Opera.hr

Kazalište mora odisati suvremenošću, a ne površnim modernizmom

Intervju: Kristina Kolar i Robert Kolar – razgovor povodom obilježavanja 30. obljetnice umjetničkoga djelovanja te osvrt na koncertnu izvedbu opere Nikola Šubić Zrinjski u HNK-u Ivana pl. Zajca, povodom 150. obljetnice praizvedbe opere

  • Kristina Kolar i Robert KolarRiječki glazbeno-umjetnički bračni par Kristina i Robert Kolar dugogodišnje su uzdanice HNK-a Ivana pl. Zajca čiji operni repertoar bez njih dvoje nije zamisliv. Nacionalna operna prvakinja Kristina Kolar studirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Ljiljane Molnar-Talajić, a diplomirala 2002. u klasi Zdenke Žabčić-Hesky. Usavršavala se u Milanu i Trstu. Od 1996. godine zaposlena je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Najprije kao mezzosopran, a potom kao sopran na pozornici Zajca otpjevala je ključne ženske uloge kao što su: Aida, Tosca, Lady Macbeth, Manon Lescaut, Turandot Santuzza, Norma, Lisa, Eva itd. Kada se na repertoaru Zajca pojavi pojedini naslov željeznog repetoara koji podrazumijeva veliku žensku ulogu, produkcija bez nastupa Kristine Kolar nije zamisliva. Paralelno njeguje i zamjetnu međunarodnu karijeru u okviru koje nastupa u Japanu, Finskoj, Španjolskoj, Italiji, Sloveniji, Poljskoj itd. Posebno izdvajamo nastup u ulozi Turandot na otvorenju sezone u Teatru Verdi u Trstu 2019. pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze. Nastup na otvorenju sezone pojedinog kazališta u Italiji za svakog pjevača posebno je priznanje. Kristina Kolar laureatkinja je mnogih nagrada, među kojima se ističu: Nagrada Milka Trnina za izuzetne umjetničke dosege za ulogu Santuzze u predstavi Cavalleria rusticana izvedene na Riječkim ljetnim noćima (2011/2012.), godišnja Nagrada HNK-a Zagreb Marijana Radev za ulogu Manon Lescaut u istoimenoj operi (2017.) i ulogu Tosce u sezoni 2021/2022., kao i Nagrada Hrvatskog glumišta za ulogu Santuzze izvedene  na Splitskom ljetu 2021. godine.

    Bariton Robert Kolar prvak je opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. Srednjoškolsko glazbeno obrazovanje (solo pjevanje) završio je 1992. godine u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u klasi prof. Margarete Togunjac. Iste godine upisuje studij solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zdenke Žapčić-Hesky. Već od 1992. aktivan je član Zagrebačkog opernog studija. Debitirao je 1993. u Gradskom kazalištu Komedija, pjevajući Eneja u operi Didona i Enej H. Purcella. Godine 1996. diplomirao je solo pjevanje na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zdenke Žabčić-Hesky. Usavršavao se kod primadone Dunje Vejzović (kazalište VERO), pohađao je i masterclass Nelli Manuilenko – Rijeka i Alessandro Svab – Trst, Ljubljana. Od 1997. solist je opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, a od 2016. prvak je opere istog kazališta. Tijekom dosadašnje karijere ostvario je niz uloga na pozornici svoga matičnog kazališta, a posebno se ističu: Nabucco, Rigoletto, Amonasro, Ford, Germont, Gerard, Figaro, Kurwenal, Nikola Šubić Zrinjski, Mlinar Sima itd. Kolar podjednako uspješno njeguje i koncertnu karijeru; posebno istaknimo njegovu interpretaciju Baranovićevog ciklusa Z mojih bregov na kajkavskom jezičnom idiomu.

    Povod za razgovor glazbom obilježenim bračnim parom Kolar 30. je obljetnica njihova umjetničkog djelovanja, kao i osvrt na koncertnu izvedbu opere Nikola Šubić Zrinjski u HNK-u Ivana pl. Zajca, održanu 4. studenoga 2026. povodom obilježavanja 150. obljetnice praizvedbe opera.

    Robert Kolar (Nikola Šubić Zrinjski) i Kristina Kolar (Eva), Ivan pl. Zajc, <em>Nikola Šubić Zrinjski</em>, dir. Igor Vlajnić, koncertna izvedba, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2026.

    Gospođo i gospodine Kolar, povodom proslave velike obljetnice hrvatske opere, zajedno ste naupili u ulozi Nikole i Eve u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca u Vašem matičnom kazalištu. Koliko činjenica da ste bračni par u stvarnom životu olakšava pristup ulogama u dramaturškom smislu?

    Pjevati bračni par Zrinjski sa svojim suprugom iznimna je čast koja u nama budi ponos, ali i veliku odgovornost. U dramaturškom smislu, naš stvarni brak donosi nam neprocjenjivu prednost – intuitivno razumijevanje i duboko povjerenje.

    Opera Ivana pl. Zajca snažno slavi ljubav, domoljublje i obiteljske vrijednosti, a činjenica da na sceni stojim uz čovjeka s kojim dijelim život omogućuje nam da te uloge donesemo iznimno prirodno i slojevito. Ne moramo tražiti scensku kemiju – ona je već tu, stvarana godinama zajedničkog života. Taj obiteljski odnos daje našoj interpretaciji Nikole i Eve posebnu toplinu i istinitost, pretvarajući svaku izvedbu u slavlje naše zajedničke ljubavi prema glazbi i jednog prema drugome.

    Izvedba je bila koncertna. Je li to umjetnički opravdano ili je vrijeme da Zajc dobije novu produkciju Zrinjskog, posebno s obzirom na činjenicu da kazalište nosi ime skladatelja, a riječ je o njegovoj najpoznatijoj operi?

    Kristina Kolar (Eva) i Robert Kolar (Nikola Šubić Zrinjski), Ivan pl. Zajc, <em>Nikola Šubić Zrinjski</em>, dir. Ville Matvejeff, red. Dora Ruždjak Podolski, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, premijera 2018.Smatram da je doista došlo vrijeme da naša operna kuća ponudi novu, cjelovitu scensku produkciju opere Nikola Šubić Zrinjski. To je pitanje profesionalnog prestiža, posebice ako uzmemo u obzir činjenicu da kazalište ponosno nosi ime njezina skladatelja, a riječ je o jednom od najvećih djela hrvatske operne literature.

    S druge strane, umjetnička opravdanost koncertne izvedbe u ovom je trenutku neupitna jer ona stavlja primarni fokus na vokalnu i glazbenu izvrsnost ansambla. Ipak, puna scenska produkcija u tradicionalnom obliku donosi goleme logističke i financijske izazove: od izrade povijesnih kostima do zahtjevne scenografije i rekvizita. Vjerujem da će kazalište krenuti u tom smjeru čim se osiguraju stabilni financijski i produkcijski uvjeti, jer to je vizija koju riječka publika i Zajčevo nasljeđe svakako zaslužuju.

    Pokojni maestro Nikša Bareza govorio je da su se na partituru Zrinjskog nakupile razne naslage od puno izvođenja i da je opera pomalo zapuštena. S obzirom na često izvođenje i opću percepciju publike, koliko je ostalo interpretacijske slobode i postoje li, po Vašem mišljenju, neki još neartikulirani aspekti opere kako u glazbenom, tako i u dramaturškom smislu? Ovom svećanom izvedbom Zrinjskog ravnao je maestro Igor Vlajnić. Kako gledate na njegovo čitanje Zrinjskog?

    Ovo je iznimno duboko i slojevito pitanje koje dotiče samu srž očuvanja i interpretacije nacionalne operne baštine. Maestro Bareza bio je poznat upravo po svom kirurški preciznom radu na partiturama i uklanjanju tradicijskih nanosa koji se s godinama neizbježno nakupe na popularnim djelima.

    Međutim, maestro Vlajnić također je partituri pristupio s iznimnom analitičkom konciznošću i dubokim poštovanjem, oslanjajući se na svoje dugogodišnje iskustvo. On je dirigent koji od ansambla zahtijeva beskompromisnu dosljednost i apsolutnu vjernost zapisanom tekstu, prepoznajući da se prava interpretacijska sloboda krije upravo u detaljima koje je skladatelj ostavio. U tom je smislu iznimno zahtjevan; pokrenuo je rigorozan proces akustičkog i tekstualnog pročišćavanja notnog materijala, odstranivši sve one sitne interpretacijske nečistoće i manire koje su se godinama taložile na djelu. Dobili smo vodstvo koje spaja energiju mladog dirigenta s duboko zrelim, profesionalnim i analitičkim pristupom, čime se Zrinjskom vraća njegova izvorna partiturna britkost i dramatska snaga.

    Posljednjom cjelovitom produkcijom Zrinjskog u Zajcu ravnao je Ville Matvejeff. Može li inozemni dirigent dovoljno proniknuti u partituru; konkretnije – je li za dirigiranje Zrinjskim potrebno poznavati određene specifičnosti hrvatskog mentaliteta i općenito značaj partiture za hrvatsku glazbenu baštinu?

    Robert Kolar (Nikola Šubić Zrinjski) i Kristina Kolar (Eva), Ivan pl. Zajc, <em>Nikola Šubić Zrinjski</em>, dir. Ville Matvejeff, red. Dora Ruždjak Podolski, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, premijera 2018.Inozemni dirigenti neosporno donose dragocjenu estetsku distancu i određenu objektivnost prema partituri, oslobođenu tradicijskih manirizama, što je u prošlosti donosilo vrlo zanimljive rezultate. Međutim, Nikola Šubić Zrinjski nije samo partitura, to je rječito, deklamatorsko i povijesno-političko tkivo.

    Da bi se doista proniknulo u srž ovog djela, smatram da je poznavanje hrvatskog jezika ključni, gotovo eliminacijski preduvjet za dirigenta. Razlog tomu nije samo razumijevanje fabule nego činjenica da je Zajčeva fraza neraskidivo vezana uz prirodnu akcentuaciju, ritam i unutarnji impuls hrvatske riječi. Kada dirigent ne osjeća prirodni naglasak i patetiku (u najplemenitijem smislu riječi) samoga teksta, muzička fraza riskira postati mehanička.

    Nadalje, poznavanje specifičnosti našeg mentaliteta i povijesnog konteksta nužno je kako bi se razumio emotivni naboj koji ova opera izaziva u publici. Bez toga dubokog poniranja u jezik i kolektivni sentiment, izvedba može biti tehnički besprijekorna, ali joj može nedostajati ona autentična, dramatska kohezija koju maestro Vlajnić, zahvaljujući svom podrijetlu, jeziku i iskustvu, tako prirodno i organski donosi na scenu.

    Nikola Šubić Zrinjski predstavlja utjelovljenje Hrvata i domoljuba, ali ne treba zanemariti niti Evino herojstvo koja je zajedno s kćeri ostala uz supruga. Kako jedan drugome dajete prostor za izgradnju lika i olakšava li dobro međusobno poznavanje taj proces?

    U operi, a posebno u dramatski gustim scenama kakve Zajc piše za supružnike Zrinjski, povjerenje je ključno. Naše dugogodišnje iskustvo zajedničkog rada omogućuje nam da na sceni komuniciramo gotovo bez riječi – intuitivno osjećamo pjevački i glumački impuls onog drugog, znamo gdje jedno drugome trebamo prepustiti scenski prostor, a gdje pružiti čvrst oslonac. To duboko poznavanje eliminira potrebu za tehničkim kalkulacijama i omogućuje nam da se potpuno prepustimo čistoj emociji. U izvedbama koje smo imali prije nekoliko godina, publika i kritika riječima hvale opisivali su naš topao i iskren odnos na sceni.

    Što se tiče ženskih likova, Eva i Jelena se često tradicionalno tretiraju kao pasivne žrtve povijesnih okolnosti. No, njihovi dramaturški aspekti nude prostor za artikulaciju nevjerojatne unutarnje snage i svjesnog izbora. Eva nije samo ucviljena žena; ona je pokretač sudbonosnih odluka u Sigetu. Fokusiranje na njihovu psihološku dramu (strah, dostojanstvo, gubitak) umjesto na patetični heroizam otvara potpuno novu vizuru na djelo.

    KRISTINA KOLAR

    Gospođo Kolar, prošle sezone nastupali ste kao Turandot u HNK-u Ivana pl. Zajca. Predstava je bila jako dobro primljena, pa su dodavane nove izvedbe. Možete li se prisjetiti rada na toj predstavi i što je po Vašem mišljenju presudilo da bude tako dobro primljena kod publike?

    Kristina Kolar (Turandot), Giacomo Puccini, <em>Turandot</em>, dir. Valentin Egel, red. Arnaud Bernard, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2026.Rad na Turandot u HNK-u Ivana pl. Zajca bio je jedan od onih rijetkih procesa u kojima se odmah osjetilo da stvaramo nešto zanimljivo i drugačije. Vratiti to djelo na riječku pozornicu nakon pune 32 godine, i to baš na stotu obljetnicu njezine praizvedbe u milanskoj Scali, nosilo je golem umjetnički i produkcijski teret. No, upravo je taj izazov izvukao ono najbolje iz cijelog ansambla.

    Uspjeh kod publike bio je trenutačan i nevjerojatan – sve su izvedbe redom bile dupkom pune i rasprodane, do te mjere da se tražila ulaznica više, pa su se predstave morale naknadno dodavati na repertoar.

    Arnaud Bernard jedan je od najpoznatijih opernih redatelja današnjice. Koliko njegovo veliko iskustvo pomaže pjevaču u izgradnji uloge i koliko se od njega može naučiti za daljnju karijeru?

    Redatelj Arnaud Bernard bio je iznimno zahtjevan, a njegova je zamisao tražila režiju razrađenu do u najsitnije pojedinosti i tankoće. Ponudio je fascinantnu i maštovitu viziju inspiriranu filmskim klasikom Metropolis Fritza Langa. Ta estetska hrabrost i matematička preciznost u detaljima scene doslovno su oduzele dah gledateljima, a svoje su oduševljenje na kraju pokazali i ogromnim pljeskom i odobravanjem, u nekim izvedbama i ovacijama.

    Kroz svoju sam karijeru pjevala u velikom broju produkcija i surađivala s doista širokim nizom opernih redatelja, različitih estetika i pristupa radu. Iz toga bogatog iskustva naučila sam da se najviše može napredovati i naučiti od onih stvaratelja koji na pokuse dolaze apsolutno pripremljeni – s minucioznim poznavanjem značenja svake izgovorene riječi, svakog zareza u libretu, te s kristalno jasnom vizijom odnosa među likovima.

    Arnaud Bernard je upravo takav umjetnik, vrhunski profesionalac od kojeg se iznimno puno može naučiti za daljnju karijeru. On je u Rijeku stigao savršeno spreman. To se najbolje vidjelo po tome što od prve do zadnje probe nije bilo nikakvih lutanja niti ad hoc promjena koje bi nas u tijeku rada zbunjivale ili trošile našu pjevačku energiju. Kod njega je svaki pokret, svaki scenski korak i pogled bio unaprijed duboko osmišljen unutar dramaturškog koncepta.

    U takvom radu nema mjesta improvizaciji, što za pjevača predstavlja golem oslonac. Kada radite s redateljem takvog formata i autoriteta, koji točno zna što želi u svakoj sekundi predstave, vi se kao solist osjećate sigurno. Ta razina preciznosti ne sputava pjevača nego mu naprotiv – kroz jasne okvire, otvara prostor da unutar uloge vokalno i glumački pruži svoj maksimum. Suradnja s njim bila je izvanredna lekcija o tome kako se kroz strogu disciplinu, detaljnu pripremu i posvećenost detaljima postiže vrhunska operna umjetnost.

    Kristina Kolar (Turandot), Giacomo Puccini, <em>Turandot</em>, dir. Valentin Egel, red. Arnaud Bernard, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2026.

    Turandot ima dvije verzije finala s obzirom na to da Puccini nije stigao dovršiti operu. Jeste li skloniji Alfanovom finalu sa skokom ili Beriovom bez skoka, ili da se izvedba zaustavi nakon smrti Liù, posljednjih Puccinijevih zapisanih nota?

    Pitanje finala Turandot jedno je od najintrigantnijih pitanja u opernoj literaturi, a imala sam privilegiju istražiti ga kroz vrlo različite produkcije na uglednim svjetskim pozornicama. Primjerice, u dvjema različitim produkcijama u Trstu predstava se zaustavljala upravo na tom potresnom mjestu – sa smrću Liù, odnosno s posljednjim taktovima koje je Puccini zapisao u partituru. S druge strane, u Sevilli sam pjevala skraćenu Alfanovu verziju, dok sam u Cagliariju izvodila integralno, odnosno cjelovito Alfanovo finale. Ta interpretativna širina otvorila mi je vrata i za druge repertoarne eksperimente, pa sam nakon Cagliarija dobila pozive za nastup u Firenzi koji je podrazumijevao nastup u Bostonu, s potpuno novom inačicom završetka koju je skladala američka skladateljica Deborah Burton (odbila sam ga jer je stilski potpuno izvan muzičkog konteksta Puccinijeve estetike). Ipak, iz pozicije pjevača koji je naslovnu ulogu proživio kroz sve te različite estetske i muzikološke koncepte, osobno sam najsklonija cjelovitom Alfanovom finalu.

    Smatram da Alfanov završetak, unatoč povijesnim polemikama, stilski i dramatski najvjernije evocira kompozitorski rukopis i grandioznost velikog Giacoma Puccinija. Kada se opera zaustavi s Liù, gledatelj ostaje zakinut za katarzu i ključnu psihološku transformaciju same Turandot – od ledene princeze do žene koja spoznaje ljubav. Alfanovo finale nudi partituri i drami prijeko potreban luk, zaokružuje predstavu u grandioznu cjelinu i solistima daje vokalno-dramski prostor za trijumfalan završetak ove monumentalne operne priče.

    Nastupali ste i na otvorenju ovogodišnjeg Zagrebačkog opernog festivala u ulozi Aide. Riječ je o vintage produkciji koju publika jako voli. Jeste li skloniji tradicionalnim ili modernim režijama?

    Kristina Kolar (Aida), Giuseppe Verdi, <em>Aida</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Mario Pontiggia, HNK u Zagrebu, 4. Zagrebački operni festival, 2026.Nastup na otvorenju ovogodišnjeg Zagrebačkog opernog festivala u ulozi Aide u toj, kako ste rekli, vintage produkciji HNK-a u Zagrebu, bio je istinski užitak. Redatelj te predstave, Mario Pontiggia, jedan je od meni iznimno dragih suradnika upravo zato što s njim dijelim duboki afinitet prema tradicionalnim inscenacijama opernih naslova.

    Kada govorimo o dilemi između tradicionalnog i modernog u opernoj režiji, moj je stav vrlo jasan: apsolutno sam sklonija tradiciji koja poštuje primarnu ideju skladatelja i libretista, no to nipošto ne znači da zagovaram muzejsku statičnost ili anakronizam.

    Kazalište mora disati s današnjim vremenom, ali suvremenost se ne postiže nasilnim i površnim modernizmom. Svjedoci smo da danas mnogi redatelji posežu za radikalnim vizualnim i konceptualnim zahvatima koji uopće ne prate unutarnju logiku radnje, štoviše – nerijetko estetski poružnjuju scenu i zbunjuju publiku, a sve s isključivim ciljem da bi se autore nametnulo kao nekakve inovatore.

    Istinska inovacija i modernost ne leže u premještanju radnje u apstraktne prostore ili u uvođenju šok-efekata, nego u psihološkoj razradi likova, u radu na njihovim odnosima i u oslobađanju partiture od patosa, o čemu smo govorili i kod Zrinjskog. Kada redatelj poput Pontiggije postavi raskošan, povijesno i stilski utemeljen vizualni okvir, on pjevaču ne sputava slobodu; naprotiv, daje mu čvrsto i dostojanstveno uporište unutar kojega se dramska i glazbena istina mogu razviti do svog maksimuma. Publika to prepoznaje i zato takve produkcije s razlogom opstaju i izvode se po nekoliko sezona.

    S obzirom na to kako gradite repertoar, je li vrijeme za ozbiljno poniranje u njemački repertoar?

    Iako moj glas prirodno posjeduje volumen, boju i izdržljivost koji su podatni za uloge njemačkih heroina, građenju svog repertoara pristupam s iznimnom odgovornošću. U ovom trenutku ne planiram ulaziti u njemački operni repertoar jer ne govorim njemački jezik, a moj osobni umjetnički standard zahtijeva razumijevanje svake izgovorene riječi – kako moje, tako i mojih kolega na sceni. Bez toga nema autentične dramske interakcije.

    Osim same interpretacije, iza ove odluke stoji i poznavanje vokalne fizologije. Kada pjevate na jeziku kojim ne vladate, vokalni aparat se suočava s mehaničkim poteškoćama koje izravno ugrožavaju glas.

    Njemački jezik zahtijeva specifičnu, izrazito čvrstu artikulaciju suglasnika i formiranje mutiranih vokala. Kada pjevač ne osjeća taj jezik prirodno u tijelu, nesvjesno dolazi do kompenzacije u fonaciji. Pokušaj da se mehanički proizvedu ti strani glasovi, najčešće uzrokuje hiperfunkciju i tenziju u korijenu jezika, mekom nepcu i donjoj čeljusti.

    Ta napetost može dugoročno dovesti do zamora vokalnog aparata, gubitka vokalnih alikvota, a u najgorem slučaju i do mikrotrauma na samim glasnicama. Za mene to nije rizik u koji se vrijedi upuštati.

    Umjesto toga, svoj vokalni potencijal za ovaj stil radije usmjeravam na koncertna djela i vokalno-simfonijski repertoar. U koncertnoj formi imam apsolutnu kontrolu nad tekstom i kontekstom. To mi omogućuje da se posvetim fonetskoj i semantičkoj pripremi kraćeg, zaokruženog teksta, a pritom zadržavam maksimalnu tehničku higijenu i slobodu svoga glasa.

    ROBERT KOLAR

    Robert Kolar (Evgenij Onjegin), Petar Iljič Čajkovski, <em>Evgenij Onjegin</em>, dir. Nikša Bareza, red. Michał Znaniecki, HNK u Zagrebu, premijera 2014.

    Gospodine Kolar, baritonski repertoar primarno je sazdan od vladara i heroja, a ljubavnici i emotivci primarno su namijenjeni tenorima. Je li to za interpreta otežavajuća ili olakotna okolnost?

    Kompozitori su muževe, vladare, očeve i heroje u pravilu uvijek dodjeljivali baritonskoj boji i opsegu glasa, prepoznajući u tom fahu upravo takve karakterne osobine. Na meni je kao interpretu da svaku od tih uloga donesem u najboljem mogućem svjetlu. Rekao bih da se najveći izazov krije na samom početku pjevačke karijere. Mladi bariton najprije mora težiti lirskijem fahu – kroz Rossinija, Mozarta, Donizettija – sve dok glas i sama osoba mentalno i fizički ne sazru. Tek nakon tog procesa sazrijevanja treba se upuštati u dramatičniji repertoar. Ja sam osobno gradio svoj put upravo tim redoslijedom i smatram to jedinim ispravnim načinom za dugovječnost glasa.

    Vratimo se na Zrinjskog. Svojevremeno Vas je Jagoda Martinčević okarakterizirala kao jednog od najboljih Zrinjskih koje je čula, a čula ih je mnogo. Koliko Vam takav kompliment znači i olakšava li Vam ili otežava svaki novi nastup u toj ulozi?

    Gospođa Jagoda Martinčević nije jedina koja je prepoznala moju kreaciju te uloge. Primjerice, redateljica Dora Ruždjak Podolski, dok smo radili na posljednjem uprizorenju Zrinjskog u Rijeci, vrlo je pohvalno govorila o mome pjevanju i usporedila me sa svojim djedom, našim legendarnim baritonom Vladimirom Ruždijakom, što me duboko dirnulo.

    Zanimljivo je da sam još u srednjoj glazbenoj školi u Rijeci maštao o tome da mi po upisu na Muzičku akademiju profesor bude upravo Vladimir Ruždijak. Nažalost, on je preminuo i ta se moja želja nije ostvarila, no sudbina je htjela da prva arija koju sam ikada naučio i otpjevao na jednoj školskoj produkciji bude upravo Romanca Zrinjskog.

    Robert Kolar (otac), Engelbert Humperdinck, <em>Ivica i Marica</em>, dir. Valentin Egel, red. Friederike Blum, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2025.Robert Kolar (Kurwenal), Richard Wagner, <em>Tristan i Izolda</em>, dir. Ville Matvejeff, red. Anne Bogart, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, premijera 2020.

    Prošle sezone tumačili ste Oca u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka. Riječ je o bajci koju svi poznaju i operi koja jamči veliki broj djece u auditoriju. Koliko je teško održavati interpretacijsku nit a da se, zbog bajkovite atmosfere, scenski aspekt ne pretvori u karikaturu?

    Ivica i Marica nije jedina opera za djecu u kojoj sam nastupao; tu su i Pčelica Maja Bruna Bjelinskog, gdje sam pjevao ulogu Pauka, kao i Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera u kojoj sam bio Komentator. Kao što ste točno primijetili, opere za djecu moraju se igrati jednakom ozbiljnošću kao i opere za odrasle – tu ne bi smjelo biti mjesta jeftinom preglumljavanju i karikiranju.

    Kroz rad s vrsnim redateljima i kroz svoje tridesetogodišnje kazališno iskustvo shvatio sam da nastupi pred najmlađima nose čak i veću odgovornost. Djeci je to često prvi doticaj s opernom umjetnošću i trenutak u kojem stječu prve dojmove. Zato ono što im nudimo mora biti na najvišem glazbeno-scenskom i estetskom nivou. Sve tri spomenute opere u kojima sam igrao imale su upravo tu visoku kvalitetu i bile su sjajno prihvaćene, što nam je u konačnici i bio primarni cilj.

    Robert Kolar (pastir Jakov), Giuseppe Verdi, <em>Ivana Orleanska</em>, dir. Sebastiano Rolli / Karlo Hubak, red. Emma Dante, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, 2026.

    Nastupali ste i u operi Ivana Orleanska Giuseppea Verdija u ulozi pastira Jakova. Riječ je o operi koja nije dio željeznog repertoara. Je li to dobro jer ne morate razmišljati o ustaljenoj percepciji publike ili to otežava interpretaciju jer postavljate nove standarde izvedbene prakse?

    Verdijeva Ivana Orleanska doista spada u red njegovih rjeđe izvođenih djela i, za razliku od naslova poput La Traviate, Rigoletta ili Trubadura, nije dio takozvanog željeznog repertoara svjetskih i domaćih kazališta. Međutim, Giuseppe Verdi je moj omiljeni skladatelj. Zbog toga prema ovom djelu nisam imao apsolutno nikakvih predrasuda niti poteškoća u interpretaciji. Dapače, kreirati i pjevački i glumački bilo koji Verdijev lik, za mene uvijek predstavlja izvor najvećega profesionalnog i umjetničkog zadovoljstva, bez obzira na to koliko se često ta opera izvodi.

    U kojem smjeru planirate graditi repertoar u budućnosti?

    Do sada su u mojoj karijeri uloge uvijek dolazile nekako u pravo vrijeme – točno onda kada sam za njih bio potpuno spreman u mentalnom, fizičkom i pjevačkom smislu. Nadam se da će se taj prirodni i zreli tijek nastaviti i u budućnosti. Ono što svakako priželjkujem jest otpjevati još neke Verdijeve uloge koje do sada nisam imao prilike dotaknuti, ali i ponoviti neke drage likove koje sam već interpretirao. Kako stvari trenutačno stoje, polako i sigurno se krećemo upravo u tom smjeru.

    ZAJEDNIČKA PITANJA ZA KRAJ

    Robert Kolar (Alfio) i Kristina Kolar (Santuzza), Pietro Mascagni, <em>Cavalleria rusticana</em>, dir. Nada Matošević Orešković, red. Ozren Prohić, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Riječke ljetne noći, 2010.

    Kako vidite hrvatsku kulturnu politiku od početka vaših karijera do danas i općenito status glazbeno-scenske umjetnosti?

    Nalazimo se u dobu permanentnih promjena. Od početaka naših karijera do danas, svjedočimo dinamici u kojoj se mnogo toga promijenilo, dok su ključni izazovi ostali isti. Ako analiziramo financiranje kulture, povijesna fluktuacija proračunskih izdvajanja pokazuje da idealno razdoblje zapravo ne postoji; ona su uvijek ovisila o širem ekonomskom i političkom kontekstu. Zato je sposobnost adaptacije postala temeljni preduvjet opstanka.

    U takvim okolnostima, kazališta više ne mogu računati isključivo na stabilne javne izvore nego moraju funkcionirati agilno i poduzetnički. Danas su korporativna sponzorstva i koprodukcije postale primarni alati za osiguravanje održivosti i visoke umjetničke razine.

    Naša je zadaća pronaći zdravu ravnotežu između tržišnih mehanizama i očuvanja umjetničke autonomije. Promjene nas ne bi trebale plašiti; one nas tjeraju da budemo inovativniji menadžeri i kreativniji umjetnici.

    Kristina Kolar (Abigaille) i Robert Kolar (Nabucco), Giuseppe Verdi, <em>Nabucco</em>, dir. Igor Švara, red. Detlef Soelter, SNG Opera in balet Ljubljana, premijera 2012.

    Je li lako pomiriti profesionalni i privatni život i utječe li to što ste iste struke na bolje međusobno razumijevanje i općenito organizaciju privatnog života?

    Biti operni pjevač iznimno je zahtjevan i izazovan poziv koji iziskuje golema odricanja, neprekidno usavršavanje te maksimalan angažman fizičke i mentalne energije. Naše zdravlje jednostavno mora biti besprijekorno, pri čemu ne govorim samo o glasnicama, nego o cjelokupnom organizmu. Ljudsko tijelo je naš instrument; ako vas bole trbuh ili leđa, umorni ste, to automatski mijenja vaš stav, tehniku disanja i, na koncu, samu boju i kvalitetu glasa. Ono što je u nekim drugim profesijama sasvim uobičajeno, poput prehlade ili jedne neprospavane noći, za opernog pjevača predstavlja ozbiljan znak za uzbunu. Doći na probu ili pred publiku u indisponiranom stanju može biti pogubno za cjelokupnu izvedbu.

    Zbog toga je naš društveni život često podređen strogoj disciplini. Izbjegavanje zadimljenih ili bučnih prostora u kojima morate naprezati glas, odricanje od hladnih pića, pa čak i prakticiranje tišine prije nastupa, zahtijevaju golemu samokontrolu. Vrlo često svjesno biramo izolaciju i mir umjesto druženja kako bismo sačuvali instrument za scenu.

    U tom kontekstu, dijeliti život s partnerom koji se bavi istim poslom predstavlja neprocjenjiv blagoslov. Supružnik koji je i sam operni pjevač savršeno razumije sve specifičnosti ovog poziva. Njemu ne morate objašnjavati zašto večeras morate šutjeti, zašto pratite poseban ritam spavanja ili otkud dolazi tjeskoba uoči premijere. Nitko vas ne može utješiti nakon iscrpljujuće probe ili razumjeti duboki strah od gubitka glasa bolje od osobe koja svakodnevno prolazi kroz identične profesionalne borbe. Ta vrsta emocionalne i profesionalne sinergije pruža nam stabilnost i pomaže da lakše, s mnogo manje ožiljaka, prebrodimo svaku krizu koju ovaj predivan, ali uistinu surov poziv donosi sa sobom.

    © Luka Nalis, OPERA.hr, 15. studenoga 2026.

       

Piše:

Luka
Nalis