Slojeviti Orfej Jakuba Józefa Orlińskog

CD Gluck, Orfeo & Euridice, Warner Classics / Erato, 2024.

• U ulozi Gluckova Orfeja proslavile su se mnoge pjevačice. Među hrvatskim mezzosopranisticama valja izdvojiti Nadu Puttar-Gold, Marijanu Radev i Ružu Pospiš-Baldani, koja je tu ulogu pjevala i u Operi Metropolitan u New Yorku 1970. Za života Christopha Willibalda Glucka, međutim, Orfeja je uvijek tumačio pjevač.

  Na praizvedbi Orfeja i Euridike (Orfeo ed Euridice) u bečkom Burgtheateru 5. listopada 1762, u povodu imendana cara Franje I. Stjepana Lotarinškoga, supruga carice Marije Terezije, ulogu je kreirao altovski kastrat Gaetano Guadagni, a kad je Gluck preradio i proširio operu za Pariz (Orphée et Euridice, 1774), Orfej je pripao tenoru (haute-contre) Josephu Legrosu. Manje je poznato da je izvornu talijansku inačicu skladatelj prilagodio i sopranskom kastratu Giuseppeu Millicu, kada je 1769. u Parmi postala dijelom Gluckova opernog djela Le feste d՚Apollo.

  Izvorni bečki Orfej, sa svojih oko sat i pol glazbe, označen je i u tiskanoj partituri (Pariz, 1764) i u libretu kao azione teatrale. To nije bila cjelovečernja opera seria (tada uobičajeno nazivana dramma per musica), nego tip opere manjega formata (festa teatrale), izvođen u Beču 1750-ih i 1760-ih u povodu proslava carske obitelji (rođendani, imendani, vjenčanja), koji se odlikovao korištenjem zborova (nimfi, pastira i sl.) i baletnih ulomaka te povećanom zastupljenošću accompagnato-recitativa (onoga praćenog orkestrom). I u tom tipu opere bile su uobičajene virtuozno pisane arije, ali ne i izlazne arije, u kojima pjevač otpjeva ariju i potom napušta pozornicu.  

  Gluckov se Orfej – talijanska opera pod francuskim utjecajem – ulogom recitativa, koji je uvijek recitativo accompagnato, odsustvom virtuoznih da capo arija te stupnjem integriranosti zborova i baleta u dramsku radnju uvelike izdvajao od drugih festa teatrale i bio je prepoznat kao novost. Djelo je to koje je nastalo kao rezultat bliske suradnje umjetnika koje je okupio bečki kazališni ravnatelj, frankofilni grof Giacomo Durazzo: uz Glucka i Ranierija de՚ Calzabigija, autora libreta, neizostavni su bili doprinosi koreografa (Gasparo Angiolini), scenografa (Giovanni Maria Quaglio) i osobito tumača naslovne uloge, već spomenutoga kastrata Guadagnija, koji je glumu učio u Londonu u glasovitog Davida Garricka.

  Calzabigi je poslije napisao i libreta Gluckovih cjelovečernjih opera Alkestida (Alceste, 1767) i Paris i Helena (Paride ed Elena, 1770), koje se zajedno s Orfejem uobičajilo nazivati bečkim reformnim operama jer je njima, a poslije i svojim pariškim djelima, Gluck navodno reformirao operu kao vrstu. U dublju analizu takve popularne predodžbe na ovom mjestu ne možemo ulaziti, ali treba reći kako ona danas više nije održiva; još je 1967. poznati muzikolog H. C. Robbins Landon izjavio kako je „Gluckova reforma opere (…) jedan od najvećih krivih tragova [red herrings] u povijesti glazbe“. Gluckova i Calzabigijeva koncepcija talijanske ozbiljne opere, koliko god jedinstvena u otporu pjevačkoj virtuoznosti, tj. općenito načinu suprotstavljanja metastazijevskoj operi seria (čiji se neki elementi ipak daju prepoznati i u Alkestidi, koju je Gluck znatno izmijenio za parišku praizvedbu 1776), nije imala pravih nasljednika. To priznaje i sâm Gluck u predgovoru tiskanoj partituri Parisa i Helene 1770, a o tome svjedoči i Mozartova operna karijera (Gluckovu utjecaju na njegova Idomenea unatoč). Skladatelj je inače u veljači 1773. u pismu listu Mercure de France javno priznao Calzabigijevo prvenstvo u stvaranju novoga tipa (talijanske) opere, a u vrijeme skladanja Orfeja i Alkestide iza njega je bio niz tradicionalnih opera seria, većinom na libreta Pietra Matastasija. S druge strane, u pariškim je operama od Ifigenije u Aulidi (1774) do Ifigenije na Tauridi (1779) Gluck, upoznat s Lullyjevim i Rameauovim djelima, preuzeo strukturu tragédie lyrique i pritom je talijanizirao.

  Orfej i Euridika najstarije je djelo koje je još od 19. stoljeća imalo sigurno mjesto u opernom repertoaru. Calzabigi u svojoj verziji mita o Orfeju nije dovodio u pitanje konvenciju sretnoga kraja (lieto fine), pa se u ovoj operi Euridika vraća u život dvaput. Izvođena u Gluckovoj francuskoj inačici (s Orfejem kao tenorskom ulogom), onoj Hectora Berlioza (1859), jednoga od najvećih Gluckovih zagovornika, koji je francusku verziju, oslanjajući se na bečku, prilagodio pjevačici Pauline Viardot-García, te raznim drugim kombinacijama bečke i pariške inačice (obično za ženski glas; Orfeja su pjevali i baritoni), od druge polovine prošlog stoljeća sve se češće izvodi i u izvornoj bečkoj inačici, u kojoj Orfeja mogu tumačiti mezzosopranistice ili kontratenori (u koncertnoj izvedbi u zagrebačkom HNK-u 2017. nastupio je pod ravnanjem Nikše Bareze poznati hrvatski kontratenor Max Emanuel Cenčić).

  Nakon što je tu ulogu tumačio scenski u Parizu i San Franciscu, bečkoga je Orfeja studijski snimio i vjerojatno najpopularniji kontratenor današnjice, poljski pjevač Jakub Józef Orliński (1990), koji se bavi i breakdanceom (Warner Classics i Erato objavili su 2024. studijsku snimku nastalu u Varšavi 2023). Zajedno s dirigentom Stefanom Plewniakom, koji predvodi ansambl (orkestar i zbor) Il Giardino d՚Amore, osnovan 2012, Orliński je i umjetnički direktor projekta.

  Njegova interpretacija Orfeja proživljena je emocionalno intenzivno (razumije se, i u recitativima) i bez pjevačkih manirizama. Nisam bio u prilici slušati ga uživo, ali na snimkama njegov glas, specifične izražajnosti i timbra, nema osobitu punoću. Neki elementi interpretacije računaju na to da je riječ o studijskoj snimci, dok bi u kazalištu pojedine dinamike, primjerice, vjerojatno morale biti drugačije. No i bez izrazitije punoće tona, koji je nerijetko ravan (bez vibrata) u službi interpretacije, Orliński je zacijelo jedan od danas najpozvanijih kontratenora u ovoj ulozi. Tumači je vrlo čisto (winckelmannovski, mogli bismo reći), s minimalnim pjevačkim ornamentacijama, pa i u glasovitu ariosu Deh placatevi con me u središtu prve, hadske, slike II. čina. Umjesto ukrašavanja melodijske linije, Orliński se radije služi drugim interpretacijskim efektom – zadržavanjem na jednom tonu, kao na kraju završnog sola hadske slike Men tiranne, što snažno pridonosi emocionalnoj intenzifikaciji.

  Već od trostrukog zaziva Euridikina imena u uvodnom prizoru sa zborom i strofnoga sola Chiamo il mio ben così u I. činu jasno je da mu glas nimalo ne gubi na postojanosti, čujnosti i izražajnosti u dubokom položaju (što nije baš uobičajeno kod današnjih kontratenora), zbog čega mu je vrlo uspio i arioso Deh placatevi con me, koji odaje pjevača dobre tehnike i sigurnog u melodijskim skokovima. Njegov je Orfej u emocionalnom rasponu uopće ljudski, a ne kakav junak načinjen od mramora. To proizlazi i iz pjevačeva pažljivog predavanja pjevana teksta. U zacijelo najpoznatijoj Gluckovoj ariji, Che farò senza Euridice?, na jako lijep način prenosi čistoću glasa i emocije u prvoj epizodi „Io son pure il tuo fedel“.

  U ulozi Euridike, koja pjeva samo u posljednjem, III. činu, tražena sopranistica Elsa Dreisig uvjerljiva je u dramskoj intenzivnosti i u recitativnim dijalozima i duetu s Orfejem i jedinoj ariji toga lika. Fatma Said, sopranistica ne odveć zvonka glasa, umjereno ornamentira Amorovu ariju u I. činu.

  Kad su u pitanju već dosta puta snimljene opere, neki interpreti osjećaju pritisak da pokažu „nešto drugačije“. Iskrenosti interpretacije Jakuba Józefa Orlińskog vjerujemo i stoga što nije pokazao ni najmanji trag pjevačke taštine u smislu razmetanja ukrasima i kadencama, što ne znači da bi interpretu Orfeja inače trebalo zamjeriti umjerenu i povremenu ornamentaciju melodijske linije (izvan stilski ionako nužnog dodavanja appoggiatura u napisan notni tekst).

  Na ovoj su snimci i mimo propisana instrumentarija uvedene i dodane udaraljke i uopće zvučni efekti, što se u baletnoj glazbi III. čina koja dolazi nakon razrješenja dramske radnje doima prirodno, a ne smeta npr. ni u Amorovoj ariji u I. činu; manje je jasno zašto se za takvim efektima moralo posegnuti i u baletnom broju s početka druge slike II. čina, uoči Orfejeva ariosa Che puro ciel. Moram priznati da mi se maniristički pristup dirigenta Stefana Plewniaka u slavnoj hadskoj slici II. čina ne sviđa. Želeći pojačati ugođaj podzemlja i dramski intenzitet glazbe, već od prvih taktova te slike mijenja Gluckovu orkestraciju (dodaje udaraljke), artikulaciju i očekivani tempo, kao da Gluck sâm nije na tom mjestu mogao dodati, recimo, timpane i trombone, da je htio. A kada u zboru furija Chi mai dellʼErebo u istoj slici požuruje tempo i maniristički pokušava pojačati efekt Gluckova ilustriranja Kerberovih urlika („gli urli di Cerbero“) u gudačima, efekt koji je zanosio i Berlioza, zapravo ga samo potkopava. Cijela hadska slika (oko 12 minuta) na CD-u inače zauzima jedan odsječak.

  Kad nije riječ o takvim pretjerivanjima, orkestar i zbor (15 pjevača) ansambla Il Giardino dʼAmore pod Plewniakovim vodstvom na visini su zadatka, a doprinos čembala nije nametljiv, za razliku od pristupa na nekim drugim novijim snimkama tzv. povijesno osviještenih izvedbi. Na kraju II. čina javljanja zbora Vieni aʼ regni i Torna, o bella, s istom glazbom, čujemo u istom tempu, premda Gluck prvi put piše andantino a drugi allegretto.

  Programsku knjižicu ne bi se moglo nazvati uzorno opremljenom. Uz libreto na talijanskom izvorniku (s kodom za internetski pristup prijevodima) tiskani su i pjevačev komentar o projektu, u kojem navodi kako mu je tumačenje Gluckova Orfeja bio jedan od velikih snova još od studentskih dana, kao i sadržajno siromašan tekst dirigenta te kratak tekst o djelu Jean-Françoisa Lattarica.

  U svakom slučaju, ljubiteljima Orfeja i Euridike i Jakuba Józefa Orlińskog ovo CD izdanje treba preporučiti, ali na prvom mjestu, kad je o izvornoj verziji opere riječ, i dalje ostaje snimka iz 1991. na kojoj dirigira John Eliot Gardiner, a naslovnu ulogu pjeva Derek Lee Ragin.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 12. veljače 2026.

  CD Gluck, Orfeo & Euridice, Warner Classics / Erato, 2024.
  Christoph Willibald Gluck: Orfej i Euridika (Orfeo ed Euridice), prva verzija (Beč, 1762)
  Orfej: Jakub Józef Orliński, kontratenor
  Euridika: Elsa Dreisig, sopran
  Amor: Fatma Said, sopran
  Il Giardino dʼAmore (orkestar i zbor)
  Dirigent: Stefan Plewniak