Ledena princeza u modernom ruhu i pjevačkoj snazi

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, Turandot, dir. Valentin Egel, red. Arnaud Bernard

• 

  HNK Ivana pl. Zajca ponovo se odlučio na repertoar uvrstiti posljednju operu Giacoma Puccinija – Turandot. Režija nove produkcije povjerena je francuskom redatelju Arnaudu Bernardu (1966.), a iza glazbenog vodstva stoji Rijeci revan njemački maestro Valentin Egel (1994.). Kada se sve zbroji i oduzme, bilo je i vrijeme da se nakon 32 godine izbivanja na riječku opernu scenu vrati priča o ledenoj kineskoj princezi. Tim prije što u kući postoji idealna pjevačica za naslovnu ulogu – sopranistica Kristina Kolar. Posljednja premijera Turandot u Rijeci zbila se 25. studenog 1994. pod ravnanjem Lorisa Voltolinija i u režiji Petra Selema. Naslovnu ulogu tada je tumačila gošća – kineska sopranistica Miao Quing, Calafa je bio Janez Lotrić, a Liú Mirella Toić (realno gledano, luksuzna podjela za tu ulogu). Kao Timur nastupio je Dinko Lupi. Radi se o produkciji koja je zlatnim slovima upisana u povijest opernih izvedbi u Rijeci. Više o povijesti izvođenja ove opere u Hrvatskoj može se vidjeti u tekstu Marije Barbieri – Turandot u Hrvatskoj, dostupnom na ovom portalu.

  U tematskom smislu Turandot je čudnovati kljunaš Puccinijeva opusa. Talijanski operni majstor bio je sklon sentimentalnim i realističnim temama u svojim djelima. Sve se uvijek vrtjelo oko psihološki dobro oblikovanih zapleta i tipičnih likova za talijansku opernu tradiciju. Turandot ne ulazi u taj kanon. U središtu priče, smještene u mističnoj Kini, nalazi se ponosna princeza koja se svojski trudi u sebi ugušiti svaku ljudsku emociju. Novinar, sinolog i dramatičar Renato Simoni potaknuo je Puccinija da svoju novu partituru utemelji na istoimenoj drami Carla Gozzija iz 1762., koja je pak bila inspirirana djelom Historie de Calaf et de la Princesse de la Chine orijentalista Pétisa de la Croixa iz 1712. Riječ je o priči čiji korijeni sežu duboko u povijest Dalekog istoka. Nije to bio prvi put da je Puccinija privukla egzotična tema i okruženje (Madam Butterfly, La fanciulla del West), a siže mu je ponudio sijaset mogućnosti za razradu efektnih scena, statične ceremonijalnosti te općenito stvaranje na temeljima francuske velike opere. Radnju libreta razradio je već spominjani Simoni, dok je Giuseppe Adami napisao tekst.

  I tako je Puccini krenuo neutabanim stazama te 1920. započeo rad na partituri. Smatrao je da je Turandot prva opera nove stvaralačke faze pa se radu posvetio u potpunosti. Za skladanje mu je trebalo duže nego za bilo koju drugu operu, a razlog poteškoćama leži u činjenici da se (kako smo već spomenuli) udaljio od do tada poznatih tema i protagonista. Kako bi stvorio dramatski okvir sa željenim ishodištem, Puccini je reinterpretirao Gozzijev izvornik. Turandot je tako od hirovite djevojke postala tragična, okrutna princeza koja se posvetila osveti, ali i žena koja se preobražava i zahvaljujući ljubavi ponovo zadobiva ljudske osjećaje. U takvoj konstelaciji lik Calafa trebao je postati emocionalno dublji – autentičan i dosljedan junak koji će dokazati princezi da je vrijedan njene ljubavi. Iako je u izvornoj priči nema, Puccini uvodi lik Liú (pandan njegovim ranijim heroinama poput Butterfly ili Mimi) čija se tragična smrt podudara s emocionalnim vrhuncem u operi i predstavlja prekretnicu u radnji: od trenutka Liúine smrti, Turandot počinje popuštati i predavati se istinskoj ljubavi.

  U glazbenom smislu Puccini je recipirao određene elemente autentičnoga kineskog stila, a uvodi i ironične elemente u duhu commedie dell' arte likovima Pinga, Panga i Ponga. Partitura na dosta mjesta pribjegava disonantnosti, a okrutnost princeze prikazana je oštrim, reznim tonovima. Dakako, opera sadrži i brojne odlomke svojstvene Pucciniju, kao i momente bliske talijanskoj opernoj tradiciji: e.g. arija Liú u prvom i arija Calafa u trećem činu. Najveća Puccinijeva dilema bila je kako prikazati preobraženje naslovne junakinje u ljudski lik s iskonskim osjećajima. Rješenje je pronašao u završnom duetu – Turandot popušta te ju Calaf osvaja bezuvjetnom ljubavlju. Međutim, sudbina je htjela drukčije: Puccini je preminuo 29. studenog 1924. i nikada nije dovršio operu. Arturo Toscanini predložio je Francu Alfanu da dovrši operu, međutim Toscanini nije bio zadovoljan Alfanovom intervencijom (smatrao je da je preobrazba Turandot previše nagla) pa je na praizvedbi 26. travnja 1926. (ove godine navršava se 100 godina) u milanskoj Scali nakon smrti Liú prekinuo izvedbu. Talijanski skladatelj Luciano Berio 2001. godine skladao je dramaturški drugačiji kraj, u formi dueta, bez skoka. Iako se uvriježilo izvoditi Alfanovo finale sa skokom, godine 2017. glazbeni ravnatelj milanske Scale Riccardo Chailly odlučio se izvesti finale Luciana Beria. Prema dostupnim informacijama, revitalizacija Beriove verzije nije se nastavila.

  Nova riječka produkcija nudi, Bernardu svojstveno, moderno režijsko rješenje. Radnja je smještena u ambijent legendarnog, nijemoga znanstvenofantastičnog filma Metropolis Fritza Langa iz 1927. Nuklearni reaktor kao poprište zbivanja zanimljivo je scensko rješenje posebno zato što su oscilacije reaktora izjednačene s demonstracijom hladnoće Turandot, ali i momenata kada se ta barijera počinje probijati (scena u kojoj Calaf daje ispravne odgovore na njene zagonetke). Diferencijacija između hladne elite koja živi u luksuzu i radnika koji, potpuno dehumanizirani, robuju strojevima prikazana je prilično plastično, sve je ostalo na površinskim referencama i razradi fabule filma u službi iznošenja opernog zapleta. Što god netko mislio o Bernardu, jasno je da posjeduje veliko redateljsko iskustvo (primjerena dinamizacija radnje na rotaciji) koje je uspješno pretočio i na riječku scenu, a osim režije potpisuje scenografiju i kostimografiju.

  Turandot je opera prostora drevne Kine kojoj se nerijetko pristupa na suvremen način, a u tom kontekstu ova produkcija nije ništa novo niti inventivno, ali nije do kraja razorila dramaturški nukleus i priča o ledenoj princezi je naposljetku ispričana do kraja. Isto tako, predstava nije dosadna za gledatelje jer je poprimila filmsku dinamiku (Turandot traje kao prosječan blockbuster iz Marvelove ili DC-jeve radionice) što je u skladu s polazišnom filmskom referencom.

  

  Prvi i drugi čin funkcionirali su prilično dobro u ovako osmišljenom konceptu, dok je treći čin pokazao manje pukotine jer je grad po kojem Turandot traži informaciju kako se misteriozni princ zove ostala na razini prazne prostorije elektrane. Ono što je u posljednjem činu bilo atraktivno, trenutak je kada se naslovna junakinja predaje ljudskim osjećajima pa članovi zbora skidaju bijele oprave ispod kojih se nalaze roza majice – proces katarze mehanizirane princeze i njenih podanika se zbio.

  U ovako postavljenoj režiji zbor je imao tegoban zadatak – članovi su cijelo vrijeme puzili po pozornici, a uz to i odlično pjevali. Zborovođa je uvijek pouzdani Matteo Salvemini, koji se ovom prilikom našao i u ulozi dirigenta scenske glazbe. Zbor unatoč kvalitetnoj pripremi nije zvučao zadovoljavajuće zbog deficita članova, na čemu bi trebalo poraditi. Kako bilo da bilo, Arnaud Bernard uspio je umjetnički uvjeriti riječki ansambl, što je rezultiralo kvalitetnom predstavom. Režiju je pratilo dinamično i kontekstualno jasno svjetlo oblikovano od strane Dalibora Fugošića, kojemu je ovo jedan od boljih radova. Suvremena redateljska rješenja će se nekome dopasti a nekome ne; s druge strane, činjenica je da Bernard ima više i manje uspješnih režija, ova svakako spada u uspješnije. Za npr. Bizetovu Carmen, koju je postavio u Zagrebu u vrijeme korone, to se ne može reći.

  Naslovnu junakinju tumačila je nacionalna prvakinja HNK Ivana pl. Zajca Kristina Kolar. Kolar ima iskustva s rolom kojoj je glavni cilj prodoran pjev u visokom registru koji probija orkestar. Iako počinje pjevati tek u drugom činu, pred njom je odmah arija In questa reggia koju publika željno iščekuje. Riječka primadona pokazala je prodoran, gotovo metalan zapjev i sigurno vođenu frazu. Osim toga, razvidno je i njeno iskustvo s ulogom pa joj nije bio problem predstaviti lik u ovakvom, suvremenom kontekstu. Turandot u interpretaciji Kristine Kolar dugo će ostati u ušima i srcima operne publike u Rijeci jer se situacija da imamo Turandot u kući događa sada i tko zna kada opet. U ulozi Calafa nastupio je tenor Bože Jurić Pešić. Riječ je o potentnom glasu velikog potencijala, ali i upitnom izboru za ulogu Calafa. Ariju Non piangere Liú otpjevao je lijepo oblikovanim tonom i stabilnim fraziranjem. Međutim, kada pjevač nastupa u ovoj ulozi, jedino referentno mjesto je Nessun dorma u trećem činu. Jurić Pešić je lijepo ušao u ariju, ali do kraja nije uspio udovoljiti svim zahtjevima koje je Puccini postavio pred tenora. Bio je toga svjestan i dirigent Valentin Egel koji je priskočio s glasnim orkestrom. Kako bilo da bilo, sama činjenica da Zajc u fundusu pjevača ima tenora koji sve pjeva i toliko se trudi, dovoljna je.

  

  Robinju Liú tumačila je Anamarija Knego. Tradicionalno, Knego je uložila veliki trud u pripremu, međutim glas joj se razvija u smjeru koji naginje dramskom sopranu, mračnijih bridova, što bi svakako bolje figuriralo u germanskom nego u talijanskom repertoaru. Arija Signore, ascolta najbolji je primjer toga – nedostajalo je nevine ljepote pjeva nesretno zaljubljene robinje. Sergej Kiselev ostvario je zapažen nastup kao Altoum (dobro se snašao i u kostimu pomalo nalik na dr. Browna iz trilogije Back to the Future), a Luka Ortar nastupio je u ulozi Timura prilično sigurno, uz nedostatak jasnih basovskih dubina. Trio Ping (Jure Počkaj), Pang (Marko Fortunato) i Pong (Aljaž Žgavc) ostvarili su odličan nastup kako pjevački, tako i scenski. Trojac različitih umjetničkih osobnosti ostvario je sinergiju umjetničkog izraza pa je njihov nostalgični tercet zadobio pažnju i simpatiju publike. Nisu svi jedva čekali da scena prođe kako bi što prije stigla Turandot i pjevala In questa reggia. Jure Počkaj upotpunio je cjelinu i kao Mandarin.

  Orkestar pod vodstvom Valentina Egela također je ozbiljno shvatio posljednju ovosezonsku opernu premijeru. Svirka je bila jasna, metalno obojena, a Egel je čvrstom rukom držao predstavu pod kontrolom. Linija orkestralna rupa – pozornica bila je precizno ujednačena i nije ostalo mogućnosti pjevačima da pjevaju kako žele; sve je moralo biti u službi uokvirene cjeline. Posebno se istaknula puhačka sekcija, dok je gudačka cijelu večer nosila koherentnu nit. Egel je cijelo vrijeme bio s pjevačima, davao im znakove, pjevao s njima, a kako smo naveli na primjeru Bože Jurića Pešića, nije dopustio potencijalne nedorečenosti.

  Posebna je vrijednost ove predstave da su je na premijernoj izvedbi iznijeli isključivo domaći pjevači, a drugu podjelu nosili su gosti. Naslovnu ulogu tumačila je Anastasia Boldyreva. Riječ je o ruskoj pjevačici koja njeguje širok repertoar (kombinacija sopranskog i mezzosopranskog faha, s naglaskom na potonji). Prema stranici Operabase, zamjetljivu karijeru njeguje u Italiji, gdje je nastupala u veronskoj areni, Teatru San Carlo u Napulju, etc. Što se pak tiče ostvarenih uloga, posebno se ističe Klementina u jednočinki Sancta Susanna Paula Hindemitha, prema libretu Augusta Stramma. Unatoč svemu, Boldyreva se nije pokazala kao najbolji izbor za Turandot jer je, unatoč primjerenoj tehnici, bila tonski deficitarna. U drugoj podjeli kao Calaf nastupio je tajlandski tenor Nattha Thammathi. Riječ je o pjevaču koji može zadivljujuće oblikovati visinu, međutim u srednjoj i nižoj lagi prilično je tremoliran pa nema ravnine i čistoće tona. Problem je što ovakvih tenora ima na pretek i takav glas je idealan za atraktivnu izvedbu arije Nessun dorma, međutim nije poanta cijele uloge u jednom odlomku. Timura je u drugoj podjeli tumačio Slavko Sekulić. Stabilan bas riječkog pjevača, kao i emocijama prožeta interpretacija, pokazali su se kao dobitna kombinacija za ovu psihološki zahtjevnu ulogu (pjevač se mora uživjeti kako bi je oživotvorio na adekvatan način i da bi mu publika vjerovala). Uloga Liù u drugoj podjeli pripala je Gabrijeli Deglin. Sopranistica je to koja ovu ulogu tumači izuzetno lijepo – toplim i rafiniranim tonom. U takvoj konstelaciji posljednje note koje je Puccini zapisao zvučale su još ljepše. Ostatak casta bio je na svim izvedbama isti.

  

  Kada se saberu dojmovi, ne možemo se oteti dojmu da je riječ o jednoj od uspješnijih opernih produkcija Zajca unazad nekoliko godina. Tome svjedoči i činjenica da su zbog velikog interesa publike (najrelevantnijeg prosuditelja) dodane dvije izvedbe, a da je premijerna podjela bila složena kombinacijom dviju dostupnih, dojam bi bio još bolji.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 18. travnja 2026.

  Autorski tim:
  
  Dirigent: Valentin Egel
  Redatelj: Arnaud Bernard
  Dirigent scenske glazbe: Matteo Salvemini
  Adaptacija orkestracije: Valentin Egel
  Scenograf i kostimograf: Arnaud Bernard
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Asistent režije: Yamala-Das Irmici
  Asistent scenografije: Dragoș Moldovan
  Asistentica kostimografije: Karla Kučić
  Prijevod: Bernard Koludrović

  Uloge:

  Princeza Turandot (28.04.): Kristina Kolar
  Princeza Turandot (29.04.): Anastasia Boldyreva
  Car Altoum, njezin otac: Sergej Kiselev
  Timur, svrgnuti tartarski kralj (28. i 29.04.): Luka Ortar
  Timur, svrgnuti tartarski kralj: Slavko Sekulić
  Nepoznati princ (Calaf), njegov sin (28. i 29.04.): Bože Jurić Pešić
  Nepoznati princ (Calaf), njegov sin: Nattha Thammathi
  Liù, mlada ropkinja (28.04.): Anamarija Knego
  Liù, mlada ropkinja (29.04.): Gabrijela Deglin
  Ping, veliki kancelar: Jure Počkaj
  Pang, veliki majordom: Marko Fortunato
  Pong, veliki kuhar: Aljaž Žgavc
  Mandarin: Jure Počkaj
  Princ od Perzije: Matej Kovač
  
  Riječki operni zbor
  Zborovođa: Matteo Salvemini
  Riječki simfonijski orkestar
  Koncertni majstor: Anton Kyrylov
  Korepetitorica: Nataliya Marycheva
  Inspicijenti: Antonija Družeta / Valter Milavec

Piše:

Luka
Nalis