Slojevita interpretacija Verdijeve komedije s melankoličnim odjekom
Teatro dell´ Opera di Roma: Giuseppe Verdi, Falstaff, dir. Michele Mariotti, red. Tatjana Gürbaca
-
Teatro dell' Opera di Roma, ugledna operna kuća u Vječnom Gradu aktualnu sezonu zaključila je novom produkcijom Verdijeve opere Falstaff. Tim komičnim remek-djelom Verdi je zaokružio svoj opus. Režiju nove produkcije potpisuje redateljica Tatjana Gürbaca, a dirigentsko vodstvo povjereno je umjetničkom ravnatelju rimske opere maestru Micheleu Mariottiju. U programskoj knjizi (namjerno izostavljamo deminutiv knjižici jer je riječ o publikaciji od 248 stranica (!)) nalazimo zanimljiv tekst o Falstaffu Fedelea D'Amica, koji polazi od teze da on nije isključivo komičan lik. Naime, izvorni Shakespeareov lik dolazi iz Henrika IV., gdje se zvao John Oldcastle – prema stvarnoj povijesnoj ličnosti, čovjeku koji je svoja vjerska uvjerenja platio životom. Međutim, zbog negodovanja obitelji Shakespeare mu mijenja ime, te on postaje središnji lik komedije Vesele žene windsorske. D'Amico ovdje povlači zanimljivu paralelu uspoređujući Falstaffa i Jaga, glavnog antagonista prethodne Verdijeve opere – Otello. U tom kontekstu navodi kako Jago predstavlja gotovo metafizičko zlo, dok Falstaff ukazuje na svakodnevne ljudske slabosti. Isto tako, Jago je apstraktniji lik jer utjelovljuje razorne sile, a Falstaff je konkretniji jer njegove slabosti prepoznajemo u običnom čovjeku. Ovu usporedbu smo izdvojili jer nam prilikom razmišljanja o paleti Verdijevih likova ova dvojica ne bi olako došla u istu misao, osim općenite opaske da su plod mašte istog književnika.
Autor libreta Arrigo Boito bio je i sam skladatelj, te mu je toliko bilo stalo do Falstaffa da je poradi toga bio spreman odustati od pojedinih vlastitih skladateljskih ambicija, sve kako bi pomogao Verdiju u tom projektu. U ljeto 1889. Boito dostavlja Verdiju, kojemu je tada bilo 75 godina, nacrt libreta. Verdi je načelno bio zadovoljan predloškom, međutim, dvojio je u vlastitu sposobnost da u poodmakloj životnoj dobi stvori komičnu operu. Skladanje je trajalo od 1889. do 1892. – glazba i tekst razvijali su se u suradnji i dubokome međusobnom poštovanju Verdija i Boita. U Falstaffu Verdi napušta tradicionalnu talijansku formu pa nestaju granice između arija, dueta i ansambl scena, dugi pjevački lukovi zamijenjeni su deklamacijom, a orkestar postaje osjetljiviji na dramsku situaciju. Falstaff je praizveden 9. veljače 1893. u milanskoj Scali. Bio je to društveni događaj par excellence. Verdi je bio gotovo osamdesetogodišnjak i smatrao se simbolom talijanske glazbe. Uspjeh je bio ogroman; do te mjere da je publika tražila ponavljanje određenih brojeva.
Malo više od dva mjeseca nakon milanske praizvedbe Falstaff stiže u Rim te je u Teatru Constanzi izveden 15. travnja iste 1893. Verdi je prisustvovao izvedbi te je dočekan kao velika zvijezda. Čim je izašao iz vlaka na željezničkoj postaji Termini, dočekalo ga je mnoštvo ljudi koje je pratilo njegovu kočiju do hotela Quirinale. Nakon toga Falstaff ostaje redovita pojava na opernoj pozornici talijanske metropole. Zanimljiva nam je izvedba od 3. svibnja 1963., priređena u čast kraljice Elizabete II., koja se nalazila u gradu i predstavu gledala iz kraljevske lože. Izbor opere bio je simboličan: lik engleskoga literarnog velikana u interpretaciji talijanskoga glazbenog velikana. Međutim, prema dostupnim informacijama, unatoč za to vrijeme zvjezdanoj pjevačkoj podjeli (Tito Gobbi, Rolando Panerai, Alfredo Kraus, Renata Scotto, Fedora Barbieri i dr.), izvedba je bila prilično konvencionalna. Autor teksta o izvedbenoj praksi je Antonello La Rocca.
Nakon pregleda povijesti nastanka i izvedbene prakse posljednje Verdijeve opere u Rimu vratimo se sadašnjem trenutku, tj. novoj produkciji koja je premijerno izvedena 11. listopada, a posljednja ovosezonska izvedba zakazana je za 1. studenoga 2026. Naslovnu ulogu u aktualnoj predstavi tumači slavni talijanski bariton Luca Salsi. Salsi je pjevač velikog iskustva na velikim opernim scenama i to se iz njegovog nastupa vidi. Svaki pokret je jasan, a svaka otpjevana fraza je na svom mjestu; razvidno je da je pod nadzorom iskusnog vokalnog trenera koji zna svoj posao. U fragmentiranim frazama Salsi je pokazao priličnu umješnost u ulozi koja traži snalaženje u glazbenim kontrastima, kao i jasnu akcentuaciju pojedinih riječi. Falstaff je sam po sebi teatralan lik kojemu je trbuh dokaz da ostvaruje željeni, hedonistički način života, međutim on je i starac čiji život neminovno ide kraju, a upravo taj sloj, diskretnu kontemplaciju o prolaznosti života, Salsi je najbolje dočarao. Arija L'onore ladri! pokazala je njegov isklesani baritonski timbar i jasan zapjev, a činjenica da je izvorni govornik talijanskog jezika uvelike mu je pomogla u već spominjanoj akcentuaciji. U završnoj fugi Tutto nel mondo è burla Salsi se postavio kao kapetan pjevačke reprezentacije koji (u skladu s formom) postavlja početnu temu na koju se potom nadovezuje ostatak ansambla. U brzom tempu i konstelaciji od više samostalnih melodijskih linija pokazao je suveren nastup, koji je publika nagradila srčanim ovacijama. Falstaff Luce Salsija sigurno nije jedan od onih kojeg ćemo zaboraviti na izlazu iz kazališta; ipak, može mu se zamjeriti ponekad konfekcijski pristup i nedovoljna čujnost u srednjem registru.
George Petean bio je odličan Ford. Peteanov prodorni bariton pokazao se kao sjajna pretpostavka za izgradnju uloge, a prirodna duhovitost pojačana karikiranim kostimom osigurala je simpatije auditorija. Alice Ford tumačila je Maria Agresta. Ovu poznatu sopranisticu pamtimo iz boljih dana njene karijere (svojevremeno sjajna Liù u Scali), a danas kao da je pomalo indisponirana. Carmen Artaza nastupila je kao Meg i pokazala primjerenu pripremu i kontrolu glasa. Violeta Urmana iskusna je pjevačica, a iz njenog nastupa evidentno je da joj se karijera primiče kraju, međutim neovisno o tonskom deficitu bilo je lijepo gledati jedno veliko ime na sceni, jer iskustvo je uvijek u modi. Sopranistica Marina Monzò bila je najveće iznenađenje večeri. Riječ je o sjajnoj pjevačici odlično postavljenog glasa, čije fraziranje je obloženo snagom i talentom, a scenski pokret podjednako superioran kao i pjevački dio. Podjednako se dobro snašla u deklamativnim i lirskim dijelovima uloge, a u potonjima joj je zahvalan partner bio lirski tenor topla tona Dave Monaco. Ženski dio casta bio je vrlo reprezentativan: pokazale su lijepo oblikovan unisoni ton i frekventnu zajedničku scensku igru koja ostavlja dojam, neovisno o tome koliko je gledatelj upoznat s djelom. Svoje uloge korektno su pripremili: Carlo Bosi (Doktor Cajus), Paolo Antognetti (Bardolfo) i Gabriele Sagona (Pistola). Zbor Rimske opere odličan je glazbeni sastav čvrstog tona i ujednačenih sekcija. Završnoj fugi doprinijeli su na osobit način, a zato zasluge idu i zborovođi Circu Viscu.
Falstaff je komedija u kojoj se zapravo nikada ne smijemo naglas, nego se osmjehujemo uz tipičnu Verdijevu ironiju, izjavio je dirigent Michele Mariotti o Falstaffu. Pozornica i orkestralna jama u Falstaffu čine jedinstvo, a orkestracija je prilično prozirna – umjesto neprestanog korištenja punog orkestra, Verdi često izdvaja pojedine sekcije ili soliste. U takvoj konstelaciji Mariotti se odlučio za sporija tempa i za naglašavanje pojedinih motiva, a posebno onih koje nose drveni puhači, čija je sekcija bila apsolutno briljantan dionik večeri. Gudači su osiguravali potrebnu ritmičku pokretljivost, a limeni puhači su bogatim tonom naglašavali pojedine dramske trenutke. Unatoč općoj komičnosti i ironiji, orkestar je cijelo vrijeme na neki način oplakivao vitalnog starca koji od prolaznosti života pobjeći ne može. Indikator je to Mariottijevog slojevitog pristupa – razvidno je da je promišljao o partituri i tražio svoj interpretativni put kojim će poći. Netko će reći da je to nepotrebno u komičnoj operi, međutim treba imati na umu da glazbena umjetnost uvijek nosi dubinu. Nije sve u površinskoj furioznosti, ovdje obligatornim i iskričavim ritamskim obrascima. Treba uzeti u obzir da je Mariotti i glazbeni ravnatelj Rimske opere, tako da mu domaći teren ostavlja prostor za izgradnju osobnije interpretacije.
Redateljica Tatjana Gürbaca u modernom je uprizorenju naglasak stavila na ekološku problematiku. Naime, Falstaff je ovdje direktor/vlasnik hotela u Milanu koji je sazidan sav u betonu. Ovi oko Falstaffa su ili imućni gosti (kritika konzumerizma) ili djelatnici, tj. članovi uprave. Redateljica je stavila naglasak na piramidalnu konstrukciju, gdje osoba na vrhu u biti drži najmanje konce u rukama i sve kroje oni koji su na nižim razinama te su bolje organizirani, a onaj na vrhu uvijek je nekako usamljen i manipuliran od svih, što se posebno dobro vidi u sceni kada mu stavljaju omču oko vrata. Samoća neminovno vodi u besmisao, što je u intervjuu naglasila i redateljica, izjavivši da je Falstaff komedija o samom čovječanstvu u okviru kojega svaki pojedinac, u odnosu na povijest svemira, neumorno nastoji svoj kratkotrajni život pretvoriti u nešto iole smisleno. Režija posebno naglašava ljudske slabosti: kako kroz Falstaffa (njegovo milovanje trbuha, nerealna želja za ljubavlju praćena samopouzdanjem bez pokrića), tako i kroz ostale likove koji obrni-okreni u svemu vide svoje sitne ili manje sitne interese.S ekološkog aspekta najefektniji je posljednji prizor koji se zbiva u šumi, kada se u sivu konstrukciju uključuje nekoliko grana. Simbolika je: u velikim gradovima zelenilo je preplavio beton, što je jedna od inicijalnih teza suvremenih ekoloških pokreta. Ideju redateljice pratio je i njen tim, u kojemu je svaki pojedinac dao svoj obol finalnom proizvodu. Scenograf Henrik Ahir konceptualizirao je slojevitu scenografiju s jasnim porukama, kostimograf Silke Willrett osmislio je komičnu ali ne pretjerano karikaturalnu kostimografiju, a Stefan Bolliger oblikovao je svjetla, što je posebno važno za kraj opere koji se zbiva u šumi i uvijek nosi djelomično metafizičku notu i po kojoj se ponekad prosuđuje vizualna atraktivnost različitih produkcija Falstaffa. Komična nota zadržana je do kraja predstave, kada su pjevači prilikom naklona sjeli na kauče koji su bili dio scenografije, umjesto da su ostali na nogama kako to obično biva.
Sve u svemu, riječ je o feel-good produkciji koju vrijedi pogledati uživo. Ako to neće biti moguće, predstavu će 1. studenoga 2026. prenositi RAI 3, pa tko ima mogućnosti vrijedi uložiti dva i pol sata i provesti ih pred TV-om iz tri razloga: 1. promišljeno dirigentsko vodstvo, 2. iskustven nastup Luce Salsija u naslovnoj ulozi i 3. predivan pjev Marine Monzò. Isto tako, primijetili smo da iako Rimska opera funkcionira po principu stagione, njeguje praksu repriziranja naslova iz sezone u sezonu, a ovaj Falstaff spada u kategoriju onih koje vrijedi reprizirati.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 31. listopada 2026.
© Fabrizio Sansoni, autor fotografija
