Opera.hr

Pjevačka izvrsnost i dramska snaga zagrebačke Carmen

HNK u Zagrebu: Georges Bizet, Carmen, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini

  • HNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini

    Opera Carmen Georgesa Bizeta (1838–1875) prvi put predstavljena je zagrebačkoj publici 18. lipnja 1893. u kazalištu na Gospodskome trgu, koje je 1834. izgradio Kristofor Stanković, a od 1850. preuzeo na upravljanje novoustrojeni Grad Zagreb. S vremenom – od 1909. godine, otkad opera neprekidno djeluje nakon dva prekida, postala je Carmen jednom od najpopularnijih i najizvođenijih opera pa je i posljednje uprizorenje (premijerno izvedeno 23. listopada 2026.), kao i zanimanje za reprizne izvedbe, opet privuklo publiku u Hrvatsko narodno kazalište.

    Magneti koji privlače publiku su, dakako, prije svega pjevači koji doista imaju dovoljno prilika pokazati pjevačke i glumačke vještine kroz četiri čina ove tragične ljubavne priče prepletene oko lijepe, samouvjerene, slobode željne i zavodljive Carmen. Umrijevši nepuna tri mjeseca (u lipnju 1875.) nakon poprilično neuspjele praizvedbe njegove posljednje opere (3. ožujka 1875.), Bizet nije doživio njen kasniji uspjeh i popularnost. To zasigurno može zahvaliti intrigantnoj temi i izvrsnome libretu, čiji su autori Henri Meilhac (1831–1897) i Ludovic Halévy (1834–1908) te melodijama nadahnutima španjolskom folklornom glazbom i sjajnoj orkestraciji, zamjetnima već u jednom od najsjajnijih opernih preludija u kom je citirao polaganu temu arije toreadora Escamilla nakon najave koride u koračnici (tempo Allegro). U još polaganijem tempu nakon tremola gudača, violončela donose temu Carmen u kojoj se naslućuje tragičan kraj, a završni disonantni akord neposredno uvodi u prvi čin.

    HNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini

    Radnja opere Carmen temelji se na istoimenoj noveli koju je Prosper Merimée (1803–1870) napisao 1845. godine, a odigrava se 1820. u španjolskome gradu Sevilli i obližnjim planinama. Bizeta je privukla pomalo zaboravljena novela u kojoj su realistično prikazani likovi iz raznih društvenih slojeva (radnice u tvornici duhana, vojnici, borci s bikovima, „obični ljudi i djeca na ulici“) i društvenoga podzemlja (krijumčari) te tragična ljubavna priča. No o svim događajima saznaje se u Meriméeovoj noveli od bivšega narednika don Joséa, koji ih se prisjeća čekajući u zatvoru izvršenje smrtne kazne radi ubojstva Carmen, dok u Bizetovoj operi događaji slijede prema njegovoj priči od trenutka kad se zaljubio u lijepu Ciganku do trenutka kad joj je u izljevu ljubomore oduzeo život. Može se postaviti pitanje je li pariška Opéra Comique (koja je djelo naručila) bila za premijeru primjereno kazalište s obzirom na tragičan (nimalo komičan) završetak.

    No kako je napisala u programskoj knjižici Jelena Knešaurek Carić: „Carmen je također u izvornoj partituri komična opera – Bizet je gradio dramatski intenzitet izmjenom govorenih dijelova s pjevanim brojevima“, što je tipično za francusku komičnu operu. Kako je – stekavši popularnost najprije u Francuskoj, Carmen počela osvajati publiku u kazalištima u mnogim europskim gradovima, Bizetov prijatelj, skladatelj Ernest Guiraud (1837–1892) sve je govorne dijelove preoblikovao u pjevane recitative, približivši ih na taj način publici. Činovi su postali neprekinute cjeline (kao u glazbenim dramama Richarda Wagnera).

    HNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini

    Četiri čina radnje odigravaju se u različitim prostorima. U prvome činu na trgu u Sevilli ispred glavnog ulaza u tvornicu duhana zatiču se vojnici na straži, prolaznici i igraju se djeca; susreću se narednik don José i Carmen koja ga zavodi i koju – već zaljubljen, oslobađa iz zatvora; drugi čin odvija se u krčmi Lillasa Pastije: Carmen i njene družice Frasquita i Mércèdes zabavljaju goste, a dolazak toreadora Escamilla izaziva pozornost gostiju i same Carmen. Treći čin odvija se u planinama gdje se (razvojačeni) don José pridružio Carmen i krijumčarima; iako uvijek voli Carmen, ona ga odbacuje i čita iz karata da će je on usmrtiti. Četvrti čin odigrava se u Sevilli prije i za vrijeme koride: Carmen se oprašta od novog odabranika toreadora Escamilla. Prijateljice joj javljaju da je u svjetini don José koji joj se uskoro približava i moli da mu se vrati, što Carmen odbija. Iz arene se čuje pjesma pobjednika Escamilla; ne želeći se vratiti don Joséu, Carmen mu baca prsten u lice, „nasrće na njegov nož“ i umire. U operi se ne spominje lik iz Meriméeove novele Garcia, suprug Carmen, koga don José ubija, a Bizet je uveo novi lik jednostavne djevojke Micaële koja u dva navrata pokušava odvratiti don Joséa od veze s Carmen i nosi vijesti o njegovoj (bolesnoj) majci.

    Opisani zaplet i tragičan rasplet događaja s vječnom temom ljubavi i preljuba moguć je (ako to prihvatimo) i u drugim vremenima, ne samo u onome naznačenom u izvornome tekstu. Redatelj Pier Francesco Maestrini, kome je ovo četvrta režija opere Carmen, radnju je smjestio u sredinu 20. stoljeća, ne želeći kreirati Carmen prema „slikama i klišejima koji su se tijekom godina vezali uz Bizetovu glazbu“. Napomenuo je da „priču približimo svojoj imaginaciji, a pritom ne iznevjerimo libreto i glazbu.“ Sredinom 20. stoljeća u Španjolskoj su se održavale koride sa slavnim toreadorima, radnice su radile u tvornicama, ljudi su se zabavljali u gostionicama, a politička pozadina – diktatura generala Francisca Franca (1892–1975), nije osobito istaknuta, kao ni ona u vrijeme radnje u Meriméeovoj noveli. Asistentica redatelja bila je Marta Tutiš. Bez poteškoća je radnja premještena u drugo vrijeme, čemu su prilagođeni i lijepi kostimi kostimografkinje Cristine Aceti i asistentice Ane Trišler, a uspjehu dinamične i napete režije pridonijela je scenografija koju potpisuju Juan Guillermo Nova i asistentica Nika Vojvoda. Malo svjetlosti u sva četiri čina prihvatljivo je za prostor u krčmi (drugi) i noćni ugođaj u planinama (treći) dok je za prizore na trgu (prvi i četvrti) koji se odvijaju po danu više svjetla unio njegov oblikovatelj Jean Paul Carradori. Ples u krčmi koreografirala je Matilde Rubio, a tri plesna para uvježbao je baletni majstor George Stanciu.

    HNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco MaestriniHNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini

    Izvedbu opere Carmen pratili smo 3. studenoga 2026. (537. u izvedbi Opere HNK u Zagrebu). U glavnim ulogama nastupili su pjevači s premijerne izvedbe 23. listopada: Sofija Petrović (Carmen), Giorgio Beruggi (don José) i Leon Košavić (Escamillo) te u manjim, ali značajnim ulogama Josipa Bilić (Frasquita), Josip Galić (Dancaïre), Siniša Hapač (Moralès), Lobel Barun (Zuniga) i Tomislav Uremović (Lillas Pastia, nema alternacije). Ostale uloge pjevali su Josipa Lončar (Micaëla), Iva Krušić (Mércèdes) i Josip Švagelj (Remendado). Odabirući pjevače za operu Carmen, ravnatelj Orkestra Opere HNK i ravnatelj premijerne predstave maestro Pier Giorgio Morandi dao je priliku mladima, koji su je znali iskoristiti.

    Glasovno moćna, intonativno precizna (osobito u silaznoj kromatikom bogatoj melodiji u Habaneri iz prvoga čina), savršene tehnike, bogate dinamičke palete i glumački uvjerljiva (osobito u ariji u drugome činu u krčmi) Sofija Petrović zablistala je kao Carmen. Počevši glazbenu karijeru kao klarinetist, talijanski tenor Giorgio Beruggi (1977.) tek 2007. počeo je učiti pjevanje i već nakon nekoliko mjeseci debitirao na sceni, postavši jednim od vrsnih opernih pjevača današnjice. Pjevač lijepog i kultiviranoga glasa pjevački i glumački zahtjevnu ulogu don Joséa tumačio je u više uglednih opernih kuća, povezujući uspješno svoje iznimne pjevačke vještine s impulzivnošću i dramatikom lika kome se u jednome trenutku urušava život, jer gubi sve: i ljubav i slobodu. Mladi bariton Leon Košavić možda je poznatiji na inozemnim pozornicama pa je za zagrebačku Operu bio pravi dobitak angažman ovoga muzikalnog pjevača lijepoga glasa, izvrsne tehnike i glumačkih vještina. Nakon uloge Alberta u zagrebačkoj produkciji Massenetova Werthera 2025. godine, ponovno smo ga imali prilike čuti u ulozi Escamilla. Tri mlade pjevačice potvrdile su se pjevački i glumački: Josipa Lončar u dva nastupa (Micaëla) te Josipa Bilić i Iva Krušić. I ostali nositelji kraćih uloga pridonijeli su dobro izrađenim nastupima ukupnome dojmu.

    HNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini
    HNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco MaestriniHNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini

    Značajnu ulogu u Bizetovoj operi Carmen imaju mješoviti i dječji zbor. Izvrstan Zbor Opere HNK uvježbao je zborovođa Luka Vukšić, a male pjevače iz Dječjeg opernog zbora Zvjezdice (prvi i četvrti čin) uvježbale su Dijana Rogulja Deltin i Marija Anđela Biondić. Za besprijekoran izgovor francuskog izvornika libreta pobrinula se jezična savjetnica Jelena Knešaurek Carić, dok je publika u titlovima iznad pozornice mogla pratiti prijevod Zlatka Wurzberga. Od prvih taktova preludija orkestar, kojim je ravnao maestro Josip Šego, bio je – kao glazbeno tkivo u kome se odražava scenska radnja, prava uzdanica solistima, zboru i baletnim parovima.

    Opera Carmen dobro je poznata opernoj (a i široj) publici pa je nezamislivo da instrumentalna sola ili nastupi u cjelini budu intonativno kolebljivi, ritmički neujednačeni ili dinamički loše razrađeni. Dobro uvježban Orkestar Opere HNK svirao je na ovoj predstavi (po svoj prilici i na drugima) precizno i angažirano, pridonijevši sjajnom općem dojmu izvedbe. Šteta je što će ovo izvrsno uprizorenje opere Carmen – prema već poznatoj praksi naše vodeće operne kuće, opet završiti na čekanju kako bi se možda opet izvela u nekoj od sljedećih sezona. A zainteresirane publike bi, vjerujemo, uvijek bilo za ovo remek-djelo Georgesa Bizeta.

    HNK u Zagrebu: Georges Bizet, <em>Carmen</em>, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Pier Francesco Maestrini

    (Ovogodišnje zagrebačko uprizorenje Bizetove opere Carmen ostvareno je u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Splitu u sklopu projekta Konzorcij hrvatskih nacionalnih kazališta (K-HNK) Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.)

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, OPERA.hr, 17. studenoga 2026.

    Autorski tim:

    Dirigenti: Pier Giorgio Morandi / Josip Šego
    Redatelj: Pier Francesco Maestrini
    Scenograf: Juan Guillermo Nova
    Kostimografkinja: Cristina Aceti
    Oblikovatelj svjetla: Jean Paul Carradori
    Koreografkinja: Matilde Rubio
    Zborovođa: Luka Vukšić
    Baletni majstor: George Stanciu
    Asistent dirigenta: Giuseppe Ler
    Asistentica redatelja: Marta Tutiš
    Asistentica scenografa: Nika Vojvoda
    Asistentica kostimografkinje: Ana Trišler
    Jezična savjetnica: Jelena Knešaurek Carić
    Dječji operni zbor „Zvjezdice“ uvježbale: Dijana Rogulja Deltin, Marija Anđela Biondić

    Uloge:

    Carmen: Sofija Petrović / Emilia Rukavina
    Don José: Giorgio Berrugi / Roko Radovan
    Micaëla: Darija Auguštan / Marija Kuhar Šoša / Josipa Lončar / Marija Žalac (studijska uloga / cover)
    Escamillo: Leon Košavić / Ljubomir Puškarić / Marin Čargo (studijska uloga / cover)
    Frasquita: Josipa Bilić / Petra Cik Drljanovčan
    Mercédès: Josipa Gvozdanić / Iva Krušić
    Remendado: Lovre Gujinović / Josip Švagelj
    Dancaïre: Josip Galić / Jurica Jurasić Kapun
    Moralès: Siniša Hapač / Davor Nekjak
    Zuniga: Lobel Barun / Siniša Štork
    Lillas Pastia: Tomislav Uremović

    Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu
    Balet HNK-a u Zagrebu
    Dječji operni zbor „Zvjezdice“

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike