Svježa krv u svijetu opernih konvencija
Povijesni osvrt na nastanak i izvedbe Bizetove opere Carmen ususret novoj premijeri u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 23. listopada 2026.
-
Nakon 85 skupnih pokusa, 3. ožujka 1875. u pariškoj Opéri Comique praizvedena je Carmen Georgesa Bizeta. Naslovnu ulogu tumačila je Celestine Gali-Marié (1840–1905), a Don Joséa pjevao je Paul Lhérie (1844–1937) koji će poslije karijeru nastaviti kao bariton. Escamillo je bio belgijski bariton Jacques Bouhy (1848–1929), budući prvi ravnatelj National Conservatory of Music of America u New Yorku. Marguérite Chapuy, koja se nakon udaje povukla sa scene, bila je Micaëla. Dirigirao je glavni dirigent Opére-Comique i istaknuti violinist, Adolphe Deloffre (1817–1876). Uobičajila se tvrdnja da je praizvedba jedne od najpopularnijih opera uopće – propala. Dodaje se da je njezin autor, potresen, umro točno tri mjeseca poslije, kad se izvodila 33. predstava, 3. lipnja 1875. No 33 predstave u tri mjeseca – znači li to doista da je propala na praizvedbi? Dodamo li tome da ju je bečka Dvorska opera već 23. listopada iste godine uvrstila u repertoar, još je teže govoriti o neuspjehu. A pribrojimo li i nekoliko ocjena uglednih glazbenika, teško je složiti se s tom tvrdnjom. Jules Massenet pisao je Bizetu nekoliko trenutaka nakon što se spustio zastor na premijeri: „U ovaj sat ti si sigurno sretan. Bio je veliki uspjeh! Kad budem imao sreću da te sretnem, izrazit ću ti sve zadovoljstvo koje si mi priuštio. Osam dana poslije, Camille Saint-Saëns mu je pisao: „Konačno sam vidio Carmen i nalazim da je divna.“ Na Bizeta su njegove riječi duboko djelovale i odgovorio mu je: „Ti reci, potpisani od majstora kao što si ti tješe me od nepravdi koje su mi nanijeli razni Comettanti, Lauzièri i drugi. Ti si mi priredio veliko veselje i grlim Te cijelim srcem.“ 
Massenet i Saint-Saëns nisu jedini osjetili veličinu Carmen. Osjetio je to i pjesnik i dramski pisac Theodore de Banville (1823–1891) predosjećajući revoluciju koju će unijeti Bizetovo remek-djelo. Pet dana poslije premijere pisao je: „Gospodin Georges Bizet jedan je od onih ambicioznih ljudi za koje glazba, čak i u kazalištu, ne smije biti samo zabava, način kako provesti večer, nego božanski jezik koji će izraziti tjeskobe, strasti, nebeske težnje bića koje je tu na zemlji prolaznik i izgnanik.“
Ostali slavni Bizetovi suvremenici različito su se odnosili prema Carmen. Johannes Brahms ju je slušao više od dvadeset puta, Franz Liszt je bio prilično neutralno raspoložen, Richard Wagner je pisao: „Bogu hvala, evo napokon nekoga tko ima ideje u glavi!“ Oduševljeni njome bili su i Čajkovski i Debussy. Veliki majstor orkestracije Richard Strauss smatrao je poslije da je orkestracija Carmen savršena i da je Bizet, koji nikada nije bio u Španjolskoj, uspio operi dati španjolski karakter ponajprije svojim bojama, tako karakterističnim španjolskim chiaroscurom. Najviše oduševljen operom bio je veliki njemački filozof i klasični filolog Friedrich Wilhelm Nietzsche (1844–1900) koji ju je proglasio „savršenim protuotrovom za Wagnerove neuroze, povratkom prirodi, zdravlju, veselju, mladosti, vrlini!“ Pisao je: „Jučer sam dvadeseti put čuo Bizetovo remek-djelo. Kao nijedno slično djelo čini nas savršenima. Osjećao sam da postajem bolji kad mi se Bizet obraća. Jeste li primijetili da ta glazba oslobađa duh? Da daje mislima krila? Glazbu treba pojužnjačiti. Imam razloga iznositi takvu tvrdnju. Bizet je posljednji genij koji je vidio novu ljepotu i novu čar, on je otkrio novu zemlju: jug glazbe.“
Francuski pisac, arheolog i povjesničar Prosper Merimée (1803–1870) objavio je prvi put novelu Carmen u pariškom časopisu Revue des Deux Mondes 1. listopada 1845. Priču o zanosnoj ciganki i naredniku Don Joséu ispričao je u prvom licu, tvrdeći da ih je oboje upoznao. Je li Carmencita plod autorove mašte ili je doista postojala, nije važno, jer ju je Merimée učinio stvarnom i živom, kakve su sve velike umjetničke kreacije. A njezine velike interpretatorice, ma koliko često da su je interpretirale, nikada nisu bile sigurne jesu li posve proniknule u taj čudesan lik.
Trideset godina poslije Georges Bizet je istom zadivljujućom stvaralačkom snagom glazbeno uobličio lik vatrene ciganke i tako ga uvjerljivo povezao s podnebljem njezine domovine kao da je s njim srastao, a zapravo nikada nije bio u Španjolskoj.
Teško je danas razumjeti kako su kritičari nakon praizvedbe nazvali Carmen previše wagnerijanskom kad je to opera koja najviše fascinira upravo bogatstvom melodike. A zatim i sama njezina konstrukcija opere comique, ili opere u brojevima, teško bi se mogla nazvati wagnerijanskom.
Početnom neuspjehu Carmen nije bila toliko kriva glazba koliko sam sadržaj. Doduše, već je Giuseppe Verdi u svoje opere uveo ljude s ruba društva – kurtizanu Violettu na primjer – ali u Traviati ona se žrtvuje da bi se iskupila. Bizetova Carmen se ne žrtvuje, ona pokreće radnju, a osjećaji koji pokreću njezin život kose se s moralom vremena Francuske poslije Napoleona Trećeg i francusko-pruskog rata. Osim toga, Verdijeva osoba sumnjivog morala ipak je živjela po salonima. U Carmen nije bilo čak ni lijepe fasade. Na opernoj sceni pojavio se život, ponekad surov i grub. Junaci su postali ciganka i odbjegli vojnik, a njihov svijet tvorničkih radnica, vojarni i krijumčara vrijeđao je ukus otmjene francuske publike. U pomalo zastarjelu formu opére comique Bizet je unio svježu krv.Jacques Halévy (1834–1908) i Henri Meilhac (1831–1897) u libretu su ublažili lik Carmen i pojednostavnili pad Don Joséa. Ono što je osobito važno i svjedoči o njihovu istančanom osjećaju za scenu jest uvođenje lika Micaële. Taj „pojam blagosti i čistoće u toj tragediji strasti“ antipod je liku Carmen. Bila je to genijalna zamisao libretista i skladatelja. Micaëla pjeva ariju u stilu tradicionalne romantične arije. Frasquita, Mercédès, Zuniga i Moralès dali su radnji pitoresknost, a Escamillo je dobio na važnosti te je postao simbol onoga čemu glavna junakinja teži.
Riječka publika prva je u Hrvatskoj upoznala Carmen. Bilo je to u izvedbi talijanske operne družine u Teatro comunale ujesen 1888. godine. Splitska ju je publika prvi put doživjela 1894. u izvedbi češke operne družine, a osječka u izvedbi njemačkog kazališta u sezoni 1904/1905. Prva hrvatska izvedba opere bila je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu u drugoj Hreljanovićevoj stagioni 18. lipnja 1893. Dirigirao je dugogodišnji ravnatelj Opere Nikola Faller. Glavne su uloge pjevali članovi stagione Amadea Santarelli i Vincenzo Maina kojima su se pridružili voditelj stagione bariton Ivo pl. Hreljanović (1864–1908) kao Escamillo i Marija Freudenreich (1863–1944) u ulozi Frasquite. U novoj zgradi u izvedbi opernog ansambla opera je prvi put izvedena 29. veljače 1896. s Čehinjom Ankom Matoušek u naslovnoj ulozi. Prva Hrvatica – svjetski poznata Gabrijela Horvátová, buduća prvakinja praškog Národnog divadla, nastupila je prvi put 6. veljače 1897. U zagrebačkoj Operi najviše su se usjekle u sjećanje Ančica Mitrović i Marijana Radev, a veliki interpreti Don Joséa i Carmen u Bečkoj državnoj operi bili su Josip Gostič i Biserka Cvejić. No najviše, nekoliko stotina puta, po najvećim svjetskim kazalištima s najvećim partnerima i dirigentima pjevala ju je Ruža Pospiš-Baldani, koja je glasom i stasom idealno pristajala liku Meriméeove i Bizetove junakinje.
Ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izvest će u petak, 23. listopada premijeru Carmen. Uz redatelja Pier Francesca Maestrinija i šefa dirigenta Opere HNK-a Piera Giorgia Morandija, scenografiju potpisuje Juan Guillermo Nova, kostimografiju Cristina Aceti, oblikovanje svjetla Jean Paul Carradori, a koreografiju Matilde Rubio Segado. U naslovnoj ulozi nastupaju Sofija Petrović i Emilia Rukavina, dok će Don Joséa tumačiti Giorgio Berrugi i Roko Radovan. Micaëlu će pjevati Darija Auguštan, Marija Kuhar Šoša, Josipa Lončar i Marija Žalac u studijskoj postavi, a Escamilla Leon Košavić, Ljubomir Puškarić i Marin Čargo u studijskoj postavi. U ostalim ulogama nastupaju Siniša Štork i Lobel Barun kao Zuniga, Josipa Bilić i Petra Cik kao Frasquita, Josipa Gvozdanić i Iva Krušić kao Mercédès, Jurica Jurasić Kapun i Josip Galić kao Dancaire, Josip Švagelj i Lovre Gujinović kao Remendado te Siniša Hapač i Davor Nekjak kao Morales.
Nova produkcija nastaje u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Split, u sklopu projekta Konzorcij hrvatskih nacionalnih kazališta (K-HNK) Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 18. listopada 2026.
