Za kreiranje uloge bitna je širina osobnosti

Intervju: Filip Filipović, tenor

• 

  Filip Filipović rođen je u Zagrebu 1997. Potječe iz Svetoga Ivana Zeline. U Zagrebu je završio Upravnu školu 2016. i polazio Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog. Ondje je završio klavir u osnovnoj glazbenoj školi i učio pjevanje kod profesora Bojana Pogrmilovića od 2013. do 2016. Pjevanje je studirao na Akademiji za glazbu u Ljubljani u klasi Matjaža Robavsa (od 2016) te na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasama Tomislava Mužeka (od 2018) i Giorgia Suriana (od 2019), kod kojega je i diplomirao 2023. Dvadesetosmogodišnji tenor bio je član Opernoga studija „Giorgio Surian“ u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, a od sezone 2022/2023. solist je Opere HNK-a u Zagrebu. Profesionalni operni debi ostvario je kao Gastone u Verdijevoj Traviati u riječkoj Operi pod ravnanjem Valentina Egela u veljači 2021. Prva istaknutija uloga bio mu je Mehmed Sokolović u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom u zagrebačkoj Operi u rujnu iste godine.

  Tijekom posljednjih nekoliko sezona svojim punokrvnim lirskim tenorom dokazao se kao jedan od danas vodećih hrvatskih opernih pjevača. Prvi je put u glavnoj ulozi, kao Tamino, nastupio na premijeri Mozartove Čarobne frule u Rijeci u studenom 2021. Tu je ulogu tumačio i u zagrebačkoj Operi i ondje od 2023. do 2025. ostvario još pet glavnih uloga – Alfreda i Vojvode od Mantove (Verdi, Traviata i Rigoletto), Ferranda (Mozart, Così fan tutte), Ruggera (Puccini, Lastavica) i Pollionea (Bellini, Norma), a nastupao je i kao Ismaele (Verdi, Nabucco) i Alfred (J. Strauss ml., Šišmiš). Alfreda u Traviati pjevao je i u splitskom HNK-u, a nastupao je i na koncertima na Dubrovačkim ljetnim igrama.  

  Samostalno je gostovao 2025. u Operi Burg Gars u Gars am Kampu kao Alfredo u Traviati te u Kraljevskoj operi Valonije u Liègeu kao Alfred u Šišmišu, a ove godine očekuje ga niz inozemnih gostovanja u opernom i koncertnom repertoaru. Među domaćim i inozemnim priznanjima ističe se druga nagrada koju je osvojio na 41. Međunarodnom pjevačkom natjecanju „Hans Gabor Belvedere“, održanom 2023. u Dortmundu. Usavršavao se od 2023. do 2024. u Glazbenoj kapeli kraljice Elizabete u Belgiji, u sklopu čega je nastupio na nekoliko koncerata, među ostalim i kao solist u Mozartovoj Velikoj misi u c-molu 2023.

  U studenom 2022. pod ravnanjem Plácida Dominga u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog prvi je put interpretirao tenorsku dionicu u Verdijevoj Messa da Requiem i potom u izvedbama toga djela u Zagrebu nastupio i 2023. u HNK-u i 2025. u Lisinskom.

  Ove sezone u zagrebačkoj Operi, svojoj matičnoj kući, kreirao je ulogu Pollionea i vratio se Ismaeleu u Nabuccu.

  

  Možete li se sjetiti trenutka u kojem ste prvi put pomislili da biste se mogli baviti operom, ući u svijet u opere u profesionalnom smislu?

  Možda se ne mogu sjetiti točnog trenutka, ali sjećam se osjećaja kad sam to shvatio. Bilo je to  u vrijeme pripremnog razreda u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog kod profesora Bojana Pogrmilovića. Prije toga, kad sam još bio mali, pjevao sam pop. Potječem iz Svetog Ivana Zeline, gdje sam pjevao na nekim priredbama, na smotri kajkavskog pjesništva… Poslije sam shvatio, kad sam već ponešto repertoara znao, da je klasična glazba neiscrpna u smislu da mi nikad neće postati dosadna. Ima toliko različitih skladatelja, djela, slojeva, sve mi je puno boja. Dok sam kod popa stekao osjećaj za muziku, kao nešto osnovno, u klasici sam shvatio da puno toga mogu naučiti… Taj osjećaj kad učiš novo djelo – evo baš sad se pripremam za Donizettijevu Mariju Stuardu u Španjolskoj, koja ljepota je u toj glazbi! Općenito, postoji neka gracioznost kod pjevanja, korištenje tijela, osjećaj ispunjenja… Sad, nakon nekoliko godina tijekom kojih sam imao neke ozbiljne nastupe, što u Zagrebu, što drugdje, moram reći da sam dobro odlučio; drago mi je da sam na tom putu i dat ću sve od sebe. Znam da mi do kraja života glazba ne bi mogla dosaditi.

  Lijepa misao za pjevača pri početku karijere.

  Nekad se tijekom pripreme predstave to i sputava, sama bit glazbe, njezina izvornost. Katkad vidim u nekim drugim pojedincima, u njihovim očima, u njihovu ponašanju, da nisu u glazbi, da nešto nedostaje. S druge strane, često osjećam, pogotovo ovdje u Zagrebu kad radim s kolegama s kojima sam već dosta pjevao, da se dogodi ono nešto – nema tu riječi, jednostavno neka energija koja govori: „Hajd՚mo sad, idemo nešto napraviti, tu smo radi glazbe.“ A kad toga nema, jako je teško raditi.

  Bavili ste se glazbom i izvan svijeta opere i klasične glazbe. Smatrate li da Vas je i to oblikovalo kao muzičara?

  Mislim da sam time dobio svojevrsnu širinu. Moj tata je u Svetom Ivanu Zelini godinama svirao na vjenčanjima sa svojim bendom, a ja sam živio i rastao u toj okolini. Tako sam se naslušao svakakvog repertoara, i zabavnog, i narodnog, prigorskih popevki… Nije mi bitno koji je žanr u pitanju. Ako u nekoj glazbi postoji nešto što osjetim – to postaje moje. Poslije sam i ja s dečkima krenuo svirati i pjevati u bendu, tata me naučio svirati gitaru, brat mi je harmonikaš… Da nisam pjevač, u drugom životu htio bih biti multiinstrumentalist. Volio bih puno toga svirati. Bratu uzmem harmoniku, svirao sam klavir, gitaru, naučio sam svirati i beglajt (bugariju, kontru), instrument koji sliči na gitaru, djevojka mi je klarinetistica pa sam malo i to probao… Inače mi je najljepše kod tih nastupa bilo kad bismo završili na samom kraju pored jednog stola, za kojim su ostali oni koji su vas stvarno htjeli ostati slušati – to je najbliže što možete doći publici. A bilo je tu i opernih stvari, napolitanskih kancona. Na takvim gažama naučio sam ljude psihološki analizirati kao publiku. Neizmjerno mi je bilo drago vidjeti kako osoba vrlo blizu mene uživa u blagodatima glazbe. To sam tada dobro zapamtio, a znam da se možda danas netko tako osjeća u kazalištu, premda se to s pozornice ne može uvijek vidjeti.

  

  U glazbenoj školi počeli ste s klavirom?

  Možda ne bismo sad razgovarali da nije bilo dr. Miroslava Kneževića, stomatologa. Dok sam išao u treći razred osnovne škole, slučajno se našao u Zelini na jednom mom nastupu u pop-repertoaru, mislio je da sam talentiran za pop i rock. Ali mene to nije toliko zanimalo koliko klasična glazba. Nas je četvero djece u obitelji, u Zelini nema glazbene škole i vjerojatno se roditelji ne bi odlučili da me upišu u glazbenu školu u Zagrebu da nije bilo nekoga da tada prepozna nešto u meni. Moji su me podržali u pravom smislu riječi i tako sam krenuo u Glazbenu škola Vatroslava Lisinskog, na klavir, u profesorice Gordane Cepika. Sreća je da je mama radila u Zagrebu pa sam tih prvih nekoliko razreda putovao s njom. Završio sam svih šest razreda osnovne glazbene – klavir. Moram priznati da nisam bio od prevelikog vježbanja, kao klinac sa sela koji je bio previše socijaliziran za to i imao svoju ekipu. Kasnije sam, kako imamo klavir obligatno na studiju pjevanja na Muzičkoj akademiji, uživao pripremajući se za kolokvije. A i danas volim sjesti za klavir kad uhvatim nešto vremena.

  Kao student pjevanja u Ljubljani i Zagrebu radili ste s ukupno tri profesora. Je li to bilo zbunjujuće za mladog pjevača?

  Nisam na taj način o tome razmišljao. U Školi Lisinski završio sam prvi razred srednje škole za pjevanje (i prethodno dva pripremna) kod profesora Pogrmilovića i nakon toga odmah krenuo na Akademiju u Ljubljanu. Zahtjevi u teorijskim predmetima ondje su bili veliki, trebalo je uložiti dosta truda na početku. Moj profesor u Ljubljani, Matjaž Robavs, koji me čuo na seminaru i pozvao na studij u Ljubljanu (tako da tada nisam ni pokušao upisati Akademiju u Zagrebu), htio je odmah sve – rad i na tehnici i na interpretaciji. Dosta smo radili i Lied. Poslije sam prešao na Muzičku akademiju u Zagrebu i jednu godinu proveo u klasi Tomislava Mužeka, koji mi je naposljetku preporučio Giorgia Suriana. Najduže sam pjevanje studirao s njime i u njegovoj sam klasi diplomirao 2023. ulogom Tamina u Čarobnoj fruli. Kod profesora Suriana proces je bio vrlo jednostavan: „ja ti pokažem, ti ponovi“; praksa bez puno „filozofiranja“, što je meni jako odgovaralo. Od njega sam učio direktno, promatrao kako on upotrebljava svoje tijelo, i mišići počnu „pamtiti“.

  S kim se danas savjetujete? Imate li nekog drugog mentora?

  Nemam, i danas se nalazim s profesorom Surianom, koliko stignemo, nažalost ne toliko često u posljednje vrijeme, a na ulogama i dalje radim i s korepetitoricom Lanom Bradić.

  

  Kao student Muzičke akademije postali ste 2021. član Opernoga studija „Giorgio Surian“ u riječkoj Operi. U veljači te godine ondje ste ostvarili prvi profesionalni operni nastup kao Gastone u Traviati, u rujnu ste u HNK-u u Zagrebu pjevali Mehmeda Sokolovića u Zrinjskom, a u studenom ste u Rijeci već pjevali Tamina na premijeri Čarobne frule, pod ravnanjem Valentina Egela i uz Paminu Darije Auguštan. Bio sam na toj premijeri, jasno je da tada u Vašoj interpretaciji još nije moglo biti sve na svom mjestu, ali sjećam se kako sam bio prilično iznenađen da jedan početnik, student pjevanja, na tako visokoj razini pjeva Taminovu ariju o portretu. Rijetko mlad pjevač dobije priliku odmah na početku karijere pjevati glavnu ulogu na premijeri, što podrazumijeva kontinuiran rad na njoj tijekom pokusa.

  To je bilo jako dobro za mene. Zahvalan sam što sam odmah na početku imao takvu priliku jer je iskustvo ono što je za pjevača dragocjeno. Od te predstave sam se zapravo počeo uobličavati u pjevača. Bila je to lijepa pjevačka postava, kao i iskustvo rada s maestrom Egelom. Raditi s njim je jako ugodno, veliki je profesionalac, a radili smo posebno i na recitativima, pa sam tada počeo kao pjevač raditi i na izrazu na njemačkom. To je prilika kakvu svaki mladi pjevač priželjkuje, imao sam sreću i dobre ljude koji su mi to omogućili.

  Neke uloge, poput Tamina i Alfreda u Traviati, pjevali ste već s nekoliko različitih dirigenata. Biste li mogli izdvojiti suradnju s nekim dirigentom?

  Maestro Pier Giorgio Morandi je u zagrebačkom HNK-u naš šef-dirigent, s razlogom. Njega bih mogao izdvojiti. Ima neku posebnu energiju, jedan zanos kad počne dirigirati, i onda to uspije prenijeti na mene. I mogu naučiti od njega. Prvi susret s maestrom Morandijem bio mi je u Rigolettu, kad sam praktički uletio u ulogu Vojvode od Mantove, za koju izvorno nije bilo planirano da je pjevam. Tumačiti jednu takvu ulogu prvi put s tek nekoliko proba… Bio sam siguran uz njega i dobro je ispalo. Bilo je lijepih suradnji i s drugim dirigentima, od svakog se ponešto nauči. Spomenuo sam već maestra Egela, koji je jako jednostavan za rad i s kojim zaista mogu muzicirati.

  Osjetilo se to i u nedavnom Verdijevu Requiemu u Lisinskom, posebno kad ste pjevali Ingemisco.

  Tako je, on mene već dobro poznaje kao glazbenika, kao i ja njega.

  

  Dosad ste ostvarili šest glavnih opernih uloga – Mozartove Tamina i Ferranda, Verdijeve Alfreda i Vojvodu, Puccinijeva Ruggera u Lastavici te Bellinijeva Pollionea u Normi. Da Vas neki operni agent, koji Vam nudi potencijalan nastup u uglednoj europskoj opernoj kući, poželi čuti u Zagrebu, koju biste od tih uloga najradije odabrali, kojom biste najbolje mogli predstaviti svoje pjevanje?

  Odabrao bih Vojvodu, tj. Rigoletta. Dobivam već ponude iz inozemstva za tu ulogu, u lipnju ću je pjevati u Palmi na Mallorci, a na jesen u Kölnu. Ima još lijepih planova s tom ulogom, ali to zasad ne smijem otkrivati.

  Ove i prethodne sezone već ste u više navrata boravili u inozemstvu, u Španjolskoj, Austriji, Belgiji. Kakav je Vaš život na putu, između predstava i pokusa, ima li tu uz ono lijepo i osjećaja usamljenosti?

  Sasvim sigurno. Različiti ljudi to doživljavaju na različite načine. Osobno sam jako vezan uz svoj kraj, uz dom. Kad odem vani, znam da sam vani i da nisam doma. Svaki put je nova prilagodba. Naravno, nekad se vraćamo na ista mjesta, u ista kazališta, stvaramo krug ljudi, kolega koje smo već upoznali. Želim dijeliti svoj talent s drugima i ne želim odbijati dobre ponude iz inozemstva, ali ne bih htio pretjerivati s inozemnim gostovanjima. Pokušavam napraviti ravnotežu između nastupa u Hrvatskoj i vani. Ne bih mogao biti jedanaest mjeseci na putu. I glazba pati kad mi interpreti patimo. Kad se počneš baviti pjevanjem, radiš ono što voliš, ali – radiš. A kad pjevaš iz želje, onda ne radiš, nego pjevaš. Ne možemo uvijek birati kad ćemo, koliko i što pjevati. Tako nastaje paradoks: ono što voliš, nekad moraš baš odraditi. Nije sve u vezi s inozemnim nastupima idealno. Tijekom ljeta nastupio sam u deset izvedbi Traviate na otvorenoj pozornici u Gars am Kampu u Austriji. Nije bilo jednostavno pjevati na otvorenom, orkestar je bio daleko od nas, a pjevao sam i po kiši.  

  Pazite li na to da ne prihvatite uloge koje su previše dramske za Vaš glas? Biste li bili spremni odbiti neku laskavu ponudu za ulogu za koju znate da nije za Vas?

  Naravno da bih i već sam to činio. Ne bih sada npr. pjevao Don Joséa u Carmen. Možda je problem što mene nije previše strah, ali imam ljude oko sebe koji paze i kojima vjerujem. Naravno, vjerujem i sebi. A i osjećaj uloge je individualan. Evo, u smislu ugodnosti uloge radije pjevam Pollionea u Normi nego Ismaelea u Nabuccu, iako se te uloge ne mogu uspoređivati po veličini.

  Ismaele je sekundarna uloga, ali nije lagana.

  Kod manje uloge imate manji postotak da se pokažete. Ismaele je nezgodna uloga. Najnezgodniji je finale prvog čina. U njemu treba puno toga uložiti u pjevanje, muskulatura se dosta umori, a nema nekog publici vidljivog rezultata. Imamo jako jednostavnu režiju u Nabuccu pa sam stekao dojam da to moramo malo i kompenzirati pjevanjem, npr. u recitativima. Uloga Ismaelea ima nekih baš dramskih dijelova.

  

  Uoči terceta u prvom činu Ismaele ima lijepu strastvenu frazu s riječima „il mio petto a te la strada“ koja se javlja dvaput i pritom penje. Nije jednostavno?

  To je mjesto kratko, ali u to malo glazbe mora se čuti da je to pjevač koji je već otpjevao ozbiljne stvari. Teško je to mjesto, glas je sam bez orkestra, ide do tona A, traži energičnost. Kao Ismaele imam lijepi tercet u prvom činu, a u drugom činu prizor sa zborom, Il maledetto non ha fratelli, sa silaznim frazama koje počinju visoko (pjeva to mjesto). To nije donizettijevski, nego traži baš da se pjeva verdijanski. Kratko je, ali intenzivno. I onda povrh svega još na kraju opere a cappella ansambl Immenso Jeovha…

  Kad smo kod Verdija, spomenimo i Alfreda u Traviati. Na kraju kabalete Oh mio rimorso Alfredove arije na većini ste izvedbi u Zagrebu pjevali visoki C, koji Verdi zapravo nije ni napisao, ali ga, sukladno tradiciji, dio publike očekuje ili mu se nada na tom mjestu, a na nekima niste. Koliko je psihološko opterećenje za pjevača jedan takav ton? Počnete li o njemu razmišljati već dok pjevate De՚ miei bollenti spiriti u istoj ariji?

  Ne bih mogao pjevati da tada već razmišljam o C-u. Na početku sam, istina, razmišljao o njemu prije nego bih ga trebao pjevati. Od mladog pjevača postoje neka očekivanja, želite se dokazati. Ali kad počnete pjevati, ne smijete više o tome razmišljati. Hoćete li pjevati C ili nećete, to morate odlučiti prije početka predstave.

  Oni koji isti naslov gledaju više puta s istom pjevačkom podjelom znaju da je svaka predstava drugačija od druge. Sjećam se da Vam je Vojvoda bio najbolji u lipnju 2024, premda ste ga pjevali i prije i kasnije.

  Da, da, baš je moj agent iz Španjolske bio na toj predstavi. Sjećam se da sam bio komentirao Lani Bradić da sam osjećao da je to bilo jako dobro, da sam se našiljio. Možda je njegov dolazak pobudio u meni nešto psihološki…

  A i na premijeri uvijek nešto može treperiti u zraku, sjećam se da Vam je i Ferrando u Così fan tutte bio najbolji na posljednjem, trećem nastupu. Koliko je teško pjevati Mozarta? Npr. ariju Un՚aura amorosa iz prvog čina te opere, ariju u kojoj se sve čuje, u kojoj ste, bez obzira na orkestar, zapravo ogoljeni pred publikom? U zagrebačkoj režiji naslonite se na okvir pozornice i samo – pjevate.

  Za glas poput mojega pjevati tu ariju nije nimalo lagano. S njom se dosta vježba koncentracija. Siguran sam da ima tenora kojima je tu ariju puno lakše otpjevati nego meni, u njoj sam malo izvan pjevačkog sebe. U svakom slučaju, Mozart mora biti baza za sve. Meni je lakše pjevati drugu Ferrandovu ariju (Tradito, schernito), koja je mnogima, posebno glasovima koji su lakši od mog, vjerojatno teža.

  Arija iz drugog čina traži glas koji ima svoj volumen i svoju punoću. A i Tamino u Čarobnoj fruli ima veliki dramski recitativ u finalu prvog čina, koji ne može dočarati neki glasić.

  Da, plemenitost nije plaha, nego je snažna. A danas je politika da se u Mozartu favoriziraju glasovi koji su manji od glasa poput mog.

  Ove sezone niste imali prilike pjevati Mozarta, ali nadamo se da ga ne planirate ostaviti iza sebe.

  Ne, ne, pjevat ću Così fan tutte u Oviedu početkom iduće godine.

  Pišući u kritici nove zagrebačke Norme afirmativno o Vašem tumačenju Pollionea, konstatirao sam da bi se moglo činiti neobičnim da ste, kao mladi punokrvni lirski tenor, već prihvatili pjevati tu ulogu i naznačio da bi bilo dobro da Vas ne zaobiđu uloge poput Don Ottavija u Don Giovanniju, Nemorina u Ljubavnom napitku i Lenskoga u Evgeniju Onjeginu. Biste li ih željeli pjevati?

  Spreman sam objeručke prihvatiti takve uloge, čim bi se pojavila prilika. Htio bih pjevati i Edgarda u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor.

  Kako Vi vidite ili osjećate svoj glas?

  Sad sam baš u Donizettijevoj Mariji Stuardi i razmišljam… Treba znati kako to pjevati, treba znati kočiti. Kad bih to automatski pjevao, po svom karakteru i svom glasu, bio bi to način koji bi bio nemoguć za mene, ne bih to mogao vokalno izdržati. Kad bih htio dati sve od sebe, u količini tona, kao sportaš na terenu… S takvim ulogama treba kalkulirati, premda to ne volim. Drugačije je nemoguće. Inače, mislim da bih se najugodnije osjećao s Puccinijem. Mislim da to što ja hoću dati Puccini već ima u svom načinu skladanja. Tu nema prostora za kalkulacije. Glazba te jednostavno vodi.  

  Kad bi Vam Rodolfo u La Bohème došao u obzir?

  Uskoro. Htio bih ga u Zagrebu napraviti.

  Postoje li uloge o kojima sanjate? Za bližu ili dalju budućnost.

  Nekad treba ostaviti budućnosti da nas iznenadi. Volio bih jednom pjevati Cavaradossija u Tosci.

  

  Za razliku od većine Vaših kolega, a osobito mladih, gotovo uopće ne objavljujete o svojim uspjesima na društvenim mrežama.

  Neke minimalne zahtjeve u vezi s tim ispunjavam, na nagovor agenta. Ljudi vole znati kad i što pjevate. Jednostavno nisam baš zaluđen društvenim mrežama, nemam naviku i potrebu za tim načinom izražavanja. Kome paše, odlično, a kome ne, udalji se od toga. Vidim to ovako: doći ću do tebe, sjest ćemo, porazgovarat ćemo, a ako se više bavite društvenim mrežama, ostane vam manje vremena za to. Postoji i negativan utjecaj te industrije… Nekad se i želim uvjeriti da me netko zove zato što misli da dobro pjevam, a ne zato što imam 700 objava na nekoj mreži. Mene isključivo zanima glazba. Ni ovako nemam dosta vremena, gdje bih bio da se toliko bavim društvenim mrežama. Kao mali sam npr. obožavao skijanje, a sad već godinama ne stignem. Inače sam uvijek bio povezan s prirodom na selu. Nisam išao u vrtić, nego me čuvala baka koja je radila u vinogradu. Priroda je nešto čemu se vraćam, i kad sam u prirodi, ne treba mi ništa više.

  Postoje li pjevači kojima se vraćate?

  Mislim da više nisam u toj fazi. Prije sam dosta slušao Juan Diega Flóreza, njegovu mekoću, pa s druge strane Franca Corellija – metal. Od mlađih npr. Rolanda Villazóna, od starijih Nikolaja Geddu. Rano sam shvatio da moram tražiti svoj glas. Volim poslušati pjevače koje ranije nisam toliko slušao. Nedavno sam naletio na završnu Edgardovu ariju iz Lucije s mladim Joséom Carrerasom. Kako je to otpjevao taj čovjek, kao da je za njega pisano!

  Ostavljate dojam mirne, nenametljive osobe, a na opernoj sceni može Vas se vidjeti u rasponu od Ruggera u Lastavici, koji kraj zagrebačke predstave dočekuje na podu, zgrčen u suzama, do jednog Vojvode u Rigolettu, koji je u zagrebačkoj režiji i izrazito oštar, nasilan. Koliko Vam je gluma važna u interpretaciji?

  Svi mi u sebi imamo puno više od onoga što pokazujemo. Tijekom života prolazili smo faze i trenutke u kojima smo bili različiti i doživjeli različitog sebe. Ja iz vremena kad sam svirao gaže i danas nisam isti. Mislim da je širina osobnosti bitna za operu, tj. donošenje uloge. U operi može biti dovoljan jedan klik, da nešto pustiš – jer tamo možeš. To je jedan od razloga zašto volim svoj posao – jer nekad možeš biti netko tko nisi, a zapravo bi mogao biti. Jasno da ne želim biti kao Vojvoda u stvarnom životu, ali na pozornici ga je zanimljivo interpretirati. Važno je imati i dobru komunikaciju s pjevačkim partnerima na sceni.

  

  Što Vas još čeka ove sezone?

  Početak godine mi je najteži. U veljači u Bilbau imam četiri predstave Donizettijeve Marije Stuarde, u kojoj prvi put pjevam Leicestera. Predstava ide s minimalnim skokovima. Ondje sam prošle godine bio cover za Donizettijevu La Favorite na francuskom, što mi je bila svojevrsna audicija za Stuardu. La Favorite je dirigirao Riccardo Frizza, umjetnički direktor Donizettijeva festivala u Bergamu, na kojem bih ove godine trebao pjevati u operi Kazališne zgode i nezgode. Odmah nakon Stuarde putujem u Barcelonu u Gran Teatre del Liceu, gdje ću pjevati Edmonda na premijeri Puccinijeve Manon Lescaut s Asmik Grigorian u naslovnoj ulozi.

  Zgodna uloga i jedna od čuvenih europskih opernih kuća. A potom?

  U Sevilli me u Teatro de la Maestranza čeka Mendelssohnova simfonija Lobgesang, pa se vraćam u Zagreb i u HNK-u u svibnju pjevam manju ulogu Walthera u našem Tannhäuseru. Nakon zadnje predstave odmah putujem u Palmu na Mallorci, gdje ću u lipnju biti Vojvoda u Rigolettu, a u Madridu ću pjevati u Beethovenovoj Misi u C-duru. Poslije toga još imam Devetu simfoniju u Granadi. Nju sam već jednom pjevao u Zagrebu s dirigentom Dawidom Runtzom. Dosta je toga ove sezone, možda i malo previše, ali sad, kad se sve to nekako pokreće, ne mogu puno odbijati – inače vam se vrata zaključavaju.

  Imate već i dosta koncertnog repertoara. Volite li ga pjevati?

  Svakako. To je prilika da ja budem ja, kao sada dok razgovaramo, i u tom kontekstu stvaram glazbu. U operi sam uvijek netko drugi.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 27. siječnja 2026.

Piše:

Karlo
Radečić