Proslava dviju obljetnica uz pjevačko umijeće i šarm razigrane mladosti

Simfonijski orkestar i Zbor HRT uz operne soliste, Kanconijer: Ivo Tijardović, Mala Floramye, Ivan Hut, dirigent, uz 100. obljetnicu praizvedbe i 50. obljetnicu skladateljeve smrti, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Otkako je prije sto godina, 14. siječnja 1926., u Splitu praizvedena opereta Mala Floramye Ive Tijardovića (1895–1976) hrvatska glazbeno-scenska baština u žanru lakše opere posjeduje naslov koji u svim elementima, od zanimljivog, intrigantnog sadržaja s hepiendom, preko melodijski lijepih, raspjevanih arija do ljupkih, šarmantnih i šaljivih likova, zadovoljava sve pa i najstrože kriterije za postizanje uspješnosti. Mala Floramye doista je i ostvarila veliku uspješnost, gledanost, slušanost, postavljanje na pozornice, ali ipak prvenstveno u svojoj domovini.

  Doista, poput kasnijeg žanra mjuzikla u kojemu je primjerice mjuzikl iz 1971. godine Jalta, Jalta  Alfija Kabilja (1935–2025) usporedivo ingeniozan u svim potrebnim elementima, niti se hrvatska opereta niti hrvatski mjuzikl uspio probiti na međunarodne pozornice, pa i usprkos činjenici da i jedan i drugi naslov u sadržajima uključuju sredine izvan hrvatske domovine. Tako se drugi čin operetne uspješnice događa u  Quimpervilleu pokraj Marseillea, a cijeli mjuzikl upravo na – Jalti. Nije lako otkriti, a još je teže objasniti razloge teškog prodora hrvatskih glazbeno-scenskih djela izvan granica domovine. A ispriku ne daje samo hrvatski jezik. Jer, barem kada je riječ o operama čeških skladatelja primjerice, danas je nužno svladati jezik želi li se sudjelovati u izvedbama. No, tema je to koja uzrokuje pomalo tužne osjećaje, a izvedba kojoj treba biti posvećen ovaj osvrt situacija je pučke radosti. Dakle, razveselimo se!

  

  Ponekad je praćenje koncerata i opernih/operetnih predstava putem televizijskih prijenosa prednost jer je moguće detaljnije pratiti izvedbu, a i razgovori u pauzi donose zanimljive podatke i otkrivaju različite pojedinosti. Stoga je dobro da HRT na svojem Trećem programu sve češće donosi izravne prijenose, jer ionako je samo ljubiteljima glazbe koji žive u Zagrebu moguće stalno dolaziti u Lisinski ili u HNK. Dakle, Svečanu izvedbu Tijardovićeve Male Floramye u povodu 100. obljetnice praizvedbe i 50. godina od smrti skladatelja pratila sam u izravnom prijenosu. Jesam li bila prikraćena za neka redateljska rješenja ne znam, ali pjevačima sam mogla zagledati u lice (da ne kažem u grlo) i pratiti sve i najtananije pojedinosti njihova umijeća. Osim toga, praćenje u TV-prijenosu koncertne, štoviše nekako polu-scenske izvedbe bila je prilika za bolje upoznavanje orkestralnog događanja, a upravo je orkestru Tijardović dao važnu ulogu u praćenju i tumačenju radnje.

  Duh djela i njegova vremena oživjele su scenske intervencije te video projekcije, među kojima i ulomci iz TV-adaptacije Male Floramye iz 1976. godine iz arhive HRT-a (redatelj: Vlado Seljan) u kojima je autor libreta i glazbe Ivo Tijardović najavljivao radnju svakoga od triju činova operete. Zamisao redatelja Hrvoja Korbara bila je barem se malo približiti izvornoj zamisli Male Floramye, koliko su to produkcijske okolnosti i mjesto događanja, koncertna dvorana, dopuštale. Ukupnosti dojma doprinosio je izbor kostima kostimografkinje Ive Matije Bitange iz fundusa više hrvatskih kazališta te scenski i plesni pokret koreografkinje Dore Sarikaye. Razgovor s dirigentom Ivanom Hutom, kao i s jezičnim savjetnikom, basom Tončijem Banovim, itekako iskusnim tumačem Tijardovićevih likova u splitskoj Operi i istinskim nositeljem tradicije Tijardovića i staroga Splita, sve su to bili dodaci doživljaju TV-prijenosa operete.

  

  Budući da sam u prosincu ostvarila emisiju za Treći program Hrvatskog radija u mojem terminu ciklusa Tragom glazbe upravo o opereti Mala Floramye  imala sam priliku preslušati i koristiti staru snimku izvedbe koja je dugo bila standardni primjer za slušanje ljubitelja operete u vremenu kada nije bilo scenskih uprizorenja. U toj staroj verziji naslovna uloga Floramye (Suzette) bila je povjerena Zdenki Žapčić, lik Šjore Petronile, njezine majke predstavljala je Vjekica Marušić, likove prijateljica Floramye utjelovljivale su Tonkicu – Vera Nochta i Maricu – Alka Marković, dok je likove studenta Mirka i poručnika Petra Petrovića izvodio Zvonimir Prelčec. Kao Mirkovi prijatelji nastupili su kao  Zvone – Boris Nikolić, kao Marinko – Darko Kalmeta. Franjo Paulik bio je Šjor Bepo Pegula, Boris Nikolić – Šjor Dane i Darko Kalmeta – Šjor File. U ulozi Miss Eveline Beauty Flower – Misili-Bisili, sudjelovala je Jana Puleva. Almette, bolničarka, bila  je Vera Nochta, redarstveni organ Nikola Bogdan, a Šjor Felicio, Picaferaj – Ivica Tivić. Uz Zbor i Orkestar HNK u Zagrebu pod ravnanjem Ferda Pomykala izvedba/snimka ostvarena je 1974. godine.

  Izvedba o kojoj je riječ održana je u okviru ciklusa Kanconijer u suradnji HRT-a i KDVL a nastupili su uglavnom mladi, dokazano nadasve uspješni pjevači koji aktualno nastupaju u hrvatskim opernim kućama i na koncertnim izvedbama širokog repertoara. Među prvima valja istaknuti, doista najvećim pohvalama popratiti pjevanje sopranistice Josipe Bilić čija je Floramye, u drugom činu pod imenom Suzette, plijenila pozornost upravo sa svime. Toplinom i čistoćom glasa, umilnom glumom, sigurnošću u duetima, Josipa Bilić vladala je podijem u vrlo pristalim kostimima koji su isticali njezinu skladnu pojavu, predočujući tako Floramye, tu „lipu malu“ na najdojmljiviji način. Ma bravo, Josipa!

  

  U pogledu primjernog pjevačkog i glumačkog umijeća, u šarmu razigrane mladosti i nježnosti mladenačke zaljubljenosti tenor Roko Radovan sjajno je parirao glavnoj protagonistici kao Mirko/Petar Petrović. Pa ako se od Šjor Bepa Pegule/Generala Kekoragiopulosa očekuje komičnost u reakcijama i prilično karikirana uobraženost, onda se Benjaminu Šurjanu i njegovom ugodnom bas-baritonu može u potpunosti povjerovati. Mezzosopranistica Emilia Rukavina osvaja svakom svojom pojavom i sigurnim pjevačkim nastupom u različitim ulogama, pa je i njezina vrckava Miss Eveline Beauty Flower pristala nova uloga u repertoaru. Rogobornu i ratobornu Šjoru Petronilu evocirala je Nikolina Virgej Pintar ugodnim mezzom i odgovarajuće naprasitom glumom, a šjorovi, tenor Lovre Gulinović kao Šjor Dane i bariton Josip Galić kao Šjor File opravdano su odabrani za povjerene im uloge. Sopranistice Valentina Đuka u ulozi Tonkice,
  i Marie Lucia Kossjanenko kao Marica/Almette, tenori Andro Bojanić kao Zvone i Želimir Panić kao Marinko, te bas Vjekoslav Hudeček kao Redarstveni organ i bariton Mišo Kravar kao Filicijo Picaferaj pridonijeli su uspjehu cjeline.

  Pozornost privlači komentar dirigenta Ivana Huta koji je u razgovoru za HTV rekao:

  „Tijardović je prikazao jedno vrijeme koje se danas uglavnom izgubilo: vrijeme veće bliskosti među ljudima, s više smijeha, zabave i šale, vrijeme u kojem je ljubav prema svojem gradu i domovini išla pod ruku s ljubavlju među ljudima“. E pa ne bi li bilo lijepo uskrsnuti to vrijeme i stvarno, a ne samo na pozornici?

  Urednica TV-prijenosa bila je Marija Ramljak a redateljica Vesna Fijačko Fodor.

  

  O Tijardoviću i njegovim operetama, ne samo o stogodišnjakinji Maloj Floramye, ovih se dana mnogo govori jer se obilježava i 50. obljetnica njegove smrti. Nadahnuti i maštoviti Splićanin, koji je doista podigao glazbeni spomenik rodnom gradu, ostavio je i brojna druga djela. Ivo Tijardović uz mnoga je kulturna događanja svoga vremena doživio i dva svjetska rata, tragedije koje su duboko mijenjale živote ljudi. A mnoge i koštale života. U svemu se tome Tijardović određivao prema vlastitoj savjesti, a bezbrižne godine splitske mladosti zamijenili su događaji Drugog svjetskog rata i njegovo djelovanje u Zagrebu, po čemu se Splićanina Tijardovića doista može razumijevati i kao Zagrepčanina, koji je svojim radnim mjestima u znatnoj mjeri određivao smjer glazbenog života hrvatske metropole. Teme su to koje čekaju daljnje marljive istraživače, a partiture brojnih ostvarenja uglednog skladatelja 20. stoljeća strpljivo čekaju nove izvedbe i nova vrednovanja. A „najlipši spli'ski cvit“ neka pjeva i miriše na što više pozornica, ne nužno samo u Hrvatskoj!

  

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 4. veljače 2026.

  Uloge:

  Floramye/Suzette: Josipa Bilić, sopran
  Mirko/Petar Petrović: Roko Radovan, tenor
  Šjor Bepo Pegula/General Kekoragjopulos: Benjamin Šuran, bas-bariton
  Miss Evelyn Beautyflower: Emilia Rukavina, mezzosopran
  Šjora Petronila: Nikolina Virgej Pintar, mezzosopran
  Šjor Dane: Lovre Gujinović, tenor
  Šjor File: Josip Galić, bariton
  Tonkica: Valentina Đuka, sopran
  Marica/Almette: Marie Lucie Kossjanenko, sopran
  Zvone: Andro Bojanić, tenor
  Marinko: Želimir Panić, tenor
  Redarstveni organ: Vjekoslav Hudeček, bas
  Filicijo „Picaferaj“: Milan Mišo Kravar, bariton

Piše:

Zdenka
Weber