Portret primadone i njezina opernog vremena

Davor Schopf: Branka Stilinović – Zlatni glas zagrebačke Opere, ur. Mladen Mordej Vučković, Hilarion, Zagreb, 2026.

• Branka Stilinović pripada pjevačicama čije je umjetničko ime trajno povezano s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Koliko je njezin glas značio toj kući i njezinoj publici, Davor Schopf pokazuje monografijom Branka Stilinović – Zlatni glas zagrebačke Opere, objavljenom u izdanju društva Hilarion uz stotu obljetnicu umjetničina rođenja. Glavna je vrijednost knjige u sustavnoj rekonstrukciji karijere kroz koju se upoznaju i repertoar, izvođači te način rada zagrebačke Opere u razdoblju njezine snažne poslijeratne afirmacije. Prikupljena građa omogućuje da se ugled velike operne prvakinje sagleda kroz konkretna ostvarenja i okolnosti u kojima su nastajala.

  Uvodnim poglavljem Zlatni glas za zlatno doba Schopf jasno postavlja povijesni okvir. Vrijeme velikoga stalnog ansambla, djelovanja Milana Sachsa i ravnateljstva Ive Vuljevića, ambicioznih produkcija i europskih gostovanja bilo je presudno i za oblikovanje pjevačičine karijere. U tom je kontekstu dobro vidljiv značaj umjetnice koja je mogla preuzimati zahtjevne i stilski raznorodne zadatke te postati pouzdanim osloncem repertoara. Knjiga pritom podsjeća koliko je umjetnička snaga pojedine operne kuće ovisila o kontinuitetu rada njezinih članova.

  Zanimljivo su prikazani počeci Branke Stilinović, od službeničkih poslova i rada u Zboru Radio Zagreba do školovanja kod Nade Pirnat. Podatak da su je zbog tamne boje glasa i snažnih dubokih tonova pojedini pedagozi smatrali mezzosopranisticom otvara pitanje pravilnog prepoznavanja i postupnog razvijanja pjevačkoga instrumenta. Schopf naglašava ulogu pedagoginje kojoj je umjetnica ostala vjerna te iskustvo stečeno u raznovrsnom radijskom repertoaru. Posebno je obrađen rad s Operom u sobi, inicijativom mladih glazbenika okupljenih oko Antuna Petrušića, koja je u privatnome stanu stvarala prostor za nastupe budućih opernih profesionalaca. Takvi detalji približavaju i širu glazbenu svakodnevicu Zagreba pedesetih godina.

  

  Riječki debi u ulozi Santuzze 1958., a zatim zagrebački nastup u istoj ulozi početkom 1959. označili su početak vrlo brzoga scenskog uspona. Već pri prvom nastupu kao Tosca, svojem tek četrnaestom izlasku na opernu pozornicu, Branka Stilinović na zahtjev publike ponovila je ariju Vissi d’arte. U knjizi taj uspjeh dobiva uvjerljivo obrazloženje kroz prethodno školovanje, zborsku praksu i postupno stjecanje sigurnosti. Kasniji dolazak na profesionalnu opernu scenu tako se pokazuje kao dolazak već pripremljene i pjevački zrele umjetnice.

  Središnji dio monografije organiziran je prema ulogama. Uz podatke o produkcijama i njihovim autorima slijede prikazi pojedinih ostvarenja, fotografije, programske cedulje, kritike te popisi nastupa s partnerima i dirigentima. Takav raspored osobito pogoduje čitatelju koji želi pratiti određenu ulogu ili rekonstruirati pojedinu predstavu. Pritom se neprestano otvaraju veze s drugim umjetnicima: Josipom Gostičem, Vladimirom Ruždjakom, Marijanom Radev, Nadom Puttar-Gold i brojnim drugim nositeljima tadašnjega repertoara. Iz osobne se kronologije postupno razvija pregled rada cijeloga ansambla.

  U opisima pjevanja jasno se izdvajaju svojstva na kojima Schopf temelji visoku ocjenu umjetnice: prodornost i nosivost dramskoga soprana, široki legato lukovi, kontrola daha te sposobnost dinamičkog nijansiranja i prijelaza u piano. Posebno su korisna mjesta na kojima se te odlike povezuju s pojedinim likom. Elizabeta u Verdijevu Don Carlosu, predstavljena i na naslovnici, izdvaja se kao ostvarenje u kojemu su vanjska suzdržanost i dostojanstvo ostavljali prostor glasovnom izražavanju potisnutih osjećaja. Schopf prenosi nadahnut opis Marije Barbieri, čije prosudbe zauzimaju važno mjesto u vrednovanju umjetnosti pjevačice. Povezanost scenske odmjerenosti i intenzivnoga pjevačkog izraza prepoznaje se i u prikazu Jaroslavne u Borodinovu Knezu Igoru.

  

  Vrijedno je što dokumentacija čuva i razlike u kritičarskim ocjenama. Uz nastupe u ulozi Sente u Salzburgu 1964. prenose se pohvale dramatskoj snazi i visokim tonovima, ali i primjedbe na ujednačenost glasa te oblikovanje lika. Uključivanje takvih sudova pridonosi vjerodostojnosti portreta. Čitatelj dobiva priliku razlikovati trajne odlike pjevačičina umijeća od dojma pojedinoga nastupa i očekivanja različitih kritičara.

  Osobito je važan dio posvećen hrvatskom repertoaru. Uloga Dalmaro na praizvedbi Gotovčeve opere, koju je skladatelj pisao imajući na umu izražajne mogućnosti Branke Stilinović, pokazuje neposrednu povezanost skladateljskog i izvođačkog rada. Slično vrijedi za njezinu Đulu na cjelovitoj snimci Ere s onoga svijeta pod Gotovčevim ravnanjem. Zanimljiva je i dvojnost njezina sudjelovanja u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom: na pozornici je bila Eva, a na cjelovitoj diskografskoj snimci Jelena. Uz Irmengardu u Porinu te radijske snimke Lenke u Bersinu Ognju i Margite u Zajčevu Banu Legetu, ti podaci jasno pokazuju opseg njezina doprinosa očuvanju domaće operne baštine.

  Među zanimljivijim dokumentarnim pojedinostima nalazi se i prikaz dopunskog ugovora iz 1966., s posebnim dodatkom za nastupe u ulozi Aide. Takav podatak o materijalnom vrednovanju rada otkriva položaj umjetnice unutar kazališne kuće i način na koji se pojedina interpretacija posebno cijenila. Popisi nastupa omogućuju praćenje učestalosti izvedbi, promjena partnera i trajanja produkcija. Upravo ti podaci daju knjizi trajnu uporabnu vrijednost za buduća istraživanja hrvatske operne reprodukcije.

  

  Koncertni repertoar, diskografija, trajne radijske snimke i televizijske prilagodbe proširuju prikaz djelovanja Branke Stilinović. Posebno mjesto zauzimaju nastupi u Verdijevu Requiemu, a popisi snimaka upućuju na građu uz koju današnji slušatelj može provjeravati opise njezina glasa. Važna je pritom razlika između uloga ostvarenih na pozornici i onih sačuvanih na snimkama. Takvo razlučivanje pridonosi jasnijoj predodžbi o stvarnome opsegu repertoara. Scenske i portretne fotografije, reprodukcije dokumenata i pisama publike dopunjuju taj pregled vizualnim tragovima izvedbi i njihove recepcije.

  Ljudsku dimenziju monografije obogaćuju sjećanja kćeri Milane Stilinović Sabljić na obitelj Oblak te prikaz pedagoškoga rada umjetnice. Obiteljska priča povezuje njezino odrastanje u glazbenim i likovnim krugovima, dok svjedočanstva učenica pokazuju kako je prenosila vlastito iskustvo. Posebno je dojmljiv opis podučavanja u kojemu je tehničke vježbe, fraziranje i dinamičke finese demonstrirala glasom. Tako se između umjetničina školovanja i njezina kasnijeg rada s mlađim pjevačima uspostavljao jasan kontinuitet znanja i izvođačke prakse.

  

  U završnim stranicama Schopf otvoreno govori i o vlastitoj slušateljskoj povezanosti s Brankom Stilinović, koju je gledao još kao vrlo mlad posjetitelj kazališta, a poslije s njom načinio svoj prvi radijski intervju. Autorova je naklonost vidljiva kroz cijelo izdanje, a osobno svjedočanstvo najviše pridonosi ondje gdje približava konkretan kazališni doživljaj i odnos publike prema umjetnici.

  Dokumentarna iscrpnost odlika je ovoga pristupa. Neke su uloge popraćene sažetijim osvrtima, česte su pohvalne karakterizacije glasa i pojedinih vrhunaca, a tekst je isprepleten i s nizom tabličnih pregleda. Pregledna organizacija po ulogama olakšava snalaženje, dok sačuvani kritički zapisi pružaju podlogu i za daljnja razmatranja koja prelaze okvire autorova prikaza.

  

  Schopfova monografija uvjerljivo potvrđuje koliko je Branka Stilinović pridonijela umjetničkom identitetu zagrebačke Opere. Njezina se važnost može pratiti u zahtjevnosti povjerenih uloga, dugotrajnoj prisutnosti na repertoaru, suradnji s istaknutim umjetnicima i snimkama hrvatskih djela. Knjiga tim ostvarenjima daje potreban dokumentarni okvir, a današnjim čitateljima približava uvjete u kojima se gradila jedna velika pjevačka karijera. U tome je i njezin najtrajniji doprinos hrvatskoj glazbenoj publicistici.

  © Željko Anzulović, OPERA.hr, 25. listopada 2026.