Sjajna repertoarna ekstenzija tršćanskoga kazališta
Teatro Verdi Trst, Teatra Regio di Parma, Teatra Reggio Emilia: Kurt Weill, Uspon i pad grada Mahagonnyja (Aufstieg und Fall der Stadt Mahagonny), dir. Beatrice Venezi, red. Henning Brockhaus
-
Teatro Verdi u Trstu nakon prošlogodišnje uspješne premijere Bernsteinovog Candida na kraju tekuće sezone, ove godine posegnuo je za još jednim repertoarnim raritetom. Na repertoaru se tako našla opera Uspon i pad grada Mahagonnyja (Aufstieg und Fall der Stadt Mahagonny) Kurta Weilla prema libretu Bertolta Brechta. Predstavu je režirao Henning Brockhaus, a dirigirala je Beatrice Venezi. Ova Lehrstück / Zeitoper (poučna opera / opera aktualnog vremena) praizvedena je 9. ožujka 1930. godine u Leipzigu, te predstavlja jedno od ključnih djela glazbenog i kazališnog modernizma. Isto tako, radi se o društvenoj satiri bez filtera. Kako bismo bolje razumjeli ovo djelo, potrebno ga je staviti u kontekst vremena u kojem je nastalo. Dvadesete godine prošlog stoljeća obilježene su galopirajućom inflacijom u Weimarskoj Republici na koju se nadovezuje pojava Hitlera na političkoj sceni, slom burze na Wall Streetu, etc. Unatoč negativnim političkim i ekonomskim zbivanjima, vrijeme je to značajne umjetničke reprodukcije i novih stremljenja. Tako Veliki Gatsby izlazi 1925., na opernoj pozornici pojavljuje se Wozzeck Albana Berga, Heidegger objavljuje Bitak i vrijeme 1927., a Bauhaus djeluje od 1919. O svim ovim zbivanjima neiscrpno vrelo podataka dvije su knjige pokojnog akademika Viktora Žmegača: Strast i konstruktivizam duha, Temeljni umjetnički pokreti 20. stoljeća i Od Bacha do Bauhausa. Uslijed svih prije navedenih okolnosti pojavljuje se Mahagonny, opera koja u prvoj fazi svoga postojanja nije dugo egzistirala u izvedbenom smislu, te nakon uspona nacizma nestaje s njemačkih pozornica.
U glazbenom smislu, Weillova je partitura anti-operna. Radi se o svojevrsnoj mješavini raznih stilova: jazza, kabareta, šlagera, marševa i parodije opere. Dominiraju jednostavne, pamtljive melodije koje su kontrapunkt kompleksnom i mračnom sadržaju (dodirna točka s operom svakako je izostanak hepienda). Orkestracija je vrlo grubo oblikovana i ne teži ljepoti i katarzi, kako je to slučaj kod klasičnih opera. Iako u Hrvatskoj ne postoji izvedbena tradicija Mahagonnyja, neminovno se radi o djelu koje zaslužuje recepciju i kod nas. Posebno u današnje vrijeme kada su teme o kojima progovara (društvo spektakla, konzumerizam kao identitet, pravo i pravda podređeni kapitalu, etc.) aktualnije nego ikada. Na svjetskim opernim pozornicama (uz izuzetak Njemačke koja nije statistički uzorak) Mahagonny se povremeno pojavljuje čak i u streaming-programu, pa je tako nedavno prenošena predstava iz Kraljevske opere Covent Garden u Londonu.
Tršćanska predstava podarila nam je zanimljivu i kvalitetnu paletu solista koju je predvodila Alisa Kolosova kao Leokadja Begbick. Ruska mezzopranistica nositeljica je velike karijere koja uključuje nastupe u svim relevantnim europskim opernim kućama i na prestižnim festivalima, a ovo je bio njezin debi u Teatru Verdi. Kolosova je pokazala istreniran glas velikog opsega i atakiranje koje pokazuje eksponencijalan rast njene interpretacijske moći i u ovako specifičnom repertoaru. U scenskom smislu Kolosova se ponašala kao nositeljica paradigme grada jer ipak je ona tu ab urbe condita. Iz potonjeg je bilo jasno da je adekvatno recipirala ideju redatelja, a osim toga ulogu voli i ona joj leži, što je publici osiguralo potpun doživljaj. Ulogu Jenny Hill tumačila je Maria Belen Rivarola, pred kojom je bio najodgovorniji zadatak – arija Oh Moon of Alabama.
Argentinska sopranistica dramatske podloge pokazala je odličnu kontrolu glasa i lijepo oblikovane visine zaodjenute ekspresivnom legato frazom. Trudila se održavati dinamičnost pjevačkog izraza, svjesna da ne pjeva u klasičnoj opernoj predstavi. U scenskom smislu bila je sveprisutna i nametljiva točno onoliko koliko je potrebno. Makeup na njenom licu odlično je portretirao karikiranu dekadenciju koju predstavlja novoosnovani grad oko kojeg se radnja vrti. Bio je ovo europski debi Belen Rivarole. Fattya je tumačio zagrebački tenor s međunarodnom karijerom Ivan Turšić. Pokazao se kao pouzdan interpret discipliniranog zapjeva. Bio je to njegov apeninski debi. Bariton Zoltan Nagy tumačio je Trinita Mosesa. Riječ je o baritonu prilagodljiva glasa, precizne tehnike koja može biti primjenjiva u širokom repertoaru. Sve u svemu, osnivački trojac u sastavu Kolosova – Turšić – Nagy odlično je funkcionirao kao kontekstualno determinirana scenska cjelina.U ulogama četvorice drvosječa s Aljaske našli su se: Cristiano Olivieri (Jim Mahoney), Nicola Pamio (Jack O' Brien), Marcello Rosiello (Bill) i Adriano Gramigni (Joe). Dakako, najveći obol dao je Olivieri, lirski tenor dobro postavljena glasa, koji je ostvarenje snova svake operne kuće kojoj je potreban tenor velikog dometa. Njemu namijenjeni brojevi najviše su operni i tu se odlično snašao. U scenskom smislu portretirao je patnju u okruženju u kojem joj nema mjesta, a osim toga opisao je svu kompleksnost lika koji je životom platio stil života u gradu čiji uspon i pad opera prati. Ostatak kvarteta drvosječa dobro je opisao likove i njihovo mjesto u priči gdje je svaki lik važan. Narator je bio odličan Giacomo Segulia koji je svojim opaskama između prizora olakšao publici praćenje predstave.
Zborovođa Paolo Longo pripremio je zbor koji je zvučao poput dobro ugođenog klavira. Zrcalilo se iskustvo sa širokim repertoarom, ali i talijanska melodijska jasnoća koja nije bila naodmet u njemačkom repertoaru – nije ga stilski narušila nego ga je tonski uljepšala.
Dirigentica Beatrice Venezi, oko čijeg su se imenovanja na mjesto glazbene ravnateljice Teatra La Fenice u Veneciji povukle mnoge kontroverze zbog njenoga bliskog odnosa s premijerkom Meloni, pokazala se vrlo pouzdanom. Prije svega, iz Venezinog teksta u programskoj knjižici vidi se da itekako razumije djelo te da nije samo nastudirala partituru kako bi odmahala predstavu nego da je detaljno proučila kontekst i zapise o Weillu koje su ostavili svjedoci vremena (e.g. Theodor W. Adorno). U provedbenom smislu Venezi je orkestar pretežito držala u drugom planu, kao da sjedimo u zadimljenom američkom jazz-baru i slušamo glazbu u pozadini. Takav pristup u ovom je slučaju pogođen jer orkestar ovdje predstavlja ritam grada koji poput dima u zraku lebdi nad njim. Iako Weillova glazba na prvi pogled može zvučati lako, to nipošto nije tako jer je nužna ritmička preciznost, balans između ironije i brutalnosti, izbjegavanje prenaglašene karikaturalnosti i stalne mijene stilova. Venezi je na sve izazove dobro odgovorila, vodila je orkestar sigurno i precizno, gotovo kapelmajstorski, što nije loše jer se cijeli ansambl mogao na nju osloniti. Davala je znakove pjevačima, a s orkestrom je ostvarila prisan odnos uz izostanak pristupa čelične ruke. Orkestar je bio uvjeren u ono što svira i to im se vidjelo na licima. Tijekom cijele predstave su se zabavljali, a to nikako nije naškodilo kvaliteti izvedbe. Koncertni majstor bio je Stefano Furini.
Na kraju, samo se od sebe nameće pitanje je li Beatrice Venezi dostojna čelne pozicije u La Fenice. Nakon odgledane predstave, odgovor je jednostavan: da. Riječ je o predanoj umjetnici koja nije nivo Riccarda Mutija ali je talentirana, vrijedna i predana, a njen pristup odgovara vremenu. Venezi je vrijedan umjetnički kadar u vremenu kada vlada opći deficit opernih dirigenata, međutim, ona nipošto ne zanemaruje simfonijski repertoar, što je također važno. Sigurni smo da će, ako zauzme poziciju u Veneciji i orkestar je prihvati, stvarati predstave koje će se pamtiti. Venezi nije ni prva ni zadnja umjetnica kod koje je potrebno odvojiti ideologiju od umjetnosti. Osim toga, u vrijeme intendanture Marina Blaževića dirigirala je u Rijeci, gdje nikome nije smetala njena obiteljska politička podloga.
Redatelj Henning Brockhaus nije odstupio od temeljnih postulata djela koje su Weill i Brecht inicijalno zamislili. Radnju je držao u originalnom vremenu, ali ju je u invokaciji posvetio današnjem trenutku u kojem užurbani život uzima sve veći danak, a razlike između bogatih i siromašnih sve su izraženije. Brockhaus je čovjek širokog obrazovanja (studirao je kompoziciju, psihologiju, filozofiju i teatrologiju) koji je niz društveno angažiranih poruka eksplicitno provukao kroz predstavu. Nije bilo tipičnih suvremenih režijskih intervencija gdje prosječan gledatelj ne razumije ništa dok ne pročita tekst u programskoj knjižici. U ovom slučaju dovoljno je biti upoznat sa sadržajem i kontekstom nastanka opere i sve je jasno.
Režija ne zanemaruje aspekt mjuzikla i kabareta, koje su plesom dočarale djevojke iz Mahagonnyja i to: Tatiana Previati, Atefeh Kadkhodazadeh, Veronika Foia, Federica Giansanti, Elena Serra, Stefania Seculin; autorica koreografije je Valentina Escobar. Scena je nalikovala na grad koji dijelom odiše glamurom i predstavlja party-zonu, a dijelom se naziru pukotine i crnilo (scenografija Margherita Palli) dok su u dubini pozornice potpuno dehumanizirani siromasi. Opisane slojevitosti posebna su vrijednost Brockhausove režije. Efektno je bilo riješeno i izvršenje smrtne kazne nad Jimom Mahoneyem. Sve u svemu predstava je uspjela u naumu autora opere i libreta – kritika društva koja ne završava katarzom nego nas ostavlja same sa sobom da se zapitamo gdje stojimo i kamo idemo.
Kostimograf Giancarlo Colis osmislio je primjerene kostime – dijelom karikirane, dijelom realne (osnivači grada su klaunizirani), osvjetljenje Pasqualea Maria naglasilo je dinamiku mjuzikla gdje je ples na sceni manje-više stalno prisutan, a scena je nadopunjena dodatnim prostorom na rubu rupe za orkestar. Predstavu koja je nastala kao koprodukcija Teatra Verdi, Teatra Regio di Parma i Teatra Reggio Emilia tradicionalna tršćanska publika odlično je prihvatila – gledalište je bili puno, a pljesak dug. Kako bilo da bilo, riječ je poslastici za operne sladokusce i sjajnoj repertoarnoj ekstenziji tršćanskoga kazališta.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 5. veljače 2026.
