Komornija pozornica, ista operna živost

HNK u Zagrebu (HNK2): Gioachino Rossini, Seviljski brijač, Krešimir Dolenčić, redatelj, Ivan Hut, dirigent

• 

  Obnova operne predstave Seviljski brijač Gioachina Rossinija, predstavljena u lipnju na dodatnoj novoj pozornici HNK u Zagrebu, nazvanoj HNK2, zabavila je brojne ljubitelje operne umjetnosti koji su sve tri izvedbe: 25., 27. i 29. lipnja, pratili sa zanimanjem i ispraćali burnim pljeskom. Najavljena kao obilježavanje 20. obljetnice premijere u režiji Krešimira Dolenčića, redateljskog rješenja koje je nadasve uspješni i ugledni kazališni, pa tako i operni režiser postavio na pozornicu još 12. svibnja 2006. godine, izvedba je privlačila pozornost zahvaljujući nizu novosti. Jer, ako je Dolenčićeva režija nekim opernim posjetiteljima bila poznata, činjenica da su predstave prebačene u novi prostor HNK2, prostor koji ima manji broj mjesta u gledalištu pa i manju pozornicu, davala je naslutiti komorni ugođaj opernog događaja. S druge pak strane, najava imena protagonista, mahom mladih opernih snaga u glavnim ulogama, nedvojbeno je poticajno djelovala na sve one operne ljubitelje i znalce koji žele i znaju uživati u novim predstavnicima pjevačkog umijeća.

  Iz nadahnutoga uvodnog teksta muzikologinje Zrinke Matić, objavljenog u popratnom programskom listu, citiram dio koji vrlo lucidno tumači uspješnost Rossinijeva Seviljskog brijača: „U Seviljskom brijaču glazba nije pratnja komedije – ona je njezin glavni pokretač. Upravo zato ta opera nakon dva stoljeća ne djeluje kao muzejski primjerak opere buffe, nego kao živo kazalište iznimne energije. Rossini je stvorio živo glazbeno tkanje neprestanog iznenađenja, napetosti i smijeha pretvarajući nesporazume i prijevare u energičan vrtlog scenske akcije. U tome leži tajna trajne privlačnosti Seviljskog brijača – publika ne samo što se smije dosjetkama likova nego i diše i zaustavlja dah s glazbom koja ih pokreće i uvlači u Rossinijev savršeno organizirani kaos.“

  Iako je dirigentskom vođenju Ivana Huta ((Pula, 1982.) moguće zamjeriti izvjesne nesigurnosti u povezivanju solističkih nastupa s orkestralnima, možda i zbog nešto dublje smještenosti orkestra, kao i ne uvijek prikladne odabire tempa, Zbor i Orkestar Opere HNK u Zagrebu ispunili su svoje zadatke pouzdanim muziciranjem. Ali, u opernom su pozivu uvijek odlučujući dometi i dosezi solista koji utjelovljuju likove i određuju dinamiku radnje, odnosa među protagonistima i sadržaja kojega su libretist i skladatelj željeli predstaviti.

  

  Rossinijev Seviljski brijač, uglazbljeni libreto Cesarea Sterbinija prema Beaumarchaisovoj komediji, opera praizvedena 20. veljače 1816. godine, temelji se prvenstveno na udvaranju, ironiji, duhovitostima, manje na iskrenoj strasti i istinskoj ljubavi. Rossini je, zahvaljujući i osobnim karakternim karakteristikama, bolje od bilo kojeg skladatelja znao pretočiti u glazbu upravo značajke ironije i duhovitosti. U tome je bio sličan Beaumarchaisu, a onda i glavnom liku Figaru čija živa, podrugljiva narav dominira svime i svima u operi. Tako djeluje zločesta Rosina, drski Grof Almaviva, odbojni Bartolo, gotovo nemogući Basilio, koji svi žive i nalaze svoj raison d'être u vragolastim intrigama Figara. A on ipak nije isključivo neuka osoba, jer i sam se pomalo bavio pisanjem prije nego što je postao brijač!

  Bariton Davor Nekjak (Bitola, Makedonija, 1998.), koji je solo pjevanje diplomirao na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu Vlatke Oršanić, koji je tijekom studija debitirao ulogom Moralesa u operi Carmen (HNK Zagreb), u sezoni 2021/2022. bio član opernog studija Giorgio Surian u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, da bi godinu dana kasnije postao i dio solističkog ansambla riječke opere, a od sezone 2023/2024. postao solistom Opere HNK u Zagrebu, debitirao je u ulozi Figara i od prve ostvario kreaciju koja doista uvjerava jednako glasovno kao i glumački. Figarovu prepredenost ali i žovijalnost postizao je Davor Nekjak osobitom uživljenošću i osobnom simpatičnošću u interakcijama s drugim likovima, kao i svojevrsnim odmakom koji mu daju glumačke sposobnosti predstavljanja lukavog brijača ali istovremeno i samouvjerenoga gospodara usprkos nižem društvenom položaju u odnosu na Grofa Almavivu. Davor Nekjak nedvojbeno će biti itekako traženi Figaro jer njegove su pjevačke sposobnosti znatne, a glumački djeluje sigurno i dobro promišljeno. Pa, sretno, Figaro!

  Jednako uvjerljivu i u svim situacijama prpošnu i pjevački sigurnu ulogu Rosine ostvarila je renomirana sopranistica Marija Kuhar Šoša. Mladenački izgled i u koloraturama i u visinama pouzdan i svjež sopran neophodni su prerogativi za ostvarivanje lika djevojke koja prolazi kroz različita raspoloženja.

  Seviljski brijač danas je najizvođenija Rossinijeva opera a budući da je riječ o skladatelju iz nadasve bogatoga talijanskog razdoblja proslavljenog po pjevačkom umijeću i stilu zvanom bel canto, za interprete opernih naslova tog razdoblja i stila traženi su pjevači s osobito pokretnim i nadasve lirski obojenim glasovima. Toj kategoriji pripada i talijanski tenor Michele Angelini, kojeg neki kritičari nazivaju „Rossinijevim tenorom“. U svakom slučaju angažiranjem talijanskoga opernog umjetnika, koji nastupa diljem Europe, omogućen je susret s pjevačem koji odlično vlada zadacima postavljenima pred lik Grofa Almavive. Pa ako na početku predstave i ne izazivlje neograničeno divljenje, tijekom razvoja radnje i situacija u kojima se sve više pokazuje kao pozitivni zaljubljenik, Michele Angelini osvajao je privrženost publike.

  Za ostvarivanje intrige, za duhovitosti u sukobima likova i za postizanje ukupnosti komičnih situacija svakako su zaslužni likovi liječnika Bartola i učitelja glazbe Basilia. Bariton Ivan Šimatović (Zagreb, 1992.), koji je solo pjevanje diplomirao na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu Giorgia Suriana, a od srpnja 2019. godine solist je Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, nastupio je u ulozi Bartola, a bas Siniša Štork (Derventa, 1966.),  koji  nakon diplome u Sarajevu 1996. i u Beču 2000., s  Operom HNK u Zagrebu surađuje od 2006. godine, da bi od početka 2016. godine bio  njezin stalni član,  utjelovio je lik Basilia. Pa ako bismo antologijsku ariju o kleveti, La calunniu, nadasve omiljenu basovsku numeru poželjeli čuti s više pregnuća, obojica pjevača baritonskim su i basovskim timbrom doprinosili ukupnom ugođaju melodijski bogate Rossinijeve glazbe. U nešto kraćim, što znači i manjim ulogama, nastupili su Josipa Gvozdanić kao Berta, Marin Čagro u ulozi Fiorella i Robert Palić kao zapovjednik straže.

   

  Dodatna adresa HNK u Zagrebu, sada već uvedeni HNK2, dokazuje se i kao pogodno mjesto za operne predstave ali dakako za naslove koji uključuju brojčano manje ansamble. Jednako su tako u odnosu na scenografiju neophodna ograničenja, a činjenica da je orkestar smješten dublje od jame u središnjoj zgradi pred dirigente očito postavlja nešto drukčiji pristup. Izvedba Seviljskog brijača kojoj sam 29. lipnja nazočila, ostavila je pozitivan dojam jer kao gledatelj/slušatelj bliži smo interpretima, pa se postiže još intimniji ugođaj. Dakle, dobro je da HNK u Zagrebu ima dvije pozornice – pa po volji, tko voli ljepotu izgleda i veličinu središnje zgrade ostat će joj vjeran, a tko je željan prvenstveno umjetničkog doživljaja u nešto komornijem i modernijem ambijentu rado će odlaziti na novu adresu. Važno je, a to je deviza nove sezone, da je „kazalište 100%“!

  © Zdenka Weber, OPERA.hr, 28. srpnja 2026.

Piše:

Zdenka
Weber