Stoljeće i pol sigetske operne epopeje

150 godina Nikole Šubića Zrinjskog: Uvod i povijest, 1/3

• „Dana 7. rujna provali Zrinski na čelu preostale posade iz grada i pogibe kao „novi Leonida“. Ali radosne vijesti o padu Sigeta sultan nije više dočekao, jer je još 5. rujna umro u svom čadoru. Njegovu je smrt veliki vezir Mehmed Sokolović vješto zatajio, bojeći se s pravom da će se sva turska vojska razbježati. Tim lukavim činom spase Mehmed Sokolović slavu i snagu carstva, poslavši uz to brzoga Tatarina sultaniću Selimu, svojemu tastu, da ga prvi pozdravi kao novoga padišaha.

  Junaštvo Nikole Zrinskog zadivi svu kršćansku Europu. Uza sve to što su Turci zauzeli Siget, ipak se može kazati da tim časom počinje najprije lagano, a onda sve brže opadati njihova sve dotle golema snaga; oni su došli do zenita svoje ratne slave i moći“.   

  Tako je hrvatski povjesničar Ferdo Šišić (1869–1940) u svojoj kronici opisao boj kod Sigeta, koji se dogodio 1566., prije 460 godina. Malo je sigetskih junaka preživjelo, među njima komornik Zrinskog Franjo Črnko, koji je također u svojoj kronici opisao kraj bitke kod Sigeta.  

  Tri stotine i deset godina poslije, godine 1876. hrvatski skladatelj Ivan pl. Zajc (1832–1914) skladao je operu Nikola Šubić Zrinjski. Opera je praizvedena prije točno stotinu i pedeset godina, 4. studenoga 1876. u Narodnom zemaljskom kazalištu na Markovu trgu u Zagrebu.    Zajc je tada već šest godina bio ravnatelj Opere koju je i osnovao. Došao je 1869. u Zagreb kao već slavni bečki operetni skladatelj. U Beču se povezao s hrvatskim krugovima – studentima Ivanom Dežmanom (1841–1873), Franjom Markovićem (1845–1914) i romanopiscem, pripovjedačem, pjesnikom i kritičarem Augustom Šenoom (1838–1881). Počeo je pisati skladbe na hrvatske tekstove – 1866. nastao je zbor U boj, u boj koji je kasnije uvrstio u finale opere Nikola Šubić Zrinjski.

  Sve je više osjećao pripadnost hrvatskoj sredini. Narodni zemaljski glasbeni zavod izabrao ga je 1867. za počasnoga člana. Stupivši u Beču u krug Hrvata oko Hrvatskog akademskog društva Velebit, Zajc se našao u dvojbi: nastaviti graditi svjetsku slavu kao skladatelj opereta i glazbenih komedija u Beču ili preuzeti tešku i odgovornu dužnost prema svojoj domovini. Na nagovor tada najistaknutije osobe u hrvatskome političkom i kulturnom životu, đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815–1905) i na poticaj pjesnika Petra Preradovića (1818–1872), Ivana Trnskog (1819–1910) i Augusta Šenoe odlučio se za ovo drugo.

  

  Godine 1869. imenovan je ravnateljem novoutemeljene Opere koju je praizvedbom svoje opere Mislav godine 1870. i osnovao. Postao je i ravnatelj glazbene učione Narodnoga zemaljskoga glasbenog zavoda. Na prvoj je dužnosti djelovao do 1889., kada je Opera zbog ograničenih financijskih prilika prestala na neko vrijeme djelovati, dok je na školi bio sve do 1908. godine. Došao je u Zagreb nekoliko godina nakon što je Hrvatski sabor zakonskim člankom od 17. kolovoza 1861. o kazalištu službeno ozakonio njegovo djelovanje, i od tada je ono postalo narodna ustanova sa stalnom subvencijom. U početku je djelovala drama, slijedila je opereta, ali tek je Zajčevim dolaskom utemeljena i opera. Tako je u Beču već slavni skladatelj preuzeo ulogu organizatora zagrebačkog, a to znači hrvatskoga glazbenog života, i to je ostao do godine 1908.

  POVIJEST

  Hrvatski ban Nikola Zrinski, rođen oko 1508. u gradu Zrinu, herojski poginuo 7. rujna 1566. braneći s oko 2500 vojnika Siget koji je opsjedala mnogostruko brojnija turska vojska pod zapovjedništvom Sulejmana Veličanstvenog, jedna je od najpoznatijih i najslavnijih osoba hrvatske povijesti. Njegovi preci bili su bribirski knezovi Šubići. Godine 1322. Mladena Šubića porazio je hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert (1288–1342), prvi član dinastije Anjou i oduzeo mu dio posjeda u sjevernoj Dalmaciji sa sjedištem u Ostrovici. Zauzvrat dao je obitelji utvrđeni grad Zrin na padinama Zrinske gore, i 30. srpnja 1347. Juraj III. Šubić postaje Juraj I. Zrinski. Prezime Šubić više ne upotrebljava. Dakle povijesna osoba je grof Nikola IV. Zrinski, negdje ga se naziva i Nikola Zrinski Sigetski, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban koji se već 1529. istaknuo u borbi protiv Turaka kraj Beča. Više se puta borio protiv njih. Bansku je čast obavljao od 1542. do 1557. Godine 1561. postao je zapovjednikom Sigeta, a dvije godine poslije imenovan je vrhovnim kapetanom u Ugarskoj s desne strana Dunava. Znatnim posjedima i osobnom hrabrošću učvrstio je obiteljski ugled i stekao golem imetak. Čak je u Beču imao palaču. Kralj Ferdinand I. (1503–1564), car Svetog Rimskog Carstva, darovao je Nikoli za njegove vojne zasluge Međimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koje je od 1546. godine u posjedu obitelji Zrinski. Zrinskoga u Mađarskoj nazivaju Zrínyi Miklós. Godine 1812. njemački dramatičar Theodor Körner napisao je tragediju Zríny. Prema njoj je Hugo Badalić napisao libreto, a Ivan pl. Zajc operu.  

  Dakle, govorimo li o povijesnoj osobi onda je to Nikola Zrinski, a govorimo li o Zajčevoj operi onda je to Nikola Šubić ZRINJSKI, a tada se i naslovni lik opere zove Nikola Šubić ZRINJSKI.

  

  Napomenimo da je još nekoliko opera nastalo na temu Sigetskog boja i junačke smrti Nikole Zrinskog. Skladali su ih austrijski skladatelj Franz Xaver Kleinheinz (1765–1832), austrijsko-danski skladatelj Franz Joseph Gläser (1798–1861), čak i slavni njemačko-američki skladatelj Kurt Weill (1900–1950). No nama je najzanimljiviji August Adelburg Abramović (1830–1873), sin austrijskoga konzularnog činovnika u Carigradu, gdje je i rođen. Navodi ga se kao skladatelja i glasovitog violinista hrvatsko-talijanskog podrijetla. Operu Zrinyi, također prema Kōrnerovoj tragediji, skladao je 1866. za proslavu 300. godišnjice sigetskog boja i ponudio je zagrebačkom kazalištu. No ono nije imalo mogućnosti za njezino izvođenje i odbilo ju je. Libreto je sam sastavio. Najprije ga je napisao na njemačkom jeziku pa preveo na hrvatski. Opera je praizvedena u Budimpešti 1868. u mađarskom prijevodu, o čemu hrvatski političar i publicist Fran Folnegović (1848–1903) opširno izvješćuje u časopisu Dragoljub u broju 41 iste godine, ističući da je djelo nadahnuto hrvatskom narodnom glazbom.

  U operi su prisutna još dva velika povijesna lika: Sulejman I. Veličanstveni i njegov veliki vezir Mehmed Sokolović.

  

  Sulejman Prvi, nazvan El Kanuni, Veliki ili Veličanstveni, koji je vladao od godine 1520. do 1566., zabilježen je u povijesti kao najslavniji sultan, za čije je vladavine Turska bila na vrhuncu moći. Rođen 1494., naslijedio je u svojoj 26. godini na prijestolju oca Selima I. (1470–1520). Bilo je to 1520., kada su već na europskim prijestoljima sjedila tri vladara koja će uvelike obilježiti njezinu povijest. Engleski kralj Henrik VIII. stupio je na prijestolje 1509. i na njemu će ostati do 1547. Francuski kralj Franjo I. sjeo je na prijestolje 1515. i na njemu će ostati, kao i Henrik, do smrti 1547., a njemački car i španjolski kralj Karlo V. vladao je od 1516. do 1555., kad je abdicirao. Sulejman ih je nadživio i svoju 46-godišnju vladavinu završio smrću pod gradom koji je uzalud opsjedao trideset i sedam dana, od 1. kolovoza do 7. rujna godine 1566.

  

  Sulejman je počeo svoja osvajanja već 1521. kada je zauzeo Šabac, Zemun i Beograd, te 1522. kada je osvojio Rodos. Pobijedivši 1526. vojsku ugarskoga kralja Ludovika II. u bitci na Mohačkome polju, osvojio je znatan dio Ugarske. U trećem pohodu na Ugarsku 1529. s vojskom od 120 tisuća vojnika došao je gotovo do Beča, ali nakon što je izgubio 40 tisuća ljudi odustao je od opsade grada. Njegov drugi prodor prema Beču zaustavio je 1532. hrvatski plemić, vojskovođa i diplomat Nikola Jurišić (1490–1545) kod Kisega (Kōsega). Od 1533. do 1534. Sulejmanov veliki vezir Ibrahim paša osvojio je Perziju i Bagdad. Istodobno je Sulejman svojim Zakonikom završio unutarnje ustrojstvo zemlje i 1538. preuzeo kalifat. Na svojemu dvoru razvijao je multikulturalnost pa 75 posto njegovih moćnih velikih vezira nisu bili etnički Turci. Tako je jedan od najvažnijih bio Hrvat rođen u katoličkoj obitelji u Skradinu i njegov zet, Rüstem paša Opuković (c. 1506–1561). Doveden kao danak u krvi u Istanbul, toliko je bio talentiran i sposoban da se vinuo do najvišeg položaja u carstvu i domogao golema bogatstva. Dao je sagraditi velebne građevine, a u Hrvatskoj pokraj Solina na rijeci Jadro podignuo je Veliku mlinicu ili Veliku galiju.

  
  

  Sulejman je 1541. osvojio tri četvrtine Ugarske i uspostavljao moć nad Sredozemljem na kojemu je vladala njegova mornarica. Posljednji vojni pohod usmjerio je ponovno prema Beču i na tom je putu krenuo na Siget (Szigetvar) koji je hrabro branio hrvatski ban Nikola Zrinski. Da bi olakšao osvajanja, dao je sagraditi most preko baranjskih močvara od Osijeka do Darde dug oko 8 kilometara, tada najveći most u Europi. Za njegove vladavine Turska je procvjetala. Njegov svjetski poznati vodeći arhitekt Mimar Sinan (1489–1588) sagradio je prelijepe džamije i palače, a Sinanov učenik Mimar Hajrudin (cca 1500.) autor je Staroga mosta u Mostaru. I znanost je cvjetala, pa je tada djelovao također svjetski poznati matematičar i minijaturist Matrakçi Nasuh (1480–1564) koji je uz to bio istaknuti ratnik i povjesničar.

  Godine 1566. tada 72-godišnji Sulejman krenuo je na svoju šestu ugarsku vojnu na kralja Maksimilijana II. (1527–1576) s namjerom da osvoji Beč. Na raspolaganju mu je stajala golema vojska s više od 100 tisuća vojnika (u nekim izvorima precizno je navedeno 200 tisuća). U namjeri da tijekom pohoda najprije zauzme Siget, čvrsto utvrđeni grad između Barča i Pečuha, s dijelom vojske od 90 tisuća vojnika i 300 topova stigao je pred grad. Sigetski kapetan Nikola Zrinski svojom je hrabrošću i čestim zalijetanjima na turska područja bio trn u oku Turcima.

  
  

  U prvoj slici opere upoznajemo i Sulejmanova velikog vezira Mehmed-pašu Sokolovića ili, izvorno, Sokollu Mehmed pašu. Rođen 1506. (ili 1508.), dakle istih godina kao Zrinski, u Sokolovićima pokraj Višegrada u Bosni, u uglednoj obitelji, odveden je u Drinopolje kao danak u krvi s drugom kršćanskom djecom. Prešavši na islam, zahvaljujući svojemu talentu ubrzo je postao visoki časnik u turskoj vojsci. Godine 1546. postao je admiral mornarice, a 1549. begler-beg Rumelije. Od godine 1551. do 1552. zapovijedao je vojskom u Ugarskoj. Veliki vezir postao je 1565., dakle samo godinu dana prije pohoda na Siget, i na tom je položaju ostao do smrti godine 1579. kad je ubijen kao žrtva urote za vladavine sultana Murata III. (1546–1595). Gotovo samostalno usmjeravao je vanjsku i unutarnju politiku carstva, Sulejman je u njega imao veliko povjerenje, a za vrijeme vladavine slaboga Sulejmanova sina Selima II. (1524–1574) koji je dobio nadimak „pijanica“, osam je godina bio neograničeni gospodar. Vojno posebno nadaren i vrstan strateg, Mehmed-paša Sokolović proslavio se u mnogim ratovima: u austro-turskome (1551–1561), u Perziji  i na Sredozemlju (1566.). Obnovio je tursku mornaricu uništenu 1571. kod Lepanta, planirao je prokopavanje Sueza, a promicao je i književnost i umjetnost. Godine 1571. dao je podignuti kameni most na Drini u Višegradu. Za njegove vladavine na Porti (Carigradu) radilo je mnogo Hrvata, a jedan od službenih jezika bio je i hrvatski. Njemački povjesničar Leopold von Ranke (1795–1886) naziva ga jednim od najplemenitijih na koje je sjećanje do nas doprlo.

  Nije čudno da je tako vrstan vojskovođa i strateg uočio opasnost koja je sultanu Sulejmanu prijetila od sigetskoga kapetana i da ga je odvraćao od pohoda na Siget. Ali u tome trenutku Sulejman je bio jači i Mehmed mu se morao pokoriti.

  U opkoljenom Sigetu u operi se događa i zaplet na intimnom planu: to je ljubav između kćeri Zrinjskog – Jelene i mladog časnika Lovre Juranića, koja će završiti tragično, smrću mlade djevojke i njezine majke Eve u padu grada. Tu se opera razlikuje od povijesnih činjenica. Zrinski se 1543. vjenčao s prvom ženom Katarinom Frankopan Ozaljskom i s njom imao 13 djece. Jelena je bila jedna od starijih. No Jelena (1546–1585) o kojoj je riječ kad se govori o Zrinskom, njegova je sestra udana za velikaša Franju Tahija (1526–1573). Katarina je umrla 1561. a već 1564. Zrinski se vjenčao s trideset godina mlađom Evom Rosenberg (1537–1591) iz ugledne i bogate češke plemićke obitelji i tako povećao svoje golemo bogatstvo. Prema nekim izvorima, s njom je imao sina. Najpoznatiji mu je potomak Juraj IV., četvrto dijete, o kojemu Zrinski u operi pjeva, koji je živio od 1549. do 1603. U Sigetu su ratovali Lovro Juranić, Gašpar Alapić i Vuk Paprutović.  Juranić i Paprutović poginuli su u proboju iz grada, a Alapić je preživio.

  Opsada Sigeta je počela. U gradu se slavi pobjedonosni pohod hrvatskih četa pod vodstvom Alapića i Juranića. No, pomoć od kralja Ferdinanda II. (1529–1595) ne dolazi, postaje sve opasnije i Alapić predlaže Zrinjskom da odvede ženu i kćer iz grada. One to odlučno odbijaju, spremne ako treba i umrijeti sa Zrinjskim i drugim sigetskim braniteljima, što nije povijesno utemeljeno.

  

  Siguran ne samo u svoj ponos ratnika, nego i kao muž i otac, Zrinjski se obraća vojnicima: „Ja Nikola knez Zrinski obećajem najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikad neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti“. I to je učinio.

  (Pročitajte sljedeći nastavak)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 31. listopada 2026.

Piše:

Marija
Barbieri