Dječja zaigranost, oživljena baština i glazbeno korektan barok

4. Zagrebački operni festival, 11. – 20. rujna 2026., HNK u Zagrebu – popratni programi: Borna Erceg, Gita i skriveni svijet, I. i II. dio; Glazbena ostavština Bele pl. Adamovića Čepinskog, predstavljanje nosača zvuka; John Blow, Venera i Adon

• 

  Uz izvedbe opernih predstava opernih kuća iz Zagreba, Varšave i Maribora, koje su održane na pozornici HNK u Zagrebu, okupio je međunarodni Zagrebački operni festival brojne programe čije su mjesto događanja bili foajei matične zgrade, kao i nova pozornica HNK2. Živost događanja održanih u deset dana festivala potvrdila je brigu za ponudu sadržaja namijenjenih svim generacijama, kao i svima koji prate izdavanje relevantnih zvučnih i pisanih dokumenata koji se bave operom i šire vokalnom glazbom. Time je četvrti ZOF uloženim trudom, znanjem, energijom i entuzijazmom, svime što je u uvodnom tekstu naglasila intendantica HNK u Zagrebu dr. sc. Iva Hraste Sočo u ime organizatora cijele manifestacije, potvrdio osnovnu namjeru stvaranja Zagreba kao grada opere. Kako zbog brojnosti održanih termina nisam uspjela pratiti sve ponuđene sadržaje, ograničavam se na tri događaja neposredno vezana uz vokalne i glazbeno-scenske naslove.

  U kazalište od malih nogu

  

  Opera HNK u Zagrebu s već potvrđenim projektima vodi brigu o uvođenju u glazbeno-scenski svijet najmlađe generacije. Tako je i najnoviji program ostvaren u kazališnom foajeu matične zgrade pod naslovom Gita i skriveni svijet okupio 12., 13. i 19. rujna najmlađu generaciju, djecu od 18 mjeseci do pet godina starosti. U igrokazu s glazbom Borne Ercega, na libreto i u dramaturškoj obradi Mateja Miloševa, pod glazbenim vodstvom Josipa Šege, u režiji Buge Marije Šimić-Milošev, scenografiji Dinke Jeričević i kostimografiji Tanje Asanović nastupili su glumica Luca Anić u ulozi Gite, sopranistica Tamara Franetović-Felbinger kao Ptica i Riba i Tvrtko Stipić kao Vulkan i Bumbar, sve uz pratnju komornoga orkestralnog sastava, te su u jednosatnom iznošenju razigrane priče o djevojčici koja upoznaje svijet zaokupili pozornost brojne okupljene najmlađe publike.

  Šarenilo kostima i cjelokupna duhovita vizualna rješenja malog prostora oko kojega su se, pod brižnom pažnjom mama i tata, djeca spontano i slobodno uključivala u Gitino istraživanje uz dolaske likova Ptice, Ribe, Vulkana ili Bumbara, ozvučeno je lako prihvatljivom glazbom instrumentalnog ansambla i pjevnim nastupima vokalnih solista. Po reakcijama najmanjih posjetitelja bilo je moguće zaključiti da im se priča o Giti i njezinim prijateljima dopala, a tako bliski kontakt s izvođačima nedvojbeno je prikladna mogućnost za uvođenje u svijet glume i pjevanja, što zacijelo odgovara iskustvima savjetnice za dječju psihologiju Ivane Kober Vrbat. Bilo je zabavno i za odrasle pratiti kako se djeca sve više oslobađaju, sve bliže prilaze Gitinom „posebnom otoku“ i sa sve više oduševljenja prate nastup svakog od protagonista predstave. Dakle, ostaje nadati se da će uz ovu vrstu prvih susreta s glazbom, glumom i pjevanjem djeca poželjeti nastavak sličnih iskustava. Na odraslima je da se za to pobrinu.

  Zaboravljene i ponovno oživljene solo popjevke

  Kada se govori o hrvatskoj glazbenoj baštini i skladateljima prošlosti neophodno je imati na umu činjenicu da još mnogo toga nije otkriveno, a i ono otkriveno vrlo često nije objavljeno niti široj javnosti poznato. Među glazbenim autorima čija imenima tek doživljavaju svojevrsna „ponovna rađanja“ jest i Bela pl. Adamović Čepinski, pripadnik hrvatskog plemstva rođen 15. rujna 1856. godine u Čepinu kao sin Ladislava pl. Adamovića i Oktavije rođene pl. Mihalović. Plemićka obitelj Adamovich Čepinski (de Csepin) došla je u Slavoniju nakon sloma bugarskih katolika u Čiprovcu 1688 godine. Početkom 18. stoljeća živjela je u Pečuhu, a od sredine 18. stoljeća počinje njezina veza sa Čepinom, Osijekom i Slavonijom koja traje sve do danas. O obitelji Adamović, o skladateljskom radu Bele pl. Adamovića Čepinskog, koji je autor prvog hrvatskog baleta Jela praizvedenog u HNK u Zagrebu 15. siječnja 1898. godine, te o CD izdanju sa solo pjesmama za glas i klavir Bele pl. Adamovića Čepinskog govorili su povjesničar dr. sc. Hrvoje Pavić, skladatelj Matko Brekalo i glazbeni producent Mladen Malek. U publici je bio nasljednik obitelji Nikola barun Adamovich de Csepin.

  Opus skladatelja Bele pl. Adamovića obuhvaća pedesetak djela, među kojima je više od 40 pjesama skladanih na njemačke i hrvatske tekstove. Kako je, prema riječima dr. sc. Hrvoja Pavića, Belina glazba tijekom 20. stoljeća iščezla iz kulturnog i javnog prostora, postavljanje baleta Jela 2025. godine na pozornici HNK u Osijeku važno je za ponovno otkrivanje vrijednosti te glazbe. Revitalizaciji glazbe Bele pl. Adamovića doprinosi i izdavanje nosača zvuka sa solo pjesmama koje su snimili sopranistica Veronika Hardy Činčurak i pijanist Mario Čopor. CD je osigurao glazbeni producent Mladen Malek, a snimanje je bilo od 19. do 21. veljače 2026. godine u Svečanoj dvorani Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

  

  Iz životopisa sopranistice Veronike Hardy Činčurak (Osijek, 1987.) navodim da je diplomirala solo pjevanje na Umjetničkoj akademiji u Osijeku u razredu prof. art. dr. sc. Berislava Jerkovića 2010. godine. Dobitnica je Dekanove nagrade. 2013. godine zaposlena je kao asistentica na Odsjeku za glazbenu umjetnost Akademije za umjetnosti i kulturu Osijeku.  Od 2016. godine na Odsjeku za kazališnu umjetnost predaje kolegije Glas i Pjevanje. U zvanje docentice izabrana je 2019. godine. Od 2022. godine predaje i na Odsjeku za instrumentalne studije i kompoziciju s teorijom glazbe. Debitirala je 2010. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku ulogom Papagene u operi Čarobna frula W. A. Mozarta. Trajno nastupa na koncertima i na festivalima u Hrvatskoj.

  

  U okviru predstavljanja nosača zvuka sa solo popjevkama Bele pl. Adamovića izvela je Veronika Hardy Činčurak uz klavirsku pratnju Marija Čopora 6 od 12 snimljenih naslova. Riječ je o solo pjesmama na hrvatske tekstove i glazbi koja odaje dobro skladateljevo poznavanje tradicije Lieda koju su ustanovili primjerice Franz Schubert i Robert Schumann. U svakom slučaju, riječ je o popjevkama jasne formalne, uglavnom prokomponirane strukture, melodijske raspjevanosti i znalačkog tretiranja sadržajnih značajki uglazbljenih tekstova. U vrlo lijepim interpretacijama sopranistice Veronike Hardy Činčurak i pomnom praćenju pijanista Marija Čopora upoznali smo zanemarene primjere vrijedne hrvatske glazbene baštine čije je oživljavanje neophodno i svakako opravdano.

  Barokna opera – ne baš tako

  

  Oživljavanje barokne operne ostavštine daljnja je mogućnost za obogaćenje suvremenoga glazbeno-scenskog repertoara i za ljubitelje barokne glazbe uvijek dobrodošla prilika za susret s vokalnim i instrumentalnim majstorijama skladatelja baroknog razdoblja. Na pozornici HNK2 izvedeno je tako u okviru 4. međunarodnog Zagrebačkog opernog festivala djelo engleskog ranobaroknog skladatelja Johna Blowa Venera i Adon. U izvedbi su sudjelovali solisti Inés Alonso, sopran (Venera), Lluís Arratia, bas (Adon), Lucija Varšić, mezzosopran (Kupidon), Komornio zbor (Nikolina Hrkač, sopran, Belén Herrero, alt, Josep Rovira, tenor, Lobel Barun, bas) i Hrvatski barokni ansambl, sve pod ravnanjem Jorgea Losane. Riječ je bila dakle o hrvatsko-španjolskoj suradnji.

  Operni naslovi engleskog skladatelja Henrya Purcella mnogima su poznati. Poznatost se manje odnosi na stvaralaštvo njegova učitelja Johna Blowa, čija je opera Venera i Adon ubilježena kao prva prava engleska opera. Je li to apsolutno točno ili nije, ne bih zaključivala. U svakom slučaju, to je djelo za koje Wikipedija navodi da je skladano ne kasnije od 1684. i ne ranije od 1681. godine, da je bilo pisano za dvor Kralja Charlesa II. u Londonu ili u dvorcu Windsor, te da ga neki smatraju semi-operom ili tada popularnom masque, dok ga Novi Grove navodi kao najranije poznatu englesku operu.

  

  Bilo kako bilo, sadržaj donosi bezvremensku priču o neuzvraćenoj ljubavi, o božici Veneri koja se zaljubljuje u ljepotana smrtnika Adona, a kada on zadobiva smrtnu ranu u lovu Venera ga zauvijek oplakuje. Postoji i pitanje o autoru/autorici libreta, ali to u ovoj prigodi ne razrađujem nego se vraćam navedenoj oznaci da je riječ o dvorskoj maski, dakle u Engleskoj 17. stoljeća popularnoj dvorskoj zabavi koja je uključivala glazbu, ples i scensku opremu kao cjeloviti prikaz kazališnog čina temeljenog na poetskom predlošku.

  Na potpuno ogoljeloj sceni HNK2 bio je smješten komorni orkestar, HRBA, sa čije je lijeve strane (gledano iz publike) bio veliki naslonjač na kojemu su se susretali Venera i Adon u ljubavnim zagrljajima, u pozadini su bili praktikabli za zbor, a u sredini ispred svega dirigentski pult. Tako predstava funkcionira na kretanju solista i zbora – zapravo vokalnog kvarteta, dok instrumentalisti izvode glazbu, a svima dakako upravlja dirigent. I sve bi to vjerojatno bilo u redu kada solistice u oskudnim haljinicama i solist ne bi trčali bosi, kao i vokalni kvartet koji se ponekad smještava iza orkestra a ponekad na sredini.

  

  Osim korektnog instrumentalnog sudjelovanja i pjevačkih glasova koji otkrivaju kvalitete, sve ostalo što bi trebalo predstaviti baroknu operu/dvorsku masku djelovalo je međutim isuviše diletantski a da bi zavrijedilo oznaku profesionalnoga glazbeno-scenskog, pa još k tome i autentično baroknoga kazališnog čina. Oznaka „amaterski“ bila bi zacijelo neumjesna za izvođačice i izvođače s akademskim diplomama, iako bi pojam koji dolazi od talijanske riječi amare što znači voljeti, zacijelo bolje označio izvedbu glazbenica i glazbenika kao i pjevačica i pjevača koji nedvojbeno gaje ljubav prema glazbi koju izvode i glumi kao sastavnom dijelu scenskog prikazivanja. Međutim, ovako kako je predstava ostvarena moguće je tek reći da je to jedan od pokušaja na njihovom profesionalnom putu. I to ne baš najuspjeliji niti najuvjerljiviji.

  © Zdenka Weber, OPERA.hr, 1. listopada 2026.

Piše:

Zdenka
Weber