Opera i kazalište kao temelj kulturne obnove Rijeke nakon 1945.
140. obljetnica otvorenja Teatra Comunale – Općinskog kazališta u Rijeci: Riječko kazalište i opera u drugoj polovici 20. stoljeća
-
Rijeka je 1945. oslobođena i završetkom Drugoga svjetskoga rata pripojena tadašnjoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. Kazališna zgrada, teško oštećena tijekom rata, obnovljena je već u svibnju 1945., a 10. svibnja u njoj je održana svečana priredba na kojoj je uvodno slovo održao budući intendant dr. Đuro Rošić (1897.–1986.). U programu su sudjelovali simfonijski orkestar, nekoliko glumaca i omladinski zbor, a tom je prigodom prvi put u kazalištu odjeknula hrvatska himna i hrvatska riječ. Bio je to početak djelovanja nacionalnog teatra. I ranije, u 19. stoljeću, postojali su pokušaji izvođenja pojedinih priredaba na hrvatskome jeziku, no društva koja su ih pokretala brzo su zamirala, a njihove su inicijative ostajale tek sporadične.Počeo se formirati ansambl koji je brojao 27 glumaca u hrvatskoj i 20 u talijanskoj drami, 14 opernih solista, 47 članova opernog zbora, 60 članova orkestra i dva člana baleta. Direktor Opere, po kazni zbog djelovanja tijekom rata, postao je istaknuti skladatelj i dirigent Boris Papandopulo (1906.–1991.), koji je tu dužnost obnašao od 1946. do 1948., a potom ponovno od 1953. do 1959. Njegovim je angažmanom ostvaren rani procvat riječke Opere. Dramske i operne predstave režirao je dr. Marko Fotez (1915.–1976.), prvi ravnatelj Hrvatske drame, umjetnik velikoga kazališnog autoriteta. Prva dramska prvakinja bila je Istranka Marija Crnobori (1908.–2014.), koja je nakon dvogodišnjega rada u Rijeci odlaskom u Jugoslavensko dramsko pozorište u Beogradu postala jednom od najvećih glumica u povijesti ovih prostora.
Među prvim opernim solistima isticao se osječki bariton Milan Pichler (1897.–1981.), koji je također po kazni, na vrhuncu karijere, iz Zagreba došao u Rijeku, gdje je doživio punu afirmaciju kao vrsni dramski bariton. Papandopulo je iz Zagreba doveo i Sinjanku Štefaniju Lenković (1904.–1998.). Njih dvoje ostavili su toliko snažan trag u riječkome opernom životu da se po njima danas naziva nagrada za najbolje ostvarenu mušku i žensku ulogu.
Narodno kazalište otvoreno je 22. listopada 1946. svečanom izvedbom igre Dubravka Ivana Gundulića, uz glazbu Jakova Gotovca, u kojoj je Marija Crnobori tumačila satiricu Jeljenku. Prva operna predstava bio je Nikola Šubić Zrinjski (često pogrešno navođen kao Nikola Šubić Zrinski), izveden 2. studenoga iste godine, s već spomenutim Milanom Pichlerom (ponekad pisan kao Pihler) i Štefanijom Lenković. Ulogu Sulejmana pjevao je gost iz Zagreba Josip Križaj. Treći segment kazališne djelatnosti, Talijanska drama, započeo je rad premijerom Goldonijeve komedije Il burbero benefico (Dobroćudni mrzovolja). Četvrta grana – simfonijski koncerti, odnosno novoosnovana Riječka filharmonija, današnji Riječki simfonijski orkestar – razvila se nešto kasnije. Za prvoga ravnateljskog mandata direktora Opere Vladimira Benića (1922.–2017.), od 1963. do 1970., simfonijski koncerti uvedeni su kao redovita djelatnost, a tradiciju su nastavili njegovati Davorin Hauptfeld (1931.–2004.) i sljedeći dirigenti i ravnatelji Opere.
Raznolikost repertoara već u prvim godinama djelovanja zorno se očituje u ulogama koje je Pichler ostvarivao kao prvi solist. Nakon premijere Zrinjskog, u prosincu 1946. uslijedila je premijera Puccinijeve Tosce s Papandopulovom suprugom, bugarskom sopranisticom Janom Pulevom (1921.–2003.), u naslovnoj ulozi. Većinom je dirigirao sam Papandopulo, pa je razina izvedaba bila iznimno visoka. Budući da su scenski i kostimografski fondovi još bili skromni, često su se priređivale i koncertne izvedbe opernih ulomaka. Tako su Riječani u siječnju 1947. slušali odlomke iz Aide s gošćom iz Zagreba Marijanom Radev, uz domaće soliste Pulevu i Pichlera.
Slijedile su brojne Pichlerove premijerne uloge: Gianni Schicchi u istoimenoj Puccinijevoj operi, Nazar u Svadbi u Malinovki Borisa Aleksandrova, Kecal u Smetaninoj Prodanoj nevjesti te, naposljetku, već 1948. Boris Godunov na premijeri pod Papandopulovim ravnanjem, u režiji gosta iz Zagreba Tita Strozzija. Tu je ulogu odabrao i za proslavu 35. obljetnice umjetničkog rada, 31. svibnja 1954. godine. Slijedili su Michele u Plaštu, ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića, Gojen u Gotovčevoj Morani, Mefisto u Gounodovu Faustu, Escamillo u Bizetovoj Carmen, Alfio u Cavalleriji rusticani, Falstaff u Nicolaiovim Veselim ženama windsorskim, Vornić u Paraćevoj Adelovoj pjesmi, Zrinjski u obnovi opere te Frank u Straussovu Šišmišu, pod ravnanjem Lovre Matačića (1899.–1985.). Matačić je bio i idejni začetnik scenske realizacije Gluckova Orfeja, u kojoj je briljirala riječka prvakinja Nevenka Tomašić (1903.–1978.), o čemu je pisao Nedjeljko Fabrio u romanu Vježbanje života.
Repertoar Opere bio je stilski i vremenski raznolik. Prevladavale su opere talijanskih autora 19. stoljeća, što je temeljni repertoar svake operne kuće, no bilo je i iskoraka, poput Rossinijeva Mojsija. Uz Mozartove opere Don Giovanni, Figarov pir i Così fan tutte, izvedena je i rjeđe izvođena Lucio Silla, a 1974. i Haydnov Život na Mjesecu.
Ulaskom u 20. stoljeće na repertoaru su se našla djela Ermanna Wolf-Ferrarija, Menottijev Konzul i Amelija ide na ples, Orffova Antigona, Dvořákova Rusalka, Prokofjevljevo Vjenčanje u samostanu te Bartókov Dvorac Modrobradog. Poseban produkcijski iskorak predstavljala je scenska izvedba Straussova Kavalira s ružom, nagrađena godišnjom nagradom „Vladimir Nazor“.
Izvodile su se i hrvatske opere, među kojima Porin Vatroslava Lisinskog, Papandopulova Rona, Vidošićev Stari mladić i Bjelinskijeva Pčelica Maja, kao i Smareglijina Istarska svadba. Arena u Puli postala je dodatna pozornica Opere, a Ljetna pozornica u Opatiji prirodni produžetak sezone.
Gostovanja su započela već 1955., kada je riječka Opera gostovala u Zagrebu s Gluckovim Orfejem, operom Miljenko i Dobrila Milivoja Koludrovića te Donizettijevom Lucijom di Lammermoor, u kojoj je Mica Glavačević postigla izniman uspjeh. Gostovanja u Zagrebu nastavljena su i 1957. godine.
Potkraj šezdesetih pojavila se nova generacija solista, među kojima se osobito istaknuo Viktor Bušljeta (1932.–2020.), jedan od ključnih tenora hrvatske operne scene. Njegov belkantistički, lirico-spinto glas, sigurnost u visinama, muzikalnost i izražajnost učinili su ga temeljem opernih produkcija u Rijeci, Zagrebu i Splitu tijekom dvaju desetljeća.
U povodu 150. obljetnice rođenja Ivana Zajca utemeljeni su 1982. Zajčevi dani, koji su od 1993. održavani svake godine. Zahvaljujući ponajprije Zoranu Juraniću (1947.), došlo je do revitalizacije Zajčeva opusa. Među važnim ostvarenjima ističu se Lizinka, Ban Leget i obnova Zrinjskog. Godine 2006. izvedena je Paraćeva Judita, djelo koje se, sudeći prema recepciji, smatra jednom od najuspjelijih hrvatskih opera novijega vremena.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 14. siječnja 2025.
