Konzervirana avangarda i pitanje njezine današnje zanimljivosti
Slovensko narodno gledališče Ljubljana: Richard Wagner, Tristan i Izolda, dir. Jacek Kaspszyk, red. Robert Wilson
-
Glazbena drama u tri čina Tristan i Izolda skladatelja Richarda Wagnera jedno je od antologijskih glazbeno-scenskih ostvarenja njemačkog romantizma i naslov koji bi svatko zainteresiran za klasičnu glazbu i napose za operno stvaralaštvo trebao barem jednom u životu doživjeti na opernoj pozornici. Budući da je Slovensko narodno gledališče u Ljubljani u suradnji s Kraljevskom operom La Monnaie iz Bruxellesa, Kraljevskim kazalištem iz Madrida i Vroclavskom operom postavilo na scenu to kapitalno Wagnerovo ostvarenje, čija je premijera bila 5. veljače, bio je svakako izazov otići u susjednu državu. Pogotovo i zato jer je u jednoj od istaknutih uloga 7. veljače, kao i na još nekoliko predstava, nastupila hrvatska nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović.
Poznato je da je na opernom području svojega vremena dominirao upravo autor glazbenih drama Richard Wagner, titan operne produkcije, a jednako je poznato da je sam pisao svoja libreta i uopće svoja glazbeno-scenska djela doživljavao i opisivao kao Gesamtkunstwerk, kao cjelovita umjetnička ostvarenja u kojima je nadzirao svaku pojedinost. Tako je i svaka izvedba naslova iz njegove ostavštine postala poseban zadatak. Jer, uz sve što osigurava vizualni doživljaj, Wagnerove glazbene drame zahtijevaju i uključivanje pjevača s naglašeno jakim vokalnim umijećem, dakle pjevačkim organom sposobnim izdržati više sati vrlo napornog pjevanja, dakako na njemačkom jeziku. Takvi su visoki zahtjevi postavljeni i pred orkestar, koji je u Wagnerovom slučaju po definiciji brojno sastavljen. Dakle, kada neka operna kuća na svoj repertoar stavlja Wagnerov naslov, pretpostavlja se da će biti udovoljeno svim kompleksnim zahtjevima. Pa onda i redateljskim, kao jednom od temeljnih uvjeta za oživljavanje uključenih likova i za tumačenja radnje.
Ljubljanska se operna kuća za postavljanje Tristana i Izolde odlučila preuzeti režijska i scenografska rješenja američkog redatelja i dramatičara eksperimentalnog kazališta Roberta Wilsona, najavljujući time glazbeni, gledateljski i kulturni događaj sezone. Rođen 1941., Robert Bob Wilson preminuo je 2025. godine, ali njegovu ostavštinu vjerno prenosi grupa umjetnika koji nastoje ovjekovječiti njegove zamisli jednako u odnosu na režiju kao i u odnosu na scenografiju, oblikovanje svjetla, kostimografiju, oblikovanje maski i vlasulja, te oblikovanje videa. To je za SNG u Ljubljani značilo angažirati cijelu ekipu, koju čine: Nicola Panzer, Stephanie Engeln, Marcello Lumaca, Jacques Reynard, Manuela Halligan i Tomasz Jeziorski, svaki od njih prema užim specijalnostima u odnosu na čuvanje Wilsonovih zamisli. Pradavni kazališni mudrac William Shakespeare bi to možda nazvao „mnogo vike ni za što“. No u konkretnom slučaju pripreme i probe bile su, kako se čuje, duge, detaljne i ne samo pjevački nego i glumački vrlo zahtjevne. Jer, prema Wilsonovom eksperimentiranju s kazališnim činom, glumci – u ovom slučaju pjevajući glumci, kreću se pozornicom u slow motionu, sa zagonetnim pokretima ruku, kada su u ljubavnom zanosu (veliki ljubavni duet Tristana i Izolde u drugom činu) ljubavnici se udaljavaju jedan od drugoga vjerojatno aludirajući na nemogućnost ljubavi i ističući simboliku noći kao vremena mogućega spoja za razliku od dana koji donosi otrežnjenje i susret sa stvarnošću. Pjevaju o ljubavi bez dodira, bez jasnije naznačenih a za operu uobičajenih susreta, što je u drugim režijama neizostavno. Međutim, bilo kako bilo, Wilsonova režija ima danas već povijesnu etiketu eksperimentalnog kazališta i stoga je se nastoji konzervirati, što je kao pokušaj moguće opravdati ugledom koji je Bob Wilson imao za života. Koliko je to doista danas zanimljivo, drugo je pitanje.
Praznina pozornice, likovi u usporenom kretanju i s mrtvački izbijeljenim licima, u simbolično svevremenskim kostimima, bez znakovitih promjena, vizualni su elementi predstave čije bi trajanje od gotovo pet sati nedvojbeno bilo teže izdržati da nema onog bitnog za glazbenu dramu, a to je svakako upravo glazba i njezina izvedba. Iskusnom poljskom dirigentu Jaceku Kaspszyku (1952.) valja zahvaliti za izuzetno precizno i dinamički pomno nijansirano muziciranje orkestra ljubljanske SNG Opere kao i za nadasve pažljivo vođenje vokalnih dionica uključenih solista.
Tri glavne uloge povjerene su gostima. Švedski tenor Daniel Frank pjevač je zanimljiva životopisa, budući da je glazbenu karijeru započeo kao rock vokalist, a već se godinama na mnogim međunarodnim opernim pozornicama potvrđuje kao jedan od istaknutih junačkih tenora (Heldentenor). Uloga Tristana odgovara doista njegovim glasovnim sposobnostima i cijelim je tijekom izvedbe zadržao potrebnu tenziju kojom zaokuplja pozornost slušatelja. Jednako uspješnu karijeru u izvođenju zahtjevnih uloga visoko dramskog soprana ostvaruje i austrijska sopranistica Edith Haller, gošća u Ljubljani u ulozi Izolde. Pa iako čitanje navoda iz njezina životopisa ukazuje na doista velike uspjehe u interpretiranju vagnerijanskih likova, posebno Izolde, sve do Bayreutha, doživljeno na predstavi 7. veljače ponešto odudara od biografskih pohvala. Naime, bila je to Izolda prenaglašene reskosti glasa i dojam je, usprkos ugodnom izgledu i očito pažljivom kretanju pozornicom, ostao prikraćen u odnosu na moguće oduševljenje.
Kao gošća bila je u izvedbu uključena i hrvatska nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Brangäne. Lik vjerne i dobrohotne Izoldine pratiteljice predstavila je ugledna hrvatska mezzosopranistica nadasve promišljenim pjevanjem koje se odlikuje pažljivo vođenom frazom, izražajnom dinamikom u širokom rasponu zvučnosti i postojanom koncentracijom. Glasovno se jednako tako istakao i slovenski bas Peter Martinčić, stalni solist SNG Opere u Ljubljani od 2011. i njezin nacionalni prvak od 2021. godine, u ulozi Kralja Markea. Uopće, domaće su snage: Jože Vidić kao Kurvenal, Ivan Andres Arnšeg kao Melot, pa i Matej Vovk kao Pastir, Robert Brezovar kao krčmar i Aljaž Farasin kao Glas mladog mornara, uzorno ostvarili doduše manje ali za cjelokupni dojam i uspjeh neophodne uloge. Nakon predstave bilo je moguće čuti da je pauza nakon prvog čina trajala nešto dulje jer je jednom članu orkestra pozlilo i moralo se naći zamjenu. Radilo se o sviraču engleskog roga. Naime u programskoj je knjižici upisana Manca Marinko. Iako mi nije poznato tko je bio hitna zamjena, solo engleskog roga, u drugom činu, pa i sviran prima vista, bio je osobito izražajan. Čak i ovakva nezgoda očiti je dokaz spremnosti Opere SNG Ljubljana za stavljanje na repertoar naslova velike zahtjevnosti, odgovornosti i sadržanih zamki kakav je Wagnerova glazbena drama Tristan i Izolda. Uključenje velikog broja sudionika, pogotovo svih onih iza pozornice, zadatak je koji traži mnogo rada i angažmana. Stoga, prije i iznad svega čestitke kući, SNG Opera i Balet Ljubljana, jer barem je moguće otići, ne tako daleko od Zagreba, želi li se doživjeti ostvarenje za glazbenu pozornicu povijesno epohalnog naslova. O važnosti Wagnerova harmonijskog jezika i posebno o utjecajima na glazbu na prijelazu 19. u 20. stoljeće njegova Tristan-akorda, u nekom drugom kontekstu.
© Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 17. veljače 2026.
