Repertoarni i scenski iskoraci

140. obljetnica otvorenja Teatra Comunale – Općinskog kazališta u Rijeci: Riječka Opera u 21. stoljeću, 5/5

• Opereta se u riječkoj Operi njegovala od početaka pa je između ostalog uz Šišmiša izvedena i Vesela udovica Franza Lehára, Havajski cvijet mađarskoga skladatelja Pála Ábraháma (1892-1960), Barun ciganin Johanna Straussa, Mam' zelle Nitouche francuskoga skladatelja Florimonda Hervéa (1825-1892), Clivia austrijskog skladatelja Nica Dostala (1895-1981), Ptičar Carla Zellera, Poljačka krv češkoga skladatelja Oskara Nedbala (1874-1930) koji je skončao život samoubojstvom bacivši se kroz prozor kazališta u Zagrebu. Šišmiš je bio omiljen u repertoaru. Bilo je obnova, a potkraj stoljeća 1998. veselo je u sjajnoj podjeli uloga – Mirella Toić, Voljen Grbac (1956.), Bojan  Šober i Olga Šober, Robert Kolar (1967.) pod ravnanjem Nade Matošević Orešković (1971) – uvodio u novo stoljeće koje će s njim krenuti 2000. u približno istoj podjeli uloga kojoj su se priključili Anđelka Rušin-Tomljanović i Sergej Kiseljev.

  Sedamdesetih godina pojavio se i mjuzikl. Godine 1972. na Jugoslavenskoj smotri mjuzikala  osječka zvijezda Gertruda Munitić dobila je nagradu za uloge Kate u mjuziklu Kiss me, Kate (Poljubi me, Kato)  Colea Portera i za ulogu Elise u  mjuziklu My Fair Lady (Moja ljupka damo) Fredericka Loewea. Mjuzikl se etablirao i zasjao novim sjajem prošle godine izvedbom Priče sa zapadne strane (West Side Story) Leonarda Bernsteina.

  

  No pravi početak novoga stoljeća bilo je obilježavanje 100. godišnjice smrti omiljenoga skladatelja Giuseppea Verdija 11. svibnja 2001. s odličnom premijerom Krabuljnog plesa pod ravnanjem rođenog Riječanina s međunarodnom karijerom, prerano preminulog Vjekoslava Šuteja (1951-2009) sa zacijelo najboljim riječkim verdijanskim sopranom Mirellom Toić u ulozi Amelije. Taj status potvrdila je u kolovozu u Areni u Puli kao Elizabeta u Don Carlosu.

  Glavna karakteristika ovoga razdoblja bio je posvemašnji repertoarni, a još više scensko realizacijski iskorak, zahvaljujući poglavito intendantima Nadi Matošević Orešković, Marinu Blaževiću (1972.), Siščaninu s respektabilnim međunarodnim istupima na polju kazališne dramaturgije, od 2014. ravnatelju Opere, a od 2017 do kraja 2024. intendantu, i Dubravki Vrgoč (1961.) koja ga je na tom položaju naslijedila. Sve je više modernih režija i sve je veća prisutnost stranih izvođača. To se odnosi prvenstveno na dirigente: stalnoga gosta Finca Villea Matvejeffa (1986.) i zacijelo vodećeg dirigenta koji danas djeluje u Hrvatskoj Nijemca Valentina Egela (1994.) Osvojena prva nagrada na 7. Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro von Matačić u Zagrebu 2019. bila je odlučujuća za njegovu daljnju karijeru. U HNK-u Ivana pl. Zajca  zaposlen je od rujna 2020. kao prvi dirigent, a u siječnju 2021, kao 26-godišnji student dirigiranja postao je šef-dirigent Opere i Riječkoga simfonijskog orkestra.

  

  Pri početku stoljeća, 2003. došla je na čelo kazališta istaknuta dramaturginja i već afirmirana voditeljica Teatra &TD i splitskog HNK-a Mani Gotovac (1939-2019) i unijela nov duh. Između ostalog 2004. utemeljila je Riječke ljetne noći, kulturnu manifestaciju koja je trebala održavati kazališna događanja i tijekom ljeta. I nakon njezina odlaska 2007. nastavio se smjer traganja i traženja novina. Tako je već 2008. ovovremenska izvedba Sunčanice za koju je ansambl sljedeće godine dobio Nagradu "Vatroslav Lisinski" Hrvatskog društva skladatelja  za vrijedan doprinos oživljavanju hrvatske glazbene baštine bila znak zahvalnosti Borisu Papandopulu i duga prema skladatelju i dirigentu koji je na stanovit način oblikovao riječku Operu. A u njoj je svojih nekoliko godina slave sjajnog belkantističkog tenora ostvarivao Davor Lešić (1966.) Apsolutni novitet bila je 2009. praizvedba opere Casanova u Istri istaknutog autora mjuzikla Alfija Kabilja (1935-2025) s vodećim hrvatskim basom Ivicom Čikešom u naslovnoj ulozi.

  

  Suvremenost je bila jako naglašena 2013. Praizvedena je opera Marco Polo suvremenoga tršćanskog skladatelja Danielea Zanettovicha (1950.) pod ravnanjem Nade Matošević Orešković u režiji Ozrena Prohića (1968.), koji je također bio i ravnatelj Opere, sa zborovođom Igorom Vlajnićem (1984.) koji će biti i dirigent u Operi. Izvela se i opera hrvatskoga skladatelja Svijetleći grad Ive Lhotke Kalinskog (1913-1987) te Okret zavrtnja engleskoga, Benjamina Brittena (1913-1976) u prigodi 100. obljetnice njihova rođenja. Godine 2015. utemeljeno je Međunarodno natjecanje mladih opernih pjevača Zinka Milanov koje se održava svake druge godine.

  

  Godine 2016. dogodio se povratak u dalju prošlost , 1724. – izvela se opera Julije Cezar u Egiptu Georga Friedricha Händela. Bio je to i susret s Riječankom Dianom Haller (1986), koja je krenula u svijet i postala najmlađa članica Opere u Stuttgartu. Vratila se 2023. kao redateljica prve hrvatske izvedbe Donizettijeve Anne Bolene i interpretkinja uloge Giovanne di Seymour u njoj. A 2018. Opera se vratila standardnom repertoaru u kojemu je prevladao Giuseppe Verdi. Prikazan je njegov Macbeth u suvremenoj režiji s dvoje riječkih prvaka: Kristinom Kolar (1976) koja je iz mezzosopranskog faha vrlo uspješno prešla u najteži sopranski repertoar i Giorgiom Surjanom (1954.) koji je nakon riječkih  početaka i nastupa u milanskoj Scali kao bas, ostvario respektabilnu svjetsku karijeru kao dramski bariton. Surjan je bio i  protagonist Verdijevog Falstaffa i Jaga u Otellu. Sljedeće godine, 2019., prvi put u Rijeci izvedena je Straussova Elektra u realizaciji tandema Matvejeff – Blažević, i bila je prva hrvatska izvedba opere Romeo i Julija Charlesa Gounoda. Napokon je 2020. došao na red i Richard Wagner i to ništa manje nego s Tristanom i Izoldom. Godine 2024. Rijeka je postala Europska prijestolnica kulture pa je na red došlo i Wagnerovo Rajnino zlato pod ravnanjem Valentina Egela u režiji Dražena Siriščevića s Karlovčaninom s europskom karijerom Goranom Jurićem u ulozi Wotana. Tandem Egel – Blažević realizirao je Straussovu Arijadnu na Naxosu, a Egel se u zajednici sa Surjanom kao redateljem okušao u talijanskom repertoaru. Realizirali su Puccinijevo Čedo zapada.

  

  Godine 2025. obilježio se 140. rođendan kazališta koncertnom izvedbom Verdijeva Nabucca pod Egelovim ravnanjem sa stožernim riječkim solističkim parom Robertom i Kristinom Kolar. Sudjelujući u toj izvedbi kao Ismail i u izvedbi Requiema, a i u drugim ulogama, mladi Solinjanin Bože Jurić-Pešić, prema svemu sudeći, na putu je da postane vodeći hrvatski tenor. Godina je završena prvom riječkom izvedbom opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka pod Egelovim ravnanjem s austrijskom mezzosopranisticom Michaelom Sellinger koja je nakon zapažene međunarodne karijere i nesretnih obiteljskih okolnosti nastavila djelovanje u Rijeci, i riječkom prvakinjom Anamarijom Knego (1982.)  u naslovnim ulogama.

  

  Napomena: Naravno, nemoguće je u tako malom prostoru navesti sva djela i sve izvođače koji su prodefilirali riječkom opernom scenom u 80 godina postojanja nacionalne operne kuće  (a o nekima i nema podataka). Navode se, i  to boldanim slovima, samo članovi ansambla. Gosti, bili domaći ili inozemni, dobri ili manje dobri, potrebni su isključivo za odvijanje repertoara ali ne ostavljaju  traga u djelovanju ansambla, osim tek nekoliko vrlo rijetkih iznimaka. Podatke sam crpila iz nekoliko monografija: Marije Riman i Barbare Riman o Franji Godecu, Marije Barbieri o Mirelli Toić, s Interneta, iz nekoliko riječkih programskih knjižica, arhive HNK-a Zajca, te ovom prigodom najtoplije zahvaljujem g. Ervinu Mičetiću na dragocjenoj suradnji.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 23. siječnja 2025.

Piše:

Marija
Barbieri