Postmodernističko iščitavanje revolucionarne estetike i glazbenog bunta

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Dubrovački simfonijski orkestar: Claude Debussy / Francis Poulenc, Ljudski glas / Faunovo poslijepodne, dirigent Valentin Egel, autori koncepta Mila Pavićević i Paolo Tišljarić, redatelj Tišljarić

• 

  Projekt redatelja Paola Tišljarića i Mile Pavičević (premijera 24.10.2025.) u suradnji s mezzosopranisticom Dubravkom Šeparović Mušović i plesačima Sergiuom Matisom i Martinom Hansenom otvorio je novu perspektivu u repertoaru Kazališta Marina Držića u Dubrovniku. Koncept je spojio dva djela glazbeno-scenskog profila, značajna po ključnom obratu u skladateljskoj formi i koreografiji u prvoj polovici 20. stoljeća: Ljudski glas Francisa Poulenca i Jeana Cocteaua i Poslijepodne jednog fauna Claudea Debussya. S obzirom na to da na dubrovačkoj kulturnoj sceni prestankom festivala Karantena Art radionice Lazareti  nestaje vidljiva kontinuirana prisutnost postmodernističkog i suvremenog teatra, pa se tako izgubilo i mjesto scenske aktualnosti i zrcaljenja realiteta, ovakav događaj je neizmjerno važan u oblikovanju publike i repertoara.

  U Dubrovniku se živi u prošlosti i od prošlosti. Takav se identitetski element nametnuo bremenom povijesnih okolnosti i ugodnim ovovjekovnim životom građana. Ipak ćemo bez nekog velikog sentimenta, ali iz potrebe za potkrijepiti prethodnu rečenicu, konstatirati sljedeće: uvrštavanjem ovakvog koncepta u  redoviti program kazališta sjeća nas na zlatne godine 70-ih i 80-ih, kad je dubrovački teatar bio repertoarska referenca za cijelo područje bivše države.  Zadnjih desetljeća je ova institucija bila uprizorenje standardnog repertoara, ali i povremenim uspješnim odbljescima otrgnuća provincijskom i zapuštenom ukusu dubrovačke publike posljednjih godina. Kulturne institucije Grada su često sputane nametnutim uputama i upravljačkim zadacima: kvotom angažiranja pojedinih glumaca ili profitabilnošću, pa se kroz ovakav, za sada suženi umjetnički i producentski okvir nazire određena čežnja za umjetničkim stvaralaštvom koje donosi više slobode interpretatora i više promišljanja za one koji predstavu prate.

  

  Usprkos činjenici da se radi o djelima nastalima gotovo sto godina daleko od današnjice, ona nam donose još uvijek svježinu iščitavanja ondašnje revolucionarne estetike u koreografiji Debbusyjevog Fauna i/ili predstavljaju sarkastičnu pobunu protiv glazbenih, ali i kulturoloških obrazaca kad je riječ o Poulencu. Stoga za nepovjerljivu dubrovačku publiku suvremenost se ogleda u kontekstu njihova trenutnoga perceptivnog obzorja.

  Radi se o djelima koji svoj formalni zajednički nazivnik nalaze u svojevrsnom društvenom i estetskom buntu. Premijera baleta 1912. godine u Parizu na glazbu Claudea Debussya u koreografiji velikog plesača Vaslava Nižinjskog 1912. izazvala je, zbog naglašene erotičnosti, zgražanje blazirane buržoaske publike, a Poulencova muzika na tekst avangardista Jeana Cocteaua donosi pariškoj sceni jednočinku monooperu, s jednom pjevačicom i partiturom koja se odupire impresionističkom mutnom sentimentu. Treba biti svjestan činjenice da svaki iskorak iz ustaljenih tokova je veliki rizik za umjetnike i često bolno izlaganje vlastite intime koja završava u razočarenju i neuspjehu tijekom umjetnikova života. Međutim, te uzdrmanosti na močvarnom tlu zastarjele interpretacije postanu dijelom bitne umjetničke povijesti i točke obrata u kojima se usidre svježe i nove ideje.  

  

  Tema jednočinke Francisa Poulenca govori o ženi koju je napustio ljubavnik. Kroz  monolog razočarenja, bijesa, osvete, ljubavi, skrušenosti, poniznosti i molbe, tekst prolazi sve psihološke faze napuštenosti i izdaje. Samoća i prazan prostor ogledaju se i u minimalističkoj scenografskoj monokromiji (Zdravka Ivandija Kirigin),  naglašene bijele boje s neonkama što podsjećaju na bolničke prostorije, prostorije boli, rastanka i osobne katarze.

  Dubravka Šeparović Mušović svojom dramatičnom scenskom pojavom više je nalikovala intenzivnoj romantičnoj heroini i nešto dalje od postmodernističkih estetskih stremljenja, ali zato je bila pjevački precizna i moćna. Ono što ovu mezzosopranisticu krasi u svakom nastupu, pa i u ovom, jest potpuna emocionalna predanost i intelektualna kontroliranost, pa je ranjivost na scenu poput beskompromisnog pečata iznijela u punokrvnom izdanju.

  Samoća i odsutnost su najbitniji samrtnički pokrov jedne ljubavi i ovoga djela. Stoga nije bilo potrebno fizičko prisustvo glumca Doriana Vicića koji je izgovarao stihove Mile Pavičević i Jeana Cocteaua, povremeno se pojavljujući na sceni. Trebao je taj ljudski glas ostati potpuno bestjelesan.

  

  U  Poulencovoj glazbi, s obzirom na temu, izostala je njegova tipična vedrina i, oksimoronski rečeno, sunčana melankolija. Iz ovog notnog teksta izvire prvenstveno profinjen odnos prema tuzi, a pjevačka dionica oduzima svu pažnju. Partitura je bila prilagođena manjem sastavu (odličan aranžman Damira Butigana), a ansambl Dubrovačkog simfonijskog orkestar bio je vođen sjajnim dirigentom Valentinom Egelom, što je polučilo jako dobru sviračku podlogu scenskom događanju.

  Kao nastavak ljubavne smrti, scenografija dobiva boje i svjetlo postaje prigušeno. Ulazimo u eterični i mistični svijet baleta Poslijepodne jednog fauna. Plesači Sergiu Matias i Martin Hansen u svojoj koreografiji naglasili su u vrtu satira i nimfa metafizičnost atmosfere i odigrali svoje uloge na granici sna i jave. I sve ono što je čeznutljivo odsanjano u stvarnosti rastakanjem Erosa u operi Ljudski glas, nastavilo se u  imaginarnom svijetu Fauna u kojem vlada Tanatos, bog Smrti, ali i oslobođenja, koje je u snu dobilo svoje ostrašćenje u sjedinjenju ova dva antipoda.

  

  ©Marija Grazio, OPERA.hr, 2. prosinca 2025.

Piše:

Marija
Grazio