Dva lica samoće u sugestivnoj režiji
HNK u Zagrebu, Foyer: Jean Cocteau – Francis Poulenc, Ljudski glas, red. Sanja Ivić
-
Tekst u kojem se polagano, na trenutke suptilno, na trenutke agresivno raspada osobnost jedne žene uslijed ljubavnog brodoloma, Jean Cocteau napisao je prije gotovo 100 godina, uključivši u djelo ondašnju tehnološku novotariju: telefon. Sljedećih 18 godina proteklo je dok Francis Poulenc, vrsni skladatelj sklon perfekcionizmu, spomenuti tekst nije uglazbio stvorivši lirsku tragediju u jednom činu – Ljudski glas, što smo je slušali i gledali u četvrtak, 16. travnja u foajeu HNK u Zagrebu u režiji Sanje Ivić. Djelo nije nepoznato na hrvatskoj glazbenoj sceni. Izvodila ga je prije 12 godina Ivana Srbljan u Teatru ITD kao svoj diplomski rad, a potom i Marija Lešaja u Centru za kulturu Ribnjak. U rujnu prošle godine održana je premijera u foajeu HNK u Zagrebu u režiji Sanje Ivić s dvjema alternirajućim protagonisticama: Ivanom Lazar i Dubravkom Šeparović Mušović.
Uz lucidno osmišljen tekst Jeana Cocteaua koji izriče duboko zapretane emocije poslije dramatičnog prekida ljubavne veze, sav njihov neumoljivi vrtlog i široki luk raspoloženja koje generiraju, Poulencova glazba podjednako je važan element u slikanju prizora koji se, prije poplave društvenih mreža, gotovo uvijek odvijao u potpunoj intimi. Upravo u ogoljavanju nečijeg duševnog stanja i kidanju svih društvenih obzira koji nameću pristojno, kontrolirano i zdravo (!) ponašanje, krio se i krije se uspjeh ovoga djela što nas poziva na promišljanje i nas samih i naše percepcije osobne tragedije, tuđe ili vlastite. Promišljanje granice između onoga što smatramo normalnim i prihvatljivim i onoga što mislimo i nazivamo ludilom.
Veličina i uspjeh ove predstave leži podjednako u maestralnim izvedbama obje pjevačice i u odličnoj režiji Sanje Ivić, dugogodišnje dramaturginje HNK čija je intenzivna uključenost u nebrojene kazališne projekte u matičnoj kući i izvan nje stvorila bogati sloj dramatičarskog iskustva iz kojeg je Ivić majstorski iznijela cijelu paletu tumačenja, vješto prilagođenu svakoj umjetnici posebno. Ne smijemo zaboraviti niti sjajnu pijanisticu Hui Won Lee koja je vrlo muzikalno i angažirano odsvirala cijelu partituru i to dva puta zaredom!
Jean Cocteau ovu je monodramu napisao 1927., a izvedena je tri godine poslije u kazalištu Comédie-Française. U Cocteauovu su se životu prije, a i tijekom pisanja Ljudskog glasa također događali dramatični ljubavni prekidi: prvi zbog iznenadne smrti njegova partnera, a drugi pošto ga je pisac Jean Desbordes ostavio zbog jedne žene. Bili oni izravni poticaji djelu ili ne, Cocteau je, dotad posvećen ponajviše komedijama, sadržaj o kojem piše osobno iskusio i uvjerljivo pretočio u dramski tekst u kojem Ona/Elle, bezimena, bilo koja ostavljena žena, telefonskim razgovorima s bivšim ljubavnikom nastoji ovladati neizmjernom tjeskobom koja je preplavljuje. Slušatelj čuje i vidi samo Nju, ali je iz zamišljenih odgovora pozvan zamisliti i Njega, kao i epizodne ulaske telefonistice i drugih pretplatnika u sam tekst. Telefon je dvadesetih godina bio velika novotarija dostupna sve većem broju ljudi, postajući tako i sve češći način komunikacije, a oni koji su promišljali negativne aspekte razgovora na daljinu isticali su nemogućnost istinske komunikacije bez gledanja. Što bi tek danas rekli o kljastim emotikonima koji banaliziraju naše misli i osjećaje na razinu piktograma, ne znamo. Ostaje činjenica da je upravo gledanje Njezinog rasapa podjednako važno kao i slušanje ispjevanog teksta i glazbe koja ga prati. Premda su surađivali u prilično heterogenoj, ideološki nekonzistentnoj, ali vrlo entuzijastičnoj i zanimljivoj grupi Šestorice, Cocteauov i Poulencov put razdvojio se dvadesetih godina 20. stoljeća, e da bi se opet susreli i surađivali gotovo dva desetljeća kasnije. Poulenc je tako, u posve drugačijem ozračju od onog u kojem je Cocteau pisao tekst, trinaest godina poslije Drugog svjetskog rata uglazbio monodramu pretvorivši je u tragédie lyrique u jednom činu. La voix humaine godinu poslije, 1959. u Nacionalnom kazalištu Opéra-Comique pod ravnanjem Georgesa Prêtrea, praizvela je Denise Duval, čiji je velik doprinos nastanku djela isticao i sam skladatelj. Usporedba s lirskom tragedijom francuske barokne opere posve je izlišna, premda su neki francuski muzikolozi i o tome lamentirali, inzistirajući na činjenici da se ovim podnaslovom smiju obilježavati samo djela skladana u pet činova, čiji sadržaj vjerno prati aristotelovske zahtjeve prave tragedije, a pritom su još ispunjena prigodnim baletnim umecima i bogatom scenskom opremom. U Poulencovu slučaju, koji se kao uspješan operni skladatelj dokazao Razgovorom karmelićanki samo godinu prije nastanka Ljudskog glasa, potonji se pokazao kao istinska lirska tragedija, ona primjerena 20. stoljeću koje u obnovi razrušenih zemalja, gradova, obitelji i milijuna nasilno uništenih ljudskih sudbina nije imalo ni vremena ni volje za grandioznost velike francuske opere.
U našem vremenu koje, čini se, nema volje ni vremena ni za što što traje duže od nekoliko minuta, Ljudski glas snažan je i potresan podsjetnik na izvornost naše ljudskosti: nužnost drugoga, nužnost koja se može pretvoriti u bolest. Čovjek jest prije svega socijalno biće koje bez ljubavi, podrške i zanimanja onog drugog teško može ostati i opstati, ostvariti se u onome što jest i što ga zanima. Međutim, patologija isključivog samoostvarenja u drugome podjednako je strašna kao i usamljenost. Pritom prva najčešće vodi u drugo.
Upravo na tom tragu, Sanja Ivić sjajno je ocrtala dva moguća čitanja ove do sada, čini mi se, jednoznačno tumačene opere. Prva Ona ne postoji bez drugoga, dok će druga Ona opstati i bez ovog i bez svakog sljedećeg drugog koji joj se nađe na životnom putu. Isti tekst, ista glazba, ali dvije potpuno različite pjevačice – ne samo glasom nego i habitusom, te pametna redateljica koja ih očito obje sjajno poznaje, napravile su rijetko fascinantno kazališno uprizorenje. Ljudski glas izveden je dva puta zaredom, bez pauze i pokazao što maštovita i vješta režija može napraviti od potencijalno monotonog teksta i ne odviše intrigantne glazbe. Mudrim odabirom scene i svjetla (što je također djelo Sanje Ivić), koja se minimalnim intervencijama pretvara iz odbojne, prljave i razbacane sobe rastrojene žene u ugodan budoar tašte i povrijeđene ljubavnice, a najviše spretnim vođenjem glumačkih interpretacija Dubravke Mušović Šeparović i Ivane Lazar, stvorila je djelo koje se gleda u dahu. Razgovor koji je ustvari monolog, podijeljen je po fazama u kojima Ona prolazi od nade u obnovu veze, nježna, koketna, znatiželjna i samokritična, preko ljubomore i zloće, do nostalgije i autodestrukcije koja je najprije pasivno agresivna da bi potom postala histerična, što je iznimno težak zadatak za svaku interpretatoricu. Pjevanje koje je tijekom cijele opere, sukladno Poulencovoj gotovo opsesivnoj želji da prozodiju uvjerljivo pretoči u melodiju, najviše usmjereno na razumljivost teksta, ali i na oslikavanje unutarnjih previranja, ne nudi prevelike intervalske skokove. Tim više je teško u linijama koje su govorno-pjevne i prostiru se u dinamici od šaptanja do krikova, ostati uvjerljivi pjevač. Dubravki Šeparović Mušović kostimom i šminkom već je zadana uloga One za koju se bojimo, One koja stvarno ne može podnijeti prekid i samoću, One koja je izigrana i niti zna niti može nositi se s time. Odjevena u raspadnuto odijelo, kože obojane u bijelo, lica našminkanog kao da uistinu nije spavala noćima, utjelovila je ženu koja uopće ne vlada sobom. Vrlo jasne dikcije i odlično odigranih emocija, Šeparović Mušović bila je Ona kakvu je možda teže razumjeti u njezinu nijekanju vlastite osobnosti, ali i lakše opravdati u tegobnosti njezina ludila. Ona Dubravke Šeparović Mušović u postojanju bez Njega ne vidi nikakav smisao i gledatelj joj od prvog do zadnjeg takta, od prve do zadnje riječi vjeruje da je uistinu pokušala i da je sposobna počiniti samoubojstvo. Njezin je snažni glas tamne boje odlično ozvučio tekst žene čiji se ne samo ljubavni, nego i ukupni život ljubavnim prekidom rasuo u komadiće.
Lirskija, svjetlije boje glasa i nježnija u gesti bila je Ivana Lazar, čiju je izvedbu One čija je taština, ali ne i bit povrijeđena, odlično pratio i izbor kostima i režija. Ivana Lazar pjevačica je velikog raspona glasa, dobro kontrolirane fraze i dikcije koja se osobito istaknula u nježnijim dijelovima partiture. U ružičastom negližeu i ljupko uređenom prostoru, Lazar je Ona koja će preživjeti izdaju i krah, Ona koja će ljepotom svoga glasa pokušati prizvati natrag odbjeglog muškarca. Čak i njezina pripovijest o propalom pokušaju samoubojstva izgleda kao smišljena, lažna manipulacija ne bi li ucjenom povratila status quo. Njezin se život, međutim, neće nepovratno raspasti, jer je Ona ta koja je dovoljno sigurna u sebe da tablete namijenjene okončanju života prospe po sobi ne bi li ipak pokušala pronaći novog Njega.
Poulenc je očito sjajno razumio Cocteauov tekst, kao što je i odlično razumio zakone uglazbljivanja poezije. Mnogi dijelovi u kojima pjevačice pjevaju bez pratnje klavira, secco, brojne iznenadne intervencije klavira u tekst, ali i vrlo uvjerljivo, a nepretenciozno tonsko slikanje raznovrsnosti i siline emocija kojima svjedočimo u ovoj operi, čini Ljudski glas djelom koje zaslužuje živjeti na pozornici HNK. Baš kao što i izvrsne interpretacije Dubravke Šeparović Mušović i Ivane Lazar zaslužuju biti viđene i slušane još mnogo puta. Nadamo se tome zbog svih onih koji tek ulaze u svijet glazbe i opere kao gledatelji. I svih onih koji su, poput nas, uvjereni da tehnologija nikada neće moći zamijeniti ljudski glas. Ni tijelo.
© Jelena Knešaurek Carić, OPERA.hr, 21. travnja 2026.
Tekst: Jean Cocteau
Glazba: Francis Poulenc
Redateljica: Sanja Ivić
Izbor kostima: Dubravka Šeparović Mušović, Ivana Lazar
Izbor namještaja i svjetlo: Sanja IvićIzvode: Dubravka Šeparović Mušović / Ivana Lazar (Elle)
Klavir: Hui Won Lee