Reformator pod krinkom vedrine i jednostavnosti

GIOACHINO ROSSINI (Pesaro, 29. veljače 1792. – Passy pokraj Pariza, 13. studenoga 1868.) – autor komične opere, 1/2

• Zacijelo nema ljubitelja opere koji ne poznaje Rossinijevog Seviljskog brijača, pojam komične opere. Posve prirodno bilo je ono i prvo djelo koje je upoznalo hrvatsko općinstvo dvije godine poslije praizvedbe, 1818. u Zadru. Izvedeno je 1846. u Teatru civicu u Rijeci. Redovito je bio na repertoarima kazališta u Hrvatskoj, naravno u izvedbi inozemnih opernih družina. Posve razumljivo, to je bilo i prvo autorovo djelo koje je upoznala hrvatska publika na hrvatskom jeziku 1874. u Zagrebu pod ravnanjem Ivana pl. Zajca (1832–1914) sa slavnim Josipom Kašmanom (1850–1924) u naslovnoj ulozi. No, Rossinijev opus opere serije i komične opere prilično je nepoznat u Hrvatskoj. Pepeljuga se prvi put čula u Rijeci 1838. ali u Hrvatskoj operi izvela se prvi put tek 1968. Zagrebačko gradsko kazalište Komedija izvelo je sljedeće godine Grofa Oryja, a ansambl Opere HNK-a u Splitu predstavio je 1998. Turčina u Italiji. Rossini je skladao i ozbiljne opere, ali osim Guillaumea Tella koji se kao Vilim Tell izvodio već za vrijeme ravnateljstva Ivana Zajca kao Vilim Tell, druge se nisu izvele. Rossini je bio i ostao pojam komične opere, a takvim ga opisuje i onodobni tisak.

  „Bijaše to vrlo mio mladić ugodna ponašanja, vesele naravi, duhovit, privlačna lica, dobro odgojen, ponosan, iskren prijatelj, pomalo ironičan, ali dobar i dublji nego što je izgledalo. Nitko ga nikada nije potpuno shvatio. Mnogi su ga prosuđivali po vanjskom izgledu, a taj je bio kao i njegova glazba: prividno laka, vedra i jednostavna. A kad bi ga se bolje upoznalo kao čovjeka, otkrivale bi se one iste kvalitete što ih nalazimo u njegovim djelima kad ih dublje proučavamo. Rossini je bio revolucionar, reformator i novator. Njegova je kultura bila vrlo solidna, poznavanje zanata sigurno, dobrota i osjećaj prijateljstva veći nego što se to moglo nazreti iz njegova stidljiva ponašanja. A sve je to bilo pokriveno izgledom vragolana, koji je zabavljao okolinu. Ništa nije bilo ugodnije od Rossinijeve konverzacije, a najzanosniji su bili trenuci, kojih se sjeća i Auber, kad bi maestro sam sjedao za glasovir i svojim vrlo lijepim baritonom i s mnogo brija pjevao cavatinu Figara. Tada je sve prštalo od žara i činilo se kao da će dim prosukljati iz tipaka od slonovače.“

  

  Gioachino Antonio Rossini rođen je 29. veljače 1792. u Pesaru, gradiću na jadranskoj obali, pa se prozvao labudom iz Pesara. Kako mu je otac Giuseppe, veliki zaljubljenik u ideje Francuske revolucije i zbog toga prozvan il vivazza, rodom iz Luga, govorio je: „Ja sam labud iz Pesara, ali vepar iz Luga.“ Talijanski je to igra riječi: cigno di Pesaro, cignale di Lugo – što je vrlo kratak i vrlo oštrouman opis Rossinijeva karaktera. Rano je počeo učiti pjevanje i iz dječačkog soprana razvio se u lijep bariton. S trinaest je godina slovio kao vrstan pratilac za glasovirom, s četrnaest se upisao u Liceo musicale u Bologni. S petnaest je skladao prvi operni pokušaj Demetrio e Polibio i počeo učiti glazbu kod oca franjevca Stanislaa Matteija (1750–1825). Kod oca Matteija na partiturama Haydna i Mozarta kojima se duboko divio oblikovala se njegova umjetnička osobnost. Mattei ga je prozvao il tedeschino (Nijemčić), aludirajući na te njegove afinitete i na značenje koje je pridavao orkestru.

  S osamnaest godina Rossini je u kazalištu San Moisè u Veneciji bio na izvedbi svoje prve farse giocose La cambiale di matrimonio (Bračna mjenica). Slijedile su: kantata Didone abbandonata (Napuštena Didona) i opere L' equivoco stravagante (Neobična zabluda) i L' inganno felice (Sretna prijevara). S dvadeset godina skladao je sedam opera. La scala di seta (Svilene ljestve) i La pietra del paragone (Kamen kušnje), praizvedene 1812. u milanskoj Scali, otkrile su budućega genija.

  Proljetne večeri 9. svibnja 1812. u Teatru San Moisè općinstvo je nazočilo praizvedbi šeste opere, točnije komične farse, skladatelja koji nije navršio ni dvadeset godina. Istančanim smislom za komiku Rossini je skladao Svilene ljestve – La scala di seta – priču o mužu kojega ne prihvaća njegov punac pa je prisiljen ženi noću dolaziti penjući se na prozor ljestvama satkanim od svilenih niti.

  Rossini je marljivo skladao, i Venecijanci su sljedeće godine, također u proljeće, 22. svibnja 1813., ovaj put u Teatru San Benedetto, bili na praizvedbi njegove jedanaeste opere – L' Italiana in Algeri (Talijanka u Alžiru), koju je odredio kao dramma giocoso, dakle mješavinu vedrih i dramskih elemenata. To je već prava opera u dva čina. Autor je osvojio opću naklonost, a njegov veliki obožavatelj Marie-Henri Beyle, poznatiji kao Stendhal, napisao je: „Rossinijev je mladenački genij procvjetao.“

  

  Takozvane turske teme bile su tada u modi i Rossini je glazbom ispričao priču o lijepoj Talijanki Isabelli koju je brodolom izbacio na alžirsku obalu. U nju se zaljubio alžirski beg Mustafa, a ona mu je elegantno priopćila: ako želi pridobiti njezinu naklonost, treba postati pappataci – onaj koji jede, pije i šuti. Bio je to način da ona i ostali zarobljeni brodolomci uzmognu pobjeći.

  Na praizvedbi se okupio tercet solista kakve je Rossini preferirao u komičnim operama. Isabellu je pjevala koloraturni kontralt Marietta Marcolini (1780–1855) za koju je skladao pet uloga. Mustafa je bio slavni bas velika raspona glasa (karijeru je počeo kao tenor) izvanredne pokretljivosti Filippo Galli (1783–1853) a mladi zaljubljeni Lindoro tenor Serafino Gentili (1775–1835) koji je karijeru završio upravo s tom ulogom u Scali 1825. Hrvatsko općinstvo upoznalo je operu već 1861. u Teatru civicu u Rijeci, kad se izvela i autorova Pepeljuga.

  

  Nakon Talijanke Rossini se vratio u Scalu. Nakon što su mu u njoj 1812. praizvedeni Kamen kušnje i 1813. Aureliano in Palmira, 14. kolovoza 1814. praizvodi se njegova trinaesta opera Il Turco in Italia (Turčin u Italiji). Postao je slavljen i tražen. Opet je uzeo tzv. tursku temu. Nestašna supruga bojažljivog slabića, Donna Fiorilla, prepušta se udvaranju lijepoga turskog paše Selima koji s divljenjem stupa na talijansko tlo. Opera se 1998. izvela u Splitu sa sjajnim Ivicom Čikešom (1964.) u naslovnoj ulozi.

  

  Rossini je postao slavljen i tražen. Upoznao je moćnog impresarija Domenica Barbaiaju. Rođen 1777. godine u Milanu u obitelji koja je pripadala najnižim društvenim slojevima, Barbaia je praktički bio bez ikakve naobrazbe, ali bistar, spretan, nadaren i sposoban. Zahvaljujući razvijenom poslovnom instinktu, uspio je u vrlo kratko vrijeme, u samo dvije godine, od poslužitelja u maloj kavani postati vlasnik lanca kavana. Izumio je napitak – kavu s tučenim mlijekom, neku vrstu preteče današnjeg cappuccina, koju je mogla zamijeniti i čokolada. Napitak se toliko svidio Milanezima da su hrlili u Barbaijine ugostiteljske objekte. Istodobno je stvorio „carstvo kartaške igre u cijelome talijanskom kraljevstvu“, kako je napisao poznati engleski povjesničar, muzikolog i novinar iz ugledne talijanske firentinske obitelji, John Rosselli. U Italiju je uveo i rulet. Usput se u vrijeme Napoleonovih ratova bavio i trgovinom oružjem. Kad je stekao golemo bogatstvo, preselio se 1808. u Napulj, gdje se nastavio baviti igrama na sreću.

  

  Strast mu je bilo kazalište – opera. I raspolažući s dovoljno novca i imajući istančan njuh da osjeti vrijednosti mladoga glazbenika, vratio je napuljskome kazališnom životu nekadašnji sjaj. Kazalište je opet steklo golemu popularnost i naklonost kraljevskih suverena, a on sam bio je u milosti kralja Ferdinanda IV. s kojim je dijelio naklonost tadašnje prve dive San Carla  Isabelle Colbran. Barbaia je postao impresario napuljskih kazališta, među njima od 1809. do 1824. i najslavnijeg Teatra di San Carlo.

  Barbaia nije griješio u prosudbama. Vrlo rano otkrio je genij mladoga Rossinija i pomagao mu graditi karijeru. Potpisao je s njim ugovor da u sedam sezona sklada deset opera. Godine 1821. Barbaia je postao istodobno i impresario bečkih kazališta Kärntnertortheatera i Theatera an der Wien, a 1825. milanske Scale. Gotovo svemoćan u kazališnom svijetu, uvelike je zaslužan ne samo za razvoj karijere Gioachina Rossinija, nego i onih Gaetana Donizettija, Vincenza Bellinija i Carla Marije von Webera. Jedan od najvećih opernih impresarija 19. stoljeća, a možda i uopće, umro je u Posilipu pokraj Napulja 16. listopada 1841. godine.

  

  U Italiji je tada bio najrazvijeniji napuljski glazbeni život. Orkestar Teatra di San Carlo bio je sjajan, a samo kazalište bilo je prvo talijansko, a to je značilo i prvo europsko, tj. svjetsko kazalište. Požar ga je uništio u veljači 1816., ali je u deset mjeseci obnovljeno. Klima pomirbe, povratak Bourbona i ponovna uspostava monarhije nakon Napoleonovih ratova djelovali su poticajno. Barbaia je želio u punoj mjeri iskoristiti nove i veće scenske mogućnosti što ih je pružalo obnovljeno kazalište, a i sve veće mogućnosti koje je obećavao njegov štićenik, službeni kazališni skladatelj Rossini.

  U Napulju je djelovalo nekoliko pjevača iznimnih kvaliteta: tenori Manuel Garcia, Giovanni Davide i Andrea Nozzari te glavna zvijezda, španjolska sopranistica Isabella Colbran (1785–1845), lijepa, zanosnih pjevačkih i scenskih kvaliteta, tada u zenitu svoje ljudske i stvaralačke osobnosti. Barbaia je nedvojbeno želio u punom svjetlu pokazati njezine mogućnosti.

  

  No Isabella Colbran svojom je osobnošću bila predodređena za dramske likove, a Rossinija je neodoljivo privlačio buffo-žanr pa je s radošću prihvatio ponude da sklada komične opere Il barbiere di Siviglia (Seviljski brijač) prema istoimenoj komediji Pierrea Augustina Carona de Beaumarchaisa (1732–1799) i Pepeljugu (La Cenerentola) prema istoimenoj bajci Charlesa Perraulta (1628–1703).

  (Pročitajte sljedeći nastavak...)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 5. rujna 2026.

Piše:

Marija
Barbieri