Volim izazovne i slojevite uloge

Intervju: Adela Golac-Rilović, operna pjevačica

• Otpjevali ste, točnije donijeli u svim njezinim komponentama glavnu, naslovnu ulogu u nepoznatoj hrvatskoj operi. Kako se sada osjeća Mirjana – Adela?
  
  Presretna sam što je gotovo i što je sve dobro prošlo. Bio je to jako veliki zalogaj za sve nas sudionike u pripremi projekta. Djelo je muzički vrlo zahtjevno, a bilo je problema s notnim materijalom pa su se u hodu ispravljale note. Bilo bi bolje da smo imali više vremena za pripreme, jer pred svima je bila vrlo teška zadaća. Mislim da smo je dobro svladali, a čini se da je i publika djelo dobro primila.
  
  Ne bi se moglo reći da Vi i do sada niste pjevali zahtjevne uloge. Je li Vam baš Mirjana bila toliko teška?
  
  Bila mi je nova u muzičkom smislu, jer takav glazbeni stil nisam nikad pjevala, nisam do sada imala nijednu ulogu s tako gusto napisanim orkestrom pa sam se znala upitati je li dovoljno to što dajem. Ali, budući da ne volim male uloge, budući da bih najradije bila na sceni od početka do kraja predstave i što više pjevala, Mirjana mi je odgovarala.
  
  Uloge učite isključivo iz nota, što je jedino ispravno, a tek poslije poslušate snimku. Ali ovdje se niste mogli ni na što pozvati, niste imali nikakav uzor.
  
  Snimka je korisna informacija, ali tek onda kada ste ulogu svladali. I nikako nije dobro čuti samo jednu izvedbu, nego barem četiri do pet. Možete dobiti ideju kako izraditi poneki detalj, dinamiku. Naravno, Mira-Mirjana ležala je isključivo na mojem promišljanju uloge i na uputama dirigenta Nikše Bareze i njegovog asistenta Josipa Šege te redatelja Petra Selema, koji su mi u tome mnogo pomogli. Uz njihove upute i sugestije sama sam kreirala lik. Nadam se da će ova izvedba biti tonski zabilježena, jer nismo prebogati u hrvatskom opernom stvaralaštvu i ne bi se smjelo to ne učiniti.
  
  Neko ste vrijeme bili odsutni sa scene zbog poroda.  Dugo vas nije bilo...
  
  Pa ne baš malo, više od godine dana. Ova mi je treća trudnoća bila teža, prestala sam pjevati već u petome mjesecu, a u ranijima sam pjevala skoro do kraja. Možda je tako bilo i zbog hormona, jer je treće dijete muško. Četrnaest mjeseci nisam nastupala, ali kad sam počela početkom siječnja, onda je išlo po tekućoj vrpci.
  
  Da, četiri uloge u četiri mjeseca, što nekada u zlatno doba zagrebačke Opere tridesetih godina prošloga stoljeća i nije bilo tako neuobičajeno ali danas sigurno jest, i to vrlo različite: operetna ali s opernih zahtjevima Rosalinda u Straussovu Šišmišu, lirska Mozartova Pamina u Čarobnoj fruli, veristička Puccinijeva Giorgetta u Plaštu i najnovija Mirjana koju je stilski teže odrediti. Četiri velike i raznolike uloge, četiri različita svijeta i troje djece – kako to ide zajedno?
  
  Ah, teško, uz veliku pomoć supruga.. Dodala bih i Musette u La Bohème, koju sam nakon tri ili četiri godine upravo sad opet pjevala u Splitu. Da sam previše razmišljala koliko su to različite uloge, možda ih ne bih sve četiri svladala, ali nisam previše razmišljala, jednostavno sam se ukrcala u vagončić i vozila po tračnicama. Što sam drugo mogla? Prihvatila sam ih i morala sam ih izvesti, nije bilo uzmaka. Pet tjedana za Mirjanu zaista je premalo. Nije dovoljno ulogu muzički naučiti, treba je staviti u grlo, u glavu, i odigrati je na sceni. Brzo učim novu ulogu, ali nije to uvijek plus.
  
  Ali ste u osam godina nastupanja u hrvatskim kazalištima ostvarili ukupno 29 uloga i prema evidenciji koju vodite 168 nastupa, naravno, ne računajući tu i koncertne. U današnjim hrvatskim opernim prilikama to je gotovo nezamislivo. Osim Svećenice u Aidi na Splitskom ljetu, sve su bile velike i glavne. Čini mi se, ako je pjevač zdrav i ako može tehnički svladati ulogu, da je takav tempo dobar.
  
  Apsolutno. Ako pjevač minimalno mjesečno tri puta ne izađe na scenu, svaki je izlazak stres. Što češće izlazi na scenu, pjevač se osjeća ugodnije i sigurnije.  Voljela bih kad bismo izvodili više takozvanih repertoarnih predstava u kojima bi moglo više pjevača cirkulirati, pa bi se tako i razvijali. Ako jedanput godišnje izađete na scenu, ne možete dati svoj maksimum. Ne razumijem ni pjevače koji pjevaju pet uloga. Jako volim nove uloge; u početku sam doduše malo skeptična, ali na kraju uvijek pronađem ključ, nešto zanimljivo, što me zaintrigira.
  
  Dakle: što više uloga i što različitijih.

  Da, svakako, ali u okvirima mojih sadašnjih glasovnih mogućnosti.
  
  A one su?

  Počela sam kao sopran lirico-leggero, što znači lirski sopran s koloraturama, ne pravi koloraturni sopran jer nisam imala više od Es, a to nije dovoljno. Mislim da je to dobar početak za svaki sopran i ispravan put da se što dulje sačuva svoj instrument. Nije mi uvijek bilo najugodnije, ali je bilo najzdravije. Puno sam naučila kroz repertoar ranog belkanta. Meni dvije najdraže uloge, uloge u kojima sam se najugodnije osjećala bile su Amelia u Simonu Boccanegri i Luisa Miller. U njima sam pronašla sebe. Danas bih voljela pjevati Verdijeve Elviru u Ernaniju, Elenu u Sicilijanskoj večernji i Leonoru u Trubaduru, ali to ne ide kod nas. Voljela bih se okrenuti francuskoj operi, jako volim Gounoda.
  
  Mislim da bih trebala krenuti u lirico spinto repertoar. Ali želim i dalje pjevati Mozartove Iliju i  Paminu. Ne mogu reći koja mi je uloga draža, u svakoj su mi neki momenti bliži, a nekim se situacijama moram prilagoditi. Iskreno, od svih uloga koje sam pjevala ove sezone, možda sam se najbolje osjećala u Mirjani. Lik je slojevit, zanimljiv, žena istog izgleda a posve različita karaktera. Raspon je golem, od nevine, nedužne, platonski zaljubljene djevojke preko bahate grofice do odvratne žene. Vrlo je veliki izazov. Nešto kao četiri lika u Hoffmannovim pričama.
  
  A biste li to željeli pjevati?
  
  Jako sam to priželjkivala. Danas bih najprije trebala vidjeti ide li mi još Olimpija, ako bi išla, dapače. Jedno je sigurno - ušla sam u godine kad mi bolje odgovaraju kompleksni likovi zrelijih žena, poput primjerice Nedde u Pagliaccima, koju jako volim. Gildu ne bih više željela pjevati, jer nemam više što iz nje izvući, jednostavno se više u njoj ne osjećam.
  
  Želje su jedno, a što Vas novo očekuje sljedeće sezone?
  
  Alice Ford u Falstaffu. A tko zna, možda još nešto.
  
  Razgovarala Marija Barbieri, 5. svibnja 2008.