Malobrojne, ali izrazito talentirane pjevačke snage
Zajčevi pjevači u zagrebačkoj Operi, 1
-
Kakav je bio Zajčev ansambl – to možemo samo pretpostaviti. Posve sigurno orkestar je bio manjkav, sastavljen najviše od članova vojne glazbe, a manjkav je bio i zbor. Redatelj, točnije nadredatelj, bio je svestrani Josip Freudenreich, rođen 6. listopada 1827 u Novoj Gradiški, rodonačelnik dinastije koja je zlatnim slovima upisana u hrvatsku kazališnu povijest. Uz Augusta Šenou i Dimitriju Demetera najsnažnije je obilježio kazališni život u 19. stoljeću, postavio je temelje narodnog kazališta, bio je svestran glumac i redatelj, neumoran organizator, ustrajan pedagog, plodan dramski pisac, prevoditelj dramskih djela te opernih i operetnih libreta. Djelovao je i u Sloveniji pa je 1854. u Ptuju upoznao svoju suprugu Karolinu Zappe, umjetničkim imenom Norveg (1834-1903) iz poznate bečke umjetničke obitelji Blumenfeld, dobro školovanu i vrsnu glazbeno-scensku umjetnicu, prvu hrvatsku subretu. Za nju je 1857. napisao glavnu ulogu Karoline u svojemu tada iznimno popularnom pučkom igrokazu Graničari ili Proštenje na Ilijevu, posvećenom banu Josipu Jelačiću, a 1860. njegovom čarobnom glumom s pjevanjem i plesom Crnom kraljicom, u kojoj je Norvegova tumačila mušku ulogu Živana, počelo je neprekinuto prikazivanje na hrvatskom jeziku. U Zagrebu se Karolina nazivala Dragojla. Poslije umirovljenja bavila se pedagoškim radom, poglavito sa svoje četvero djece, od kojih je Marija (Micika) (1863-1944) ostvarila zapaženu karijeru. Josip Freudenreich umro je u Zagrebu 27. travnja 1881. godine. 
Zajc je imao veliku sreću da su u ansamblu djelovali, prema pisanju predstojnika Odjela za pravosuđe književnika, pravnika i političara dr. Marijana Derenčina (1836-1908), povjerenika za kazalište i pokretača 1881. gradnje novog kazališta, "mladi Hrvat divna glasa i nepobitne ženijalnosti Kašman, mladi slovenski učitelj Grbić i mlada gospojica svježa glasa Lesićka". Poljakinja Matilda Lesić. Matilda Kreutzer (Kretzer, Krötzer) zu (von) Immertreu, rođena 15. veljače 1845. u Lavovu, bila je iznimno glazbeno nadarena, što je već 1859. otkrila Karolina Norveg i pružila joj prvu priliku da nastupi na sceni. Debitirala je 1860. u Lavovu u Flotowljevoj Marti. Nekoliko sezona provela je u Njemačkom kazalištu u Opavi, Zemaljskom kazalištu u Grazu, pjevala je u Varaždinu i u veljači 1865. nastupila je u Zagrebu u opereti Dieva iz Elisonza (izvorno Pepito) Jacquesa Offenbacha pod umjetničkim imenom Dubois. Kritičar časopisa Naše gore list napisao je u br. 10. da mlada Poljakinja „ima liep, pun, kriepak i blagozvučan glas, koji bi svakako na diku mogao biti hrvatskomu kazalištu.“ Angažirana je za operetu i udala se za glumca Vilima Lesića (1841-1889) koji je povijesnog 24. studenoga 1860. izašao pred zastor kazališta na Gornjem gradu i objavio općinstvu da će se od sljedećeg dana na zagrebačkoj pozornici glumiti samo hrvatski. 
Do dolaska Ivana pl. Zajca u Zagreb nastupala je u opereti, a od osnutka Hrvatske opere 1870. kao iznimno cjelovita umjetnička osobnost postala je njezin stup. Zajc se na nju mogao uvijek potpuno osloniti i povjerio joj je glavne uloge na praizvedbama svih sedam svojih glazbeno-scenskih djela. U Mislavu, kojim je Opera 2. listopada 1870. počela sustavno djelovanje, povjerio joj je ulogu Rusane. Bila je i Lovica u Banu Legetu 1872., Eva u Nikoli Šubiću Zrinjskome 1876., Nasta u Lizinki 1878., Kaška u Tvardovskom 1880., Vračara u Zlatki 1885. i Gospodja Dindalska u Gospodjama i husarima 1886. Gotovo da nije bilo prve hrvatske izvedbe neke opere a da u njoj nije sudjelovala. Bila je prva hrvatska Rosina u Seviljskom brijaču, Donna Elvira u Don Juanu (pod tim se naslovom Don Giovanni izvodio do 1964.), Leonora u Donizettijevoj Favoritkinji, Selika u Meyerbeerovoj Afrikanki, Azucena, Maddalena, Ulrica, Fenena i Amneris u Verdijevim operama Trubadur, Rigoletto, Krabuljni ples, Nabukodonosor i Aida, Laura u Ponchiellijevoj Giocondi, Nancy u Flotowljevoj Marti, Alisa u Meyerbeerovu Robertu đavlu, da nabrojimo samo poznatije. Pjevala je i uloge u nekim svojedobno vrlo popularnim, a danas gotovo zaboravljenim operama: Cigansku kraljicu i Arlinu u Ciganki irskog skladatelja Michaela Williama Balfea (1808-1870) te nekoliko uloga u operama talijanskih skladatelja: Casildu u operi Ruy Blas Filippa Marchettija (1831-1902), Annettu u operi Krišpin i Kuma braće Luigija (1805-1859) i Federica (1809-1877) Ricci i Dorotheu u operi Svi pod krinkom Carla Pedrottija (1817-1893). Za njezinu prvu verdijansku ulogu – Azucenu – recenzent koji se potpisuje „K“ napisao je u Viencu br. 41. iz 1871.: „Gdja. Lesićeva pjevala je kao Azucena istinitim osjećajem i velikom snagom. Glas njezin ima ogroman obseg i čini se, da mu je sjaj neiztrošiv. Radjanje glasa u nje vrlo je naravno, intonacija čista i sigurna. Slušatelj može čitavu partiju njezinu uživati podpunom bezbrižnošću i s osvjedočenjem, da Azucena neće doći u nepriliku. Pa zbilja domašuje ona svoju ulogu i po pjevu i po igri tolikom vrsnoćom i sjegurnošću, te se bez prećerivanja može reći da ni na većih kazalištih nećeš naći mnogo ovakvih Azucena.“ Kad je 1885. proslavila dvadesetipetu obljetnicu umjetničkog djelovanja kao Laura u Giocondi, u Pozoru br. 91. čitamo: „Bilo je to slavlje talenta koji je proslavio svoju pobjedu nad sićušnimi zaprekami. Prem obdarena naravnimi darovi više no mnoga i mnoga njezina kolegica, to ipak nije nikad imala 'svietskih' pohota, nikad nije težila za europejskim triumfi, prem bi možda prije uspjela i na tudjoj pozornici, no što mnoga, koja je scienila, da su zagrebačke daske preuzke za njen rad.“ Doista, Matilda Lesić odbila je angažman u Pragu.
Teško je doživjela ukinuće Opere 1889. godine, kad joj je i suprug umro u Zavodu za umobolne. Književni povjesničar, pisac, dramaturg, prevoditelj i jezikoslovac dr. Nikola Andrić (1867-1842) nazvao ju je „živim spomenikom naše operne povijesti“. Časopis Pokret je u broju 36 godine 1909. pisao: „Vanredno korektno pjevanje, zanos za svaku umjetničku produkciju, neumorno, savjesno, a toli čedno djelovanje bijaše spojeno u Matildi Lesić sa neobično lijepim i jakim glasom. Gibkoća njezinog, po krasnom, tamnom timbru vanredno metalnoga divnog iškolovanoga glasa omogućivala joj je da pjeva s jednakim uspjehom uloge najrazličitijeg opsega i genrea, od komičnih operetnih uloga do vrhunca melodramske tragike, i sve je dobro izvadjala, od koloraturne Rosine do veličajne Selike.“ Bila je visoki mezzosopran ali je ponekad pjevala i izrazito sopranske uloge kao što je primjerice Amelija u Krabuljnom plesu. Hrvatska pozornica u br. 18. godine 1909. napisala je u nekrologu da je zauvijek utihnulo „zvono najljepšeg organa, što je ikada Zagrebom zaorio.“ Matilda Lesić umrla je u Zagrebu 13. veljače 1909. godine.© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2. siječnja 2026.
