Velika imena hrvatske opere u Tannhäuseru
Tannhäuser ponovno u zagrebačkoj Operi poslije 95 godina, 2. nastavak
-
Kada se dvadesetšestogodišnji Stjepan Miletić (1868–1908) prihvatio teške dužnosti da bude intendant Hrvatskoga zemaljskog kazališta u Zagrebu, želio je proširiti repertoar i dovesti naše najveće zvijezde koje su djelovale u inozemstvu. Uspjelo mu je to vrlo brzo. Već je 5. lipnja 1895. prikazao Tannhäusera. Iako mu je glavni dirigent bio neumorni Nikola Faller, doveo je, kako je sam napisao, „jednog tudjinca u Zagreb kao opernog ravnatelja i to gosp. Franju Rumpela, rodom iz Gradca, tada kapelnika u Frankfurtu na Majni" i povjerio mu vodstvo pedstave. Glavne uloge Tannhäusera, Elizabete i Wolframa povjerio je troje čeških umjetnika koje je angažirao u ansamblu: tenoru Rikardu Hoferu (1866–1921)), sopranistici Anki Matoušekovoj i baritonu Emanuelu Kroupi (1857–1924). No da bi operni ansambl mogao normalno djelovati, on mora imati svoj stup, prvorazrednu dramsku sopranisticu, a to je bila Karlovčanka Leonija Brückl (Brückel) (1857–1927) kojoj je povjerio ulogu Venere. Bila je pet godina udovica, bez ikakvog scenskog iskustva, dobro školovana kod Josepha Gänsbachera (1829–1911) na Konzervatoriju u Beču. Povremeno je nastupala na koncertima, ali je imala sve kvalitete da postane prvi dramski sopran zagrebačke Opere. Ulogu Hermanna, grofra Thürinškog, povjerio je starom znancu Opere Fernandu Tercuzziju (1847–1906), a poslije još jednom Čehu u ansamblu – Eduardu / Edi Aschenbrenneru (1857–1921). 
Iz Beča je naručio nove dekoracije od Kautskyja i Rottonare a „nove kostime priugotovio je po figurinama iz Bayreutha vrhovni garderobier gosp. Adolf Rösch." Koreografski dio u prvoj slici na četvrtoj izvedbi udesila je učiteljica baleta gdjica Ema Grondona. U sljedećim izvedbama nastupili su i drugi umjetnici; među njima najzvučnije ime ono je Portugalca Maurizija Bensaúdea (1863–1912) koji je upravo došao s Metropolitana. Ali najviše se očekivao nastup velike hrvatske umjetnice Milke Trnine (1863–1941). Dana 5. ožujka 1888. kao kraljevska bavarska dvorska operna komorna pjevačica u Monakovu (tako se nazivao München) pjevala je svoju omiljenu Elizabetu. Već je tada velikim koracima grabila prema svjetskoj slavi. Pjevala ju je tri puta i doživjela nezamisliv uspjeh i priznanja. Dana 13. ožujka 1901. Tannhäuser se izveo 20. put i nestao s repertora, a Opera je sljedeće godine završila svoje drugo sustavno djelovanje.
Treće i do danas neprekinuto djelovanje Opere počelo je 1909., kad joj je na čelo došao odličan dirigent i rukovoditelj Srećko Albini (1869–1933). Ovjenčan uspjehom praizvedbe svoje operete Barun Trenk 1908. u Leipzigu, odučio je sastaviti ansambl od najboljih hrvatskih pjevača i dovoditi najbolje goste. Tako je za novonaučenog Tannhäusera u studenome 1912. doveo istaknutog češkog dirigenta Milana Zunu (1862–1960), Tannhäusera je povjerio možda najvećem hrvatskom dramskom tenoru Poljaku Stanislavu Jastrzebskom (1880–1921), Wolframa najprije češkome baritonu Janu Ouředniku (1877–1950) a zatim našemu najvećem dramskom baritonu Marku Vuškoviću (1877–1960), Elizabetu velikoj dramskoj sopranistici Miri Korošec (1880–1963) a Veneru čudesnoj operetnoj divi Irmi Polak (1875–1931), dok je na posljednjoj predstavi iz toga razdoblja u listopadu 1913. gostovao budući veliki Josip Križaj (1887–1968).
Dvadesetideveta izvedba opere bila je 12. veljače 1930. nanovo uvježana pod ravnanjem još jednoga češkog umjetnika koji će bitno obilježiti hrvatsku operu – Milana Sachsa (1884–1968), a njezini protagonisti velika Zinka Milanov (tada još Zinka Vilfan-Kunc) (1906–1989) i Slovenac Mario Šimenc (1896–1958), važni predstavnici hrvatskoga vokalnog umijeća. Pridružit će im se redatelj Tito Strozzi (1892–1970). Do listopada 1931. opera je izvedena 42 puta.
Nekoliko naših velikih pjevača i pjevačica koji su djelovali u inozemstvu nastupali su i u Tannhäuseru. Eva na praizvedbi Majstora pjevača Matilda Malinger (1847–1920) pjevala je Eizabetu na samome početku karijere 1867. u Münchenu. Josip Kašman (1850–1925) pjevao je Wolframa u Metropolitanu, diljem Europe i 1892. na Bayreuthskim svečanim igrama. Vera Schwarz (1889–1964) nastupala je kao Elizabeta za vrijeme angažmana u Bečkoj državnoj operi, Violetta de Strozzi (1896–1981) bila je Venera za vrijeme angažmana u Berlinskoj državnoj operi. Za vrijeme angažmana u Darmstadtu, kad je sudjelovala u modernim uprizorenjima opera, Ančica Mitrović (1894–1986) bila je Venera u kućnom ogrtaču, Dunja Vejzović (1943.) pjevala je Veneru na premijeri Tannhäusera 1982. u Bečkoj državnoj operi.
SADRŽAJ OPERE
Priča o Tannhäuseru događa se u Wartburgu i pokraj njega, gdje su u trinaestom stoljeću vladali pokrajinski grofovi – Landgrafi Thürinške doline. Bili su ljubitelji umjetnosti, osobito pjesništva i glazbe, i u Wartburgu su se održavala mnoga natjecanja poznatih Minnesängera. Pokraj dvorca uzdiže se Venerino brdo. Prema predaji u njegovoj je unutrašnjosti živjela Holda, božica proljeća, koju se s vremenom počelo poistovjećivati s božicom ljubavi. Na njezinu su dvoru prebivale nimfe i sirene, a najveće joj je zadovoljstvo bilo namamiti u planinu wartburške vitezove i zadržati ih kao sužnje svoje ljepote. Među onima koje je božica ljubavi tako opčinila i privukla u čaroliju Venerina brijega jest i Tannhäuser. Ali usprkos njezinoj ljepoti, umoran od njezinih čari, on žudi za tračkom stvarnoga svijeta. S krikom da se njegov spas nalazi u Djevici Mariji, on se istrgne od nje. Venerin dvorac nestaje, krajolik se pretvara u pitomu šumsku dolinu podno Wartburga, Tannhäuser leži pred križem, hodočasnici kreću u Rim po oprost grijeha.
Drugi čin Tannhäusera svojevrsni je klimaks svih događaja i donosi krizu dramske radnje, koja se u trećemu činu glazbeno intenzivnije kontrapunktira i zaokružuje. Osim toga, drugi čin je najraznolikiji i po mnoštvu arija, ansambla i ugođaja, najspektakularniji. Prema njemu je djelo i dobilo podnaslov Pjevački rat u Wartburgu, jer je njegov glavni prizor pjevačko natjecanje na temu ljubavi, za ruku Elizabete, kćeri thürinškoga grofa Hermanna. U tom se prizoru vitez Tannhäuser suprotstavlja svim ostalim pjevačima iznoseći šokantne novosti vlastita iskustva – doživljaje Venerine ljubavi, i oduševljeno veličajući posve drugačiju, nazočnima nepoznatu kategoriju odnosa. Taj idejni, etički i sociološki kontrast između pobunjenika i njegove vlastite sredine neobično je snažno istaknut i očito je za Wagnera četrdesetpetih godina 19. stoljeća značio intenzivnu i osjetljivu sferu preokupacija.
Ne treba zaboraviti da je premijera Tannhäusera bila u Dresdenu 1845. i da su se klice skoroga burnog razdoblja već drastično osjećale u kulturnim, političkim i općedruštvenim zbivanjima i previranjima, osobito u svijesti revolucionarno angažiranih umjetnika. Veličajući elementarnu ljubav s Venerom, Tannhäuser postaje stranac u svojoj sredini, kao što je bio i u svijetu Venere, gdje ga je čežnja za vlastitim ambijentom potaknula na spoznaju o dužnosti da se ponovno vrati. Ali kad se našao u Wartburgu, nakon što je prepoznao Elizabetu, osjetio ljubav prema njoj i odlučio da se na pjevačkom natjecanju Minnesingera bori s ostalim vitezovima-pjevačima za njezinu ruku, on opet osjeća drugačiji etički poziv svijeta koji mu je ranije bio tuđ i nedostatan. Tannhäuser je u neprestanoj dilemi: njegova preosjetljivost i težnja za definitivnim i apsolutnim postaju uzroci njegova propadanja, a odluka, na kraju drugoga čina, da se još jedanput podvrgne konvenciji i pođe u Rim, radi toga da bi od Pape izmolio oprost, ne nastaje spontano nego kao novo provjeravanje mogućnosti, kao nov nužan izbor.
U drugome činu u Wartburgu grof Hermann, siguran u Tannhäuserovu pobjedu na natjecanju pjevača vitezova, pobjedniku obećaje ruku svoje nećakinje Elizabete. Vitezovi – Minnesängeri, pjevaju pjesme u slavu čiste ljubavi. Tannhäuser iznenada zapjeva himnu u slavu Venere. Užasnuti vitezovi potežu mačeve, ali između njih i Tannhäusera postavlja se Elizabeta. Snaga njezine ljubavi prema Tannhäuseru navodi grofa Hermanna da dopusti griješnom vitezu odlazak s hodočasnicima u Rim, gdje će kod Pape Urbana IV. koji je vladao od 1261. do 1264. moliti oprost.
U trećemu činu Elizabeta očekuje Tannhäuserov povratak. Očajna što ga ne nalazi među hodočasnicima, u smjernoj molitvi Djevici sprema se na smrt. To shvaća Wolfram, duboko ispunjen ljubavlju prema njoj. Pojavljuje se Tannhäuser. Tražio je oprost od Pape, ali uzalud. Preostaje mu vratiti se Veneri. Spomen Elizabetina imena i povorka s njezinim mrtvim tijelom skršit će umornog i iscrpljenog viteza. Tannhäuser će se srušiti mrtav, štap će prolistati – znak da su mu grijesi oprošteni.
Ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izvest će u petak, 15. svibnja u 19.30 sati premijeru druge romantične opere Richarda Wagnera Tannhäuser. Koprodukcija je sa Slovenskim narodnim gledališčem Maribor, a partner premijere je Veleposlanstvo Kraljevine Belgije u Zagrebu.
Autorski tim čine: dirigenti Srba Dinić / Ivan Josip Skender, redatelj Frank Van Laecke, scenograf i kostimograf Philippe Miesch, koreograf Daan Wijnands, oblikovatelji svjetla Marc Heinz i Frank Van Laecke te zborovođa: Luka Vukšić.
Pjevaju: Eric Laporte / Bryan Register (Tannhäuser); Valentina Fijačko Kobić / Evelin Novak / Maja Sremec – studijski (Elisabeth – Elizabeta); Jaka Mihelač / Ljubomir Puškarić / Jurica Jurasić Kapun – studijski (Wolfram von Eschenbach); Sorin Coliban / Sava Vemić (Hermann); Sofija Petrović, Dubravka Šeparović Mušović, Gabriela Georgieva (Venera); Filip Filipović / Roko Radovan (Walther von der Vogelweide; Ivo Gamulin / Josip Švagelj (Heinrich der Schreiber), Ozren Bilušić / Siniša Hapač (Biterolf); Siniša Štork / Toni Nežić (Reinmar von Zweter); Petra Cik, / Hana Ilčić (Pastir); Mima Karaula / Ana Zebić (Prvi paž); Rea Alaburić / Patricija Žudetić (Drugi paž); Vedrana Zrnić / Marija Posavac (Treći paž); Tena Lebarić Rašković / Lidija Madjerčić (Četvrti paž).
(Pročitajte prethodni nastavak...)
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 11. svibnja 2026.
