Uredna predstava
Bečka državna opera: Giuseppe Verdi, Moć sudbine, dirigent Philippe Auguin, red. David Pountney
-
Sudeći po ne osobito dugom pljesku nakon predstave, ovosezonske izvedbe Verdijeve opere Moć sudbine nisu uspjele ponijeti gledatelje. Ne bi se moglo govoriti o zamoru zbog duljine, jer je opera s obzirom na njezinu stvarnu duljinu trajala kraće nego obično. Izbačen je oveći dio trećega čina – njegova druga slika svedena je praktično na Rataplan - čime je djelo znatno izgubilo na piktoresknosti. Prije bi se moglo ustvrditi da nije bilo nekog posebnog naboja, poglavito u prvim dvama činovima kad je sve djelovalo pomalo umrtvljeno. Treći i četvrti čin bili su znatno bolji, jer veći dio u njima zauzimaju dueti tenora i baritona a oni su bili na visokoj razini. Muški dio solističkog ansambla bio je uopće bolji od ženskog, što i ne treba čuditi jer su ga predvodili vrhunski verdijanski pjevači današnjice Željko Lučić i Ferruccio Furlanetto. No, događa se nešto što već dulje vrijeme primjećujemo: nedostaju pravi verdijanski pjevači, pa i dirigenti, tako da sa strepnjom očekujemo 2013. kad će se proslavljati 200. godišnjica skladateljeva rođenja.
Danas u umjetničkom svijetu vrijedi uzrečica, pa i pravilo, da svi mogu sve. Točno, svi mogu sve, i moraju moći što se zanata tiče – ali umjetnost je nešto drugo. Ako dirigent nema osjećaja za protok Verdijeve glazbe, ako ne osjeća njezin unutarnji ritam, neće postići ni njoj imanentnu dramatiku. Ako ne osjeća verdijansku frazu i njegov toliko karakterističan luk, neće ga dobiti ni od ansambla. Na kraju će se dogoditi uredna predstava, objektivno joj se neće moći pronaći zamjerke, ali to neće biti Verdi kakvog poznajemo sa snimaka npr. Toscaninija, Serafina ili Abbada. I ma koliko se francuski dirigent Philippe Auguin, u čijoj se biografiji naglašava da je bio asistent Herberta von Karajana i tijesni suradnik sir Georga Soltija, trudio da sve protekne u redu – što je i proteklo - nije mu se posrećio ni verdijanski luk ni skladateljeva toliko bitna dinamika i unutarnja dramatika. Sumnjam da je proniknuo u bit scenske riječi – karakteristične Verdijeve parola scenica - a kamoli je osjetio.
Ni Leonora nam nije pružila ona prelijepa legata i glasovnu raskoš na koje su nas upravo u toj ulozi navikle naše tri velike umjetnice Zinka Kunc Milanov, Dragica (Carla) Martinis i Ljiljana Molnar-Talajić. Ali, eto, nijedna od njih nije pjevala Leonoru u Hrvatskoj! Zinka je osvajala Metropolitan, a Dragica i Ljiljana Bečku državnu operu. Tko ih je jednom doživio, neće se moći oduševiti nizozemskom sopranisticom Evom-Mariom Westbroek, premda joj se ne može odreći glasovna ljepota, uredno fraziranje i uglavnom uvijek uspjela piana. Sve je bilo u redu, ali istim se glasom ne mogu istodobno pjevati Šostakovičeva Katarina Izmajlova, Carica u Straussovoj Ženi bez sjene i Leonora, barem se meni tako čini. No u odnosu na Nadiu Krastevu u ulozi Preziosille (koju je u Bečkoj državnoj operi sjajno interpretirala Biserka Cvejić), čijem je pjevanju potpuno neujednačenih registara nedostajala elementarna glasovna ljepota i finoća, nizozemska je umjetnica upravo sjajna. Eva-Maria Westbroek je dobra pjevačica i istinska umjetnica, i njezina je Leonora pjevački i scenski osmišljena kreacija. Nadia Krasteva je ostala vizualno i scenski atraktivna u liku neke Calamity Jane u minici, s pištoljem u ruci. 
Dolazimo do muškog dijela ansambla. U okljaštrenoj ulozi Trabuca Michael Roider nije mogao puno pokazati, ali je zato Tomasz Konieczny kao Melitone pokazao impozantan glas koji bi za Verdija ipak trebalo malo obuzdati. Fabio Armiliato u ulozi Don Alvara bio je siguran, scenski atraktivan u svom isposničkom izgledu, suvereno je s pravom dinamikom i u potrebnu luku vodio verdijansku frazu, i ispunio sve zahtjeve uloge na opće zadovoljstvo. Ali, prava vrijednost ove izvedbe bili su Željko Lučić u velikoj ulozi Don Carlosa i Ferruccio Furlanetto u mnogo manjoj Gvardijana. Njih dvojica znaju što je Verdi, njegova glazba teče njihovim žilama, i to se tako jasno osjećalo, vidjelo i, poglavito, čulo. Elementarna muzikalnost, glasovna ljepota, osjećaj za frazu, prekrasan legato i Verdiju toliko potrebna dostojanstvenost krasili su njihove nastupe. Ne više tako mlad Furlanetto i Željko Lučić u naponu snage, oba u uskom krugu najvećih svjetskih verdijanskih pjevača, pravi su razlog da se pogleda predstavu. Željko Lučić, koji nas je oduševio svojim zagrebačkim nastupima, nije više iznenađenje. Od njega očekujemo najviše i, hvala Bogu, to i dobivamo. Kako je lijepo bilo čuti pravi baritonski glas kakvi su danas tako rijetki! Koliko u njemu ima tonske raskoši, bogatstva boja i topline! Koliko je različitosti između recitativa, arije i cabalette! Kako zvoni njegov visoki registar, bitna karakteristika verdijanskog baritona! I naposljetku, ili možda čak na prvome mjestu, kako je zadivljujuća njegova muzikalnost.
Netko je napisao da on zbog svoje iskonske plemenitosti ne može igrati zle uloge. Ne bih se složila. Može on sve, jer izraz crpi prvenstveno iz glazbe, a Verdi ne bi bio taj veliki umjetnik kakav je bio da i liku kojim rukovodi osveta ne da i ljepše osobine, primjerice hrabrost i odvažnost. Treba moći izraziti širok spektar emocija da bi se zadržao luk od otmjeno raskalašene nastupne balade Son Pereda do na smrt ranjenog i time osujećenog osvetnika. Lučić je to postigao. A Furlanetto je svojim golemim autoritetom dao liku Gvardijana u nastupu i pjevu strogoću i plemenitost. I Gvardijan je izrastao u lik koji izaziva poštovanje, kako uostalom treba i biti.
I naposljetku nešto o režiji slavnog Engleza Davida Pountneya, iako režijom obično osvrti počinju. Meni se međutim čini, barem kad je o Verdiju riječ, da je glazba ipak na prvome mjestu. Pountneyeva režija nije nezanimljiva. Više u cjelini nego u detaljima, koji su i suvišni kao što je projekcija golemog točka sudbine s lakim leptirom koji oko njega leprša za vrijeme uvertire. Taj je običaj, tko zna zašto, danas sve češći, premda upravo uvertira ovoj Verdijevoj operi toliko govori sama po sebi da je doista ne treba dodatno likovno tumačiti. Pountney je u scenskoj opremi Richarda Hudsona i osvjetljenju Fabricea Keboura, manje u koreografiji Beate Vollack, imao odlične suradnike koji su ga dobro slijedili u zamisli. Koliko nam se ta zamisao sviđa, to je drugo pitanje, ali ne može se ne priznati da su neka scenska rješenja poput onih u ratnim scenama te u samostanu i oko njega, efektna. Cijeli taj, nazovimo ga, ozbiljan dio, s Leonorom, Gvadijanom, Don Carlosom i Don Alvarom djelovao je prilično sugestivno, ali teško mogu prihvatiti napadno crvenilo prizora s narodom, vojskom i Preziosillom ili ples bolničarki s ranjenicima kojima otimaju štake. Dio radnje događa se doduše na bojištu i lako je pretpostaviti da se tamo mogu događati u najmanju ruku čudne stvari, ali malo mjere pritom ne bi škodilo. Zašto je Pountney kratio operu? Ne znam. Možda zbog njezine duljine?! Bi li to isto napravio s Majstorima pjevačima, primjerice?I na kraju, sjajan orkestar Bečke filharmonije i odlično uvježban zbor – zborovođa Thomas Lang – neupitne su i uvijek sigurne vrijednosti najvećih opernih kuća kao što je Bečka državna opera.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 24. rujna 2010.
