Govoreći o svojoj životnoj ulozi, glasovita američka sopranistica Leontyne Price isticala je da joj je uloga Aide osobito draga, između ostalog i stoga što joj vlastita koža služi kao kostim. Osim glasovnih i glazbeno-interpretacijskih kvaliteta, uvjerljivosti njezina nastupa zacijelo je pridonijela činjenica da se, suosjećajući s boli etiopske princeze u egipatskom ropstvu, Pryce usporedno borila i za svoju te afirmaciju drugih afroameričkih kolega u rasističkim predrasudama obilježenom opernom svijetu.
Premda je od tih vremena prošlo pola stoljeća, predstava Metropolitana koju smo imali prilike vidjeti u subotu, 24. 10. u HD-prijenosima uživo diljem svijeta (pa i u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski), zadržala se u granicama vanjske dekorativnosti, redateljske manire à la Zeffirelli. O tome koliko je takav inscenacijski pristup drag srcima publike Meta već dvadeset godina, koliko je predstava na repertoaru te njujorške kuće, svjedoči i pljesak upućen konjičkim zapregama tijekom glasovite svečane povorke u drugome činu. Osim ubačenih kolica s crnačkim leševima te pomalo rastafarijanske šminke i kostimografije etiopskih robova, u inscenaciji Sonje Frisell nije bilo ni traga suštinski antiratnoj poruci te opere, koju sve do dirljivog završnog samrtnog prizora karakterizira niz komunikacijskih poteškoća između zaljubljenih glavnih protagonista koji, u nemogućnosti da pogledaju istini u oči, nastoje sustavno ignorirati da su pripadnici zaraćenih naroda.
U izvedbenoj umjetnosti kakvo je kazalište dugovječnost predstave ne mora nužno biti prednost, jer je današnjem gledatelju uslijed naslaga različitih pjevačkih postava koje su prodefilirale predstavom nemoguće prosuditi je li u režijskom pristupu Sonje Frisell bilo imalo interpretacijskih namjera. Ako ih je i bilo, one su se nakon dvadeset godina pogubile, a sve što ostaje jest ljuštura izvanjski spektakularne, a zapravo staromodno blještave vizualnosti.
Srećom, zasluge glazbenoga dijela interpretacije, i to ponajprije dirigenta Danielea Gattia te – treba otvoreno reći, bez obzira što se može činiti svetogrđem – dijela vokalnih solista i zbora, omogućuju da se nedostacima inscenacije barem dijelom progleda kroz prste. Već su i izvrsni dokumentarni prilozi između činova koje je, doduše na tipično američki način pomalo pokroviteljski vodila diva Meta Renée Fleming, ukazali da je Aida esencijalno intimistička opera u kojoj se glazbena spektakularnost masovnih prizora izmjenjuje s minuciozno ocrtanom privatnom sferom tek tri glavna lika.
Taj kontrast, kojega Verdi na skladateljskom planu potencira možda više nego u ijednoj svojoj drugoj operi, talijanski dirigent ne samo da je prepoznao, nego ga je i izvrsno realizirao, omogućivši da u golemom prostoru kakav je Met preludij prvom činu, druga slika prvoga čina, uvod u treći čin te brojni drugi odlomci, uključujući i spomenuti završni prizor, zazvuče eterično, gotovo kao komorna glazba. Istodobno je postigao puni zamah silovitih prizora, kako reprezentativnih, tako i dramatičnih. U potonjima znao je potencirati sve pjevačke kvalitete solista, prikrivajući pritom neke od nedostataka.
Govoreći o njima, kao prvog moramo spomenuti Carla Guelfija u ulozi Aidina oca Amonasra. On nedvojbeno odgovara primarnom zahtjevu pri angažiranju solista u Metu, mogućnosti da voluminoznošću glasa ispuni golemi prostor kazališta, a ne nedostaje mu ni dramatske sugestivnosti. No s druge strane, Guelfia na ovoj izvedbi Aide u mnogočemu idu i nemale kritike: intonacijska nestabilnost, pogotovo u višim registrima, te nepreciznost u oblikovanju nekih detalja dionice upućuju na to da talijanski bariton pjevačkim manirizmima nastoji prikriti tehničke nedostatke.
Dolora Zajick, saznajemo od Renée Fleming, u ulozi Amneris nastupa već više od dvadeset godina, a nastupila je i na DVD-snimci iste predstave pod ravnanjem Jamesa Levinea u izdanju Deutsche Grammophona. Dok njezinu izvedbu u vokalnom smislu možemo označiti kao korektnu, tj. ne može joj se nešto značajno prigovoriti ali niti posebno istaknuti kao prednost, neshvatljivo je kako toliko iskusna pjevačica može imati tako nezgrapan scenski nastup. Da odmah upozorimo: ne radi se tu ni o godinama, niti o tjelesnom izgledu, jer su u tom pogledu vokalni solisti bili zapravo ujednačeni. Ili američka mezzosopranistica pokazuje zabrinjavajući manjak glumačkoga talenta, ili se njezina trenutna indisponiranost odrazila na radikalnu nesigurnost koju je očitovala u ulozi Amneris, u toj mjeri da se činilo da ima problema čak i s elementarnim stiliziranim glumačkim pozama.
Srećom, tumači glavnih protagonista ostavili su daleko povoljniji dojam. Tenor Johan Botha predstavnik je stare škole i stoga vrlo suzdržane glume u tumačenju Radamèsa, no slušnim je dojmom uspio dokazati sud koji je iznio u pauzi između prva dva čina, da tumačenje talijanskih rola višestruko oplođuje njegov angažman u njemačkom opernom repertoaru, i obratno.
Ulogu egipatskog vojskovođe nepravedno je uspoređivati s naslovnom, jer premda izrazito zahtjevna (glasovita arija Celeste Aida smještena je već na početku prvoga čina), ipak broji mnogo manje scenskih minuta od Aide, pa ne čudi da je njegov glas nerijetko zvučao svježije od soprana Violete Urmane. Kod litavske je pak pjevačice apsolutno frapantno da tek posljednjih šest godina nastupa u vodećim sopranskim ulogama, dok je prije bila mezzosopranistica. Stoga fascinira kako suvereno vlada zahtjevnom dramskom ulogom, dajući joj potrebnu snagu u srednjem i nižem registru. Od ostalih solista Urmanovu razlikuje i to da zrači svojevrsnom scenskom osobnošću (koji u inscenaciji poput ove doduše ne dolazi glumački do izražaja) te da je za razliku od ostalih kolega izbjegavala u krupnim planovima očima vidno pratiti dirigenta, što je, prilagođavajući se mediju videoprijenosa uživo, činila većina solista na dosadašnjim projekcijama Metropolitan u Lisinskom. Urmana je doduše dojmljivija u dramskim nego u lirskim trenucima; njezinoj Aidi nedostaje krhkosti prijašnjih velikih primadona u tumačenju te uloge, no njezin daljnji razvoj svakako treba pratiti.
I konačno, kritička ocjena predstave svakako ne znači kritiku na račun prijenosa iz Metropolitana, jer je pratiti njihove predstave i s opisanim nesavršenostima uistinu glazbena i kulturna privilegija.
© Ivan Ćurković, KULISA.eu, 25. listopada 2009.
