Najbolji tenor prvog razdoblja djelovanja hrvatske Opere

Zajčevi pjevači u zagrebačkoj Operi, 4

• Nakon odlaska Frana Gerbiča do dolaska Ivana De-Negrija Zajc je muku mučio s osrednjim, pa i lošim tenorima. Nešto bolji bio je Čeh Josip Kompit (1850-1916) koji se predstavio u ožujku 1876. kao Vojvoda od Mantove u Rigolettu. U angažman u zagrebačku Operu ušao je još prije De-Negrija, u kolovozu 1876., zadržao se do ožujka 1878. Bio je lirski tenor ali za operni pogon potreban je lirico-spinto tenor pa su mu povjeravali uloge iznad njegovih mogućnosti. Tako je pjevao Sokolovića na praizvedbi Zrinjskog ali i Riccarda u Krabuljnom plesu i Ernanija. Mnogo bolje pristajale su mu uloge Elvina u Mjesečarki , Lyonela u Marti i Almavive u Seviljskom brijaču.

  No, Zajc je imao sreće s Carlom (Dragutinom) Ravertom, rođenim 13. studenoga 1843. u Castelnuovo, Trentu, koji se u svijetu predstavljao Hrvatom, Zatekao ga je u ansamblu. Raverta je došao u Zagreb 1869. s talijanskom opernom družinom Giovannija Battiste Andreazze u kojoj je bio angažiran kao "drugi prvi tenor". Kao mladić priključio se Garibaldijevim dobrovoljcima. Do 1874. u Zagrebu je nastupao u opereti i operi. Pjevao je tenorske i baritonske uloge dok se nije ustalio kao tenor pa je već 1873, pjevao Janka u Prodanoj nevjesti i Ernanija. Godine 1877. nastupio je kao Vojvoda od Mantove u Rigolettu, Manrico u Trubaduru, Faust, Ernani, i Riccardo u Krabuljnom plesu. Milanska Scala  u objavi sezone 1878./1879., kad je najavila Kaschmanna kao prvog baritona, najavila je Ravertu kao drugog tenora, odmah poslije slavnog Francesca Tamagna. Pretpostavimo da ne postoji još jedan tenor istog imena. Godine 1880. Raverta je otišao u praški Národní divadlo, u Zagreb se vratio 1881. i pjevao na koncertima a u svibnju 1883. nastupio je uz Milku Trninu u Faustu i Aidi. Od sezone 1883./1884. nastupao je u Národnom Divadlu i pjevao najteže uloge, između ostalih: Vasca da Gamu u Afrikanki, Radamesa, Ernanija, Fausta u Boitovu Mefistofeleu, Vojvodu od Mantove, Raoula u Hugenotima, Dvořákova Dimitrija,  Riccarda, Manrica, Eleazara u Židovki, Lohengrina, Edgarda u Luciji di Lammermoor, Pollionea u Normi, Auberova Roberta Đavla. U Divadlu je ostao do 1887., vratio se u Zagreb i pjevao Radamesa, Raoula, Arnolda u Vilimu Tellu, i Riccarda. Kad je Opera ukinuta 1889. nastavio je nastupati u Hreljanovićevim stagionama. Potkraj života oslijepio je i umro u bijedi u Zagrebu 27. siječnja 1908. godine.

  Najveću sreću imao je Zajc pronalaskom Gerbičeva nasljednika u zagrebačkom opernom ansamblu – Giovannija Battiste De Negrija ili, kako ga se u Zagrebu nazivalo Ivan De-Negri (Denegri). Rođen u Nizzi Monferratu 3. travnja 1850. htio je postati trgovac, ali mu je 1875. otkriven glas i počeo je učiti pjevanje kod glasovitog tenora Carla Guasca (1813-1876), prvog tumača nekoliko Verdijevih uloga i mezzosopranistice Luigie Abbadie (1821-1896), koja je 1870. otvorila pjevačku školu u Milanu. Debitirao je 1878. u Bergamu kao Donizettijev Poliuto. Odlučio je potražiti sreću dalje od svojega rodnog Piemonta i, najavljen kao tenor iz Milana, 25. ožujka 1878. prvi put nastupio je u Zagrebu kao Riccardo u Krabuljnom plesu, koji se tada nazivao Čuvidski ples. Došao je bez većeg opernog iskustva, ali dobro školovan i sa „sjajnim, briljantnim, veličanstvenim, krasnim i silnim glasom“, kako piše onodobni tisak.

  Zajc je bio uistinu sretne ruke. Dobio je iznimnog tenora, koji je ušao u stalni angažman 21. rujna 1878. De Negri je pjevao glavne uloge u prvim hrvatskim izvedbama nekoliko Verdijevih opera i također s velikim uspjehom u Donizettijevim operama Lucrezia Borgia, Lucia di Lammermoor i Favoritkinja (koja se davala s naslovom Milostnica), Gounodovom Faustu, Meyerbeerovim Hugenotima, Afrikanki i Robertu Đavlu, Bellinijevoj Normi, Ruyu Blasu Filippa Marchettija, u tada popularnoj operi Svi pod krinkom Carla Pedrottija.

  Zajc je za De-Negrija skladao ulogu Aleksija u Lizinki, praizvedenoj 12. studenoga 1878., i naslovnu ulogu u Tvardovskom, praizvedenom 11. svibnja 1880. Svjestan velikih mogućnosti svojega prvog tenora, Zajc je za njega dopisao vrlo tešku ariju Juranića na početku druge slike opere Nikola Šubić Zrinjski. De-Negri ju je prvi put izveo na predstavi 27. rujna 1879. godine.    

  Dana 11. travnja 1882. De-Negri je bio prvi partner budućoj velikoj Ternini – Milki Trnini – na njezinu debiju u Krabuljnom plesu. U zagrebačkom angažmanu, s desetomjesečnim prekidom, ostao je do kraja svibnja 1882.  Nakon otpjevane 21 uloge, samo u Verdijevim operama 8 i 89 nastupa, krenuo u Italiju i svijet. Pjevao je, između ostalog, 1889. Ernanija u Buenos Airesu i Montevideu te 1891. s Josipom Kašmanom u Teatru Hunter u Petrogradu. Nastupao je u Budimpešti, a veliku karijeru počeo je 1884. nastupima u napuljskom San Carlu. Slijedili su Teatro La Fenice u Veneciji, Teatro Regio u Torinu, Gran Teatro del Liceu u Barceloni i Teatro Real u Madridu. U godini praizvedbe Verdijeva Otella, 1887., potvrdio se kao njegov vodeći interpret uz glasovitog Francesca Tamagna. Pjevao ga je više od 200 puta. Dok je Tamagno ubirao lovorike u Scali, De Negri je pjevao Otella u Torinu, a 1892. i u Scali. Verdi je nekoliko godina poslije praizvedbe napisao da bi „manje poznati De Negri bio daleko bolji izbor za Otella nego Tamagno“. Zanimljivo, De Negri je odlomke iz Otella snimio prije Tamagna, 1902., i na tim se snimkama razabire njegov velik i raskošan glas koji je takvim sačuvao i nakon 25 godina karijere. De Negri je redovito nastupao u Scali, pa je tako 16. veljače 1895. pjevao Guglielma Ratcliffa na praizvedbi istoimene opere Pietra Mascagnija pod skladateljevim ravnanjem. U Scali je pjevao i Gabrielea Adorna u Verdijevu Simonu Boccanegri, Wagnerova Tannhäusera, Siegmunda u Walküri i Samsona u Samsonu i Dalili. U Italiji je pjevao i Lohengrina. Godine 1896. podvrgao se teškoj operaciji grla i njegova pjevačka karijera bližila se kraju. Posljednji put u operi nastupio je 1898. u Trstu. Nastavio je djelovati kao pedagog u Torinu, u kojemu je i umro 3. travnja 1924. godine.

  Giovanni Battista De Negri bio je uz Frana Gerbiča najvažniji, a sigurno najbolji tenor prvog razdoblja djelovanja hrvatske opere i jedan od najvećih u cijeloj njezinoj povijesti. Lijepim glasom i izvrsnim pjevačkim kvalitetama, ali i pristalim stasom i južnjačkim temperamentom, odmah je postao miljenik zagrebačke publike, a po novčanim primanjima i povoljnom ugovoru, koji mu je godišnje omogućavao četiri mjeseca dopusta, vidi se da je uživao poseban, privilegirani status. U Zagrebu se vjenčao ali nije više nastupio. Na pitanje: zašto, odgovarao je „zbog sukoba s urednikom mađaronskih novina Agramer Zeitung Schlesingerom,“ pa se bojao loše kritike što kao pjevač svjetskoga glasa nije mogao riskirati. No na vrhuncu slave, 1893., pjevao je u Rijeci Otella uz sopranisticu Febeu Strakosch, koja je nešto kasnije bila članica Hreljanovićeve stagione.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 20. veljače 2026.

eseji

• ● hrvatska glazba
• ● svjetska glazba