Opera i kazalište kao temelj kulturne obnove Rijeke nakon 1945.
140. obljetnica otvorenja Teatra Comunale – Općinskog kazališta u Rijeci: Riječko kazalište i opera u drugoj polovici 20. stoljeća, 4/5
-
Rijeka je 1945. oslobođena i završetkom Drugoga svjetskoga rata pripojena tadašnjoj Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji. Kazališna zgrada, teško oštećena za vrijeme rata, obnovljena je već u svibnju 1945. i u njoj se 10. svibnja na svečanoj priredbi na kojoj je uvodno slovo održao budući intendant dr. Đuro Rošić (1897–1986) a sudjelovao simfonijski orkestar, nekoliko glumaca i omladinski zbor prvi put čula hrvatska himna i hrvatska riječ. Bio je to početak djelovanja nacionalnog teatra. Već je i prije, u 19. stoljeću, bilo pokušaja izvođenja nekih priredaba na hrvatskom jeziku, ali društva koja su to pokušavala brzo bi zamrla i njihove namjere bile su tek sporadične.
Počeo se formirati ansambl koji je brojio 27 glumaca u hrvatskoj i 20 u talijanskoj drami, 14 opernih solista, 47 članova opernog zbora, 60 članova orkestra i 2 člana baleta. Direktor Opere, po kazni zbog djelovanja za vrijeme rata, postao je veliki skladatelj i dirigent Boris Papandopulo (1906–1991) koji će to biti od 1946. do 1948. i poslije od 1953. do 1959. Njemu zahvaljujemo rani procvat riječke Opere. Dramske i operne predstave režirao je dr. Marko Fotez (1915–1976), prvi ravnatelj hrvatske drame, umjetnik velikoga kazališnog autoriteta. Prva dramska prvakinja bila je Istranka Marija Crnobori (1908–2014) koja je nakon dvije godine rada u Rijeci odlaskom u Jugoslavensko dramsko pozorište u Beogradu postala jedna od najvećih glumica u povijesti na ovim prostorima.
Prvi operni solisti bili su Osječanin bariton Milan Pichler (1897–1981) koji je, također po kazni, iz Zagreba na vrhuncu karijere došao u Rijeku, i doživio punu afirmaciju vrsnog dramskog baritona. Papandopulo je iz Zagreba doveo Sinjanku Štefaniju Lenković (1904-1998). Njih dvoje ostavili su takav trag u riječkom opernom životu da se po njima zove nagrada za nabolje ostvarenu mušku i žensku ulogu.
Narodno kazalište otvoreno je 22. listopada 1946. svečanom igrom Dubravka Ivana Gundulića s muzikom Jakova Gotovca u kojoj je Marija Crnobori igrala satiricu Jeljenku. Prva operna predstava bio je Nikola Šubić Zrinski (pogrešno napisano jer je naziv opere i naslovnog junaka Zrinjski) 2. studenoga iste godine s već spomenutima Milanom Pichlerom (ili kalo su ga pisali Pihlerom) i Štefanijom Lenković. Kao Sulejman došao je gost iz Zagreba Josip Križaj. Treći segment djelovanja kazališta Talijanska drama počela je svoje djelovanje premijerom komedije Carla Goldonija Il burbero benefico (Dobroćudni mrzovolja). Četvrta grana kazališta – Simfonijski koncerti, novo utemeljena Riječka filharmonija i danas Riječki simfonijski orkestar počeli su djelovati kasnije. Za prvog ravnateljskog mandata direktora Opere Vladimira Benića (1922–2017) od 1963. do 1970. uvedeni su kao redovita djelatnost. Nastavili su je njegovati Davorin Hauptfeld (1931–2004) i sljedeći dirigenti – ravnatelji Opere.
Kakav je bio repertoar već prvih godina zorno će predstaviti i predstave u kojima je Pichler kao prvi solist nastupao. Nakon premijere Zrinjskog došla je druga premijera u prosincu 1946. Tosca s Papandopulovom suprugom, bugarskom sopranisticom Janom Pulevom (1921–2003) u naslovnoj ulozi. Predstavama je uglavnom dirigirao Papandopulo pa je razina izvedaba bila prilično visoka. Kako je fundus scene i kostima bio još siromašan Papandopulo je priređivao i koncertne izvedbe s odlomcima iz opere. Tako su Riječani u siječnju 1947. slušali odlomke iz Aide s gošćom iz Zagreba Marijanom Radev i svojim solistima Pulevom i Pihlerom. Pihler je zatim pjevao na premijerama: Puccinijeva Giannija Schicchija, Nazara u Svadbi u Malinovki ruskoga skladatelja Borisa Aleksandrova (1883–1946), Kecala u Smetaninoj Prodanoj nevjesti i, naposljetku, već 1948. Borisa Godunova na premijeri pod Papandopulovim ravnanjem u režiji također gosta iz Zagreba Tita Strozzija. Tu svoju ulogu odabrao je i za proslavu 35. obljetnice umjetničkog rada 31. svibnja 1954. godine.
Slijedio je Michele na premijeri Puccinijeva Plašta i na koncertu ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića, pa Gojen na premijeri Morane Jakova Gotovca pod ravnanjem gosta iz Zagreba Berislava Klobučara, fragmenti iz Aide, također pod Klobučarevim ravnanjem sa Štefanijom Lenković, još jednim gostom iz Zagreba slavnim Josipom Gostičem i odličnom riječkom mezzosopranisticom Nadom Auer (1908–1987), Mefisto u Faustu Charlesa Gounoda pod Klobučarevim ravnanjem, Štefanijom Lenković i novim, vrsnim riječkim tenorom, Talijanom Ginom Bonellijem (1917–1997). Na premijeri Gotovčeva Ere s onoga svijeta u studenome 1949. preuzeo je ulogu gazde Marka, na premijeri Pikove dame Čajkovskog pjevao je Tomskog, na premijeri Bizetove Carmen u listopadu 1950. pod ravnanjem gosta iz Ljubljane dr. Danila Švare pjevao je Escamilla s Nadom Auer u naslovnoj ulozi i mladom tenorskom nadom, Josipom Šutejom (1920–2006) kao Don Joséom.
Slijedio je Alfio u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, Falstaff na premijeri opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaia, Vornić u Adelovoj pjesmi Ive Paraća, Zrinjski na obnovi opere, i izlet u lakši repertoar – Frank u Šišmišu Johanna Straussa pod ravnanjem još jednog političkog prognanika, rođenog na Sušaku, Lovre Matačića (1899–1985). Matačić je bio idejni začetnik i glazbeno-scenski realizator Gluckova Orfeja u kojemu je briljirala riječka prvakinja Nevenka Tomašić (1903–1978), o čemu je pisao književnik Nedjeljko Fabrio u svojoj knjizi Vježbanje života.
Repertoar je općenito bio vrlo raznolik, vremenski i stilski. Naravno, najviše je bilo opera talijanskih autora i najviše djela iz 19. stoljeća, što je uostalom temeljni repertoar svake Opere osim onih specijaliziranih za nekog autora ili razdoblje. No bilo je nekih iskoraka, npr. Rossinijev Mojsije potkraj stoljeća. Od Mozartovih djela uz Don Giovannija, Figarov pir i Cosi fan tutte izvela se i manje poznata opera Lucius Sulla. Zastupljen je bio 1974. i Joseph Haydn s operom Život na mjesecu.
S Puccinijevom Toscom na prijelazu u novo doba prelazilo se u 20. stoljeće s operama Ermanna Wolf-Ferrarija, Konzulom 1956. i operom Amelija ide na ples 1963. Gian Carla Menottija, Antigonom Carla Orffa 1958., Rusalkom Antonina Dvořáka 1966., Vjenčanjem u samostanu Sergeja Prokofjeva 1968., Dvorcem Modrobradog Béle Bartóka 1966. s Ivanom Stefanovim (1927–2010) i Blankom Zec (1914–2012) pod ravnanjem Vladimira Benića u režiji Dinka Svobode (1924-2020). Ovaj dirigentsko-redateljski par zaslužan je i za zacijelo najveći produkcijski iskorak iste godine – prvu i jedinu poslijeratnu hrvatsku scensku izvedbu glazbene komedije Kavalir s ružom Richarda Straussa, koja je sljedeće godine nagrađena godišnjom nagradom Vladimir Nazor. U izvedbi su sudjelovale riječke prvakinje Zorka Wolf (1926–2021), Blanka Zec, Darinka Šegota (1946.) i slavni gost Tomislav Neralić.
Izvodile su se i hrvatske opere – uz već navedene, od djela standardnog repertoara 1966. izveden je Porin Vatroslava Lisinskog. Još prije praizvedene su Papandopulova Rona 1955., Stari mladić Tihomila Vidošića 1960. i operna priča Pčelica Maja Brune Bjelinskog 1963. Posvetila se pažnja i Puljaninu Antoniju Smaregliji (1854–1929) s njegovom Istarskom svadbom. Arena u Puli postala je druga pozornica Opere, a Ljetna pozornica u Opatiji bila je mjesto prirodnog nastavka sezone.
Počela su i gostovanja. U veljači 1955. zagrebačka Opera otišla je na dulje gostovanje u Stoll Theatre u Londonu, i u Zagreb je došla riječka s tri opere – Gluckovim Orfejom, operom Miljenko i Dobrila hrvatskoga skladatelja Milivoja Koludrovića (1881-1959) s povijesnom ljubavnom pričom dvoje mladih iz Kaštela, i Donizettijevom Luciom di Lammermoor u kojoj je Mica Glavačević (1916–1974) postala senzacija. Poslije predstave kazališni trg bio je pun razdraganih posjetitelja koji su je htjeli pozdraviti. Opera je gostovala u Zagrebu i 1957. godine.
Dolazila je nova generacija solista. Potkraj šezdesetih godina pojavio se Viktor Bušljeta (1932-2020). Njegov pravi, rasni, prirodno postavljen belkantistički glas lirico-spinto prema dramskom tenoru velikog raspona, ujednačen u svim položajima, sigurnih i blistavih visina, pouzdana muzikalnost i lakoća u pjevanju, nepogrešiva intonacija, meka zaobljena fraza, impresivan nastup. te visoko profesionalan odnos prema postavljenim mu zadaćama, dva desetljeća bio je jedan od temelja hrvatske glazbene reprodukcije.
U osobito plodnim osamdesetim godina za hrvatsku opernu reprodukciju bio je često stup produkcija za pamćenje, ne samo u Rijeci nego i u Splitu i Zagrebu Pjevački suveren, bez tehničkog problema koji bi ga sputavao u izrazu, glasom je mogao izraziti sve, od gipke kantilene u Riccardovu nastupu u drugoj slici Krabuljnog plesa, virtuoznosti Vojvode od Mantove, lirskih akcenata u ulogama Puccinijevih junaka do dramatike Turiddua u Cavalleriji rusticani i Hermana u Pikovoj dami i povrh svega golemih pjevačkih zahtjeva Radamesa u Aidi. Imponirale su sigurnost i lakoća u njegovu pjevanju. Njegov bogat, blistav glas ispunjao je gledalište nosivošću i sjajem, a operni junaci koje je utjelovljavao živjeli su na sceni intenzivno, iskreno i uvjerljivo.
U izvedbi Mozartove opere Così fan tutte, koja je bila vrlo primijećena na Annaleu komorne opere i baleta u Osijeku 1980., profiliralo se troje mladih pjevača: Mirella Toić (1953–2007) i Bojan Šober (1957) koji će u Rijeci postati stupovi repertoara i Mira Zidarić (1944.) koja će poslije nastaviti karijeru kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.U povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca utemeljeni su 1982. Zajčevi dani a od 1993. održavali su se svake godine. Najviše zahvaljujući skladatelju i dirigentu Zoranu Juraniću (1947.), jednome od utemeljitelja Dana, došlo je do revitalizacije vrijednog ali manje poznatog Zajčeva opusa. Primjerice, na njima je 1989. izvedena njegova Lizinka s Olgom Šober (1957.) u naslovnoj ulozi, 1993. Ban Leget s tada vodećim baritonom Mirkom Čagljevićem (1947–2013) u naslovnoj ulozi i prvim basom Opere Dinkom Lupijem (1939.) kao Vladanom, 1995. gostovalo je HNK iz Osijeka s Mislavom, obnavljao se Zrinjski, izvodila Zajčeva vokalna lirika.
Juranić se temejito bavio i opusom Antonija Smareglije. Godine 2006. dogodio se još jedan važan repertoarni iskorak u Zajčevim danima – izvedena je Judita Frane Paraća (1948.), tek nekoliko godina nakon praizvedbe u Splitu 2000.. koja je, sudeći prema relativnoj učestalosti izvedaba, najbolja hrvatska opera u posljednje vrijeme.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 14. siječnja 2025.
POGLEDAJTE VIRTUALNU GALERIJU
