Zrinjski u pamćenju hrvatske pozornice

150 godina Nikole Šubića Zrinjskog: Izvedbe, 3/3

• U Hrvatskoj pozornici od 4. studenoga 1926., tiskanoj u povodu pedesete godišnjice praizvedbe opere, zapisano je sjećanje dugogodišnjeg dirigenta i ravnatelja zagrebačke Opere Nikole Fallera (1862–1938) koji je kao gimnazijalac iz Varaždina te večeri bio nazočan praizvedbi. Faller je umjetnički put započeo kao korepetitor i Zajčev pomoćnik.

  „Publika elegantna, svi u bijelim toaletama. Sve zamuknu kad pokojni Zajc dodje k pultu, metnuo na desno svoju burmuticu, razumije se da je prije prve battute izvukao iz svog redengota poznatu veliku plavu maramu. Introdukcija i prve dvije slike prodje bez osobitosti, ali poslie zakletve u trećoj slici nastalo je neopisivo oduševljenje, aklamiranje i pljeskanje. Zajc i solisti pojavili su se na pozornici nebrojeno puta, bilo je cvieća, vienaca i letaka sa galerije. Ja sam stajao medju zagrebačkim djaštvom u stajaćem parteru, te su oni svog profesora latinskog, grčkog i hrvatskog jezika, svog dragog i milog Hugu Badalića, komu smo kasnije dali nadimak Vuglić takodjer nebrojeno puta izazivali. Nakon predstave oduševljena mladost, u koju sam se onda i ja brojio, otpratili smo lovorom ovjenčanog maestra do njegove kuće u Visokoj ulici. Put je bio kratak, ali zato aklamacije duže.

  Solisti i zbor, pojačan 'Kolom' i 'Merkurom', izvrsni. Zajc poznavao je svoje ansamble, i svakomu je za registar njegova glasa napisao partiju. Zrinjskoga za Ljubljančanina Josipa Nollija, koji je bio neka vrsta tenor-baritona te se zato i ta partija kreće u visokim položajima, u kojima je Nolli upravo briljirao. Evu za diku naše stare daščare, nenadoknadivu Matildu Lesićevu, Jelenu za umiljatu Slovenku Milku Gerbič-Danešovu. Alapića za Josipa Kratohvila, koji je kasnije i Sulejmana preuzeo, Juranića za Franju Gerbiča, Sulejmana za Josipa Chlostika, koji je posjedovao ogromnu basurdu i gore i dole. Sokolovića za Čeha Josipa Kompita, a konačno Levija i Timoleona za Václava Antona, našeg nezaboravnog i nenadomjestivog redatelja i komičara – ti bijahu svi prvorazredni. Orkestar mi se vanredno svidio, jer do onda nisam drugo čuo nego varaždinsku gardu. To je prvi put u Zagrebu da se je pojavio i domaći balet, te je Ivona Freisinger (1850-poslije 1927) bila naša tadašnja Fromanica. Last, not least, inscenirao je operu sjajno pokojni naš redatelj i osnivač slave svog prezimena Josip Freudenreich (1827-1881).“

  I na kraju Faller završava svoja sjećanja: „Danas u mojim godinama gledam na svoju dirigentsku carrieru unatrag više decenija, ali budite uvjereni, da nijedna opera nije kod mene ostavila življega sjećanja i dubljega utiska no ona, što sam je u svome djetinjstvu čuo, a to je Zrinjski od mog dragog nezaboravnog učitelja Zajca.“

  Nikola Šubić Zrinjski trajno je zasjeo u repertoar zagrebačke Opere. Na obnovi opere 7. studenoga 1882. naslovnu ulogu preuzeo je pravi nasljednik Josipa Nollija, vrstan talijanski bariton Pietro Vespasiani. Juranića je počeo pjevati novi sjajni tenor Ivan Denegri – Giovanni Battista De Negri (1850–1924). Za njega je Zajc skladao novu veliku ariju Juranića na početku druge slike, koju je prvi put izveo na predstavi 27. rujna 1879. Tu ariju više nitko nije izvodio do novijeg vremena Miljenko Đuran (1961.) u HNK-u u Osijeku. Za Zajčeva ravnateljstva u prvoj fazi stalnog djelovanja zagrebačke Opere opera je izvedena 57 puta. U razdoblju bez stalne Opere ipak se povremeno izvodila pa je broj izvedaba dosegnuo 62 puta. S njom je počelo drugo razdoblje stalnog djelovanja Opere, od 1894. do 1902. Tada je 14. listopada 1895. otvorena nova zgrada kazališta, također sa Zrinjskim. Solisti su uglavnom bili češki umjetnici koje je doveo intendant Stjepan Miletić (1868–1908), a broj izvedbi došao je do 62.

  

  Sjajno razdoblje Opere počelo je početkom trećega razdoblja njezina do danas neprekinutog sustavnog djelovanja 1. listopada 1909. Tada je Zrinjski dobio sjajnog protagonista Marka Vuškovića (1877–1960). Glasom i stasom, vrhunskim pjevanjem i snažnom dramskom osobnošću Vušković je bio i ostao pojam sigetskog junaka. Cijela izvedba bila je, možda možemo reći, i najbolja u povijesti izvođenja opere. Visoko profesionalnim doprinosom orkestra i zbora dirigirao je vrstan skladatelj i dirigent Srećko Albini (1869–1933), a sam Zajc ravnao je uvertirom i prvom slikom. Solisti su bili uglavnom visoko školovani hrvatski umjetnici: Milena pl. Šugh (1884–1957), Irma Polak (1875–1931), Tošo Lesić (1866–1949), Stanislav Jastrzebski (1880–1921).

  I splitska i riječka Opera počele su svoje djelovanje dvojicom vrhunskih interpreta Zrinjskog. Svoj tada vrlo kratkotrajni rad splitska je počela 11. ožujka 1941. s nenadmašnim Antom Marušićem (1911–1996) a riječka 2. studenoga 1946. s Milanom Pichlerom (1897–1981) koji je već imao iskustva u tumačenju Zajčeva junaka od 1926. u Osijeku. Epohu poslije Drugoga svjetskog rata obilježio je Vladimir Ruždjak (1922–1987), najviše u Zagrebu. U godinama Domovinskog rata opera je često bila na programima naših kazališta, a izvedena je mjesec dana nakon Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. veljače 1992. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu na koncertu Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, kojima se pridružio Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Ratomir Kliškić (1942.) postao je još jedan antologijski tumač glavnoga junaka. Nema važnijega hrvatskog baritona, a i nekih inozemnih, koji se nisu okušali s više ili manje uspjeha u glasovno-scenskom tumačenju naslovnog junaka.

  Nikola Šubić Zrinjski često je obnavljan. Neke obnove bile su standardne i samo su se mijenjali izvođači. Nastajale su i razne snimke. Najstarija je nastala 1962. u suradnji s ansamblom Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu pod ravnanjem Milana Sachsa (1884–1968) s Vladimirom Ruždjakom u naslovnoj ulozi.

  Od novijih izvedaba istaknimo antologijsku režiju prizora zakletve u režiji Koste Spaića (1923–1994), zatim onu u glazbenoj obradi Borisa Papandopula (1906–1991) i tekstovnoj dr. Marka Foteza (1915–1976) pod ravnanjem Nikše Bareze (1936–2022), nastalu u povodu 100. godišnjice praizvedbe, namijenjenu izvedbi u Areni u Puli. No ona nije prihvaćena jer se u glazbenoj obradi i moderniziranju teksta dosta razlikovala od izvornika, pa se vratilo standardnim interpretacijama, naravno, s nekim zahvatima svakoga novog dirigenta. Posljednja obnova u HNK-u u Zagrebu bila je 1994.

  
  

  Nedavno je Hrvatska radiotelevizija objavila novi CD popularne hrvatske opere. U prilično opsežnom priloženom tekstu navedeno je da je „sada pred nama, kao prvi audio zapis, studijska snimka integralne inačice Zajčeva djela.“ Zajčeva je partitura, naime, tijekom vremena doživjela niz preinaka i intervencija koje su bile rezultat žive izvođačke prakse. Ovom integralnom snimkom, realiziranom prema notnom izdanju koje je uredio dirigent Mladen Tarbuk (1962.) (izdavač Muzički informativni centar, 2012.) u praksu je vraćen Zajčev original, a svekolikoj je javnosti pružena mogućnost da ponovno dođe u dodir s izvornim Zrinjskim.

  Najnovija uprizorenja opere početkom godine u kazalištima u Splitu i Osijeku unijela su neke modernije elemente.  

  Kao opera s naglašenim nacionalnim nabojem Nikola Šubić Zrinjski rijetko se, gotovo uopće i ne, izvodila u inozemstvu. Za vrijeme bivših Jugoslavija izvodila se vrlo sporadično u nekim gradovima izvan Hrvatske, a poslije stjecanja hrvatske neovisnosti bila je na repertoaru Opere Narodnog pozorišta Sarajevo. Bilo je nekih gostovanja ansambla zagrebačke Opere, između kojih ističemo gostovanje u Beču 11. svibnja 1943.

  Prema dostupnim podacima, u dogovoru s Rozinom-Palić Jelavić (1957.), vrsnom stručnjakinjom za opus triju Zajčevih povijesnih opera, moglo bi se reći da je Nikola Šubić Zrinjski ukupno izveden oko 1400 puta.

  (Pročitajte prethodni nastavak)

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2. studenog 2026.

Piše:

Marija
Barbieri