![The Metropolitan Opera, New York: Richard Strauss, Kavalir s ružom, dir. Edo de Waart, red. Nathaniel Merrill, foto: www.metoperafamily.org/metopera](http://www.klasika.hr/images/articles/Kavalir_Met2.jpg)
Da je kazalište, pa i operno, izvedbena umjetnost usko vezana za specifično ovdje i sad, ne treba dodatno naglašavati. Prema tome, činjenica da je predstava Kavalira s ružom u HD prijenosu uživo iz njujorškog Metropolitana obnova inscenacije Nathaniela Merrilla iz 1969. sama po sebi govori o tome u kojim će se okvirima ponajviše zadržavati ovaj prikaz. Dugovječne predstave ne nalazimo isključivo u glazbeno-scenskom, nego i u dramskome kazalištu, što može biti znak svojevrsne kulturne univerzalnosti, ali i dvosjekli mač ako patina predstave postane muzealna. Predstava Kavalira s ružom u svakom slučaju funkcionira i danas, interpreti se u njoj glumački dobro snalaze (precizno izvršavajući naputke obnovitelja režije, oslanjajući se istodobno i na vlastite improvizacijske mogućnosti), no bjelodano je da predstava danas ne može ponuditi ništa značajno u interpretaciji kompleksnog glazbeno-dramatskog predloška dua Strauss – Hofmannstahl, ploda jedne među najkvalitetnijim skladateljsko-libretističkim suradnjama glazbene povijesti.
Melodramatski aspekt opere, koji se tiče odnosa Maršalice i njezina mlađahnog ljubavnika, grofa Octaviana, režijski je i glumački ostvaren psihološki uvjerljivo, dosežući vrhunac na kraju prvoga čina, no režija ne nudi nikakav odgovor na mogući dramaturški problem ove opere, svojevrsni izostanak kohezije između spomenutih melodramatskih rukavaca radnje i farsičnih epizoda koje se tiču nadmudrivanja baruna Ochsa auf Lerchenaua. Ta farsa je u predstavi Metropolitana djelovala odveć slabašno i neduhovito, čemu razloge možemo tražiti u tome da se načini kazališnog izazivanja smijeha, pa i kod farse, uvelike mijenjaju kroz desetljeća. Da navedemo samo jedan primjer: aposlutna glumačka karikatura inače šarmantnoga islandskoga basa Kristinna Sigmundssona u ulozi baruna Ochsa možda je i osvojila zagrebačku publiku, no nesumnjivo pridonosi simplifikaciji toga lika koji je u svojoj interpretacijskoj povijesti poprimao i daleko zanimljivija lica. Jednako kao ni zastarjele, za današnje pojmove pomalo kičaste scenografija i kostimografija, tako ni Merrillova režija nema ničeg inspirativnog za ponuditi zagrebačkoj sredini, koja – s nelagodom treba priznati – zbog visokih glazbeno-interpretacijskih zahtjeva partiture po istraživanjima Marije Barbieri još čeka prvu premijeru opere nakon Drugoga svjetskoga rata!
Glazbeni aspekt interpretacije nudi više materijala za osvrt, premda treba priznati da se ne može reći da medij prijenosa uživo u Dvorani Lisinski, unatoč svoj kvaliteti tehničke opreme, naročito pogoduje slušateljskoj recepciji Straussove partiture. Unatoč bogatoj i zasićenoj orkestraciji, djelo poput Kavalira s ružom više osvaja lirskom suptilnošću nego strastvenom silovitošću, činjenica da se – kako to uredno ponavljaju voditelji prijenosa iz projekcije u projekciju – "ništa ne može mjeriti s iskustvom prisustvovanja živoj izvedbi" u opernoj kući poput njujorške, najjasnije se očitovala upravo u subotnjemu prijenosu. Uslijed toga, slušni dojam o pjevačkim izvedbama glavnih solista kao da nije na odgovarajući način posredovao dojam koji je mogao ostaviti na publiku Meta te je bilo teško odijeliti upliv interpretacije i tehničke reprodukcije. Možda se to najviše odnosi na ulogu Sophie u tumačenju njemačke sopranistice Christine Schäffer, čiji je lirski sopran jednako primjeren ovoj kao i ulogama u Mozartovim operama, no svejedno je njezin glas djelovao pomalo suho i nadglasano orkestrom. Dojam o Kristinnu Sigmundssonu išao je pak u drugu krajnost, tj. čulo ga se i više nego dobro, no unatoč preciznom vladanju dionicom koja je možda i druga po kvantiteti u operi, manirizam u glumačkome izrazu često se odražavao i na vokalno oblikovanje brojnih komičnih replika te je njegovom, već pomalo načetom glasu, na interpretacijskom planu itekako nedostajalo potrebne suptilnosti. U potonjemu ga je uvelike nadmašio britanski bariton Thomas Allen tumačeći, doduše, mnogo manje zahtjevnu, no također komičnu ulogu Faninala.
![The Metropolitan Opera, New York: Richard Strauss, Kavalir s ružom, dir. Edo de Waart, red. Nathaniel Merrill](http://www.klasika.hr/images/articles/Kavalir_Met1.jpg)
Nakon njezinih brojnih nastupa u ulozi voditeljice, zagrebačka publika konačno je dobila priliku čuti pjevački nastup jedne od najvećih američkih diva, Renée Fleming, i to u njezinom interpretacijskom fahu. Osebujna uloga Maršalice zahtijeva i pjevačku i glumačku zrelost, a unatoč tome što ju je prvi puta pjevala prije petnaest godina, Fleming se čini upravo u idealnoj dobi za njezino tumačenje, i to se svakako osjetilo i u prijenosu uživo, pogotovo u prvome činu. Razloge tome što njezin nastup u trećemu činu nije bio toliko efektan nikako ne treba tražiti u činjenici da se lik Maršalice uopće ne pojavljuje u drugom i u prvoj polovici trećega čina, jer se bez sumnje radi o glavnoj i dominantnoj ličnosti opere. Razlozi su daleko banalniji: finalni tercet protagonista ljubavnoga trokuta (Maršalice, Octaviana i Sophie) jednostavno nije zazvučao u punome sjaju, a radi se o svojevrsnoj kulminacijskoj točki ne samo ove opere, nego i o jednome od vrhunaca Straussova opusa općenito. Hipotetsku odgovornost možemo tražiti u diskografijom opterećenom slušateljskom iskustvu ili možda čak i u dirigiranju Ede de Waarta, koji je uskočio na mjesto Jamesa Levinea te se mjestimično moglo reći da njegovo ravnanje orkestrom više odlikovala suzdržana discipliniranost nego toliko potrebna zaigranost. U visokim standardima Opere Metropolitan tercet je ipak nadmašio drugi prizor broj jedan opere, Octavianovo vabljenje Sophie srebrnom ružom, prezentirajući – u velikoj konkurenciji – mezzosopranisticu Susan Graham kao jednu od najkompletnijih pjevačkih ličnost večeri.
© Ivan Ćurković, KULISA.eu, 11. siječnja 2010.