Večer velike slave hrvatske opere

150 godina Nikole Šubića Zrinjskog: Praizvedba, 2/3

• Praizvedba opere Nikola Šubić Zrinjski 4. studenoga 1876. pobudila je veliko zanimanje i naišla na velik odjek kritike. Bila je to jedna od onih večeri u životu Zagreba o kojoj će se pričati i prepričavati slavlje koje je doživio 44-godišnji skladatelj, duša cjelokupnog zagrebačkoga glazbenog života. A to je slavlje bilo opravdano jer je riječ o djelu koje ima sve karakteristike dobre opere.

  Tu večer opisao je u časopisu Vienac 11. studenoga glasoviti hrvatski romanopisac i kazališni kritičar August Šenoa:

  „Dne 4. studenog čusmo napokon u našem kazalište operu Nikolu Zrinjskoga od Ivana pl. Zajca. Ne nalazimo dosta rieči, da javimo svoju radost, što je to novo glasbeno djelo domaćega skladatelja po jednoglasnom sudu kritike i obćinstva sretno uspielo. Zajc je doživio na taj dan liepu slavu, i to neka mu bude zadovoljština za one neprilike, za gdjekoju neprijazan, koju je možda od gdjekoga doživjeti imao. Obćinstvo pozdravljalo ga je pravom burom, orkestar i „Kolo“ posvetiše mu krasne vience, od strane praških Hrvata dobio je brzojavnu čestitku. Nikola Zrinjski bijaše u našoj glasbenoj umjetnost glasan klik „E pur si muove“.

  Libreto za novu operu je radio daroviti mladi pjesnik g. Hugo Badalić (1851–1900) koji je dijelio slavu Zajčevu, bivši počašćen vijencem. Sadržaj libreta ne ćemo tu pripovijedati, sigetska katastrofa je svemu svijetu, a navlaš Hrvatima poznata zgoda. Badalić je po poznatoj Körnerovoj tragediji, slijedeći tečaj prizora Körnerovih, izradio slike vješto. Izvorno je smislio sliku, gdje nam se u snu Jelene Zrinjske prikazuju vile, i valja priznati, da se toj slici vrlo dobro dosjetio. Riječi su karakteristične i u prizorima epskim i lirskim, pjevaju se lako, a sretna bijaše misao uplesti poznati zbor „U boj“ /riječi od dra. Markovića/. Premda je glazba Zrinjskoga osnovana na općenitim motivima, to imade mjesta iz kojih se odazivlju čisti hrvatski zvukovi, npr. u drugoj slici romance Gdje na tvrdu stancu brdu i u VII. slici pjesma Cvate ruža rumena i zbor Ljubio je goluban."

  

  Majstorski napravljen libreto pjesnika Badalića prema tragediji Zriny pružio je Zajcu dobru osnovu. Niklas Graf von Zriny naslov je tragedije njemačkoga pjesnika i dramatičara Theodora Körnera rođenoga 1791. Poginuo je u 22. godini na bojištu kod Gadebuscha. Tom je tragedijom otvoreno staro Stankovićevo kazalište na Gornjem gradu 4. listopada 1834. godine. Šezdeset godina mlađi hrvatski pjesnik i prevoditelj Badalić sastavio je prema njoj libreto za Zajčeva Zrinjskog, skrativši više od 3000 Körnerovih stihova na jedva tisuću u svojemu libretu i dodavši Markovićeve stihove za završni zbor U boj. Badalićev je tekst sažetak najznačajnijih sadržajnih elemenata Körnerove tragedije, dakako, uz jedan ispravak. Körner je svoje junake prikazao kao mađarske vitezove, a oni su zapravo Hrvati, i toga se držao i Badalić. Zajc je imao sreću da su mu na raspolaganju stajali dobri solisti, za čije je mogućnosti majstorski napisao uloge: Zrinjskoga za  Josipa Nollija (1841–1902), koji je bio neka vrsta tenor-baritona te se zato i ta partija kreće u visokim položajima, u kojima je Nolli upravo briljirao. Evu za nenadoknadivu Matildu Lesićevu (1845–1909). Jelenu za Slovenku Milku Gerbič-Danešovu (1854–1933). Alapića za Josipa Kratohvila, koji je kasnije i Sulejmana preuzeo. Juranića za Franju Gerbiča (1840–1917), Sulejmana za Josipa Chlostika, Sokolovića za Josipa Kompita (1850–1916), a Levija i Timoleona za Václava Antona (1852–1917).

  Svojemu je djelu Zajc dao podnaslov Glasbena tragedija u tri čina. Zrinjski i jest romantična povijesna tragedija s reljefno profiliranim karakterima i odlično postavljenim masovnim prizorima, s raspjevanim melodijama, ponekad u najčišćem belkantističkom stilu, ponekad s primjesom narodnog melosa. Svugdje se osjeća skladateljev istančan ukus za boje romantičarskog orkestra i osjećaj za luk cijeloga djela. Vrlo vješto Zajc je izrazio sukob između   dvaju  svjetova: onaj turski – svijet nasilja i tiranije koji „pali sela i gradove ruši u prah“ i hrvatski koji brani ta sela, te gradove, svoja ognjišta.

  Drugi čin sastoji se od dviju slika. Četvrta slika događa se u Sulejmanovu šatoru. Timoleon zabavlja haremske žene koje svojom pjesmom veličaju cara. Ali unatoč toj pjesmi slave, koju mu pjevaju njegovi vjerni podanici, Sulejman je nestrpljiv zbog otpora Zrinjskog, i šalje svojega velikog vezira u Siget, kako bi na bilo koji način privolio Zrinjskoga da mu preda grad.

  Zrinjski je dao naredbu da se spali novi sigetski grad i njegovi branitelji povuku u stari. U prelijepoj romanci razmišlja o sudbini, o gradu koji će za nekoliko trenutaka progutati plamen. I onda dolazi Sokolović.

  U ključnom prizoru opere, u samo tri minute, izravno se sučeljavaju hrvatski i turski svijet. Nasuprot lukavstvu i podlim prijetnjama velikoga turskog vezira stoji hrabar i ponosan hrvatski ban, u svojoj spremnosti na najveću ljudsku žrtvu. Ne želi krunu, podnijet će smrt svojih najdražih, pa i strašne muke svojega sina.

  U prvoj slici trećega čina prizoru Sulejmanove smrti, koji svojom unutarnjom veličinom podsjeća na smrt Borisa Godunova, sultan umire shrvan bolešću i jadom što Siget nije osvojen. Svijet nasilja urušio se sam u sebi. Sokolović preuzima vlast. Naređuje svojim vjernim sljedbenicima da pripreme smotru vojske kojoj će biti nazočan mrtav car.

  I kao što je u prethodnoj slici Zajc sjajno opisao lik veličanstvenoga turskog sultana koji se ruši u smrt na rukama jedinoga mu preostalog vjernog sluge, liječnika Levija, tako je sedmu natopio sjetom i lirikom, ali i hrabrošću kćeri Zrinjskog – Jelene. S toplinom je ocrtao ljubav majke i kćeri koje jednako spremno odlaze ususret neizbježnoj sudbini. Jednostavnom, najizvornijom narodnom melodijom Jelena uspavljuje samu sebe i sanja svoj nedosanjani san vjenčanja s Juranićem. I kad Juranić dolazi da je odvede ocu, ona ga moli da je sam ubije. U činu umiranja od ruke voljenoga čovjeka Jelena nalazi svoje ispunjenje ljubavi, a Juranić žuri u posljednji boj. Bila je to slika pjesničke slobode, a sad se vratimo povijesti.

  

  

  U zoru, 7. rujna 1566. na bedemu sigetskoga grada, Zrinjski se oprašta od žene Eve. Juranić donosi vijest o Jeleninoj smrti. Skupljaju se preostali branitelji grada i s poletnim zborom U boj, u boj, koji je Zajc ranije skladao kao samostalnu skladbu, a koja se izvanredno uklopila u finale opere, odlaze u posljednji juriš. Zrinjski ih hrabri. „… I ovo jur vidimo vsi, da ovdi našega ostanka dalje ne more biti, zač ako bismo vse otili, tako ne moremo pred silom i ognjom ostati. Jedan je uzrok, da gorimo, a drugi da smo s malim, a treti da jališa namamo i da vam dica i žene od glada i želje pomiraju. Zato ča oćemo totu govoriti? Hodimo, vitezi, van iz toga grada u veliki grad i ondi se pobimo na lice s našimi neprijatelji i ondi pomrimo da nam bude po našoj smarti dobar i pošten glas! Ki umre, oće s Bogom biti, a ki ostane, oće vazda dobar glas imati. Zato ja oću najprvo pred vami pojti. Ča ja budem činio i vi činite! Vjerujte mi, moja bratjo i vitezi, da vas do smarti nigdar neću ostaviti.“

  

  Na čelu svojih vojnika Zrinski je hrabro krenuo u proboj iz grada. Naravno da je bio ranjen i da su mu odsjekli glavu. Postoje razni zapisi o njezinu putu, no jedno je sigurno: Sokolović ju je omotanu grimizom naposljetku dostavio sinu Zrinskog Jurju i on ju je pokopao u Pavlinskom samostanu u Svetoj Jeleni kod Šenkovca. Tijelo Zrinskog je ili spaljeno ili ga je, što se navodi u više izvora, pokopao izvjesni Mustafa Vilić iz Banja Luke jer je ranije Nikola Zrinski s njim dobro postupao. Što je od toga istina, teško je reći. No pretpostavlja se da se posmrtni ostaci Nikole Zrinskog nalaze u grobnici Zrinskih u Čakovcu, a golemi kipovi Sulejmana i Zrinskog nalaze se u Sigetu.

  (Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 1. studenog 2026.

Piše:

Marija
Barbieri