Zagrebački miljenik iznimnih vokalnih sposobnosti
Zajčevi pjevači u zagrebačkoj Operi, 5
-
Nakon odlaska De Negrija Zajc je pet godina muku mučio s tenorima. Tražio je ali dosta bezuspješno do listopada 1887. Odgojen na talijanskoj opernoj tradiciji pozivao je najčešće Talijane, njih desetak. Nekima se ni ime ne zna jer su se na programskim ceduljama pisali samo inicijali imena. Zna se da je Dante Del Papa (1854-1924) nastavio karijeru u Americi kao i Felice Fattorini (1843-?) a i Vincenzo Larizza (1862-1902) imao je lijepu karijeru i izvan Italije.Naposljetku se 5. listopada 1887. u starom kazalištu na Markovu trgu u vrlo zahtjevnoj ulozi Riccarda u Krabuljnom plesu zaorio lijep glas mladoga tenora koji će u narednim razdobljima postati stup repertoara Hrvatske opere, koja je bez njega nezamisliva. Bio je to Ernesto Cammarota (1859-1934). Pet novina koje su tada izlazile u Zagrebu pohvalile su dvadesetosmogodišnjeg umjetnika. Narodne novine pisale su 6. listopada: „Glas mu je kriepak, mladjahno svjež i obsežan. Gosp. Cammarota dokazao je također da je prošao dobru školu, u njega je sasvim točna vokalizacija, intonacija čista, a osobito nam je spomenuti vanredno razgovjetno izgovaranje rieči.“
Obzor je istoga dana naveo da „razpolaže liepim glasom pravog tenorskoga timbra, u nizini ponješto slaba, ali čista i zvonka u visini koju lako i bez prenavljanja uzimlje. Piev mu je korektan, izgladjen, siguran, u dramatičkih i liričkih momentih primjeren, igra diskretna i promišljena, prikaza možda ponešto odviše dražestna, ali uviek elegantna i vrlo simpatična. Burni aplaus, kojim ga je obćinstvo već iza prve arije pozdravilo, pokazalo je, da si je osvojio srca na juriš, a burno pljeskanje, koje ga je pratilo diljem predstave, pobudilo je u nas ugodno čuvstvo, da je napokon odstranjena kod nas nesretna tenorska kriza, jer je dolazkom gosp. Cammarote to naše iztočno pitanje za sad riešeno.“ I bilo je! Jer bez takvog tenora opera ne bi mogla funkcionirati.
Rođen 23. prosinca 1859. u Bariju, glavnom gradu južne talijanske pokrajine Puglije, Cammarota je odrastao u umjetničkoj sredini. Prvi put nastupio je na sceni 1878. kao salonski komičar u komediji Le pecorelle smarrite (Izgubljene ovčice) malo poznatog talijanskog komediografa i pjesnika Teobalda Ciconija (1824-1863), nastaloj 1858., a onda je kod oca dirigenta i ravnatelja tamošnje Opere školovao glas i debitirao 5. listopada 1882. kao tenor – pjevao je glavnu ulogu Emilija u tada vrlo popularnoj operi Carla Pedrottija (1817-1893) Tutti in maschera (Svi pod krinkom) prema Goldoniju. Nakon nastupanja po talijanskim gradovima Bologni, Pisi, Piacenzi, Torinu, Siracusi i Rimu, našao se i na Malti i tamo je u ožujku 1884. pjevao Don Joséa u predstavama Carmen u kojoj je mezzosopranistica Sofija Kramberger, Zajčeva učenica, tumačila naslovnu ulogu. Preporučila ga je Ivanu pl. Zajcu i nagovorila ga da napusti Italiju i dođe u Zagreb.
Zagreb ga je prihvatio kao svoje dijete, a on je predanim djelovanjem od gotovo pola stoljeća trajno zadužio hrvatsku kulturu. Nizao je ulogu za ulogom, među ostalima Vasca da Gamu u Meyerbeerovoj Afrikanki, Masaniella u Auberovoj Nijemoj Portičanki, koji je ocijenjen kao „pjevačko remek-djelo“ i vrlo zahtjevne Arnolda u Rossinijevu Guglielmu Tellu (Vilimu Tellu) i Raoula u Meyerbeerovim Hugenotima. Njegov visoki „cis“ u septetu iz Hugenota prouzročio je pravu „sablazan u kazalištu“. Stvorile su se dvije ratoborne struje koje su se sporile oko toga je li taj ton bio intonativno čist. Toliko je sukob bio oštar da je moralo intervenirati redarstvo. Nizali su se dalje Edgardo u Luciji di Lammermoor, Alfredo u Traviati, Radames u Aidi, Gvaranac u Il Guarany brazilskog skladatelja Antônija Carlosa GomesaPročitajte prethodni / sljedeći nastavak
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 26. veljače 2026.
