Od nacionalne baštine do europske operne scene

Domagoj Marić: Priče o glazbi, Školska knjiga, 2024.

• Pojava neke knjige o klasičnoj glazbi na hrvatskom tržištu (neovisno o tome radi li se o djelu domaćeg ili prijevodu inozemnog autora) nije pretjerano česta pojava. Kada se neko takvo izdanje ukaže na policama knjižara, to je značajan događaj za glazboljupce. Zagrebačka izdavačka kuća Školska knjiga lučonoša je prakse tiskanja knjiga iz područja klasične glazbe, dakako ne bez pomoći države. Osim od strane ŠK, izdanja o glazbi dolaze i od manjih nakladnika koji se obraćaju ciljanoj publici. Na pamet mi padaju Mala zvona, Matica hrvatska i Metropolis. Ostali veliki izdavači ne pribjegavaju toj praksi, primarno iz financijskih razloga. Naime, takva izdanja nemaju široku publiku pa je veliko pitanje može li prodaja pokriti tiskarske troškove, a kamoli donijeti dodatnu zaradu. U posljednje vrijeme pojavile su se dvije zanimljive knjige zadarskog muzikologa, germanista, frankista i diplomata Domagoja Marića: Dora Pejačević. Život i svjetovi (Školska knjiga, 2023.) i Priče o glazbi (Školska knjiga, 2024.). U ovom prikazu osvrnut ćemo se na potonju knjigu.

  Marić je godinama djelovao u Hrvatskim veleposlanstvima u Beču i Berlinu kao diplomat zadužen za političku i bilateralnu suradnju. S obzirom na to da je živio u srcu mitteleuropske kulture, imao je jedinstveni uvid u koncertnu i opernu reprodukciju Austrije i Njemačke. Radi se o vrijednim glazbenim tekstovima u kojima autor, osim seciranja glazbene izvedbe i scenskih rješenja, navodi i zanimljive podatke o djelima i skladateljima, dajući čitatelju uvid u širi kontekst kako kanonskih tako i suvremenih djela glazbene literature. Marić niti u jednom trenutku ne zanemaruje hrvatsku glazbenu reprodukciju i glazbene umjetnike koji djeluju na svjetskim opernim pozornicama, a neki od njih su nažalost i poznatiji inozemnoj nego domaćoj publici. Marić piše tri različita formata: eseje, kritike i kolumne. Prema navodima iz predgovora, intencija izlaganja glazbenih kritika u knjizi nije vrednovati izvedbe (zato su pojedini dijelovi gdje se prosuđuje izvedba izbačeni) nego pružiti zainteresiranom čitatelju što više informacija o skladatelju, djelu i interpretima. Uvjetno rečeno, pred nama je popularno-znanstvena knjiga o ozbiljnoj glazbi s intencijom približavanja umjetničke forme prosječnom čitatelju.

  Knjiga je podijeljena u dvije velike tematske cjeline: Iz povijesti hrvatske glazbe i Iz povijesti europske glazbe. Prva cjelina obuhvaća pretežito tekstove o temama iz povijesti hrvatske glazbe ovog i prethodna dva stoljeća, a druga, obimnija cjelina sastoji se uglavnom od glazbenih kritika o glazbenim djelima u vremenskom luku koji započinje s Monteverdijevim Orfejem a završava sa simfonijama Gustava Mahlera. Tekstovi su nastali u razdoblju od 2016. do 2024. godine. Knjiga počinje esejom o Vatroslavu Lisinskom – Novi pogledi na život i djelo najvećega zagrebačkog skladatelja, Promišljanja u povodu dvjestote godišnjice rođenja Vatroslava Lisinskog. Esej donosi razmjenu mišljenja o biografiji, opusu i kontekstu djelovanja Vatroslava Lisinskog, koja su na simpoziju pod nazivom Glazba, umjetnost i politika: revolucije i restauracije u Europi i Hrvatskoj 1815. – 1860. u organizaciji Hrvatskog muzikološkog društva iznijeli troje hrvatskih muzikologa: akademik Stanislav Tuskar, prof. dr. sc. Vjera Katalinić i Domagoj Marić. Argumentacije muzikologa nisu usko stručne naravi nego nastoje pružiti širi uvid u umjetnički i privatni svijet Vatroslava Lisinskog koji je cijeli svoj život, izuzev kraćeg boravka u Pragu, proveo u Zagrebu. Grad mu se odužio, po broju sudionika, najvećim do tada muzikološkim skupom u Hrvatskoj koji se održao od 16. do 19. listopada 2019.

  Prvi dio knjige sadrži i esej Hrvatski Verdi koji pleše u ritmu bečkog valcera posvećen Ivanu pl. Zajcu. Tekst sadrži niz informacija o Zajčevu karakteru, obrazovanju, recepciji njegove glazbe, kao i o upravljačkom djelovanju u kulturnim institucijama. Autor jedne od najizvođenijih hrvatskih opera Nikola Šubić Zrinjski, praizvedene 4. studenoga 1876. u starom Stankovićevom kazalištu na Gornjem gradu, nije bio samo najveći operni skladatelj svoga vremena nego i autor popularnih glazbenih brojeva u današnjem smislu. Kako bilo da bilo, esej iznosi niz zanimljivih podataka o skladatelju koji za života nije bio zadovoljan recepcijom svoje glazbe pa je pred kraj životnog puta izjavio da je u zagrebačkom HNK već „živ zakopan“. Jasno je da ova Zajčeva izjava ne drži vodu, upravo zbog činjenice da je riječ o hrvatskom skladatelju s najviše lovorika, Marić započinje esej o Zajcu.

  U prvom djelu knjige Marić ne ustraje isključivo na temama iz povijesti glazbe kod Hrvata nego se osvrće i na poneku aktualnu glazbenu, odnosno glazbeno-administrativnu temu. U tekstu Zaštita profesionalnih orkestara osvrće se na apel Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije koji je izrekla koncertna majstorica Mirjam Pustički Kunjko na početku koncerta 30. studenog 2023. u KD Vatroslava Lisinskog. Tom prilikom Pustički Kunjko pročitala je zajednički proglas članova orkestra koji se godinama nastoje izboriti za veća primanja, dakako, bez uspjeha. U nastavku teksta Marić je opisao djelovanje njemačke udruge glazbenika i orkestara (Deutsche Musik – und Orchestervereinigung – Unisono), strukovne udruge koja se brine za sindikalna prava glazbenika, a slične postoje i u Hrvatskoj. Marić ističe da je njemački primjer osobito koristan jer ujedinjuje aktivnosti sindikata i udruge u zemlji u kojoj djeluje čak 129 profesionalnih orkestara(!). S ovim tekstom, objavljenim u Vijencu krajem 2023. godine, Marić pokazuje duboko razumijevanje administrativnih procesa u sektoru kulture koji nerijetko padaju u drugi plan, što zbog, prema uvjerenjima zanesenih pojedinaca, profaniranja uzvišenoga glazbenog aspekta, što zbog činjenica da je kultura, posebno u Hrvatskoj, izuzetno nelukrativan sektor. Osim navedenih tekstova, prvi dio knjige sadrži još niz tekstova o raznim temama. Preporučujemo tekst Znanost o glazbi: između tradicije i transformacije, 50 godina zagrebačkog Odsjeka za muzikologiju. Otkrivanje ostalih tekstualnih dragulja prepuštamo budućim čitateljima namjernicima.

  

  Drugi dio knjige nosi niz tekstova o inozemnim koncertima i opernim izvedbama, temi izuzetno dragoj autoru ovog prikaza. Iz drugoga dijela izdvojit ćemo tri teksta o izvedbama opera Richarda Wagnera na njemačkom govornom području. Za Richarda Wagnera odlučili smo se zbog njegovog mitskog statusa u svijetu klasične glazbe i, nakon višedesetljetne pauze, sve češćih nastupa hrvatskih umjetnika u Wagnerovu hramu u bavarskom gradu Bayreuthu. Parsifal – posljednja opera odnosno svečani posvetni prikaz u tri čina njemačkog titana, u posljednjih se deset godina dva puta pojavila na pozornici Bečke državne opere. O dvije produkcije izvedene u opernoj kući na bečkom Ringu, u tekstu Parsifal za sve prilike Marić piše informativno i precizno. Uvodno opisuje kontekst Uskrsa na koncertnim i opernim pozornicama, a potom se detaljnije osvrće na produkciju glazbenog djela čiji se treći čin odvija na Veliki petak. Naime, posljednju produkciju potpisuje ruski redatelj Kiril Serebrenikov (progonjen od  Putinova režima) koji je radnju smjestio u zatvor gdje se nalaze politički zatvorenici. Na pozornici se nalaze dva Parsifala: mladi (nijema uloga – glumac) i stari (pjevač), što je zanimljiva ideja. Krug oko Klingsora Serebrenikov smješta u novinsku redakciju, gdje Kundry radi kao novinarka. Potom se Marić osvrće na produkciju iz 2017. koja radnju smješta u bečku crkvu sv. Leopolda koju je projektirao Otto Wagner. Crkva je smještena u bolnički kompleks, pa su protagonisti pacijenti. Dakako, na početku teksta Marić daje nekoliko općenitih navoda o ovom, kršćanskom mistikom prožetom djelu. Priča o Parsifalu nastala je od dva spojena teksta: Dva Wagnera i jedan Parsifal i S uskršnjih pozornica.

  Tekst Hrvati ponovo na daskama Bayreutha donosi vrijedan zapis o participaciji hrvatskih umjetnika na slavnom festivalu za kojeg su se nekoć karte čekale godinama. Tekst obiluje enciklopedijskim podacima o hrvatskim glazbenicima koji su tamo nastupali; tako doznajemo da je Lovro pl. Matačić na svečanim igrama nastupio 1959. ravnajući Lohengrinom, a osim njega na čelu festivalskog orkestra bio je još jedino Berislav Klobučar i to u razmaku od 1964. do 1969. U pjevačkom korpusu nastupali su: Blaženka Krinc, Josip Kašman, Dunja Vejzović, etc. Milka Trnina bila je najprije odbijena zbog svog orijentalnog podrijetla, kako je to opisao austrijski dirigent i skladatelj Felix Mottl, da bi nastupila desetljeće kasnije kada se proslavila u svijetu. Na slavnu prošlost nastavlja se sjajna sadašnjost pa legendarni hrvatski glazbeni umjetnici u Bayreuthu imaju svoje nasljednike: Evelin Novak i Tomislava Mužeka. Cijelom knjigom provlači se valorizacija i ponos autora na inozemne uspjehe hrvatskih umjetnika, a mnoge od njih pratio je iz auditorija velikih opernih kuća i festivala.

  Posljednja produkcija Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga u Berlinskoj državnoj operi dogodila se 2022. godine te je i dalje na repertoaru. Umjesto oboljelog Daniela Barenboima dirigirao je Christian Thielemann, a redateljska palica povjerena je Dimitriju Černjakovu. Marić obrazlaže njegovu režiju koja je radikalno preradila priču pa se radnja događa u laboratoriju u kojem obitava medicinsko-znanstveno osoblje i pokusni kunići. Ljubiteljima opere, kada vide ovakva i slična scenska rješenja, nižu se upitnici iznad glave. U hrvatskim prilikama to su nerijetko stariji ljudi kojima nije dostupan inozemni tisak; u tom smislu Marićevi zapisi o predstavama koje nisu u fokusu hrvatske javnosti vrlo su vrijedni i zanimljivi zainteresiranim čitateljima. I u ovom tekstu Marić s ponosom piše o participaciji hrvatskih umjetnika, in concreto, Evelin Novak, a jasno je to i iz naslova – Prsten Nibelunga s hrvatskom notom. Druga i zaključna cjelina sadrži niz tekstova o opernom i simfonijskom repertoaru i odlična je za istraživanje i otkrivanje novih spoznaja.

  

  U tehničkom smislu knjiga je odlično opremljena – 350 tvrdo ukoričenih stranica obogaćenih slikama visoke rezolucije, prati ih popis faktografskih priloga i kazalo imena. Dizajn naslovnice vrlo je atraktivan (autorica Tea Šokac), a jedina zamjerka knjizi je raspored sadržaja u dvije velike cjeline koje su ipak trebale biti razbijene na tri do četiri manje. U ovoj, za hrvatsku kako glazbenu, tako i kulturu općenito vrijednoj knjizi svatko će pronaći nešto za sebe – početnici u svijetu klasične glazbe i opere polazište, a ljubitelji utočište.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 15. siječnja 2026.

Piše:

Luka
Nalis