Veliki glasovi na tijesnoj dubrovačkoj sceni

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Gaetano Donizetti, Maria Stuart, dir. Matija Fortuna, red. Marin Blažević – dubrovačka premijera

• 

  Koprodukcija Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, a za dubrovačku premijeru (2. listopada 2026.) u suradnji s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, iznjedrila je još jedan zajednički naslov. Radi se o djelu Maria Stuart,  jednoj od tri opere iz tzv. tudorske trilogije Gaetana Donizettija. U zanesenoj maniri romantizma, Donizetti traži inspiraciju u povijesnim, kraljevskim i vladarskim intrigama i literarnim predlošcima te kroz romantičnu umjetničku interpretaciju prikazuje svijet, odnose i događaje kroz prizmu egzaltiranih, dramatičnih i gustih emocionalnih tenzija, bez pretjerane zabrinutosti oko stvarnih povijesnih činjenica i događanja. U pravom smislu riječi,19. stoljeće u umjetnosti  donosi izobilje izokrenutih realiteta, ali i ispunja nepreglednom i nakićenom fantazijom. Muzika i pripovijedanje ujedinjeni u operi, u formi glazbene umjetnosti u kojoj racionalna organiziranost muzičkog i pripovjedačkog materijala dolazi do svog vrhunca, zahtijeva od autora obilje invencije i spretnosti. Unatoč nesumnjivo izvrsno skladanoj partituri i vrijednom literarnom predlošku – Schillerovoj drami Maria Stuart, povijest ove opere pratile su često izvedbene poteškoće i prepreke, bilo one društvene – jer se kraljevsku obitelj nije prikazivalo u slici nedodirljivosti i distance, bilo pak prepreke oko bolesti izvođača, kao što se dogodilo na samoj prvoj premijeri. A i glazbena kritika često je izvedbu ovog djela znala negativno ocijeniti. Tek u 20. stoljeću, teško se probijajući kroz razne promašene produkcije, rastvorila se u svoj svojoj raskoši.

  Za hrvatsku koprodukciju bili smo zakinuti za orkestar većeg opsega (za dubrovačku premijeru i za zbor), a opera je znatnim dramaturškim intervencijama skraćena (originalno trajanje opere je oko 2 sata i 30 minuta, a hrvatska premijerna verzija je oko 1 sat i 40 minuta). Ipak, čak i u ovoj  gotovo suženoj verziji i s ansamblom od petnaest svirača, članova Dubrovačkog simfonijskog orkestra i pokojega vanjskog suradnika, djelo nije izgubilo na svojoj homogenosti i balansu. Orkestar je, uz pažljivo i inteligentno vodstvo dirigenta Matije Fortune, upotpunio suvereno i bez dvojbe cjelokupni dojam, a pjevački dio iznio je neke od neponovljivih interpretativnih trenutaka.  

  

  Libretist Giuseppe Bardari smanjuje broj lica na samo šest, dočim Schillerova drama Maria Stuart sadrži 21 lice, pa komorni broj aktera još više emfazira temu sukoba dvaju jakih osobnosti – uznosite kraljice Elizabete I. i bivše kraljice Škotske Marie Stuart, koja svojim dolaskom u Englesku uzbiba nepokolebljivu moć engleske vladarice. U režiji i dramaturškoj adaptaciji Marina Blaževića (ujedno i oblikovatelja svjetla) fokus je usmjeren na konfrontaciju u kojoj se apostrofira njihova višeslojnost, moralne dileme i refleksija kroz osvetoljubljivost, agresivnost, sumnje, metamorfoze, obrate i konačni tragični kraj Marie Stuart. Četiri ostala lica – Roberto (Leicester), Giorgio Talbot, Lord Guglielmo Cecil i Anna Kennedy, u priči su potpora  dramaturškom tijeku i služe kao svojevrsni okidači obrata i odluka. Emocionalni naglasak nije na njima nego na dvama ženskim likovima koji uzajamno svoj odnos dovode do neizdrživih  granica neugodnog i mračnog prikazanja.

  Inscenacija je donijela neuobičajenu opernu mizanscenu. Frontalna scena kazališta bila je rezervirana za dvije glavne uloge, dok su ostala lica premještena na uglove proscenija s povremenim ulascima u prostor na sredini prizora. Obučeni u crno, ispred pultova s notama iz kojih su pjevali, akteri su se scenskom nevidljivošću pretvorili u unutrašnji glas, kao lutkari koji pokreću priču, odnosno konce na glavnoj sceni. Bez eksplicitne vlastite pojavnosti njihova pjevačka, ali imaginarna uloga dramaturški i glazbeno je tako pojačana. 

  

  Koncept scenografije Sandre Dekanić (ujedno i kostimografkinje) s nekoliko velikih ogledala smještenih pod raznim kutovima, naglašavali su autorefleksiju dvaju glavnih junakinja. Možda je na manju scenu dubrovačkog teatra od one varaždinske trebalo staviti manji broj zrcala, jer prostor nije imao mjesto Praznine, ali može se iščitavati ideja i ovako: pokazivanje zgusnutosti i eksplozivnosti atmosfere u kojoj se dva ženska lika bore sa svojim demonskim licima i tragičnim sudbinama.

  Ono što ćemo zaista pamtiti kao iznimno na dubrovačkoj premijeri jest nastup Diane Haller u ulozi Marije Stuart i ništa manje kvalitetan pjev Anamarije Knego u ulozi Elizabete I.  Mezzosopranistica Diana Haller, Riječanka sa sjajnom međunarodnom karijerom i umjetničkim familijarnim backgroundom, svoje je tehničke pjevačke nadmogućnosti spojila u isijavajuću uživljenost i glumačku dorađenost, pa je scenu dubrovačkog teatra ispunila obuzimajućom energijom. Temeljito zašavši u kontroverzni lik Marie Stuart, dodala je svojem liku osobine duboko prikrivene davnom prošlošću, crpeći inspiraciju u uvijek aktualnim previranjima srca i uma. Anamarija Knego, nacionalna prvakinja opere, uspjela je složeni lik Elizabete I. doraditi u maniri visoke pjevačke profesionalnosti, čvrstom impostacijom glasa i u najosjetljivijim dijelovima partiture. Obje pjevačice ostvarile su pamtljive uloge uzajamnim interakcijama i duelima na sličnoj pjevačkoj ravni, s tim da je Haller dublje emocionalno zahvatila lik Marije Stuart. Mora se istaknuti i tenora Josipa Švagelja koji je nemali pjevački udio interpretirao vrlo dojmljivo i strastveno, pokazavši svoj veliki potencijal i talent. 

  

  Ovu partituru čini čudesnom i neodoljivom zadivljujuće skladateljsko majstorstvo, tijek muzičkih linija i invencija Gaetana Donizettija u duetima, tercetima i sekstetima, a uz spomenutu Dianu Haller, Anamariju Knego i Josipa Švagelja korektnom izvedbom interpretirali su ih Jakov Kalajžić kao Giorgo Talbot, Jurica Jurasić Kapun kao Lord Guglielmo Cecil, te Vinka Siladi kao Anna Kennedy.

  Bilo bi dobro da se više pažnje posvetilo programskoj knjižici (koje na kraju nije ni bilo), pa bi premijera djelovala još elegantnije i za stupanj više u profesionalnom odnosu prema produkciji. U njoj je mogao pisati prepričani libreto po scenama, biografije izvođača, redatelja i ostalih sudionika u izvedbi, komentar na sadržaj opere, riječ redatelja i dramaturga, a posebice je nedostajalo ime glazbenika koji je preuredio partituru za hrvatsku premijeru. Tim više što se ova opera, po saznanjima dobivenima iz ureda Teatra Marina Držića, nikad prije nije izvodila u Hrvatskoj.

  

  Raduje činjenica da dubrovačko kazalište nastavlja s opernim repertoarom, tim više što je opera  nepravedno zapostavljena u Gradu. Prilika je spomenuti kako Dubrovnik ima dugu tradiciju glazbeno-scenskih predstava, još od vremena renesanse. To je zamjetno na primjeru uputstava Marina Držića koji je naveo precizno na kojim mjestima glazba preuzima scenu u njegovim djelima i to toliko puta da se čak dvojilo o samoj žanrovskoj smjernici njegovih rukopisa. Dominko Zlatarić 1580. preradio je pastoralu Aminta pod nazivom Ljubimir, pa iako nije riječ o klasičnom opernom libretu, ova pastirska igra postavila je temelje za kasniji razvoj libretističkih drama u baroku. Pasko Primović (umro 1616.) donosi prvi prepjev ranoga talijanskog opernog libreta u Dubrovnik, a preveo je Rinuccinijev libreto Euridice, izveden u Gradu 1617. Tome dodajmo i muzikološko otkriće (muzikolog dr. Miho Demović) jednog rukopisa Junija Džona Palmotića Atalanta, naslovljena kao libreto, ali nažalost do danas nije utvrđeno je li postojala i napisana glazba. U budućnosti bilo bi poželjno da zaživi i operna dubrovačka sezona, a ovakvim, istina rijetkim opernim događanjima te sustavnijim planom (postavljati, na primjer, na scenu komorne barokne i suvremene opere) to bi se moglo i ostvariti.

  © Marija Grazio, OPERA.hr, 18. listopada 2026.

Piše:

Marija
Grazio