Aida u znaku regietheatra i totalitarizma

DVD Verdi: Aida, The Royal Opera House, dir. Antonio Pappano, red. Robert Carsen, Opus Arte, 2024.

• 

  Ususret premijeri opere Aida Giuseppea Verdija u HNK u Zagrebu, koja je zakazana za petak 27. veljače ove godine, zavirili smo u kućnu opernu kolekciju i potražili posljednje DVD-izdanje ovog popularnog naslova koji je rasprodao gledalište za sve najavljene izvedbe u središnjoj nacionalne kazališnoj kući danima prije premijere. Posljednje, nama poznato izdanje Aide objavila je britanska diskografska kuća OPUS ARTE koja djeluje pod okriljem NAXOS MUSIC GROUP. Predstava je premijerno izvedena 2022. u režiji Roberta Carsena i pod dirigentskim vodstvom Sir Antonija Pappana, a nosač zvuka i slike o kojem pišemo na tržištu se pojavio krajem lipnja 2024. OPUS ARTE agilno je diskografsko poduzeće koje se fokusira na izvedbe na otoku (Royal Opera House), a osim opernih i baletnih naslova producira snimke dramskih predstava nastalih iz pera Williama Shakespearea, a izvedenih u legendarnom Globe Theatre ili u okviru Royal Shakespeare Company. Dakako, ne pohranjuju na nosače zvuka i slike samo produkcije nastale u Britaniji, nego i u Nizozemskoj, Španjolskoj, itd.

  U opernom sektoru OPUS ARTE njeguje široki repertoar pa se među izdanjima može naći Brittenova Gloriana ili Anna Nicole Mark-Anthonyja Turangea. Dakako, tu su i naslovi željeznog repertoara, gdje spada priča o etiopskoj robinji koja se zaljubljuje u neprijateljskog vojnika. Nakon što je svijetu predstavio Don Carlosa, Verdi je na neko vrijeme napustio skladanje, a kada ga je 1869. libretist Camille du Locle poticao da sklada novu operu za parišku pozornicu, Verdi je prijedlog odbacio. Isto tako, odbio je poziv za komponiranje himne za svečano otvorenje nove operne kuće u Kairu. Međutim, 1870. Verdi se predomislio i napokon pristao, uz stroge uvjete koje je postavio, skladati novu operu. Predložak za libreto bila je priča uglednoga francuskog egiptologa Augustea Mariettea La Fiancée du Nil, prema kojoj je Du Locle sastavio prozni libreto na francuskom. Autor talijanske verzije je Antonio Ghislanzoni. Verdi je imao potpunu kontrolu nad kreativnim procesom – kontrolirao je sve: od libreta, preko izbora pjevača, do kostimografije. Intervenirao je i u instrumentarij, dao je izgraditi ravne trube egipatskog oblika koje sviraju tijekom Trijumfalnog marša u 2. činu. Praizvedba Aide bila je zakazana za siječanj 1871., međutim zbog raznih tehničkih problema je prolongirana. Na kraju, praizvedba se dogodila 24. prosinca 1871. u Kairu, uz međunarodni odjek. Aida je još veći uspjeh doživjela nakon apeninske praizvedbe u Scali 8. veljače 1872.

  

  Kao i kroz ranije Verdijeve opere, Aidom se provlači motiv domoljublja. Za vrijeme dok je Verdi radio na Aidi vojničke trupe Kraljevine Italije ušle su u Rim i dokinule Papinsku državu dovršivši tako ujedinjenje zemlje. Time su se ostvarili Verdijevi mladenački snovi, što je u njegovoj duši prigušilo zanos iz mladosti koji je artikulirao Nabuccom ili Lombardijcima. Percepcija domoljublja koju vidimo kroz likove Radamesa i Amonasra nešto je suzdržanije prirode. Aida je opera egzotičnih krajolika kojima je skladatelj bio opčinjen, a tinktura glazbe je elegična. U smislu odnosa među glavnim protagonistima, Aida je komorna opera čijom se sredinom provlači trijumf pobjednika ali i patnja poraženih. Dana 19. studenog 1871., malo više od mjesec dana prije premijere Aide, u Teatro Comunale u Bologni izveden je Wagnerov Lohengrin u talijanskom prepjevu. Bila je to prva talijanska produkcija neke njegove opere. Iako je cijenio Wagnera i iskreno žalio nakon njegove smrti 1883., Verdi je smatrao da je Italija njegov teritorij, pa je nakon premijere Aide iz umjetničkog i nacionalnog ponosa konstatirao da je Aida jedna od njegovih manje loših opera kojoj će povijest podariti mjesto koje joj pripada.

  

  Aida je vezana za prostor drevnog Egipta, kojim je i sam Verdi bio opčinjen, a razvidno je to iz  jednog njegovog pisma Du Locleu koje mu je uputio 1869. Upravo su prostorne pretpostavke bile polazište od kojeg je Carsen krenuo u modernizaciju – novo čitanje. Fraza „novo čitanje“ ovdje je dvojbena jer na svijetu postoji more modernih produkcija Aide, pa možda ima neka na tragu ove. Radnja je smještena u betonskim blokovima optočen ambijent (scenografkinja Miriam Buether) totalitarnog režima koji je predstavljen kao neki hibrid između Sjeverne Koreje, Kine i Rusije – država koje danas predstavljaju sinonim za autoritarne režime. Iz odnosa među likovima kako ih je Carsen postavio jasno je vidljiva autokratska linija vođa – elita – narod, tj. stratifikacija između vladajuće elite i naroda koji živi na rubu siromaštva (članice zbora odjevene u trliše, kostimografkinja Annemarie Woods), a mora se diviti i štovati vojnu moć svoje zemlje. Kralj neodoljivo podsjeća na kineskog predsjednika Xi Jinpinga (tumači ga In-Sung Sim). Aida u sebi nosi niz religijskih motiva koji su u ovoj desakraliziranoj režiji zamijenjeni oružjem jer je to jedina religija režima koju je Carsen osmislio kako bi ispričao priču. Dakako, prikazano je i humano lice režima koji na početku Trijumfalnog marša dostojno pokapa svoje mrtve (čije slike su prikazane na screenu u dubini pozornice; autor videa je Duncan McLean). Ipak, kada na pozornicu dolaze zarobljenici pali u ratnom pohodu (među njima i Aidin otac Amonasro) na istom tom screenu pojavljuje se kopnena, zračna i morska artiljerija pred kojom pokleknu zarobljenici.

  

  Još jedan jasan znak da redatelj govori o tri gore spomenute države jest zid boli s imenima palih boraca za koje čelična lady režima, utjelovljena u liku Amneris, smatra normalnim da polože život za vladajuću garnituru koja je povlaštena. Vidi se to po njenom hladnom stavu prilikom polaganja vijenaca na spomen-područje. Zastava kojom cijelo vrijeme mašu vojnici dok se postrojavaju po pozornici neodoljivo podsjeća na državni simbol Sjeverne Koreje, a nose ih i u plesu tijekom Trijumfalnog marša, u odličnoj koreografiji Rebecce Howell. Dakako, tu su i slike Kralja i Radamesa (drugu na zid stavlja opčinjena Amneris, a kada mu priprema večeru za povratak iz rata, stol postavljaju njezine sluškinje kojih ima neograničeno mnogo), jedan od glavnih motiva totalitarizma i izgradnje kulta ličnosti. Pred spomenutim spomen-obilježjem vidimo i vječni plamen koji za Carsena očito predstavlja totalitarni državni ustroj. Jednoumlje je uvijek predstavljalo mračna razdoblja ljudske povijesti pa se predstava odvija pod zagasitim svjetlom koje su oblikovali Peter van Praet i Robert Carsen. Režija Roberta Carsena neće se svidjeti konzervativnoj publici, a i koncept je prenaglašen. Neovisno o tome, ideja je zanimljiva, detaljno razrađena i u skladu s aktualnom geopolitičkom situacijom te kao takva zaslužuje ovakvo izdanje kao odraz vremena u kojem je nastala.

  

  U pjevačkoj podjeli dominirala je Aida u predivnom glasu Elene Stikhine i Amonasro oblikovan autentičnom verdijanskom frazom Ludovica Téziera. Radames Francesca Melija previše je lirskog karaktera te nije mogao konkurirati u ansambl-scenama prvog djela – arija Celeste Aida lijepo je zvučala, ali to jednostavno nije Radames, što je bilo jasno iz mlakog pljeska na otvorenoj sceni. Drugi dio bio je za njega povoljniji i odlično je funkcionirao u suzvučju sa Stikhinom i Tézierom, posebno u posljednjem broju trećeg čina Fuggiam gli ardori inospiti… Là, tra foreste virgini. Simptomatično je da je Meliju bolje legao Otello kojeg je pjevao nekoliko godina kasnije u Veneciji. Amneris u interpretaciji Agnieszke Rehlis scenski je prilično dobro funkcionirala s obzirom na ulogu koju joj je redatelj povjerio. U glasovnom smislu bila je prilično nestalna i previše svijetlog tona. Glasovne bravure je odlično oblikovala, vidi se da je uložila veliki trud u pripremu, svjesna odgovornosti nastupa u predstavi koja će ostati trajno zabilježena.  In-Sung Sim sonornim basom tumačio je Egipatskog kralja, Soloman Howard Ramfisa, Francesca Chiejina Veliku svećenicu i Andrés Presno Glasnika.

  Zbor Kraljevske opere u Londonu bio je potporni stup predstave te je ostvario izvrstan nastup. Zborovođa je William Spaulding. Svaki novi susret s Aidom potvrđuje tezu da bez izuzetnog zbora nema kvalitetne predstave. Orkestar pod vodstvom Antonija Pappana sjajan je tonski aparat iz čije svirke odiše glazbeno iskustvo kaljeno na širokom repertoaru. Pappano je u predstavu krenuo od komorne pretpostavke oblikujući pojedinačne motive, a u pjevače je položio veliko povjerenje pa je bio smion u tempima. Elenu Stikhinu cijelo je vrijeme vukao prema naprijed u čvrstom uvjerenju da se radi o pjevačici velikih kapaciteta. Prema ostatku podjele bio je oprezniji ali sve je bilo na svome mjestu i nije odstupao od autoritetnog dirigentskog polazišta prema kojem svi interpreti moraju biti u službi predstave, a ne pjevati i nametati se kako im se prohtije. 

  

  U statistiku sveopćeg deficita opernih dirigenata ušao je i Pappano koji je iz Covent Gardena prešao u Barbican Center (doslovno preko ceste) i postao šef dirigent Londonskog simfonijskog orkestra (LSO). Članovi orkestra Kraljevske opere odlični su glazbenici koji oblikuju jedinstven zvuk čvrste forme i jasnih dinamičkih odrednica. Sve sekcije svirale su izvanredno.

  S obzirom na sve veći upliv Regietheatra, bilo je jasno da će se kad-tad protagonisti Aide obući u maskirne uniforme i to je u skladu sa suvremenim kazališnim tendencijama. Koliko je ova produkcija prijelomna i koliko će promijeniti percepciju slavne opere, dobro je pitanje. S obzirom na protok vremena od tri i pol godine kada se predstava pojavila, a na ovakve i slične scenske izume i dalje se gleda s prijezirom, ovo izdanje nije i neće promijeniti percepciju.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 27. siječnja 2026.