Scenski ambiciozno bez pune dramaturške dubine

72. Splitsko ljeto, 14. 7. – 14. 8. 2026.: Giuseppe Verdi, Don Carlo, Simon Krečič, dirigent, Goran Golovko, redatelj, Peristil

• 

  Otvaranje 72. Splitskog ljeta donijelo je formu na koju smo navikli. Jedan veliki operni naslov na Peristilu uz svečanost kakva se očekuje i svu pripadajuću proceduru. Prisutnost svih važnih lica grada i države, svečano podizanje zastave, voditeljski duo i, što očito više ne treba uzimati zdravo za gotovo, prijenos uživo na HRT-u. Neminovno se nameće usporedba s prošlogodišnjim otvaranjem Splitskog ljeta kada je ambiciozno postavljena Tijardovićeva opera Dioklecijan; otvorenje koje je započelo prozivkama na račun HRT-a koji nije pokrio događaj, a završilo podizanjem festivalske zastave koje su simbolično obavili predstavnici studenata i scenskih radnika. Ovogodišnje otvaranje vratilo nas je u prijatnu kolotečinu: nacionalni festival koji je prepoznatljiv po operi na Peristilu, specifičnoj pozornici čije višeslojne povijesne i arhitektonske datosti neumoljivo diktiraju sve aspekte produkcije: od akustičkih zakonitosti do redateljskih rješenja i odabira kostima istovremeno usmjeravajući prema klasičnoj monumentalnosti koju je u tom prostoru nemoguće i nepotrebno ignorirati.

  Svakako, ovogodišnje otvaranje bilo je ambiciozno na svoj način. Postaviti Don Carla na otvorenoj sceni izniman je izazov jer je riječ o Verdijevoj najkompleksnijoj i najduljoj partituri (naslonjenoj na tradiciju grand opére, premda je ovom prigodom odabrana njezina nešto kraća i kompaktnija, talijanska inačica u četiri čina) koja, uz grandiozan izvođački aparat, zahtijeva i ekstremnu vokalnu izdržljivost i rafinirano psihološko nijansiranje likova, što se u akustički nestabilnim uvjetima na otvorenom lako može raspršiti.

  Teško je pritom previdjeti činjenicu da je v. d. ravnatelja Splitskog ljeta (i intendant HNK) ujedno preuzeo i vokalno iznimno zahtjevnu ulogu Velikog inkvizitora. Premda se takav potez neminovno promatra kroz prizmu sukoba interesa, bilo bi izuzetno pogrešno zbog te činjenice apriori odbaciti odluku o postavljanju ovog naslova. Osobno pozdravljam programski iskorak koji za otvorenje ne nudi isključivo najugodnije operne hitove. Treba imati određenu dozu hrabrosti i tretirati splitsku publiku onako kako joj dolikuje: kao zrelu opernu publiku koja je, nakon punih osamnaest godina, zaslužila novo uprizorenje ove opere. Don Carlo je ozbiljan komad koji traži koncentraciju i prikiva za stolicu nekoliko sati dulje od ljetnih standarda, no za publiku željnu prave opere to nipošto nije bila otegotna okolnost. Želimo li graditi kulturu slušanja, ne možemo se vrtiti u krugu triju istih naslova.

  Slovenski dirigent Simon Krečič vrlo je mirno i suvereno pristupio partituri. Njegova je gesta bila precizna, s jasnom komunikacijom prema pozornici; izvedbu je vodio koncentrirano i bez prepuštanja ijednog glazbenog trenutka slučaju. Ipak, povremeno je odabirao sporija tempa kojima je nedostajalo unutarnjeg agogičkog naboja da bi glazbena arhitektura bila uzbudljiva i dramatski propulzivna.

  Prije osvrta na scensko čitanje, važno je podsjetiti na specifičan odnos ove opere prema povijesnim činjenicama. Oslanjajući se na Schillerovu dramu, Verdi je povijesnim figurama izmijenio stvarne karakteristike – podredivši faktografiju glazbenoj i psihološkoj drami. Radnja je fikcija, no opresivne konture vremena i političko-religijskog aparata vjerno su prenesene. Goran Golovko scenski je pratio taj opresivni tijek uz nekoliko drastičnih intervencija, prvenstveno uvevši nijeme likove flagelanata. Odjeveni u moderna, jarkocrvena odijela sa zlatnim lancima i sunčanim naočalama, nalik suvremenim mafijašima, ovi su statisti provodili scensko samokažnjavanje bičevima te pomicali scenografiju. Na taj je način, od brojnih slojeva radnje, redatelj izolirao moment crkvene vlasti, nastojeći ga iskarikirati i učiniti namjerno grotesknim. Pritom je, nažalost, po strani ostala čitava plejada suptilnijih odnosa – intimnih, obiteljskih i državničkih – koji su vapili za preciznijom redateljskom razradom. Dobili smo scensku senzaciju koja doista vizualno provocira, ali pod cijenu dramaturške dubine. Nedostajalo je promišljenosti za intimne relacije koje Verdijeva partitura tako genijalno nudi.

  
  

  Scenograf Marin Gozze išao je minimalističkim smjerom i ostvario iznimno estetsko rješenje bez greške. Pod transformiran u divovski rimski mozaik i pomični zlatni lukovi savršeno su se stopili s konturama Peristila, stvarajući nenametljivu scenu koja ostavlja dojam dubine. Kako to u posljednje vrijeme biva s uratcima kostimografa Mladena Radovnikovića, on se ponovno maksimalno istaknuo. Njegovi su kostimi izvukli i najstatičniju scensku prisutnost te najnedorečenije dramske momente. Raskošne cvjetne haljine dvorskih dama u drugoj slici prvoga čina (prizor u kraljičinom vrtu i Ebolina Saracenska pjesma), bogati kostimi kralja, kraljice i princeze Eboli – apsolutno su dali karakter svakom prizoru, uvukli nas u imaginaciju španjolskog dvora, ali i djelomično nadomjestili manjak redateljske profilacije odnosa.

  Ivica Čikeš kao Filip II. bio je suveren, moćan i još jednom je dokazao svoju vokalno-glumačku zrelost u verdijanskom fahu (posebice u antologijskoj ariji Ella giammai m’amò). Tomislava Mužeka u naslovnoj ulozi Don Carla bilo je iznimno ugodno slušati; njegova ujednačenost u svim registrima i čista dikcija pokazuju koliko mu ova zahtjevna dionica vokalno leži. Grga Peroš, kao markiz od Pose (Rodrigo), pokazao je lijep baritonski temelj, no i njegovoj je interpretaciji prezentnijeg glumačkog habitusa. Kao Veliki inkvizitor, Božo Župić demonstrirao je impresivan volumen i sigurnost u najdubljim lagama, premda mu je ponekad nedostajalo vokalne pokretljivosti i muzikalnijeg fraziranja.

  

  Dva glavna ženska lika bila su u apsolutnoj opoziciji, prvenstveno po pitanju scenske vidljivosti i kinetike. Martina Mikelić kao princeza Eboli scenski je dominirala – glumački angažirana, energična i potpuno involvirana u psihologiju lika. Premda su njezine kolorature i visine mjestimično vapile za onom pravom vokalnom nadmoći, lik Eboli dovela je do visoke dramatske razine. Kraj nje je Elizabetta, u tumačenju Katarine Kikić Marić, izgledala blijedo; za ovu kompleksnu spinto ulogu nedostajalo joj je i vokalnog volumena i scenske uživljenosti, što se očitovalo u anemičnoj mimici i neutralnom scenskom hodu. Mate Akrap kao Stari redovnik i Tina Matković kao Glas s neba vrlo su sugestivno odradili svoje pojave, a Branka Pleština Stanić od naizgled male uloge paža Tebalda stvorila je prototip vokalne uzornosti, plijeneći preciznošću, ljepotom tona i scenskom sigurnošću. Orkestar je zvučao posve solidno, uz iznimku ponekih izleta u krive tonove u dionici prvih violina i povremene intonativne nesigurnosti među drvenim puhačima. Zbor je zvučao svježe i precizno, potvrđujući da zborovođa Maro Rica radi iznimno kvalitetan posao.

  Za kraj, potrebno je zbilja još samo malo da bi ovakva produkcija zablistala kako uistinu zaslužuje. Više truda u promidžbi prema domaćoj publici i stranim gostima, te pronalaženje kreativnih tehničkih rješenja za implementaciju titlova – koliko god to na Peristilu bilo zahtjevno – rezultirali bi neusporedivo lakšom recepcijom ovako složenog djela i, u konačnici, znatno zadovoljnijom publikom.

  © Petra Crnčević, OPERA.hr, 25. srpnja 2026.

  Dirigenti: Simon Krečič (14. i 16. srpnja), Veton Marevci (18. srpnja)
  Redatelj: Goran Golovko
  Scenograf: Marin Gozze
  Kostimograf: Mladen Radovniković
  Oblikovatelj svjetla: Srđan Barbarić
  Scenski pokret: Lev Šapošnikov
  Asistentica redatelja: Jelena Bosančić Petrašić
  Zborovođa: Maro Rica

  Ansambl predstave:

  Filip II.: Ivica Čikeš (14., 16. i 18. srpnja)
  Don Carlo: Tomislav Mužek (14. i 16. srpnja), Stjepan Franetović (18. srpnja)
  Rodrigo, markiz od Pose: Grga Peroš (14. i 16. srpnja), Marko Lasić (18. srpnja)
  Veliki inkvizitor: Božo Župić (14., 16. i 18. srpnja), Felipe Ćudina Begović – studijski
  Elizabetta: Katarina Kikić Marić (14., 16. i 18. srpnja), Olesya Tokarenko – studijski
  Eboli: Martina Mikelić (14. i 16. srpnja), Antonija Teskera Meštrović (18. srpnja)
  Stari redovnik: Mate Akrap (14. i 16. srpnja), Felipe Ćudina Begović (18. srpnja)
  Tebaldo: Branka Pleština Stanić (14. i 16. srpnja), Maja Andrijolić (18. srpnja)
  Glas s neba: Tina Matković (14., 16. i 18. srpnja)
  Kraljevski glasnik: Luka Gudelj (14. i 18. srpnja), Lovre Gujinović (16. srpnja)
  Grof Lerma: Lovre Gujinović (14. i 18. srpnja), Luka Gudelj (16. srpnja)
  Flamanski izaslanici: Felipe Ćudina Begović, Martin Feller, Vlatko Belas, David Šeb, Mateo Đikić, Josip Galić
  Fratri: Pero Prosenica, Vjekoslav Hudeček, Jadran Barišković, Marijo Krnić, Luka Čevizović, Tonči Banov
  Plemići: Martin Hazdovac, Rafael Đangradović, Martin Feller, Luka Čevizović, Josip Galić, David Šeb
  Čuvari ognja: Leon Macanović, Petar Čakić, Luka Tino Šajin, Bariša Kačić Bartulović, Mario Samaržija, Bruno Mihanović
  
  Orkestar i zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Split
  Inspicijentica: Ana Šabašov
  Asistent inspicijentice: Toma Bedalov
  Šaptačica: Irina Padovan
  Koncertni majstor: Valter Lovričević
  Korepetitori: Stipe Iličić, Francisco Pieklo

Piše:

Petra
Crnčević