Orkestralni sjaj i scenske nedoumice
Accademia Nazionale di Santa Cecilia: Richarda Wagnera, Siegfried, dir. Daniel Harding, red. Vincent Huguet
-
Accademia Nazionale di Santa Cecilia novu sezonu otvorila je scenskom izvedbom opere Siegfried Richarda Wagnera. Pomalo je neobično da simfonijski orkestar sezonu otvara opernom produkcijom, međutim slavni rimski orkestar svakako je bio zvijezda večeri. Režiju drugog dana tetralogije Prsten Nibelunga (ne računajući Rajnino zlato, označenu kao predvečerje [prolog]) režirao je Vincent Huguet, a dirigirao je šef dirigent Akademije Daniel Harding.
Siegfried je praizveden 16. kolovoza 1876. u Bayreuthu, dirigirao je Hans Richter. Podacima bogata programska knjižica nudi nam pogled na operu iz vizure trojice Wagnerovih suvremenika koji su nazočili praizvedbi i o njoj pisali. Camille Saint-Saëns smatrao je kako Siegfried nije konvencionalna opera nego glazbeni svijet per se u kojem Wagner koristi glazbu kao sredstvo oblikovanja. Posebno ga se dojmio drugi čin, tj. prizor u kojem Siegfried osluškuje zvuk šume i pjev ptica, a po Saint-Saënsovu mišljenju upravo je Wagnerova glazba ono što ovom prizoru daje uvjerljivost. S druge strane, Francuz je nešto rezerviraniji prema prizoru Brünnhildina buđenja i susretu nje i Siegfrieda. Iako ne odriče snagu prizoru, mišljenja je kako je duet predug i repetitivan te da je Wagner isti efekt mogao postići sažetijim glazbenim oblikovanjem.
Edvard Grieg je bio posebno oduševljen Wagnerovim oblikovanjem Mimea, kojeg je smatrao jednim od najuspjelijih primjera glazbene karakterizacije u operi. Posebno se osvrće na prizor kovanja mača u kojem, prema Griegovu mišljenju, glazba i dramska radnja tvore nerazdvojnu cjelinu. I on je oduševljen prizorom šume te naglašava Wagnerovu sposobnost da glazbom dočara šumsku atmosferu, a u okviru nje pjev ptica i Siegfriedovu osamljenost. Posebna zanimljivost Griegova zapisa je njegov osvrt na pjevače. Osobito hvali Karla Schlossera koji je pjevao Mimea zbog iznimno uvjerljive karakterizacije i izražajne deklamacije teksta. Siegfrieda je tumačio Georg Unger kojeg nije smatrao osobito uspješnim, ali niti preprekom za ukupnu kvalitetu izvedbe. Brünnhildu je tumačila Amalie Materna, a Griega se dojmila njezina strastvena interpretacija završnog prizora. Na kraju Grieg navodi kako je publika svaki čin nagradila dugotrajnim pljeskom, kao i da je Siegfriedom Wagner nadmašio samoga sebe.
Posljednji skladatelj čiji nam je osvrt dostupan jest Petar Iljič Čajkovski. Rus nije bio oduševljen Wagnerom, međutim divio se iznimnim vokalnim zahtjevima koje je ovaj postavio pred pjevače kao i orkestracijskoj tehnici. Nije bio oduševljen vokalnim sposobnostima pjevačke podjele s praizvedbe, čije je vokalne sposobnosti smatrao nedostatnima (do danas više ili manje prisutan problem wagnerijanskog repertoara), uz izuzetak Amalie Maternae u ulozi Brünnhilde i Karla Schlossera kao Mimea. Čajkovski se povrh svega divio orkestru za koji je ustvrdio da je iznad svake kritike. Neovisno o načelno pozitivnom dojmu, Čajkovski ostaje rezerviran prema umjetničkoj opravdanosti Wagnerove reforme opernog kazališta. Kako vidimo, Wagnerovi suvremenici su se prema njegovom umjetničkom izričaju odnosili s velikim poštovanjem, iako se nisu nužno slagali s njegovim viđenjem glazbe. Mi iz današnje perspektive možemo se samo diviti osvrtima Wagnerovih kolega u kojima nema traga malicioznosti. Stručna recepcija Siegfrieda na praizvedbi (čija se 150. obljetnica navršila ove godine) preuzeta je iz knjige Die ersten Bayreuther Festspiele 1876. Eine Anthologie iz 2022.
Siegfried u Santa Ceciliji opetovano je demonstrirao nedostatak stamenih glasova primjerenih ovom repertoaru, uz izuzetak Michaela Vollea koji je bio apsolutna iznimka večeri. Okorjeli wagnerijanac pokazao je stabilan ton koji je bio istovremeno lijepo ispjevan i umjetnički prigodan za Wagnerov pristup pjevanim dionicama, a u tom balansu rodila se prava umjetnost. U suradnji s kolegama na sceni ponašao se iskustveno, a kao individualna pojava zračio je spoznajnom snagom koju je uzeo kao temeljnu premisu za interpretaciju Lutalice (Wotana) koji luta svijetom opterećen sviješću da je, poradi pohlepe, rušio zakone koje je sam proglasio. Ovo nam je drugi put da Vollea slušamo u ovoj ulozi i slušali bi ga još bezbroj puta, jer ima sve. Dakako, netko će reći da to nije niti sjena pjevačima koji su sredinom prošlog stoljeća nosili ovaj repertoar, međutim svako vrijeme nosi svoje, a Volle je Wotan/Lutalica našeg vremena i boljeg nema. Naravno, na kraju petosatne izvedbe dobio je, potpuno zaslužen, najveći pljesak rimske publike.
Naslovnu ulogu tumačio je Clay Hilley kao naivni i prostodušni junak koji nakon spoznajne katarze otkriva ljubav i spašava za stijenu okovanu i u san zakopanu Brünnhildu. Hilley pati od tonskog deficita, poradi čega ga u ključnim segmentima ove monumentalne uloge nismo najbolje čuli (e.g. scena kovanja mača). Razvidno je da ima iskustva s Wagnerovim ulogama jer posjeduje priličnu vokalnu izdržljivost, međutim to za ukupan dojam nije dovoljno. Njegova biografija navodi da je riječ o Heldentenoru, međutim ta odrednica je u ovom slučaju veoma upitna unatoč tome što redovito tumači uloge njemačkog repertoara. Osim Wagnera, na prvom sljedećem mjestu je Richard Strauss. U scenskom smislu Hilley se znatno bolje snašao. Sigefriedova naivnost u njegovoj interpretaciji zračila je osobitom toplinom koju (u toj mjeri) ne može postići svaki interpretator ove uloge. Opisano se posebno odnosi na drugi čin i njegovo spoznavanje značenja pjeva ptice u šumi. U pauzama smo u kuloarima čuli da Hilleyu ova uloga jednostavno ne leži nego da je znatno bolji kao Tristan. Nemamo izbora nego vjerovati na riječ, a možda bude prilike čuti ga i u toj ulozi. Spomenimo kako sa Santa Ceciliom surađuje i u koncertnom repertoaru, npr. Pjesma o zemlji Gustava Mahlera pod dirigentskim vodstvom Antonia Pappana.
Wolfgang Ablinger-Sperrhacke tumačio je Mimea. Austrijski tenor specijalizirao se za karakterne uloge, što je kod Mimea osobito važno. Iako odaje inicijalni dojam karikaturalnosti, riječ je o složenoj osobnosti koja je vođena sebičnim motivima. Sperrhacke se pokazao kao dobro upjevan interpretator koji se trudio iznijeti bogatu dinamičku paletu kojom je Wagner obilježio Mimeovu dionicu. Osim u glazbenom, morao je biti podjednako superioran u scenskom aspektu i ne može se reći da u tome nije uspio. Iako zbog veličine dvorane nismo dovoljno dobro vidjeli njegove facijalne ekspresije, u međuvremenu je snimku emitirao RAI pa smo se uvjerili u sjajan glumački talent ovog pjevača. Falk Struckmann tumačio je u zmaja preobraženog diva Fafnera, sjajno glasovno figurirajući sablasnim akcentima tuba koje prethode i prate njegovu pojavu. Sve je bilo na nivou, od inicijalnog krika od kojeg se ledi krv u žilama, do odlično oblikovanih i sonornih dubina, tako da je efekt postignut, unatoč tome što se radi o razmjerno kratkoj ulozi koju nikako ne treba podcjenjivati. Wolfgang Koch nastupio je kao Alberich. Riječ je o iskusnom pjevaču koji je dobro iskoristio kratke nastupe kako bi u potpunosti portretirao lik.
Treći čin obilježen je pojavama dvaju ženskih likova: Erde i Brünnhilde. Prvu je tumačila Anna Kissjudit, mađarska mezzosopranistica koja je uz Vollea svakako bila jedna od zvijezda večeri. Kako bi došla do izražaja Erdina mudrost i božanski karakter, potreban je dubok, taman i postojan glas koji će inducirati dojam nadzemaljske smirenosti i autoriteta i u tome je u potpunosti uspjela, čime je njezina misija te večeri dovršena. Elisabet Strid nastupila je kao Brünnhilda. Švedska sopranistica već je neko vrijeme prepoznata kao interpretatorica Wagnerovih i Straussovih rola, međutim njezin glasovni timbar nikako ne priliči ovom repertoaru. Neovisno o tome, riječ je izuzetno lijepom glasu kojem ovakav repertoar nikako ne ide u korist. Deficit glasa bio je evidentan već u prvom Brünnhildinu javljanju: Heil dir, Sonne! Heil dir, Licht!. Ruku na srce, nalazila se u kamenoj grobnici pa niti to nije pridonijelo boljoj čujnosti. Kako bilo da bilo, riječ je o izuzetnoj pjevačici, ali ne za ovu ulogu, kako zbog tonskog deficita, tako i zbog općenitog manjka izražajne snage. Glas šumske ptice reproducirala je Lysa Menu i podarila nam vrhunsku interpretaciju. Njen visoki sopran nosio je preciznu intonaciju i prozračnu ali predivnu boju glasa. Bio je to svakako jedan od najupečatljivijih trenutaka otvorenja sezone.
Siegfried donosi izuzetno bogatu orkestraciju namijenjenu velikom orkestru s proširenom skupinom limenih puhača u čijem se sastavu nalaze Wagnerove tube, raskošna sekcija drvenih puhača, harfe i udaraljke. Daniel Harding ostvario je sjajn nastup, a orkestar je cijelo vrijeme emitirao izuzetno čist zvuk odlično ocrtanih linija. Sve je nosila izuzetno pokretljiva gudačka sekcija, istaknute dionice drvenih puhača (flauta i klarinet) i jasno dinamičko nijansiranje ovisno o kontekstu (kovanje mača u prvom ili šumski šapati u drugom činu). Nismo uvijek bili skloni Hardingovim interpretacijama, međutim ovom prilikom pokazao je vrhunsku pripremu, odlično poznavanje partiture i instinkt za stvaranje glazbene umjetnosti bez premca. Treba uzeti u obzir kako ovo u tehničkom smislu nije bila klasična operna izvedba. Naime, orkestar je bio na pozornici, a pjevači na dvije razine iznad pozornice, pa nije uvijek bilo moguće održavati primjeren balans između orkestra i pjevača koji su nerijetko bili nadglasani – što zbog njihove snage, što zbog ovakve organizacije (s razlogom je u Bayreuthu orkestar u rupi obložen sa svih strana). Ipak, ako se uzme u obzir da je ovo ipak bilo otvorenje sezone Akademije, i red je da su orkestralni glazbenici bili glavne zvijezde i treba im svakom ponaosob čestitati, a dakako i dirigentu. Neki ortodoksni wagnerijanci reći će kako je ovo bio Wagner na talijanski način, ali upravo ta specifična, pjevna boja orkestra bila je presudna za stvaranje dojmljive interpretacije, osobito u Volleovom slučaju. Kako bilo da bilo, mi bi susretu Santa Cecilie i Wagnera svjedočili iznova i iznova.
Redatelj Vincent Huguet umjetnik je sposoban stvarati vizualno dojmljive scenske situacije (pamtimo njegovu režiju Straussove Žene bez sjene u Beču 2019.). Opisano je pokušao i ovdje, u svojevrsnom hibridu između posvete Rimu i preispitivanja veza između kršćanske mistike i germanske mitologije. Izvedbeni prostor (kako smo prethodno spomenuli) bio je postavljen na dvije razine, a u drugom činu odijeljen stepenicama (scenograf Pierre Yovanovitch), treći čin donosi kamenu grobnicu u kojoj sniva u časnu sestru odjevena Brünnhilda (aluzije na Kristovo uskrsnuće), a sve je bilo zaogrnuto narančastom (vatrenom) bojom. Scena je odisala simbolikom Rima (Romul i Rem) i šume, a protagonisti su bili odjeveni kao pripadnici raznih crkvenih redova (franjevaca, kartuzijanaca, dominikanaca itd., kostimograf Edoardo Russo), međutim ostalo je nejasno što ih sve zajedno povezuje osim činjenice da se htjelo odati počast Vječnom Gradu – amblemu europske kulture i centru katoličkog svijeta. Režija ima puno funkcionalnih aspekata, npr. plišana igračka u Siegfriedovim rukama kao znak njegove dječačke naivnosti; Fafner ostaje čovjek, nije zmaj; bajkovito Erdino pojavljivanje na prozoru, itd. Osim toga i odnosi među likovima su inicijalno zanimljivo postavljeni, međutim niti jedna nit nije razrađena do kraja pa je ostala nedorečena koncentracija totema u kojoj je nedostajalo razjašnjenja. Sve u svemu radi se o zanimljivoj produkciji velikog potencijala, kojoj ne bi škodilo nekoliko preinaka.
Bilo kako bilo, zvuk Santa Cecilije mora se čuti uživo, a za to će uskoro biti prilika u Zagrebu. Naime, u okviru europske turneje dolaze u Lisinski, gdje će svirati 13. ožujka 2027. i bit će to njihov posljednji koncert u okviru spomenute europske turneje koja traje od 8. do 13. ožujka iduće godine. Uz orkestar će nastupiti pijanistica Beatrice Rana, a svirat će Treći koncert za klavir i orkestar Sergeja Prokofjeva. U klasičnom rasporedu: uvertira – koncert – simfonija, na programu su još: Romeo i Julija fantazija – uvertira Petra Iljiča Čajkovskog i Druga simfonija Jeana Sibeliusa. Ovaj kulturni događaj svakako preporučujemo!
© Luka Nalis, OPERA.hr, 8. studenoga 2026.
Autorski tim:
Orkestar Accademije Nazionale di Santa Cecilia
Dirigent: Daniel Harding
Redatelj: Vincent Huguet
Scenografija: Pierre Yovanovitch
Kostimi: Edoardo Russo
Dizajner svjetla: Christophe Forey
Direktor scenografije: Michele Olcese
Fotografije: ANSC©MUSAUloge:
Siegfried: Clay Hilley
Mime: Wolfgang Ablinger-Sperrhacke
Putnik / Wotan: Michael Volle
Alberich: Wolfgang Koch
Fafner: Falk Struckmann
Erda: Anna Kissjudit
Brünnhilde: Elisabet Strid
Glas šumske ptice: Lysa Meni
