Naučila sam stvarati vlastite prilike – i za druge umjetnike

Intervju: Tanja Ruždjak (Zagreb, 1988.), sopran – razgovor povodom osnivanje festivala hrvatske glazbe u Beču, CroVoX Festival Vienna

• Razgovarao: Luka Nalis

  Hrvatska sopranistica Tanja Ruždjak niz godina živi i djeluje na relaciji Zagreb – Beč, a osim kao pjevačica djeluje i kao inicijatorica umjetničkih projekata kojima nastoji promovirati hrvatske glazbenike i hrvatsku glazbenu baštinu na međunarodnoj sceni. Studij solo pjevanja završila je u Zagrebu u klasama Martine Zadro i Dunje Vejzović, a poslijediplomsko usavršavanje nastavila je na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču u klasi Claudie Visce. Njezin repertoar obuhvaća istaknute uloge lirico-spinto repertoara, a uz operu njeguje operetu i širok koncertni repertoar. Dobitnica je međunarodnih nagrada, među kojima se ističu Grand Prix na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Jānis Zābers u Rigi, prve nagrade na natjecanjima IMMC Maribor i Gabriela Beňačková te Nagrada Zagrebačke filharmonije za najboljega mladog glazbenika. Njezina dosadašnja karijera, umjetničko sazrijevanje i osnivanje novog festivala hrvatske glazbe u Beču, CroVoX Festival Vienna, povod su za ovaj razgovor.

  Poštovana gospođo Ruždjak, nedavno ste osnovali festival CroVoX Festival Vienna koji će se uskoro održati u Beču. Možete li nam reći nešto više o tom projektu?

  CroVoX Festival Vienna nastao je iz želje da hrvatski glazbeni umjetnici i hrvatska glazbena baština dobiju snažniju i kontinuiranu prisutnost na međunarodnoj glazbenoj sceni. Beč je grad koji izuzetno voli i cijeni hrvatske glasove i hrvatsku glazbu, no smatram da je nedostajala platforma koja bi ih sustavno okupljala, predstavljala i promovirala.

  Od samog početka CroVoX nisam zamišljala samo kao festival, nego kao budući prepoznatljiv kulturni brend i umjetničku platformu koja će povezivati umjetnike, institucije i publiku. Moja je ambicija da CroVoX s vremenom zaživi i izvan Beča, diljem Europe, a zašto ne i šire. Želim da postane sinonim za umjetničku izvrsnost, kvalitetne međunarodne suradnje i promociju hrvatske glazbene kulture u svijetu.

  Posebno želim naglasiti da se u ovako zahtjevan projekt ne bih upustila bez svojih suradnica, čije iskustvo, znanje i entuzijazam smatram iznimno važnima za njegov razvoj. Jedna od njih je moja kolegica Andrea Nikolić, violinistica, violistica i dirigentica, osnivačica ansambla WISE – Vienna International Soloists Ensemble te umjetnička voditeljica niza međunarodnih festivala. Andrea već godinama uspješno organizira i vodi koncertne cikluse u Beču, Hrvatskoj i inozemstvu. Od samog je početka otvoreno prihvatila moju ideju, prepoznala njezin potencijal i važnost zajedničkog rada. Njezino iskustvo i izvrsno poznavanje bečke glazbene scene predstavljaju veliku vrijednost za naš festival.

  Iza cjelokupne produkcije projekta stoji umjetnička udruga Thearte iz Zagreba, na čelu s glavnom producenticom festivala Anom Sikavicom, mojom dugogodišnjom prijateljicom još iz gimnazijskih dana. Ana je diplomirana kazališna i filmska producentica, a upravo sam kroz naše dugogodišnje prijateljstvo i suradnju imala priliku upoznati kompleksnost producentskog posla. Njezino stručno znanje, iskustvo i sposobnost da umjetničku ideju pretvori u konkretan i izvediv projekt za mene su iznimno dragocjeni.

  Sebe pritom prvenstveno vidim kao inicijatoricu, idejnu začetnicu i umjetničku voditeljicu festivala. Naravno, danas je gotovo nemoguće potpuno odvojiti umjetnički i producentski dio posla, osobito kada djelujete kao slobodni umjetnik. Ovogodišnje izdanje održat će se u prosincu u Beču, kroz tri koncertna programa koji povezuju operu, operetu, komornu glazbu i hrvatsku glazbenu baštinu. Želja nam je predstaviti izvrsne umjetnike kroz raznolike i publici atraktivne programe, ali i stvoriti prostor za nove suradnje.

  Festival će otvoriti koncert FEMMINA, na kojem će uz mene nastupiti sopranistica Nina Tarandek i mezzosopranistica Martina Menegoni. Koncert BARITUNES okupit će trojicu istaknutih hrvatskih baritona – Juricu Jurašića Kapuna, Matiju Meića i Davora Nekjaka. Festival će zaključiti svečana operna gala večer LADIES & GENTLEMEN, na kojoj će im se pridružiti i sopranistica Evelin Novak, uz ansambl WISE – Vienna International Soloists Ensemble i dirigentsko vodstvo Darijana Ivezića.

  Posebno me veseli što smo uspjeli okupiti umjetnike različitih generacija, iskustava i umjetničkih senzibiliteta, a sve s istim ciljem – predstaviti hrvatsku vokalnu umjetnost na visokoj međunarodnoj razini.

  Posebno nam je važna podrška Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beču. Iskreno sam zahvalna što su prepoznali vrijednost i potencijal CroVoXa te važnost kontinuirane promocije hrvatskih umjetnika i glazbene baštine u međunarodnom okruženju. Takva je podrška važan poticaj razvoju festivala i njegovoj dugoročnoj održivosti.

  Vjerujem da uspješni projekti nastaju upravo onda kada se okupe ljudi koji dijele slične umjetničke vrijednosti i spremni su zajednički graditi nešto što nadilazi njihove pojedinačne karijere. CroVoX vidim upravo kao takav prostor.

  Niz godina živite u Beču. Što mislite općenito o recepciji hrvatske glazbe u Austriji?

  Mislim da hrvatska glazba i hrvatski glazbenici u Austriji uživaju iznimno velik ugled, iako toga možda ni sami nismo dovoljno svjesni. Beč ima dugu tradiciju suradnje s hrvatskim umjetnicima, a hrvatski su pjevači, dirigenti i instrumentalisti desetljećima bili važan dio austrijskoga glazbenog života.

  Iz vlastitog iskustva mogu reći da bečka publika izuzetno cijeni kvalitetu, autentičnost i umjetničku osobnost. Kada je riječ o hrvatskim umjetnicima, često sam nailazila na veliko poštovanje i iskreno zanimanje, ne samo za naše izvođače nego i za glazbu naših skladatelja.

  Međutim, smatram da postoji velika razlika između ugleda koji naši pojedini umjetnici uživaju i stvarne prisutnosti hrvatske glazbene baštine na austrijskim koncertnim programima. Dok su hrvatski izvođači relativno dobro prepoznati, djela hrvatskih skladatelja, osobito ona izvan nekoliko najpoznatijih naslova, još uvijek nisu dovoljno zastupljena.

  Upravo u tome vidim velik prostor za razvoj. Hrvatska glazba ne treba biti predstavljena samo hrvatskoj zajednici u Austriji, nego mora pronaći svoje mjesto pred međunarodnom publikom, ravnopravno s glazbom drugih europskih naroda. Vjerujem da za to postoji interes, ali potrebni su kontinuitet, kvalitetno osmišljeni programi i snažnije povezivanje naših umjetnika s austrijskim kulturnim institucijama. Bečka publika otvorena je za kvalitetne umjetničke sadržaje, no do nje treba znati doći.

  

  Nastavno na prethodno pitanje, svojedobno su hrvatske umjetnice i umjetnici, što na pozornici, što za dirigentskim pultom, vrlo često nastupali u Bečkoj državnoj operi. Danas to više nije tako. Što je po Vašem mišljenju razlog tome i hoće li se to u skorijoj budućnosti promijeniti?

  Hrvatska ima iznimnu opernu tradiciju i niz velikih umjetničkih imena koja su ostavila dubok trag na međunarodnoj sceni, pa tako i u Bečkoj državnoj operi. Mislim da je važno podsjetiti koliko je naših umjetnika tijekom desetljeća bilo prisutno u najznačajnijim europskim opernim kućama.

  Ne bih rekla da je današnja manja zastupljenost hrvatskih umjetnika posljedica nedostatka talenta ili kvalitete. Dapače, uvjerena sam da Hrvatska i danas ima izvrsne pjevače i glazbenike koji mogu ravnopravno konkurirati na najzahtjevnijim međunarodnim pozornicama. Međutim, operno se tržište posljednjih desetljeća znatno promijenilo. Konkurencija je globalna, umjetnici dolaze iz svih dijelova svijeta, a put do velikih opernih kuća postao je izuzetno složen.

  Danas umjetnička kvaliteta, koliko god bila presudna, nažalost nije uvijek dovoljna sama po sebi. Iznimno su važni kvalitetno zastupanje, međunarodni kontakti, kontinuitet nastupa i vidljivost na pravim mjestima u pravom trenutku. Smatram da bi naši mladi umjetnici u tom smislu trebali imati snažniju institucionalnu i profesionalnu podršku prilikom izlaska na međunarodno tržište.

  Istodobno, treba biti svjestan da se operne karijere ne grade preko noći. Potrebne su godine rada, strpljenja, pravih umjetničkih odluka, ali i određena doza sreće. Vjerujem da će se hrvatska imena ponovno snažnije afirmirati na pozornici Bečke državne opere. Talent i kvaliteta svakako postoje, no važno je stvarati uvjete u kojima će se taj potencijal moći razviti i postati međunarodno vidljiv.

  Po vokaciji ste operna pjevačica. Koliko je pjevač kao producent zahvalniji suradnik umjetnicima s obzirom na činjenicu da možda bolje razumije njihove potrebe i pripreme za nastup?

  Mislim da je to svakako velika prednost, osobito kada govorimo o festivalu koji je velikim dijelom posvećen vokalnoj glazbi. Kao pjevačica vrlo dobro poznajem ritam rada svojih kolega, njihove potrebe, navike i specifičnosti pripreme za nastup. Razumijem koliko su važni pravilan odabir repertoara, dovoljno vremena za pripremu i probe, ali i određena fleksibilnost koja je pjevačima često potrebna.

  Osim toga, kroz vlastito izvođačko iskustvo razvila sam osjećaj za repertoar koji odgovara pojedinom glasu i umjetničkom senzibilitetu, ali i za publiku kojoj se obraćamo. Mislim da je upravo ta sposobnost povezivanja umjetnika, repertoara i senzibiliteta publike jedna od ključnih prednosti kada pjevač preuzme ulogu umjetničkog voditelja.

  Međutim, rekla bih da sve navedeno ipak više pripada području umjetničkog vodstva nego produkcije u užem smislu. Volim sudjelovati u producentskom dijelu ondje gdje svojim iskustvom i poznavanjem scene mogu konkretno pridonijeti, ali jednako tako smatram važnim znati prepustiti određene segmente posla ljudima koji su za njih stručniji.

  Zato se u CroVoXu oslanjam na Anu Sikavicu, koja vodi cjelokupnu produkciju festivala, dok u instrumentalnom dijelu umjetničkog programa veliku ulogu ima Andrea Nikolić. Posebno bih istaknula i našeg dirigenta Darijana Ivezića, koji nam pruža veliku umjetničku i kolegijalnu podršku te predstavlja svojevrsno dirigentsko i repertoarno vodstvo cijelog projekta. Njegovo glazbeno iskustvo, razumijevanje vokalnog repertoara i sudjelovanje u oblikovanju programa izuzetno su nam dragocjeni. Vjerujem da uspješno umjetničko vodstvo ne znači nužno kontrolirati svaki detalj, nego znati okupiti prave ljude, prepoznati njihove kvalitete i stvoriti uvjete u kojima svi mogu dati svoj maksimum.

  Općenito, što Vas je potaknulo da se počnete baviti producentskim poslom?

  Rekla bih da je to prije svega bila potreba. Jednostavno sam u jednom trenutku shvatila da si prilike moram početi stvarati sama. Glazbena scena posljednjih se godina jako promijenila, osobito nakon pandemije, a s njom su se promijenile i okolnosti u kojima djelujemo kao slobodni umjetnici.

  Istodobno, mijenjala sam se i ja. Moj se glas s godinama razvijao i sazrijevao, mijenjao se repertoar koji mi odgovara, ali i moj umjetnički senzibilitet. Različita životna iskustva i okolnosti oblikovale su me ne samo kao pjevačicu nego i kao čovjeka. U jednom sam trenutku osjetila da mnogo toga moram početi graditi gotovo ispočetka, i profesionalno i umjetnički.

  Takve promjene nisu uvijek jednostavne, osobito u profesiji u kojoj se od vas očekuje kontinuitet i stalna prisutnost na sceni. No s vremenom sam naučila da nije nužno čekati da netko drugi prepozna vaš razvoj ili vam ponudi priliku da pokažete ono što danas jeste.

  Počela sam zato sama osmišljavati koncerte, okupljati kolege i stvarati projekte u kojima mogu ostvariti vlastite umjetničke ideje. Producentski posao došao je gotovo prirodno, kao posljedica potrebe da svojim zamislima omogućim i konkretnu realizaciju. Danas na to gledam kao na važan dio svog umjetničkog sazrijevanja. Nisam prestala prvenstveno biti pjevačica, niti mi je produkcija postala važnija od pjevanja. Naprotiv, upravo me želja za pjevanjem i umjetničkim izražavanjem potaknula da naučim stvarati vlastite prilike – i za druge umjetnike.

  Posljednjih godina kao da je u Hrvatskoj oslabila produkcija koncerata klasične glazbe uz poneki bljesak u okviru ustaljenih ciklusa KD Vatroslav Lisinski. Države u okruženju neusporedivo su jače na tom polju. Izostanak jakog producenta ili općenito deficit publike koja je spremna kupiti karte?

  Osobno mislim da je velik dio odgovora u marketingu, odnosima s javnošću i, prije svega, u tome koliko je netko spreman uložiti truda, energije i kreativnosti u određeni projekt. Nije dovoljno osmisliti kvalitetan koncert, angažirati izvrsne umjetnike i očekivati da će publika sama doći. Danas je jednako važno znati predstaviti ono što radimo, zainteresirati publiku i stvoriti osjećaj da je riječ o događaju koji vrijedi doživjeti.

  Ne bih se složila s time da u Hrvatskoj nužno nedostaje publike za klasičnu glazbu. Vjerujem da publika prepoznaje kvalitetu, ali do nje treba doprijeti. Pritom ne mislim samo na već postojeću publiku koja redovito posjećuje koncerte, nego i na ljude koji možda nikada nisu bili na opernoj predstavi ili koncertu klasične glazbe.

  Smatram da visoka umjetnost mora biti dostupna i privlačna svima. Ne smijemo je predstavljati kao nešto elitističko, zatvoreno ili rezervirano za uzak krug poznavatelja. Umjetnička izvrsnost i pristupačnost nisu suprotnosti. Naprotiv, uvjerena sam da se uz kvalitetnu komunikaciju, zanimljiv programski koncept i dobru promociju može privući i publika koja se inače ne bi odlučila za takav sadržaj.

  Međutim, treba biti realan i reći da je produkcija izuzetno zahtjevan posao, koji je često nedovoljno plaćen i nedovoljno prepoznat. Iza jednog uspješnog koncerta stoje mjeseci priprema, nebrojeni dogovori, administracija, financijske konstrukcije, promocija i velika odgovornost. Sve ima svoju cijenu, ne samo financijsku nego i onu izraženu u vremenu, energiji i osobnom angažmanu. Upravo zato smatram da je kvalitetne producente potrebno mnogo više cijeniti i adekvatno vrednovati njihov rad.

  Ne možemo očekivati vrhunske rezultate bez ozbiljnog ulaganja u sve segmente umjetničkog projekta, uključujući i one koji publici ostaju nevidljivi. Mislim da nam ne nedostaje ni talenata ni publike, nego ponekad dugoročnije strategije, kvalitetne promocije i svijesti o tome koliko je profesionalna produkcija važna za uspjeh jednog umjetničkog događaja.

  

  Sudjelovali ste u produkciji Zaljubljen u tri naranče u HNK-u u Zagrebu pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze i u režiji Krešimira Dolenčića. Možete li se prisjetiti te produkcije koja je repertoarni dragulj naše operne produkcije posljednjih godina?

  To je jedna od onih produkcija kojih se i danas sjećam s velikim osmijehom. Prokofjevljev Zaljubljen u tri naranče zaista je osebujno djelo, prepuno zanimljivih i neobičnih likova, humora, groteske i fantazije. Riječ je o satiričnoj operi-bajci koja izmiče uobičajenim žanrovskim podjelama. Nije to ni klasična opera buffa ni opera seria, nego jedan potpuno poseban, pomalo apsurdan i čaroban kazališni svijet.

  Sjećam se da smo se na probama izuzetno zabavljali i da je među kolegama vladala sjajna atmosfera. Pjevala sam Ninettu, jednu od triju princeza koje izlaze iz naranči, a moja je naranča bila golema konstrukcija teška desetak kilograma! Morala sam u njoj provesti poprilično vremena na sceni, gotovo bez zraka, a zatim u pravom trenutku doslovno iskočiti iz nje i zapjevati. Pritom, naravno, nisam vidjela gotovo ništa od onoga što se događalo na sceni.

  Posebno mi je ostala u sjećanju jedna vrlo zahtjevna legato fraza koju sam morala otpjevati odmah nakon izlaska iz naranče. Maestro Bareza na generalnoj me probi zaustavio valjda desetak puta dok nije dobio upravo ono što je želio. (smijeh) To možda najbolje opisuje njegovu nevjerojatnu temeljitost, preciznost i inzistiranje na svakom glazbenom detalju.

  Unatoč svim izazovima, cijelog se procesa sjećam po velikom entuzijazmu, izvrsnim kolegama i izuzetno kreativnoj atmosferi. Bila je to produkcija u kojoj smo se istinski zabavljali, ali i mnogo naučili. Upravo je ta kombinacija umjetničke ozbiljnosti i scenske zaigranosti čini jednom od mojih najdražih opernih uspomena.

  

  Koja su Vaša sjećanja na pokojnog maestra Nikšu Barezu? Koliko njegov temeljit pristup nedostaje današnjem ubrzanom tempu koji se prelio i na glazbenu umjetnost?

  Maestra Nikšu Barezu pamtim prije svega kao velikog zaljubljenika u glazbu i umjetnost. Za mene je bio jedna od onih umjetničkih osobnosti od kojih sam upijala znanje poput spužve i prema kojima sam osjećala golemo strahopoštovanje.

  U njegovu pristupu glazbi postojalo je nešto gotovo svečano. Opera, operna izvedba, kazalište – sve je to za njega, barem kako sam ga ja doživljavala, imalo posebno značenje i dostojanstvo. Od njega sam ponijela osjećaj da bavljenje glazbom nije samo profesija, nego poziv koji nosi veliku odgovornost i kojem treba pristupati s dubokim poštovanjem.

  Ono što mi danas možda najviše nedostaje u radu s drugim dirigentima upravo su ta temeljitost, potpuna posvećenost, entuzijazam i iskreno oduševljenje glazbom. Maestro Bareza ostavljao je dojam čovjeka koji je istinski zaljubljen u svoj posao. Nije samo zahtijevao izvrsnost, nego je vlastitom strašću prema glazbi inspirirao i sve nas oko sebe. Njegov entuzijazam bio je zarazan.

  Naravno, svjesna sam da su ga različiti umjetnici možda doživljavali na različite načine. Njegova zahtjevnost i beskompromisnost nekome su možda predstavljale izazov, ali ja sam upravo u tome prepoznavala njegovu umjetničku veličinu. Osobno sam iz tog iskustva ponijela mnogo više od glazbenih uputa.

  U današnjem ubrzanom ritmu produkcija, kada se često radi pod velikim vremenskim pritiskom, takav pristup itekako mi nedostaje. Ponekad imam osjećaj da nam upravo ta mogućnost da se glazbi potpuno posvetimo, da istražujemo, tražimo i oduševljavamo se svakim detaljem, sve više izmiče.

  I možda je upravo to ono najvrjednije što sam od njega dobila. Uz maestra Barezu nisam učila samo o operi, umjetnosti i odnosu prema glazbi, nego i o životu. O predanosti, odgovornosti, disciplini, poštovanju prema onome što radimo i važnosti da u tome nikada ne izgubimo strast. Takve lekcije ostaju s čovjekom mnogo dulje od jedne predstave ili jedne produkcije.

  

  Preferirate li više verizam ili belcanto i zašto?

  Sa 26 godina debitirala sam kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème, jednoj od najljepših opera ikada napisanih, barem za mene. Ta mi je glazba od tada duboko urezana u DNK i na neki je način obilježila moj umjetnički put.

  Verizam mi je oduvijek bio posebno blizak jer se u njegovoj emocionalnoj neposrednosti, strasti, dramatičnosti i iskrenosti prepoznajem i kao umjetnica i kao osoba. Volim glazbu koja ne skriva emocije, koja traži potpunu predanost i u kojoj se izvođač može poistovjetiti s ljudskim sudbinama koje donosi na scenu.

  Međutim, kolikogod mi takav glazbeni izraz bio prirodan, smatram da se svaki pjevač tijekom svojeg razvoja mora neprestano vraćati belcantu. Za mene je belcanto temelj zdrave, prirodne i kvalitetne vokalne tehnike. Uvijek nas iznova podsjeća na važnost pravilnog disanja, legata, fleksibilnosti glasa, ljepote tona i ekonomičnosti pjevanja.

  Glas se tijekom života mijenja i sazrijeva, baš kao i mi sami, a upravo nam belkantistički principi omogućuju da taj razvoj pratimo na zdrav način i sačuvamo glas kroz dugu karijeru. Dakle, kada govorimo o umjetničkom senzibilitetu, moje srce možda ipak malo više pripada verizmu, ali kada govorimo o samom umijeću pjevanja, uvijek se vraćam belcantu.

  Nastupali ste i u operetama, a kao referentnu točku uzmimo Vaš nastup u ulozi Hanne Glawari u Lehàrovoj Veseloj udovici na pozornici HNK-a u Osijeku. Je li opereta kao forma kompliciranija nego što se to na prvi pogled čini, s obzirom na činjenicu da je sadržajno lakša od opere?

  Mislim da se opereta vrlo često podcjenjuje, upravo zbog svoje prividne lakoće, lepršavosti i zabavnog karaktera. Međutim, za mene je opereta zapravo mnogo zahtjevnija forma od opere, koja mi je kao izvođačici nekako prirodnija i bliža.

  Opereta je prije svega kazalište u punom smislu te riječi. Ona zahtijeva ne samo izvrsnu vokalnu tehniku nego i izuzetnu glumačku spretnost, osjećaj za govor, dijalog, komiku, scenski ritam i odnose među likovima. Tu su, naravno, i ples, elegancija, šarm i onaj poseban scenski sjaj bez kojeg opereta gubi velik dio svojeg identiteta.

  Koliko god se libreto operete ponekad mogao činiti, pod navodnicima, površnim, upravo je tu jedna od najvećih zamki za izvođača. Potrebno je mnogo glumačke inteligencije i osjećaja za mjeru kako bi sve djelovalo spontano, duhovito i prirodno, a da pritom ne sklizne u banalnost ili pretjerivanje. Publika mora imati dojam lakoće, iako iza nje stoji izuzetno precizan i zahtjevan rad.

  Mislim da je to osobito velik izazov za nas operne pjevače, koji smo školovani prvenstveno za vokalno izražavanje. U opereti glas, govor, gluma i pokret moraju funkcionirati kao potpuno ravnopravni elementi jedne cjeline. Iskustvo uloge Hanne Glawari u Veseloj udovici dodatno mi je osvijestilo koliko je ta forma kompleksna i koliko traži od izvođača. Smatram da se vrhunsko izvođenje operete mora godinama učiti, razvijati i usavršavati, baš kao i operno pjevanje.

  Možda je upravo u tome najveći paradoks operete – što publici mora izgledati lako, a to je izvođaču često najteže postići.

  

  Pjevate i širok koncertni repertoar. Postoji li neki koncert koji biste posebno izdvojili u dosadašnjoj karijeri i zašto?

  Izuzetno volim koncertne nastupe, a posebno mi je blizak Lied, odnosno umjetnička solo pjesma. U toj intimnoj formi, gdje ste na pozornici najčešće samo vi i pijanist, postoji nevjerojatna sloboda interpretacije. Svaka pjesma, bez obzira na stil ili razdoblje, pruža mogućnost da svaki put otkrijete nešto novo, drukčije doživite tekst i glazbu te publici ispričate neku novu priču.

  U solo pjesmi poezija ima izuzetno važnu ulogu. Riječ i glazba potpuno su nerazdvojive, a izvođač u vrlo kratkom vremenu mora prelaziti iz jednog emocionalnog svijeta u drugi, mijenjati karaktere, raspoloženja i stilove. Upravo mi je ta interpretativna sloboda jedan od najljepših aspekata našeg poziva.

  S posebnom radošću pamtim izvrsne suradnje s dvojicom divnih pijanista, Lovrom Marušićem i Marcinom Koziełom. S Marcinom sam ostvarila i niz koncertnih nastupa te turneja po Austriji i Hrvatskoj. Takve su mi suradnje izuzetno dragocjene jer se kroz zajedničko muziciranje razvijaju međusobno povjerenje, umjetnička bliskost i ona posebna komunikacija između pjevača i pijanista koja omogućuje da svaka izvedba bude jedinstvena.

  Među novijim iskustvima svakako bih izdvojila nedavnu trotjednu turneju po Kini, tijekom koje sam s orkestrom Wiener Klang Symphonie i perspektivnim mladim dirigentom Masonom Lubertom nastupala u velikim koncertnim dvoranama izvodeći novogodišnji program operetnih i opernih arija. Bilo je to nezaboravno iskustvo, ali i svojevrsno iskušenje fizičke i psihičke izdržljivosti. Gotovo svakodnevni nastupi, neprestana putovanja, mijenjanje gradova, hotela, vlakova i aviona pokazali su mi koliko naš posao zahtijeva predanosti, discipline i istinske ljubavi prema glazbi.

  Volim i komorno muziciranje u različitim sastavima. Posebno mi je draga suradnja s gitaristom Pedrom Ribeirom Rodriguesom, s kojim sam ostvarila brojne nastupe, a posljednjih godina razvijam i nove koncertne projekte s dirigentom i pijanistom Darijanom Ivezićem te baritonom Davorom Nekjakom.

  Naš novi koncertni projekt As Time Goes By posebno mi je drag jer na zanimljiv način povezuje hrvatsku glazbenu baštinu, verističke i popularne operetne duete te različite glazbene stilove, sve objedinjeno koncertnom pričom inspiriranom poznatim jazz standardom As Time Goes By. Nakon uspješnog nastupa u Beču očekuje nas 23. studenoga 2026. koncert u dvorani Yehudi Menuhin u Bernu, a nadam se da ćemo projekt uskoro predstaviti i publici diljem Hrvatske.

  Teško mi je zato izdvojiti samo jedan koncert. Svaka suradnja, svaka pozornica i svaki susret s publikom donose nešto novo. Upravo je ta nepredvidljivost, mogućnost da se u glazbi svaki put dogodi nešto što se više nikada neće ponoviti na potpuno isti način, ono što me neprestano vraća koncertnom repertoaru.

  

  Što mislite o pjevačima koji se opredijele isključivo za koncertni repertoar, dok u operi ne nastupaju?

  Mislim da je to potpuno legitiman umjetnički izbor. Operna pozornica, koliko god bila čarobna i uzbudljiva, može biti izuzetno zahtjevna, a ponekad i iscrpljujuća za umjetnika, kako fizički tako i emocionalno. Život u opernoj kući, intenzivan ritam proba, predstava i stalnih prilagodbi različitim produkcijama s vremenom može poprilično istrošiti čovjeka.

  Zato smatram da je svakom pjevaču potrebno povremeno se vratiti određenoj intimi, onom neposrednom i iskonskom odnosu s glazbom zbog kojeg smo se uostalom i počeli baviti ovim poslom. Meni je koncertni repertoar, osobito solo pjesma, mnogo bliži upravo toj vrsti umjetničke intime. Na koncertnoj pozornici nema velikoga kazališnog aparata, scenografije ni kostima. Ostajete vi, glazba, tekst i vaš odnos s publikom.

  Potpuno razumijem umjetnike koji se odluče posvetiti isključivo koncertnom repertoaru. Međutim, osobno vjerujem da je najbolja kombinacija jednog i drugog. Opera i koncertna forma na različite nas načine razvijaju i obogaćuju. Opera nas uči dramaturgiji, scenskim odnosima i dugoročnom oblikovanju karaktera, dok koncertni repertoar zahtijeva posebnu interpretativnu suptilnost, koncentraciju i sposobnost da u svega nekoliko minuta stvorimo čitav jedan glazbeni i emocionalni svijet.

  Naravno, nisu svi umjetnici jednaki. Neki jednostavno nemaju afiniteta prema opernoj sceni, dok se drugi ne pronalaze u koncertnoj formi. Mislim da je to prije svega pitanje osobnih predispozicija, senzibiliteta, interesa i umjetničkog ukusa. Najvažnije je da umjetnik prepozna gdje se osjeća najprirodnije i gdje može dati najbolje od sebe.

  

  U Beču se bavite i pedagoškim radom. Kako učite studente da biraju repertoar, posebno u vremenu kada svi misle da mogu pjevati sve?

  Pedagoškim sam se radom počela intenzivnije baviti tijekom pandemije, kada sam, dijelom i silom prilika, počela održavati online nastavu, privatne satove pjevanja te predavati u privatnim glazbenim školama. Iako sam oduvijek imala afiniteta prema pedagogiji, upravo mi je to razdoblje otvorilo potpuno novi pogled na našu profesiju.

  Moram priznati da pedagogiju smatram izuzetno zahtjevnim poslom, u nekim aspektima čak zahtjevnijim od same izvođačke umjetnosti. Kao izvođač prvenstveno ste odgovorni za vlastiti instrument, dok kao pedagog preuzimate odgovornost za razvoj tuđeg glasa, a time i za nešto izuzetno osobno i osjetljivo.

  Svaki je čovjek jedinstven instrument, ali instrument koji sa sobom nosi dušu, psihu, emocije, karakter i vlastita životna iskustva. Glas je nevjerojatno osjetljiv i na njega utječe gotovo sve, od fizičkog i psihičkog stanja do svakodnevnih životnih okolnosti. Upravo zato ne vjerujem u univerzalne metode koje jednako funkcioniraju kod svih. Svakom učeniku potrebno je pristupiti individualno, s mnogo pažnje, strpljenja, znanja i odgovornosti.

  Što se tiče odabira repertoara, mislim da je to jedno od najvažnijih, ali i najosjetljivijih pitanja u razvoju svakog pjevača. Za pravilan odabir potrebno je veliko znanje, iskustvo i dobro poznavanje vokalnih mogućnosti pojedinca. Ne mislim da svatko može, niti treba, pjevati sve. Svaki glas ima svoje prirodne predispozicije, karakteristike i razvojni put, a repertoar bi uvijek trebao biti prilagođen glasu, a ne obrnuto.

  Smatram da sam pjevač najbolje osjeća što mu vokalno odgovara, no jednako je važno imati stručno uho od povjerenja – bilo da je riječ o pedagogu, dirigentu ili iskusnom kolegi, koje će mu pomoći da vlastiti glas sagleda objektivnije i pravilno usmjeri njegov razvoj. Osobito je važno ne žuriti. Glas se mijenja i sazrijeva tijekom života, a ono što nam danas odgovara ne mora nužno biti ono što ćemo pjevati za pet ili deset godina.

  U konačnici, cilj pedagogije za mene nije samo naučiti nekoga lijepo pjevati, nego mu pomoći da razvije zdrav, slobodan i autentičan odnos prema vlastitom glasu. To je dugotrajan i vrlo osjetljiv proces koji zahtijeva mnogo više od samog poznavanja vokalne tehnike.

  

  Koji su planovi za budućnost, kako na opernom tako i na koncertnom planu?

  Do kraja godine očekuje me nekoliko koncerata i gostovanja. Posebno se veselim nastupu 23. studenoga u dvorani Yehudi Menuhin u Bernu s baritonom Davorom Nekjakom i dirigentom i pijanistom Darijanom Ivezićem, gdje predstavljamo projekt As Time Goes By. Potom slijede tri koncerta festivala CroVoX Vienna, na dva ću i sama pjevati, uz intenzivan rad na njegovoj organizaciji i umjetničkom vodstvu.

  No prije svega sam profesionalna operna pjevačica i razvoj pjevačke karijere ostaje moj prioritet. Moj je glas sazrio i osjećam se spremnom za velike i zahtjevne uloge. Početkom sljedeće godine očekuje me dugo priželjkivani debi Violette u Verdijevoj La traviati u HNK-u Osijek, a već u prosincu pripremam još jedan veliki operni debi. O njemu ipak nekom drugom prilikom! (smijeh)

  Voljela bih biti prisutnija na hrvatskim opernim pozornicama, ali naravno i nastaviti međunarodne angažmane. Aktivno sudjelujem i u radu Glazbenog centra Dunja Vejzović, u promociji i očuvanju umjetničke ostavštine naše velike primadone te pripremi koncertne sezone Centra.

  Pred nama su novi koncertni projekti, moguća gostovanja i turneje, nastupi na hrvatskoj obali i u Beču te daljnje širenje CroVoXa. Neću još sve otkrivati, ali mogu reći da se veselim novim izazovima. Uz sve organizacijske i umjetničke projekte, pjevanje ostaje moja najveća ljubav i životni poziv.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 15. listopada 2026.

Piše:

Luka
Nalis