Rossinijeva živa, neposredna i blistava komika
GIOACHINO ROSSINI (Pesaro, 29. veljače 1792. – Passy pokraj Pariza, 13. studenoga 1868.) – autor komične opere, 2/2
-
I evo nas do sedamnaeste Rossinijeve opere. Praizvedba opere Seviljski brijač ili Uzaludan oprez – Il barbiere di Siviglia ossia L' inutil precauzione 20. lipnja 1816. u Teatru Argentina u Rimu u povijesti je zabilježena kao fiasco, premda su protagonisti bili vrsni pjevači. Figara je pjevao bas-buffo Luigi Zamboni (1767–1837), grofa Almavivu rodonačelnik slavne pjevačke obitelji Garcia – Manuel (1775–1832) a Rosinu Rossinijeva prijateljica iz učeničkih dana u Bologni Geltrude Righetti (1789–1862), kontraalt velikog opsega, koja se 1814. udala za odvjetnika u Bologni – Luigija Giorgija, i zbog udaje prekinula jedva započetu karijeru, ali se iz prijateljstva prema skladatelju vratila na scenu. U kazalištu je bilo mnogo poštovatelja Giovannija Paisiella, koji je ranije skladao operu istog imena i sadržaja, i oni su gestu mladoga Rossinija smatrali čak i uvredom starome maestru. Druga je predstava hladno primljena, a treća je već doživjela uspjeh. Jasno je da su za neuspjeh praizvedbe krive mnoge nespretne/nesretne okolnosti koje su pozornost skrenule na sporedne pojedinosti. Ali glazba je bila tako briljantna da je trijumfalni put opere po svijetu počeo već dvije godine kasnije pod naslovom Seviljski brijač, kako se prvi put izvela u Bologni nešto poslije praizvedbe.
Godinu dana nakon neobičnog neuspjeha praizvedbe Seviljskog brijača, Rossini se opet našao u Rimu vezan ugovorom da sklada novu operu za Teatro Valle. Zajedno sa svojim impresariom, pjesnikom Jacopom Ferrettijem (1784–1852), tražio je pogodan siže za karnevalsku sezonu 1817. Želio je vedar sadržaj i odabrali su Pepeljugu – La Cenerentola prema istoimenoj bajci Charlesa Perraulta (1628–1723). Angiolinu, kako je Rossini prvotno nazvao operu, kao i prije Rosinu pjevala je Geltrude Righetti-Giorgi. Praizvedba dvadesete Rossinijeve opere 25. siječnja 1827. primljena je hladno, ali je već druga izvedba Pepeljuge postigla velik uspjeh. Rossini je pisao svojoj muzi Isabelli Colbran: „Nikada me ne pitaj kako je uspjela prva izvedba moje opere. Pitaj radije za drugu, treću, četvrtu.“
A s nepogrešivim osjećajem za ukus publike govorio je zabrinutom Ferrettiju: „Vidjet ćeš, karneval neće niti proći, a svi će se zaljubiti u moju Pepeljugu, za godinu dana pjevat će je u cijeloj Italiji, za dvije godine svidjet će se u Francuskoj, zadivit će Englesku. Impresariji će se za nju otimati, a tek primadone.“
Rossini je ispravno predvidio. Primadone su se doista otimale, otimaju se i danas. Njezina prva izvedba u hrvatskom kazalištu otkrila je u nezaboravnoj Majdi Radić (1933–1984) Rossinijev omiljeni ženski glas – koloraturni mezzosopran. Ona je pjevala i Rosinu u Seviljskom brijaču.
Za Pepeljugom slijedila je Kradljiva svraka (La gazza ladra). Praizvedena je u Scali 31. svibnja 1817., a poslije je doživjela neke promjene. Rossini ju je označio kao opera semiseria – poluozbiljna. Sentimentalna je to priča koja je mogla završiti tragično zbog nestanka srebrne žličice. No naposljetku se otkrilo da ju je ukrala svraka i sve sretno završava. Iz opere je osobito poznata briljantna uvertira.
I Rossinijevu talijanskom razdoblju uskoro je došao kraj. Čekale su ga nezamislive počasti u Parizu. Kraljevska akademija lijepih umjetnosti proglasila ga je svojim članom. Postao je upraviteljem Théâtre des Italiens i „prvi kraljevski skladatelj i generalni francuski inspektor pjevanja“ (Premier Compositeur du Roi et Inspecteur Général du Chant en France) s godišnjim prihodom od dvadeset tisuća franaka. Na raspolaganju su mu stajale najveće pjevačke zvijezde onoga doba.Za krunidbu Charlesa X. godine 1825. okupio je deset vrhunskih pjevača, izvrstan orkestar i balet pariške Velike opere i skladao scensku kantatu Il viaggio a Reims (Put u Reims), svoju trideset i petu operu, praizvedenu 19. lipnja u Opéri Comique.
I došli smo do pretposljednje, trideset i osme Rossinijeve opere – opére comique – Grofa Oryja (Le comte Ory) praizvedene u pariškoj Velikoj operi – Salle le Peletier 20. kolovoza 1828. Radnja se događa za vrijeme križarskih ratova. Mladi pustolov grof Ory uvjeren je da će napokon osvojiti groficu Adelu.
Ovjenčan slavom, ali već teško bolestan, Rossini je umro u Passyju pokraj Pariza, 13. studenoga 1868.
Rossinijevo bogato nadahnuće i izvanredno vladanje kompozicijskom tehnikom najjasnije je razvidno u ansamblima, poglavito u finalima čina. Najsjajniji primjer je finale prvoga čina Seviljskog brijača. U blještavom allegru izmjenjuju se kao u nekom vrtlogu vrlo kratke note – tridesetdruginke – od najnižih do najviših registara, od pianissima do fortissima, i u jednom dahu, podcrtane orkestralnom pratnjom koja često demantira riječi protagonista, proizvode rijetko komičan efekt – odraz stanja zbunjenosti, zaprepaštenja, likovanja, čuđenja i samouvjerenosti osoba na sceni. To je vrhunac komike situacije, u čijem je stvaranju Rossini majstor. Za razliku od Giovannija Paisiella koji je jednostavno komičar, Rossini je uz to i čarobno lepršav, pun mladenačkog žara i brija. Rossini se nije, poput Mozarta, puno zamislio nad društvenom i političkom situacijom svojega vremena, iako se i njegov Figaro šalom i ironijom izruguje frivolnoj umišljenosti plemstva i lakomosti svećenika. On je u svojoj operi ostao vjeran sebi i svojoj vedroj i duhovitoj prirodi. I stoga najviše osvaja njegova živa, neposredna i blistava komika.
U Zagrebu se od 11. do 20. rujna održava 4. Zagrebački operni festival; 14. rujna ponovno dolazi Poljska kraljevska opera (Polska Opera Królewska) iz Varšave s Rossinijevom komičnom operom Talijanka u Alžiru. Predstava će biti izvedena na matičnoj pozornici HNK-a pod ravnanjem dirigenta Dawida Runtza i u režiji Jitke Stokalske. Gostovanje predstavlja nastavak međunarodne suradnje HNK-a u Zagrebu i Poljske kraljevske opere, koja je ove godine dodatno potvrđena i gostovanjem njihova komornog programa Opera Buffa.
(Pročitajte prethodni nastavak...)
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 8. rujna 2026.
