistice, premda ne i potpuno, proniknula u lik Norme, ali joj tehničke predispozicije ne idu na ruku: kolorature su joj, počev od kabalete Ah! bello a me ritorna, neprecizne, a najviše napisane tonove uloge, koja više puta doseže visoki C, ne pjeva osobito uspješno.

  

  Najslabije je naslovnu ulogu tumačila talijanska sopranistica Selene Zanetti na trećoj izvedbi, koju je kazalište službeno nazvalo gala izvedbom, a gošću najavilo kao „umjetnicu svjetskoga glasa“. Ona uopće nije osobito poznata pjevačica, premda jest nastupila na nekim uglednim europskim scenama, a u ulozi Norme pjevački se mučila, osobito kad su u pitanju visine i kolorature, dok je Casta Diva bila tehnički posve loša (intonacijski problemi, razbijanje fraze uslijed kratkoga daha), a i svojom nesigurnošću upadljivo je kvarila oba dueta s Adalgisom. Moramo se stoga zapitati: zbog čega je ta pjevačica uopće pozvana u zagrebačku Operu, i to za samo jedan nastup u tako teškoj ulozi koju ranije nigdje nije pjevala (za razliku od druge dvije gošće)? Nemojmo dopuštati da inozemni pjevači dolaze u Zagreb isprobati novu ulogu. Pogotovo ne tu i takvu ulogu. A kad nam Normu dođe pjevati Marina Rebeka, povjerovat ćemo da smo čuli svjetski poznatu pjevačicu.

  Moglo bi se, dakle, reći da je zagrebačka predstava Norma bez Norme. Pogotovo zato što su, kad je riječ o trolistu najvažnijih uloga (Norma, Pollione, Adalgisa), među sedam pjevača najveće domete, s obzirom na kvalitetu pjevanja i cjelokupnu gradnju lika, dosegnuli mezzosopranistica Emilia Rukavina kao vrlo dobra Adalgisa iz premijerne i tenor Filip Filipović kao vrlo dobar Pollione iz druge podjele solista.

  Pjevački najposebniji trenutak premijere za mene su bili recitativ i arioso Adalgise (Sgombra è la sacra selva… Deh! proteggimi, o Dio!) u tumačenju Emilije Rukavina, koja se odlikuje punoćom i stabilnošću tona u srednjem položaju i uglavnom dovoljnom pokretljivošću glasa, a adut su joj pastozni duboki tonovi pjevani u prsnom registru, za koji bismo voljeli da ga koristi i češće. Uglavnom se dobro nosi i s izazovima uloge u visokom položaju glasa, premda joj visoki C u kabaleti (Ah! sì, fa core e abbracciami) prvog dueta s Normom na premijeri nije posve uspio. Pravi je propust u planiranju što ni na jednoj od sedam izvedbi mladi pjevači Rukavina i Filipović nisu mogli zajedno donijeti ljubavnički duet Adalgise i Pollionea iz I. čina, nego ga oboje tumače s pjevačkim partnerima s kojima ih dijeli nezanemariva razlika u godinama. A vjerujem i da Emiliji Rukavina nije bilo nimalo jednostavno pjevati dva čarobna dueta s Normom na trećoj izvedbi s nesigurnom Selenom Zanetti.

  

  

  Filip Filipović potvrdio se tumačenjem dviju glavnih Mozartovih (Tamino, Ferrando) i Verdijevih uloga (Alfredo, Vojvoda od Mantove) te jedne Puccinijeve (Ruggero u Lastavici) kao fenomen, pa moramo žaliti što nijedna od pet odgovarajućih predstava ove sezone nije u repertoaru zagrebačke Opere (osobito priželjkujemo da se u njega, u interesu mladih pjevača, čim prije vrati Così fan tutte). Filipovićev punokrvan lirski tenor (a samo takav može dostojno tumačiti ariju Ferranda iz II. čina te opere) već se i ranije pokazao sposobnim za dramske naglaske, primjerice u kabaleti Alfredove arije u Traviati ili kad kao Vojvoda u Rigolettu dobacuje Gildi: „Se angelo o demone, che importa a te?“ Mladi pjevač sada se prihvatio Pollionea u Normi, u kojoj su uspjeh doživljavali u pravilu tenori robusnijega glasa od njegova (u nas npr. Viktor Bušljeta), a riječ je o ulozi koja započinje kondicijski vrlo napornom arijom, skrojenom prema osobitostima glasa njezina prvog tumača Domenica Donzellija. U njoj cantabile Meco allʼaltar di Venere, u kojem je Bellini tenoru namijenio i visoki C, nije ništa lakši od kabalete Me protegge, me difende, obilježene punktiranim ritmom.

  Na svom prvom nastupu u ulozi Pollionea Filip Filipović bio je u toj ariji sjajan. Nimalo se ne štedeći već od uvodnoga recitativa, donio ju je punim, snažnim i postojanim tonom, bez naprezanja, i unio u HNK-ovo gledalište rijetko uzbuđenje vrlo uspjelo pjevajući visoki C na kojem se zadržao nekoliko sekundi. Na nekim mjestima uloge mogla se zapaziti izvjesna manira u dramskom podcrtavanju naglašenih doba, koja nije svojstvena belkantu, ili udaljavanje od prirodnih obilježja njegova glasa s namjerom da zvuči više dramski. Može se činiti neobičnim da je taj mladi lirski, punokrvni lirski, ali svakako lirski tenor prihvatio ulogu Pollionea sa svega pet drugih glavnih uloga iza sebe, no rado bismo to shvatili kao privremeni repertoarni izlet, a ne kao odustajanje od toliko važnog načela postupnosti u širenju repertoara, očekujući u bližoj budućnosti i uloge poput Don Ottavija, Nemorina, Lenskoga… U svakom slučaju, moram priznati da sam se, poslušavši na prvim trima izvedbama sve gostujuće pjevačice u naslovnoj ulozi, na još jednu izvedbu uputio isključivo kako bih opet čuo Filipa Filipovića. Vrijedilo je ponovno svjedočiti među ostalim i ljepoti njegova pjevanja i fraziranja u kabaleti Vieni in Roma, ah! vieni, o cara iz dueta s Adalgisom (s onim nježnim zazivom „Adalgisa! Adalgisa!“ prije početka kabalete), kao i u concertatu Qual cor tradisti u finalu opere.

  

  U premijernoj podjeli lik Pollionea ostvario je Tomislav Mužek, koji se osjeća puno ugodnije kad iza njega ostanu izazovi nastupne arije, koju ne tumači s lakoćom i u kojoj ne pjeva napisani visoki C (tereta toga tona rješavali su se u istoj ulozi i neki glasoviti tenori prošloga stoljeća). Mužek je dramski inteligentno oblikovao ulogu u kojoj mnogi interpreti ostaju jednodimenzionalni te se, možda najviše u finalu II. čina, iskazao osobitom kulturom fraziranja, no njegov Pollione, a riječ je o ulozi koja traži snažniji glas, nema belkantističkoga sjaja. S druge strane, i Adalgisa iz druge podjele solista, Roxana Constantinescu, muzikalna je pjevačica koja je uložila određen trud u odgovarajuću karakterizaciju lika, ali to nije bilo dovoljno jer su vokalni dio interpretacije obilježili nelijep ton napadnoga, neugodnog vibrata i pojednostavljivanje notnoga teksta radi izbjegavanja visokog C.

  Nacionalni prvak Ivica Čikeš potvrdio je na premijeri svoj ugled pjevajući Orovesa s lakoćom i autoritetom, na ujednačeno visokoj razini u svim dijelovima uloge, dok se Ante Jerkunica, koji je dan prije prve reprize u Bečkoj državnoj operi tumačio Osmina u Mozartovoj Otmici iz saraja, u uvodnom broju sa zborom ne osjeća najugodnije u najvišim tonovima, kada dolazi do izražaja i nemiran vibrato, ali bolji dojam ostavlja u II. činu (Ah! del Tebro). U vrlo maloj, ali za tenora ne i laganoj ulozi Flavija čuli smo Josipa Švagelja i Ivu Gamulina, a u epizodnoj ulozi Clotilde Josipu Gvozdanić i Petru Cik. U podjeli su za te uloge bili i Hana Ilčić i Lovre Gujinović.

  Norma je i pravi test mogućnosti nekoga opernog zbora. Zborovođa Luka Vukšić izvrsno je pripremio Zbor zagrebačke Opere, pri čemu treba istaknuti kvalitetu tenorâ, koje Bellini u ovoj partituri znade voditi prilično visoko.

  

  Dirigent Pier Giorgio Morandi proveo je u Normi sva tradicionalna kraćenja, ispuštajući npr. repeticije teme kabalete i u Pollioneovoj i u ariji Norme te krateći kabalete duetâ Pollionea i Adalgise te Norme i Pollionea. Takav pristup talijanskoj operi prve polovine 19. stoljeća posljednjih godina u boljim opernim kućama ne prolazi, o čemu svjedoče i ovogodišnje premijere Norme u milanskoj Scali (dirigent Fabio Luisi) i Bečkoj državnoj operi (dirigent Michele Mariotti). Više-manje integralna izvedba Norme ne očekuje se danas samo u najpoznatijim kazalištima, pa je tako i maestro Morandi bio kritiziran zbog svojega pristupa Normi u Bologni 2023. Treba naglasiti da nije riječ ni o kakvom beskrvnom purizmu, nego spoznaji da takva kraćenja narušavaju strukturu djela i umanjuju njegovu ljepotu.

  Ponekad navođena misao kako se takvim kraćenjima pjevačima olakšavaju napori mogla bi se prihvatiti samo u slučaju kabalete Pollioneove arije (izvedena je ove godine bez kraćenja i u Milanu i u Beču), dok je, nakon svih spoznaja o interpretaciji talijanske opere ottocenta, danas upravo promašeno izvoditi Norminu kabaletu Ah! bello a me ritorna bez repeticije njezine teme. Skladatelj Bellinijeva vremena mogao je, iz praktičnih razloga, računati na neke skokove (kraćenja) u partituri, ali nikako u kabaleti arije, pri ponavljanju čije se melodije očekivalo njezino variranje (ornamentiranje). Uostalom, premijernoj protagonistici Martini Gresia ne bi bio nikakav problem otpjevati cijelu kabaletu, kako ju je prije tri godine i pjevala pod ravnanjem drugoga dirigenta u Pisi. A tu je i cijeli niz kraćenja od po nekoliko taktova (čak i onih što ne zahvaćaju pjevačke dionice), koja ne predstavljaju nikakvu uštedu vremena niti ikakvo olakšavanje pjevačima, nego nekritičko kopiranje nekih starih interpretacijskih modela zbog kojih umjesto zanimljivih Bellinijevih rješenja slušamo najkonvencionalnija kadenciranja. Dirigentima, pjevačima, redateljima i svima zainteresiranima za izvođenje talijanske opere 19. stoljeća preporučiti je knjigu američkoga muzikologa Philipa Gossetta Divas and Scholars. Performing Italian Opera (2006), iz koje ponovno citiram sljedeće: „Kada dirigent ispusti ulomak ili cijeli broj zato što mu se zaista ne sviđa, mogu se ne slagati s njime poštujući njegovu motivaciju. Kada dirigent, s druge strane, načini skok zato što je ,tradicionalan՚, djeluje bez umjetničkoga integriteta.“

  

  Pier Giorgio Morandi pokazao je i u Normi kako u tren oka umije spretno riješiti nezgodne raspade u orkestru i raskorake između orkestra i pozornice te kako pazi na pjevače, kao i da u toj operi ne pronalazi samo „melodie lunghe, lunghe, lunghe“ (Verdi o Belliniju), nego i dramsku silovitost (karakterističan je primjer za to orkestralni uvod uoči recitativa Pollioneove cavatine). Dirigent je uoči premijere izjavljivao kako mu je osobito stalo do prenošenja Bellinijeva stila. Za moje poimanje, uvertiru je učinio karakterno odveć teškom, pa se osminske i šesnaestinske pauze u prvih deset taktova jedva razabiru, dok je u predstavi općenito nedostajalo agogičke fluidnosti, kao i većeg raspona u dinamikama u orkestru, koji je rijetko svirao tiše od mezzofortea. Valja istaknuti uspješan solo klarineta u sklopu Normina recitativa (Dormono entrambi…) uoči glasovitog ariosa Teneri figli… u II. činu. Posljednje tri izvedbe preuzeo je dirigent Josip Šego.

  Naposljetku bi trebalo reći nešto i o režiji Dore Ruždjak Podolski. Redateljica je zapravo priznala poraz već na početku predstave uvodeći tijekom uvertire izmišljen nijemi lik Normine dvojnice, koja je, poput nje, odjevena u crvenu haljinu (kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović). Kad redatelj ne zna što bi s tako složenim i tako fascinantnim likom kao što je Norma (pa ona na kraju I. čina Pollioneu u ovoj predstavi daje znak prstom neka ode, u maniri jedne Rosalinde u Šišmišu) i ima potrebu u predstavu uvoditi njezin alter ego koji se stalno mota po sceni i nešto radi, a što je lišeno bilo kakve dramske snage i u poznavatelja djela može izazvati samo podsmijeh ili u najboljem slučaju ravnodušnost, onda je to doista redateljski poraz. Karakterističnu maniru (dobro nam poznatu iz redateljičina Don Pasqualea u HNK-u i predstava Muzičke akademije Agrippina i Così fan tutte realiziranih na istoj pozornici), koju bismo mogli opisati kao fenomen manjka koncentracije, Ruždjak Podolski prenijela je i u Normu. A to znači da se na pozornici nešto stalno mora zbivati i da je uvijek nešto drugo važnije od onoga lika ili onih likova koji upravo pjevaju. A kad se takav pristup primijeni i na Norminu nastupnu ariju, uključujući i cantabile Casta Diva i kabaletu Ah! bello a me ritorna, pa gledatelj zaboravi na Normu dok zbor miluje drvo (koje, pretpostavljam, simbolizira imelu) ili se bavi kojekakvim poslovima (neizostavno zamahivanje srpom), onda je jasno da redatelj Bellinijevu Normu shvatio nije.

  Operna režija ne može se svoditi samo na interpretiranje libreta, kao da je riječ o dramskoj predstavi koja se, eto, usput slučajno i pjeva. Bi li redatelj koji osjeća ljepotu belkanta i razumije opernu partituru kao dramu dopustio da Casta Diva prođe kao nešto beznačajno, bi li tražio od Norme i Adalgise da se u prvom duetu dodaju klupkom vune, da bi Normina dvojnica nîti na razboju zatim mahnito prerezala u završnom tercetu I. čina (ah, ti simboli…), bi li u onaj nestvarno lijep i snažan duet Norme i Pollionea u finalu II. čina (In mia man alfin tu sei) ponovno dovodio tu dvojnicu zajedno s njezinom aparaturom smrti? A ni u toj aparaturi zapravo nema ničeg prijetećeg; ona izgleda kao Despinin rekvizit iz već nekoliko puta spomenute Mozartove opere.

  

  Redateljica je Normu, prema vlastitim riječima, smjestila u razrušeni sanatorij, inspirirana Brestovcem na Medvednici (scenografkinja Paola Lugarić Benzia). Možda je ono što pada po solistima u tercetu na kraju I. čina snijeg u zimskoj idili Brestovca? Kontrast između kostima zbora i Pollionea pri početku istoga čina potaknuo me na misao da bi druidi u ovoj predstavi mogli predstavljati kakav pokret otpora a Rimljani fašiste, što ne bi bilo u neskladu s redateljičinim komentarom o siluetama Drugoga svjetskog rata. No kako u ovoj predstavi mizanscenski nipošto nije riječ o suvremenoj režiji, najbolje svjedoče konvencionalni ulasci i izlasci zbora s pozornice, kakvi su viđeni bezbroj puta u tzv. tradicionalnim režijama. Jedino zbor ovdje poznaje i nekakav znakovni jezik, a poznaje ga i Adalgisa kad se prvi put pojavi na pozornici. S dvjema pratiljama, da ne bude dosadno.

  Gledatelj koji ranije Normu nije dobro upoznao teško će nakon ovakve predstave razumjeti kako je ta opera mogla u 1830-ima očarati mladoga Wagnera (koji je prema Belliniju osjećao poštovanje i nekoliko desetljeća kasnije) i u 1840-ima potaknuti Schopenhauera da u njezinu libretu pronađe savršenu tragediju. Poznavatelj djela, svemu unatoč, neće odoljeti prilici da Normu doživi uživo.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 15. studenog 2025.

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Vincenzo Bellini: Norma (uz premijeru 24. listopada i reprizne izvedbe 25. i 28. listopada te 5. studenoga 2025)
  Libreto: Felice Romani 
  Dirigent: Pier Giorgio Morandi (24, 25. i 28. listopada) / Josip Šego (5. studenoga)
  Redateljica: Dora Ruždjak Podolski
  Scenografkinja: Paola Lugarić Benzia
  Kostimografkinja: Manuela Paladin Šabanović
  Zborovođa: Luka Vukšić

  Uloge:

  Pollione: Tomislav Mužek (24. i 28. listopada) / Filip Filipović (25. listopada i 5. studenoga)
  Oroveso: Ivica Čikeš (24. i 28. listopada i 5. studenoga) / Ante Jerkunica (25. listopada)
  Norma: Martina Gresia (24. listopada) / Natasa Kátai (25. listopada i 5. studenoga) / Selene Zanetti (28. listopada)
  Adalgisa: Emilia Rukavina (24. i 28. listopada) / Roxana Constantinescu (25. listopada i 5. studenoga)
  Clotilde: Josipa Gvozdanić / Petra Cik (25. listopada)
  Flavio: Josip Švagelj (24. i 25. listopada) / Ivo Gamulin (28. listopada i 5. studenoga)

  Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu

Piše:

Karlo
Radečić