Dvije moderne jednočinke u jedinstvenoj opernoj cjelini
Bečka državna opera: Alexander Zemlinsky, Béla Bartók, Jedna firentinska tragedija / Dvorac Modrobradog, dir. Alain Altinoglu, red. Vasilij Barhatov
-
Ovosezonska prva premijera Bečke državne opere zanimljiva je kombinacija dvije moderne jednočinke: Jedna firentinska tragedija Alexandera Zemlinskog, te u drugom dijelu Dvorac Modrobradog Béle Bartóka. Obje jednočinke nastaju tijekom Prvoga svjetskog rata. Prva je praizvedena u Stuttgartu u siječnju 1917., a druga u Budimpešti u svibnju 1918., te dok je prva široj publici danas gotovo nepoznata, Bartókova jedina opera svakako je dio opernog kanona.
Jedna firentinska tragedija
Zemlinsky kao rođeni Bečanin, prijatelj i suradnik velike trojice Bečke škole, čija je sestra bila udana za Schöenberga a on sam u polugodišnjoj vezi s Almom Schindler, te čiju je prvu operu Bilo jednom… praizveo upravo Mahler 1900., ipak nije nepoznat ovdašnjoj publici, ali se moglo vidjeti da su neki gledatelji došli samo na drugi dio, tj. na Bartókovu operu. Nažalost, tako su propustili zamisao redatelja Vasilyja Barkhatova da par Bianca-Simone koji izlaz iz bračne učmalosti odluči potražiti kod psihoterapeuta, izmijenivši predložak Oscara Wildea koji za svoju operu koristi Zemlinsky, prikaže kao isti par Judita – knez Modrobradi u drugom dijelu kod Bartóka, a sve kao svojevrsnu psihološku dramu.
Scena je moderan penthouse s gotovo prijetećim velikim sivim betonskim plohama plafona i gornjeg dijela stana (scena: Christian Schmidt), a radnja se događa na besprijekornom prljavo-ružičastom psihijatrijskom kauču i kasnije na velikom zelenom bračnom krevetu do njega. Litavsku sopranisticu Asmik Grigorian ne treba posebno predstavljati i bila je zasluženo zvijezda ove izvedbe kao Bianca, čime je pokazala da joj leži i moderni izričaj, a partner večeri 12. listopada bio joj je danski bas-bariton Johan Reuter (na premijeri Christopher Maltman). Psihoterapeuta, u originalu princa Guida Bardija, pomalo plašljivo donosi tenor Dmitry Golovnin koji paru želi pomoći uvođenjem pitanja ljubomore u njihov ustaljeni odnos, da bi ga zbog Biancinog udvaranja i prave ljubomore Simone na kraju i ubio. Supružnici tako opet postaju ljubavnici, gdje Bianca ponovno otkriva njegovu snagu a Simone njezinu ljepotu.
Dirigent Alain Altinoglu s doista impresivnim orkestrom do savršenstva dovodi izvedbu Zemlinskog, no neujednačenost partiture u kojoj ima „malo ovog, malo onog“ od njegovih suvremenika, ne uspijeva kod publike stvoriti dojam jedinstvene cjeline, što je nadoknađeno u drugom dijelu kod Bartoka.
Dvorac Modrobradog
Kao što je već spomenuto, par Bianca-Simone iz prvog dijela se nakon koitusa budi kao par Judita – knez Modrobradi u drugoj jednočinki u istoj scenografiji. Grigorian čak i sama nastavlja kao Judita, dok ulogu kneza Modrobradog ipak preuzima markantan austrijski bas-bariton Florian Boesch, ali u istoj odjeći kao Simone, koji joj ostaje doista ravnopravan partner tijekom cijele opere. Psihološka igra nastavlja se Juditinim ispitivanjem Modrobradove psihe i dobro poznate simbolike otvaranja sedam vrata kod Bartoka. Pjevački, orkestralni i režijski vrhunac večeri svakako je otvaranje 5. vrata gdje sve eksplodira u C-duru i nakon toga premještanje radnje u gornji dio penthousea i zanimljivog koncepta 6. vrata i jezera suza bivših žena Modrobradog kao dječje sobe. Neki su možda očekivali doslovno više krvi i snažniju simboliku otvaranja sedam vrata, ali u režiji Barkhatova sve funkcionira kao zajednička trauma para. Na samom kraju dolazi do obrata, jer nakon što Modrobradi posljednjom rečenicom zaključi da će „od sada nadalje biti samo noć“, par zadovoljno odlazi zajedno spavati.
Altinoglu je kod Bartoka mogao pokazati svu snagu velikog orkestra koji ipak ne zaglušuje tek dvoje pjevača samih na sceni bez zbora tijekom cijele opere, s prepoznatljivim zvukom Bartokove duboko promišljene moderne glazbe.
Ovom produkcijom stvorena je kombinacija modernih jednočinki Jedna firentinska tragedija i Dvorac Modrobradog, koja bi mogla zaživjeti kao puno poznatiji veristički parnjak Cavalleria Rusticana i Pagliacci, ali upravo Bartokova opera ostaje zalog njezinog uspjeha. Zanimljivo, tako dolazimo do obrata o informaciji iz nedavnog razgovora s austrijskim glazbenim organizatorima koji su istaknuli da na najavama za koncerte moraju obično izostaviti Bartóka i navode ga pod „i drugi autori“, upravo kako ne bi izgubili svoje pretplatnike.
© Mario Martinec, OPERA.hr, 15. listopada 2026.
Autorski tim:
Glazbeno vodstvo: Alain Altinoglu
Postavljanje: Vasilij Barhatov
Pozornica: Christian Schmidt
Kostimi: Stefanie Seitz
Svjetlo: Aleksandar Sivaev
Video: Roland Horvath
Izvođači:
Jedna firentinska tragedija
Guido Bardi, princ Firence: Dmitrij Golovnin
Simone, trgovac: Johan Reuter
Bianca, njegova supruga: Asmik GrigorianDvorac Modrobradog
Vojvoda Plavobradi: Florian Boesch
Judith: Asmik Grigorian
